Ljerka Car Matutinović u Vijencu o zbirci Nemoj mi to govoriti

Vijencu broj 671. od 21. studenoga 2019., str. 10., Ljerka Car Matutinović objavljuje dojmljivu kritiku zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj mi to govoriti naslovljenu Poetsko svjedočenje jezika.

Prenosimo tekst.

Kritika Ljerke Car Matutinović u Vijencu

Reimaginacija života na putu uspomena ili sretan spoj imaginacije i memorije bio bi psihički habitus nove knjige pjesama književnice Božice Brkan. Autorica psihički koegzistira problematizirajući prozaičnosti života već u simbolici naslova Nemoj mi to govoriti. Život iskazan u njezinoj zbirci poetsko je svjedočenje jednostavnog i jedinstvenog bivstvovanja koje oživljava prošlost u prizivanju bića i događaja. Iznimna poetska koncentracija i nadahnuto intelektualno strpljenje egzistira u dosezima dramatski komponiranih stihova. U tri simbolična ciklusa (Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti, Doveka), autorica niže imaginativno mobilne stihove usuglašene s ritmom života. Sinkretizmom uspomena, sjećanja, autorica produžuje prošlost obnavljajući nespokojstvo i neskrivenu tugu. To je vrijeme koje troši u dosegnutom dostojanstvu pjesme: „Zakaj opče život mora biti zabava / zakej / malo ti nesreče i nemre poškoditi / kej proti bolesti / da vekšu bolest i vekšu nesreču odvineš od sebe / tu i tam“ (naj kvariti zabavu ludem). 

Književnica Ljerka Car Matutinović neumorna je i stroga kritičarka / Fotografija Miljenko Brezak

Život riječi i uživanje u riječima u maštovitoj atmosferi poetskog stiha donose poseban užitak čitanja Božičinih poema, u kojima se stihovi kreću i ulijevaju u liniju imaginativno mobilnih cjelina koje se čitaju u dahu: „i kak to v gliboko i kmično čovek more prepasti / če ne pazi i staje kam bilo ni ne misleč (…) ležem si kej na zemlu / golu (…) i pripravim si ju pod glavu kej vankuš / i sejnam gliboko“ (gda si ležem na zemlu). 

Naslovnica Vijenca broj 671.

Na početku knjige autorica, u namjeri da približi čitateljima svoj poetski svijet i psihički habitus u kojem je odrastala, osmislit će osebujnu autobiografsku ispovijed: „Uz rub naživo, vivisekcija napismeno ili oproštaj, opraštanje: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim.“ 

Stranica Vijenca s kritikom

Kao da u njoj buja unutarnja poezija riječi i ona se bez predaha predaje pjesmi. I tako je nastao dugi niz stihova, njezino narativno-poetsko kazivanje, tegobni recitativi koje potiče autoričin vječni nemir. Zbiva se u njoj ekspanzija bića kao da je sam život koči, a ona se odupire. Nastala je knjiga Nemoj mi to govoriti, posvećena majci, u kojoj se paradoksalno sjedinjuju njihove nedovršene rasprave što kulminiraju u bolnom dijalogu njihovih samoća. Nastale su pjesme recitativi o prozaičnostima života u dramatskoj sinergiji u kojoj se reimaginizira djetinjstvo, prizivaju se nestala bića. Tako zaustavljeno vrijeme na putu uspomena kreće prema otvorenosti života: „bole je gledati zdalkoga / kej ti fali / mejne toga moreš videti / a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali / mejne si onda misliš“ (zdalkoga). 

Naslovnica zbirke

I onda započinje uživanje u čitanju: stihovi se kreću imaginativno mobilni, ulijevaju se u gustoću kazivanja, spajaju se i s drugim izričajima, a ovdje su to dva autonomna i autentična izričaja, standard i kajkavski (kej!), idiom autoričina zavičaja, Moslavine: „možda sam ti čak i to napisala / možda si ga otvorivši papir samo bacila u vatru / pa si krenula na me kao da sam skrivila nešto gadno / i ja bjež / na snijeg / u čarapama“ (snijeg). Baš kao što je autorica napisala u svojoj samoispovijedi na početku knjige, „Pjesme su to koje bole“. I neki naslovi pjesama za koje smo se opredijelili samo su putokaz odabranih (vuha, nemoj mi to govoriti, naj kvariti zabavu ludem, dijanovec, pile tatine, lepe mlade joči, bonanza, frčki, prsne karamele, spavača, šalata, lafre, prezamnica, za putom, košula za noč, rinčice, spod joblaki i spod zvezdi, reč je moja vrčak, gda si ležem na zemlu): „da i najdem te tvoje rindžice nebum je dela na vuha / da bar znam jel ti zato srce na mestu“ (rinčice). Tako nešto sjetno tužno, ali i edva zamjetljiv osmijeh, koji može značiti i blagi ironijski odmak. 

Recenzentica knjige, Željka Lovrenčić, osjetila je kontrapunkt bivanja u pogovoru Između tradicionalnosti i modernosti

20191125

Link

http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/
http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/

Nova knjiga Božice Brkan “Nemoj mi to govoriti” u rubrici Knjige / U knjižarama Jutarnjeg lista

Božica Brkan na svojem Facebooku 28. kolovoza 2019. – prenosimo:

Zahvaljujem Željku Ivanjeku i Jutarnjem listu, koji u rubrici Knjige/U knjižarama, 28. kolovoza 2019., str. 33., objavljuju vijest o izlasku iz tiska moje nove zbirke pjesama:

BOŽICA BRKAN
Nemoj mi to govoriti
Autorica „visokonakladnih kuharica, ljubića, kolumna i blogova“, Brkan piše standardnim i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom. U novoj zbirci stihova oba izričaja ugodno se nadopunjuju, otkrivajući nagrađivanu pjesnikinju (Acumen)

Časopis za kritiku STAV prenosi pogovor Željke Lovrenčić knjizi Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI

S osobitim veseljem prenosimo objavu pogovora Željke Lovrenčić iz upravo objavljene zbirke pjesama Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI u časopisu za kritiku STAV i zahvaljujemo na uvrštenju:

Željka Lovrenčić: IZMEĐU TRADICIONALNOSTI I MODERNOSTI / Božica Brkan

BOŽICA BRKAN (business.hr)

BOŽICA BRKAN: NEMOJ MI TO GOVORITI, Acumen, Zagreb, 2019., 176 str.

Božica Brkan široj je javnosti poznata kao vrsna novinarka koja je u novinarstvu radila trideset godina (dobitnica je nagrade HND-a „Marija Jurić Zagorka“). Nadalje, autorica je vrlo zapaženih etno-kuharica – primjerice Enciklopedije špeceraja ili Oblizeki – Moslavina za stolom, uspješna spisateljica ljubavnih romana te „blogerica“, urednica, nakladnica… Jednom riječju, vrlo svestrana i uspješna moderna žena.

Kao književnica ističe se romanom Ledina u kojemu govori o sudbini žena u moslavačkom dijelu Vojne krajine i na zanimljiv način rekonstruira život obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Od proze treba izdvojiti njene suvremene priče objavljene u zbirci Umrežena.

Među rijetkim je autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga joj mjesta Okešinca u moslavačkome kraju. Na tom je narječju 1990. objavila pjesničku zbirku Vetrenica ili Obiteljska arheologija, a zatim još nekoliko zbirki među kojima se ističe Pevecov korak (kajkavski osebušek za eu) popraćen uvodom i rječnikom kajkavskoga moslavačkog narječja. Tom knjigom čitatelj ne upoznaje samo suvremeno moslavačko kajkavsko pjesništvo nego postaje svjestan činjenice kako svojom dijalektalnom poezijom – i jezikom i tematikom – Brkanova vrlo uspješno čuva jezično nasljeđe jednoga kraja. Svoj suvremeni jezik obogaćuje arhaizmima, a slike djetinjstva i Moslavine vrlo su plastične. Iz njenih se tema nazire poistovjećivanje s krajolikom. Jasnim, gipkim i čistim jezikom te pjesmama bez rime, dječjim igrama, razgovorima likova iz uže i šire obitelji, opisima djetinjstva te sjećanjima na pretke uspješno isprepleće sadašnjost i prošlost, tradiciju i moderno doba. Pjesničkim poigravanjima i blagom ironijom opisuje život svojih roditelja, tradiciju svoga sela, hodočašća, ali i suvremenost. Svi ti elementi bude želju za čitanjem i uranjanjem u književni svijet vješte spisateljice.

Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom… Tematika majke u domaćoj i svjetskoj književnosti nije nova – rabi je, primjerice, Charles Dickens koji se u djelima često obračunava s roditeljima, Jane Austen u knjizi Ponos i predrasude ili pak Louise May Alcott u djelu Male žene. Majčin lik i majčinska ljubav u hrvatskoj se poeziji opisuju od davnine do današnjih dana. Ali, dakako, svaki je pristup temi jedinstven i izvoran. Pogledajmo što nam novom knjigom „poručuje“ Božica Brkan…

Na prvi pogled možemo zaključiti kako se zbirkom – koja se sastoji se od tri cjeline: Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti i Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak – pjesnikinja bavi temama koje je inače zaokupljaju. Budući da je vrlo pedantna osoba, Brkanova ništa ne prepušta slučaju, pa u uvodima knjigama često objašnjava tematiku s kojom će se čitatelji susresti. Ovoj knjizi pjesmama prethodi tekst o povijesti pjesnikinjine obitelji, posebice o odnosu s majkom. Ovdje uvrštene pjesme predstavljaju sjećanje na majku i ujedno su preispitivanje njihova odnosa kojim se pjesnikinja u manjoj mjeri bavila, rečeno je, u ranijim zbirkama. Pjesme su, kako zapisuje, „nastavak razgovora sa ženom koja joj je bila roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica“, a možemo dodati to da je riječ o zapisima o jednome životu te, ponekad, o bilježenju majčinih misli i savjeta.

Prva cjelina haljina za snove sadrži 19 pjesama. U njoj se izmjenjuju pjesme na kajkavskome i štokavskom narječju. I one i naslovi pisani su malim slovom. Misli teku spontano, u jednome dahu. Ciklus započinje istoimenom pjesmom, svojevrsnom baladom i odom mladosti koja u sebi nosi nostalgiju za prošlim vremenima kad je moja haljina iz snova / mirisala lavandom / mirisala je smiljem / mirisala je horizontom / čak i onime iz njega / prema šnitu iz burde (str. 8). Sada, dok ista haljina najbolje čisti prozore na jugozapad / zagledane u oblake, pjesnikinji ostaje sjećanje na jedan lijep dio života. No, sve završava, doba mladosti je iza nas i dolazi vrijeme kada sređujemo životne „bilance“. Pitanje ima li još mjesta za snove nameće se samo po sebi. Druga pjesma koju valja istaknuti, jer u njoj do izražaja posebice dolazi zrelost autoričina stiha, misaonost i toplina, nosi naslov zelena. U njoj je pjesnikinja poput vješte čarobnice izmiješala razne sastojke među kojima prevladavaju sjećanja. Još jedna haljina iz mladosti u Lorkinoj boji, koja je zauvijek ostala negdje na dnu ormara, haljina odjevena jednom za maturalnu zabavu i zatim zaboravljena, motiv je oko kojega se isprepliću slike prošlosti i sadašnjosti. Ali, ova pjesma nije samo vješt splet sačinjen od nekada i sada – leksik kojim je napisana također je zanimljiva kombinacija narječja i standarda.

Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma, što je razvidno u pjesmama krijesnica II, krijesnica I ili, pak, u onoj naslovljenoj rebra. Odlika čitava ciklusa igre su riječima, toplina koju bude sjećanja, opisi svakodnevice. Božica Brkan je pjesnikinja koju nadahnjuju male, obične, svakodnevne stvari. U pjesmi vuha govori o načinu čitanja knjige, a iz one naslovljene zalogaji saznajemo koliko je bitno znati uživati u samome postojanju, u hrani i sitnicama koje nam život čine ljepšim. (Tu mi pada na pamet njezina pjesma vermut koja je jasnoćom i blagošću oduševila čitatelje u Kolumbiji).

Druga cjelina naslovljena je nemoj mi to govoriti. Sastoji se od 39 pjesama te također započinje istoimenom pjesmom koja je u ovom slučaju interpretacija razgovora, odnosno autoričine rasprave s majkom jednoga bezbrižnog ljetnog poslijepodneva dok sunce prži. No, više nije doba djetinjstva i mladosti; majka je sada u staračkome domu i više nije onakva kakva je nekad bila. I okus kave i kolačića nekako je drugačiji jer život ide svojim tijekom i nesmiljeno prolazi. Pjesnikinja i ovdje umeće elemente prošlosti – nekad bismo se toliko sporile / sve dok se ne bismo rasplakale / kadkad jedna katkad druga katkad katkad obje – koji se stapaju s prizorima sadašnjosti: sad se samo ne mi za povedati / rasplačem ja / poslije / kao da sam ja tebi mama / kako me sve češće predstavljaš ljudima koji nas obje znaju (str. 20). Ovoga je puta posrijedi bolna stvarnost u kojoj spoznajemo da su nam roditelji stari te da smo mi, nekadašnja djeca, u zrelim godinama. Polako postajemo svjesni da je vrijeme starosti blizu, iako bismo opet rado bili djeca. U ovim stihovima naviru sjećanja na trenutke kad su majka i kći bile zajedno, kad su razgovarale o aktualnim temama. Dakako, neizbježne su rasprave, ali i svađe (u jednoj pjesmi pjesnikinja opisuje kako je nakon svađe s majkom pobjegla na snijeg u čarapama). U dužoj pjesmi naslovljenoj dijanovec, koju bismo mogli nazvati ispovjednom, osim o jednoj simpatičnoj zgodi, Brkanova piše o običajima svoga rodnog sela. To je topla priča o putovanju koja se, osim životopisnih slika, ističe bogatstvom jezika. Slično je u pjesmi pile tatine posvećenoj ocu Ivanu koji je godinama radio u pilani.

U ovome ciklusu ima još pjesama što podsjećaju na djetinjstvo, na vrijeme kad se skupljao novac u kasicu i kad se na televiziji prikazivala poznata serija bonanza. Pogled u prošlost otvara i pjesma prsne karamele. Pjesnikinja kaže: imaš bombonov kakve ti srce želi i karamelov sekojake / ali one prsne karamele / bolše neg gda bi nam za lečiti kašel rastopili v limenomu teneru cukor / i zalejali ga z mlekom (str. 36). Karamele su, kao i „volovsko srce crleno i rozo“ odnosno, prema Božičinu objašnjenju, vrsta rajčice, mesnata i krupna ploda, te salata i jabuke, odraz jednoga razdoblja, bljesak sjećanja. To je i pjesma ule za noč te ona naslovljena rinčice.

U ovome ciklusu (i u čitavoj zbirci) posebnu pozornost izaziva pjesma lafre (maske) u kojoj pjesnikinja u krležijanskome stilu govori o „fašniku“ i tradicionalnim običajima vezanima uza nj. No, ovi stihovi nose puno dublju poruku – metafora maske može se primijeniti i na naš (ne samo današnji) svijet: lafre lafre sekojake / i lepe i grde lafre / čim grdeše tim lepše / tu i tam mi se čini da se nekoje lafre i poprav plačeju (str. 43).

Ni u ovoj cjelini Brkanova ne zanemaruje povijest svoje obitelji (pjesma prezamnica). Vezano uz majku i njezinu starost, ovdje čitamo niz ganutljivih pjesama (ponekad prožetih blagom ironijom) u kojima se govori o uobičajenim i svakodnevnim stvarima poput zubā u starih osoba, bolnica, otpusnih pisama, dijagnoza, pelena, masti, torbi, lijekova i, konačno, odlaska s ovoga svijeta. Pjesme za putom i košula za noč nisu samo „biseri“ kekavskoga narječja nego i kajkavske lirike općenito. U njima do izražaja dolazi sva raskoš jezika i stila Božice Brkan koja od jednostavne teme uspijeva stvoriti pravu malu sagu. Obična spavaćica iliti košulja za noć poveznica je između pjesnikinje i njezine majke krojačice, ali također između ovoga što se događa danas i onoga što je nekoć bilo. Primjerice, u jednostavnoj se pjesmi ehoton zrcali sva ljubav koju dijete može osjećati prema roditeljici koje više nema: tvoja je kosa bila vrlo kratka i vrlo vrlo meka / i tako srebrna baš kako si priželjkivala / ni ehoton ti više nije trebao / ništa ti nije trebalo (str. 63). Da, znamo da nakon smrti ništa više nije potrebno, ni rupčeki ni križi; ali u boli i tuzi koju pjesnikinja odlaže kao rupčić platneni obrubljen crnim / samo za sprovode (str. 66), dok ne možemo plakati jer suza nema i jer smo iscijeđeni zbog patnje, u srce pohranjujemo djeliće uspomena na naše najdraže.            

Treća cjelina zbirke naslovljena je Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak i sastoji se od 21 pjesme pisane većinom kekavskim narječjem. Tematika je opet zavičaj: jabuke i zvijezde, košare, ljubav ali i jezik, odnosno pjesnička (i ina) riječ koja je poput vrta (reč je moja vrčak). A u vrtu, znano je, ima puno boja i ljepote te prekrasnoga mirisnog cvijeća. Riječ ovdje predstavlja bogatstvo, puninu, boju i zvuk.

U ovome ciklusu valja istaknuti pjesmu gda si ležem na zemlu u kojoj se pjesnikinja vraća u dane mladosti, ali također razmišlja o planetu i poistovjećuje se njim, s našom majkom Zemljom. Uz svakidašnje motive kao što je, primjerice, talog kave (pjesma soc) tu su i stihovi u kojima se opjevava suhozid ili oni posvećeni graničarima (baltica i sol). Pjesnikinju nadahnjuju životinje (kurtasti pes i pesji svati, na rubu gnezda), kiša, led… Uz tradiciju rodnoga kraja, njegov jezik i krajolik, roditelje te obitelj, razvidno je zanima priroda, odnosno sve što se događa oko nje.

Pjesma kej da jes dirljiv je oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu.

Svi ćemo jednoga dana otići; stvaralaštvo vječno traje. Možda baš stoga ova knjiga književnice Božice Brkan završava pjesmom naslovljenom najljepše je pisati pjesme. Jer njene pjesme sočne te dovoljno kisele i dovoljno slatke, osim što život čine vedrim i optimističnim, kao da nemaju rok trajanja.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)