B. Brkan u Hrvatskom slovu o rječniku običajniku Maje Matković

Hrvatsko slovo, broj 1336. od 30. srpnja 2021., str. 5., objavljuje tekst Božice Brkan o  najnovijoj knjizi Maje Matković.

RJEČNIK OBIČAJNIK
Geni kameni kršne Imote

Božica Brkan
Maja Matković, Moji Zmijavci – Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini, Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.

Što bih dala da svoju zavičajnu čitanku mogu podijeliti s takvim zavičajnim nadahnjujućim veličinama kao što to može Maja Matković u svojoj, Mojim Zmijavcima (Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.), koju inovativno podnaslovljuje Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini!? Jedna od natuknica joj je Gudelj, pa dakako piše i o uglednom pjesniku Petru i o rodu iz kojega djevojački potječe. Tekstom San o prolaznosti u knjigu uvodi druga književna i prevodilačka veličina, Mate Maras (iako se toga i ne mogu sjećati, po otvorenju naše gimnazije u Križu u njoj je predavao matematiku, a o 50. obljetnici školskoj je knjižnici darivao paket svojih djela, pa i glasovito četveroknjižje prijevoda Shakespearea!):

Početak teksta u Hrvatskom slovu

Od tolikih mogućih svjetova koje nam iz dana u dan nude znanost i umjetnost može li se išta usporediti s izgubljenim svemirima bosonogoga djetinjstva na selu? Ono darovani osjećaji za prostor i vrijeme, za protežnosti i razmjere, po čemu je dijete drukčije od zrela čovjeka, ostaju duboko usađeni u nama do posljednjega izdisaja.(…)

Tijekom toga nedosanjanog putovanja po zaboravu pomoći će nam knjiga koju držimo u ruci. Ona je puna i prepuna ljubavi i sjete jer ganutljivo kipti iskonskim iskustvom osvajanja slobode. Uistinu će ona čitateljima pružiti prigodu da ponovno vide što znači to bezazleno utrkivanje s odrastanjem, kada se njihove usne budu smijale, a oči plakale nad ovim stranicama.

Cijelu stranicu Hrvatsko slovo posvećuje vrijednoj knjizi M.Matković

Zavidim prijateljici što se može pozivati i najmanje na dva moćna, ne i značenjem lokalna  rječnika kao što su Studenački rječnik, Župni ured Studenci, 2008. Ivana Babića i Rječnik imotskoga govora, Zagreb, 2021., Ivana Branka Šamije i Petra Ujevića. A odmah ističem važnost na više od 200 stranica pomno označene naglaske na oko 4000 riječi i fraza oprimjerenih i često proširenih iz običnoga rječnika u zanimljive leksikonske i gotovo enciklopedijske natuknice, običajnike.

Knjigu odličnim recenzijama ocjenjuju dr. sc. Lane Hudeček, dr. sc. Slaven Zdilar i dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, koja navodi kako Moji Zmijavci – rječnik običajnik Maje Matković donosi važnu dijalektološku građu popraćenu vrijednim etnološkim, kulturološkim i sociolingvističkim podatcima koja će bez sumnje obogatiti ne samo konkretni geografsko-jezični prostor Imotske krajine nego i hrvatsku dijalektologiju i etnologiju. Knjiga je napisana pristupačnim znanstveno-popularnim stilom, kojim može doprijeti i do stručno manje upućenih korisnika a da to ne utječe na njezinu znanstvenu ozbiljnost kad je posrijedi iznesena jezična građa i njezina obrada.

Maja Matković sa svojom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Mata Matković (Imotski, 1957.) godinama se teoretski i praktično duboko zagledala u naš hrvatski, još nedovršen standard – uz stotine lektoriranih knjiga vodila je i lektorsku službu Večernjega lista kad se još držalo do lijepoga hrvatskog jezika u dnevnim novinama – te je i objavila nekoliko standardnojezičnih knjiga, ponajprije savjetnika – Jezični standard Večernjeg lista, jezični savjetnik Ah, taj hrvatski! (prodan u 30.000 primjeraka!), Jezični savjetnikiz prakse za praksu, sa prof. dr. sc. Josipom Silićem i Vedranom Cvjetković napisala je udžbenike, radne bilježnice i priručnike Jezik moj hrvatski 5 i Jezik moj hrvatski 6, za srednjoškolce je s Andrejom Jureković Perković autorica integriranih srednjoškolskih udžbenika i radnih bilježnica Hrvatski jezik i književnost 1,2,3, a s dr. sc. Lanom Hudeček i Igorom Ćutukom autorica je Jezičnoga priručnika Coca-Cole HNC Hrvatska, nagrađenu nagradom Dr. Ivan Šreter časopisa Jezik. Uz drugo, godinama za portal Oblizeke piše kolumnu Gastro(s)pis (a ponosim se što u Mojim Zmijavcima – Rječniku običajniku jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini Maja Matković citira i moje Oblizeke!).

Materijal Moji Zmijavci Maja Matković godinama je oblikovala, a zaista je nastajao od njezina djetinjstva. Uporaba riječi iz rječnika, ističedr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, prerasta jedan mjesni govor i njihova uporaba nesumnjivo zahvaća mnogo šire te uključuje gotovo cijelu Imotsku krajinu, zapadnu Hercegovinu i Okobiokovlje.(…) Rječnik nije tipični dijalektološki rječnik, nego uključuje brojne etnološke, kulturološke, sociolingvističke, kulinarske i slične napomene te književno umjetničke crtice kojima se pojedina riječ ili izraz dodatno tumače i smještaju u kontekst vremena i prostora.

Tu vrsta knjiga nazivam ustrajno zavičajnicama, a Majina je zavičajnica mnogočime natprosječna, pogotovo jer zavičajne pojmove i uopće gene kamene, krš i uopće Imotu značenjima proširuje sve do nacionalnokulturnih ikona znanih iz usmene i popularne kulture, ali i općepoznatih, književnopovijesnih poput Asanaginice.

Znanstvenici i stručnjaci u knjizi će se zacijelo usredotočiti na središnji, najsveobuhvatniji dio, rječnik, on se – nazvan autoričinim neologizmom običajnik, zbog kojega i podvlačim njezin zapis: moja knjiga nije samo rječnik mojih Zmijavaca nego i svojevrstan običajnik jer su me riječi vodile k običajima, a običaji k riječima – lucidno širi na dvadesetak prepoznatljivih, tipičnih lokalnih tema, ponajprije zamljopisnih Bijakova, Brižine, Crkvina, Imocki, Vrljika

Ne nedostaje nezaobilaznih tema iz svakidašnjega života: dernek (običaj okupljanja i proslave u povodu kojega od svetaca opisan je šire); duvan (prislanja se uza nj i duvandžija iliti švercer duhanom, i duvanina iliti stabljika duhana koja se, kad se lišće posve pobere,posiječe i služi za potpirivanje vatre, i duvanišće ili duhanište, njiva ili dio u polju na kojem se sadi duhan, i duvanit iliti pušiti, čibučit); ganga (od Gango moja, gangala te ne bi,/ da se nisam rodila u tebi! do recentne Ljubavi stara, ako imaš interesa,/ potraži me preko interneta!); silo (nisu ga zatrle ni TV sapunice!); igra šijavica (nazvana prema talijanskim brojevima); zmija (pa i Kućna zmija!), žaba i Žabari… Ili florističkih poput (Tinova!) kalopera, murve, višnje, bršćana odnosno bršljana (dojmljiv je primjer bršćan-važ kao manitaš, bezveznjak)… Da ne spominjem jela koja nama kontinentalcima i zvuče drugačije poput ćuptera, slastice od reducirana mošta, katkad s brašnom ili grizom, pa prženim bademima te klinčićem, cimetom, limunovom i narančinom koricom. U mojemu panonskom, blatnome kraju imamo devenice, a uZmijavcima imaju divenice, također krvavice, ali prema opisu sastojaka posve drugačijega okusa. Koliko li smo se načitali udivljenih tekstova o rašćiki (posredno doznah kako mlade izbojke rašćike zovu bresunice i kako bi se kad bi Uskrs padao ranije i u Zmijavcima i u susjednim Runovićima jeli na Veliki četvrtak)i o divjem zelju s mišancijom, pa temu ne propušta niMaja Matković:
S babon Postoluškon ili sa svojom materon tražila sam ga po njivama i dolcima (pok. Maše Padića) na Bublinu i u Brižinama te poviše Grančića kuća. U mojem su djetinjstvu i druge obitelji to običavale činiti jer u vrtovima se tek sadilo ono što će se jesti u proljeće i na jesen. U divijin je travama bilo i začinsko bilje od kojeg se sastojala mišancija koja se vrlo često pripremala. Najlakše mi je bilo prepoznati grzdulju zbog njezinih nazubljenih listova, lucinu picu (divlji matovilac), šćir, lobodu (divlji špinat), koje je uvijek bilo i uz gornji zid jednog od roditeljskih zmijavačkih vrtova. Uz to bismo uparale i kostrič, kozju bradu, divlju mrkvu, vrtlarsku blitvu (našu starinsku, slatku), ljukelj, purluk (poriluk), šurlin, rutvu, zečje mudance, volinje uvo, žutenicu ili žuticu (cikoriju), tušt, mladu rašćiku, mladi radič (nije smio prestarjeti jer je bio jako gorak), krvavac, lepušinu broćiku), ljutac (vlasac), divlju salatu (loćiku), šćavelj, zvizdan (pupavicu), kozji rog, medviđi luk. Na Trešnjevačkoj tržnici kupujem danas mišanciju tražeći u mislima brtulinić kojim sam s materon ili još češće s babon parala zelje.

Lokalni dnevnici otkrivaju radionice sa samoniklim biljem, a bome i trendovsku vegansku imotsku tortu, koju neka ambiciozna tobože autorica kani i brendirati, nije naodmet vratiti se toj tipičnoj mediteranskoj slastici prebogatoj bajamima, baš kao što su i rafijoli, nedvojbeno povijesnim vezama, u Mojim zmijavcima možete doznati i kojim, bliski francuskim i talijanskim, onim obično slanim raviolima. A što li su, pomišljam, kapulari, kako se kaže u Zmijavcima, odnosno kapurali, kako se govori u Varušu,Imotskome, naime?Kad odmotaš turcizam, otkrije ti se – sarma.  

Ne bi Matković bila Matković da uz svoje Imoćane nije vezala i natuknicu „merđo, m. umanj. i odm. za Mercedes, najpoznatiji automobil u Imotskoj krajini – U nedjelju 19. svibnja 2019. u Imotskome je priređen spektakl u počast tom automobilu koji je za gastarbajtere bio znak da su uspjeli tako gori (u Đermanji). Tako je svatko po selima i u gradu znao da je netko uspio ako bi se kući vratio u tom svjetski poznatu automobilu. Stoga u cijeloj krajini ima mnogo mercedesa./ I sami su Nijemci doznali da je gradić u Dalmatinskoj zagori glavni grad mercedesa, a ne njihov Stuttgart u kojem je nastao i proizvodi se, dakako, i danas, u sve luksuznijim inačicama. Magazin Mercedes Classic s nakladom od 900 000 primjeraka posvetio je čak 22 stranice imotskim mercedesima. Nijemci su u Imotski stigli iz stvarnoga rodnog grada Mercedesa da bi uveličali slavlje u povodu postavljanja spomenika kultnome modelu 115 Mercedesa što će biti podignut u gradu Imotskome od pravoga imotskoga kamena u prirodnoj veličini.“

Ne libi se ni mašklinat, udarati glavom u/o zid i mršnit! – marš! poslati mrš, vritnjak. No vraćam čitatelja podužoj natuknici Gudelj, u kojoj kaže kako se o podrijetlu toga prezimena što ga dijeli s jednim od najvećih hrvatskih pjesnika Gudeljeva je roda i čije su znamenite knjige Moja Imota i Put u Imotu, još se raspravlja te kako su najčešće dvije pretpostavke, prema Rječniku JAZU podrijetlo je povezano s kukcem zelene boje koji se naziva gudelj ili gundelj (cetonia = pop zlatar, zlatni pop), a drugo vodi rumunjskoj riječi guda koja znači umiljatost odnosno gudura, što znači umiljavati se, što bi vodilo vlaškome podrijetlu Gudelja, za što nema čvrstih dokaza. Bilo kako bilo i koliko se zasad zna, Gudelj kao ime jednoga roda prvi se put u hrvatskoj povijesti spominje 31. svibnja 1272. godine u zapiscima Sudbenog dvora općine Trogirske

U Mojim Zmijavcima, ovome bitnom materijalu-tekstu – kad se sve ogoli, ostaje tekst! – a za njega znam koliko je i kako dugo i povremeno i mučno (uza brojne druge poslove, osobito lekturu tuđih tekstova te bolest) nastajao i to ga dodatno iščitavam koliko je nužno i iz hladne znanstvene i iz tople, vrlo sentimentalne književne perspektive (Predgovor s pjesmom Lancuni moje matere, priče iz rječnika). Knjiga je i izrijekom posveta Mojim roditeljima, djeci, unučadi i snahi, ilustrirana je i fotografijama, što dodatno pozivaju na sve vrste duhovnih, posebice jezičnih, do stvarnih izleta.

B. Brkan u Hrvatskom slovu o knjizi Moslavina oživljena Đ. Vidmarovića – nastavak

Hrvatsko slovo, broj. 1326., od 12. ožujka 2021. na cijeloj 22. stranici s egidom Hrvatska književnost objavljuje prvi dio, a zatim u broju 1327. od 26. ožujka 2021., također na str. 22., kao nastavak tekst Božice Brkan o knjizi Đure Vidmarovića Moslavina oživljena naslovljen Moslavina rediviva, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2020. 

Naslovnica Hrvatskoga slova s prvim nastavkom
Naslovnica Hrvatsog slova s drugim nastavkom teksta

Prošireni je to tekst prema objavljenom blogu Božice Brkan Moslavina oživljena na Vidmarovićev način– Umjesto kave 22. siječnja 2021  

20210314

B. Brkan u Hrvatskom slovu o knjizi Moslavina oživljena Đ. Vidmarovića

Hrvatsko slovo, broj. 1326., od 12. ožujka 2021. na cijeloj 22. stranici s egidom Hrvatska književnost objavljuje prvi dio, najavljujući nastavak u idućem broju, tekst Božice Brkan o knjizi Đure Vidmarovića Moslavina oživljenanaslovljen Moslavina rediviva, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2020. 

Prvi od dva nastavka teksta o knjizi Moslavina oživljena u Hrvatskom slovu
Naslovnica rvatskoga slova najavljuje tekst B. Brkan o knjizi Đ. Vidmarovića

Prošireni je to tekst prema objavljenom blogu Božice Brkan Moslavina oživljena na Vidmarovićev način– Umjesto kave 22. siječnja 2021.  

20210314

Hrvatsko slovo o Nemoj mi to govoriti B. Brkan

U svome Izlogu knjigaHrvatsko slovo6. prosinca 2019., str. 11, objavljuje i informaciju o najnovijoj zbirci poezije Božice Brkan Nemoj mi to govoriti:

Nova poetska knjiga Božice Brkan ukoričuje pjesme napisane na standardnoj štokavštini i na zavičajnoj moslavačkoj kajkavštini (kekavici). Knjigu je recenzirala Željka Lovrenčić koja naglašuje: „Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjoj majci. Pjesnikinja je i ranije imala pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je da je ovom knjigom željela razjasniti neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom.“ Autorica pak ističe: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, majke i kćeri, bivanjem imeđu oca i majke, pjesnički podijelim.“

20191217

Đuro Vidmarović o knjizi “Život večni” Božice Brkan u “Hrvatskom slovu”

O novom prilogu moslavačkoj kajkavijani, knjizi kajkavskih priča“Zivot večni” Božice Brkan Đuro Vidmarović piše u rubrici Hrvatska književnost u“Hrvatskom slovu” broj 1194 od 9. ožujka 2018

Link na tekst: http://www.bozicabrkan.com/duro-vidmarovic-novi-prilog-bozice-brkan-moslavackoj-kajkaviani/

Đuro Vidmarović: NOVI PRILOG BOŽICE BRKAN MOSLAVAČKOJ KAJKAVIANI

Prenosimo kritiku Đure Vidmarovića o knjizi “Zivot večni” Božice Brkan, objavljenu u rubrici Hrvatska književnost u HRVATSKOM SLOVU broj 1194 od 9. ožujka 2018.:

Božica Brkan (Okešinec, Općina Križ.1955.) svojim dosadašnjim pjesničkim i proznim radovima dala je nezaobilazni doprinos moslavačkoj kajkavijani, odnosno književnosti pisanoj na jednom od moslavačkih kajkavskih idioma. Navodeći sintagmu moslavačka kajkavijana ne mislim suziti estetske dosege njezinih djela, ili ih svesti na regionalizam u negativnom smislu. Pojam regionalizam u književnosti također je dvojben i naša književna kritika ponekad ga tretira kao provincijalizam ili literaturu sputanu regionalnim ograničenjima i mogućim mentalitetima. Nasuprot ovakvom mišljenju, pisac ovih redaka regionalizmu pristupa na način kojim ga je tumačio veliki Antun Gustav Matoš. Književno djelo da bi bilo univerzalno mora imati korijen u nacionalnom i zavičajnom podneblju i kolektivnoj psihologiji, kulturi, vjeri i tradiciji, a poglavito jeziku. Naglašavam u ovom slučaju fenomen jezika kao bitnu odrednicu književnog stvaralaštva Božice Brkan. U svim njezinim djelima, pisanima na kajkavskoj varijanti rodnoga joj sela Okešinca, glavni „junak“, odnosno stožer poetske i prozne nadgradnje je materinski jokešinečki kekavski govor. Autorica je uspjela taj rodni govor pretvoriti u književnost. To ne bi bilo posebno značajno da se ne radi o govoru koji je gotovo u cijelosti nestao iz svakidašnje uporabe kao jezik društvenog općenja, osim kod nekoliko osoba starije životne dobi.

Božica Brkan je u rodnom selu Okešincu živjela u obitelj koja se poslije Drugoga svjetskog rata od brojne seljačke premetnula u tročlanu radničku, a poslije gimnazije u Križu studirala je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu komparatistiku i polonistiku te na Fakultetu političkih znanosti novinarstvo. (Ulomke vlastitoga životopisa sjajno je uklopila u roman „Ledína“). Radeći u novinarstvu Božica Brkan neprestano je objavljivala i poeziju, ljubiće pod pseudonimom) i gastrotekstove te kuharice u ogromnim tiražama. Osobito je zapažena etnografska, zavičajna čitanka „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) zbog toga što se u njoj afirmira moslavački baštinski identitet i što je u ovoj knjizi sadržaj pisan više književnim nego novinarskim diskursom. „Oblizeki – Moslavina na stolom“ držim početkom Božičine moslavačke kajkavijane.

Godine 1990. Božica Brkan je objavila neobičnu zbirku stihova pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ u kojoj je na poetskoj razini zablistao okešinečki kekavski idiom, a na predmetno-tematskoj razini čitateljima se otvorila panorama života u jednoj bivšoj moslavačkoj (banskoj) graničarskoj obiteljskoj zadruzi. Iako je poeziju objavljivala od srednjoškolskih dana, na kajkavskom narječju progovorila je tek u zreloj dobi i otad piše i na standardu i na kajkavskom te ga koristi i u pripovjetkama te u romanu „Rez – Leica – roman u 36 slika“, a iste godine je objavljeno i djelo enciklopedijskog formata „Kajkavska čitanka Božice Brkan“. Ova je knjiga odlukom Ministarstva prosvjete postala i pomoćno štivo u nastavi hrvatskoga jezika za srednje škole. Iste godine, vrlo plodne za autoricu, B. Brkan objavljuje vrlo zapaženu zbirku „Pevcov korak – kajkavski osebušek za EU“ koja je nagrađena književnom nagradom „Katarina Patačić“ kao najbolja knjiga objavljenja te godine na kajkavskom narječju.

Nakon 2012. godine B. Brkan objavljuje niz pjesničkih i poetskih uradaka koje tiska u raznim časopisima i zbornicima, a intenzivno nastupa na brojnim književnim susretima i manifestacijama pjesništva, osobito na kajkavskom narječju. Književne radove nastale u ovom razdoblju objavljuje 2017. godine u dvije knjige, tiskane paralelno s istom grafičkom opremom i istim dizajnom. To su: „Život večni – knjiga kajkavskih priča“ koji želimo prikazati i „Umrežena – knjiga kratkih priča“.

Zbirku „Život večni“ autorica je obogatila vlastitim predgovorom, pisanim na hrvatskom književnom standardu, pod naslovom „Fikcija i fakcija, naracija, čiča – miča ili priča o mojoj priči“. Kao zaključak svome djelu priložila je tekst recenzije Zvonka Kovača pod naslovom „Kajkavske ženske priče Božice Brkan – ogled, predstavljanje“. Ovaj pogovor, na žalost, ne korespondira sa sadržajem knjige i o njemu sam kritički progovorio na drugome mjestu.

Zbirka kajkavskih priča „Život večni“ donosi 20 – tak književnih radova. Svi su oni pomno odabrani i čine konzistentnu cjelinu. Možemo ih promatrati s nekoliko motrišta: jezičnoga, etnografskoga, kulturološkoga, a najviše s estetskoga. Sva ta djela premda pisana na lokalnom idiomu nose u sebi univerzalne vrijednosti, a to su materinski jezik kao bitna odrednica samobitnosti pojedinca i zajednice, a zatim traženje harmonije sa sobom samim i okolinom, sklada, ljubavi, a poglavito komunikacije s drugim ljudima u određenim kompliciranim društvenim, obiteljskim i osobnim situacijama. Knjiga je pisana djelomično u duhu ironijske distance, a najviše tzv. galgen humora. Ovaj humor autorica vješto koristi pomalo na krležijanski način. Rječnik koji koristi, a koji je čudesno dobro sačuvala u vlastitoj memorijskoj pismohrani, omogućuje joj da svim sadržajima koje opisuje dade poseban osobni, zavičajni moslavački, regionalni, ali i etnički sadržaj. Upravo taj moment jezika kao kuće bitka u ovoj se knjizi nameće gotovo kao odrednica transcendentnog podrijetla svakog umjetničkog djela.

Navodim ulomak iz priče: „One kej piše slova“ :

„… Govorili su jenomu One kej piše slova. Kej da i si drugi ne pišeju slov? Pišeju, neg kej neg slova!

On je te špicnamet nasledil od svojega oca, a on pak od svojega. Isto kej i posel. Da su imeli nekej bi pametneše delali, kej se i bole isplati. Al nekak nesu. Gda drugač ne, more i tak.

Ludi nekak i nesu razmeli te niov posel. A čem su ga mejne razmeli, ne bi si mislil, nekak su dojnega više držali i navek bi jim dali više neg kej bi bila tarifa. Te najmlajši, zajni, ove dva pred nim su več duge leta pokojni, neju mejnal sa ta leta, samo bi, kak se jena država zišla i nastala nova, a to ne bilo tak gusto, premenil valutu“.

Jedna od najpotresnijih priča u ovoj knjizi nosi naslov „Crna trava“. Autorica je u njoj obradila „političku“ temu, bez navođenja o kome je riječ. Tek čitatelj koji poznaje naš kraj može iz konteksta otkriti o čemu je riječ.

„Pod grobjem dole raste crna trava. Navek su govorili. Šepičuč. Nigdar nes išel to ni pogledet. Nekak nes. Si su to moji jargani – tej jen, zaprav, kej je ostal z menu – prede več vidli i ja nes imel z kem iti. A de bi i priznal da mi je bilo špajsno i samomu krej te šume. (…) A bilo je to tak. Četrdesetpeta. Sam kraj rata, onoga velikoga. Drugoga. Te isti dan, nekoji su ustaši, tak se govorilo, a bilo je tu i naše dečkov, još bili vkopani v jene strane našega brega. I kak su bili vkopani, tak su i zakopani. A nekoji su i pobegli i nigdar se nisu vrnuli. A i nekoji su partizani, tak se pripovedalo, z druge strane več dospeli prek v Zagreb. A prinas se celu noč k nam čulo kak se puca negde dole prek Česme. Z druge strane. Znalo se da naš breg ne buju zaobišli“. Kada su partizani ušli u selo mjesni mladići su ih odlučili dočekati svečano sa barjakom. Tada je došlo do zločina: „Kej se dogodilo, niko po pravo ne zna. Naši domaći partizani, živičnaki, Bog zna de su bili te čas. Z temi našemi dečkmi nesu. Ovi stranjski kej su išli k nam bili su grdo srditi. Jako su puno svoje dečkov zgubili, dole negde su je i pokopali i veliki spomenik potle im deli. I grdo su vikali da kej naši imaju slaviti, kakvu pobedu? Čiju pobedu? Da kej ti naši imaju opče z tem. Da koje ne kej i pital. Da kej te crleni – beli – plavi. Naši su dečki došli z tem barjakom za svadbe, kej su imeli. Nesu bokci ni znali za zvezdu. Ni za crleni barjak. Ne to ni došlo do našega sela. Nesu ti dečki bili ničiji, v nikakve stranke. (…)

I se su je.

Do jenoga.

I tak su je ostavili.

Se je bilo crno kak se livada krvi napila.

Nesu je dali ni do grobja odvesti. Te par korakov. A kamoli domom, na skolke.

Nikakov ni križ ni niš nesu dali deti.

Nigde nesu dali ni imen napisati.

Kej da nigda nesu bili.

Bojali su se si. Matere su se po noči, po skriveč, išle tam plakat. Saka za sojega. Nekoje su imele i po dva i po tri sina jel sina i bratovoga sina i kakvoga kumička. A sveče su palile pod velikim križom. Na Sesvete i na Dušni je dan gorelo i dan i noč.

Tekar gda je došla ova zajna država, dole onem mam su petokraku odkrhali. Tobož se ne znalo ko. A gda su gobje širili, dali su deti kamen z imeni one ustašov, a tem našem dečkom spomenik napraviti. Veliki, z crnoga kamena. Prek dvajst dečkov, skorom trist. I napisali su se koji su to. Smelo se. Te nekakov z Zagreba zmislil je spomenik Crna trava“.

Navedena priča, objavljena u „Hrvatskom slovu“ i nagrađena nagradom „Dubravko Horvatić“, dio je povijesne stvarnosti i riječ je o zanimljivom odnosu fikcije i fakcije, o zločinu o kojem je Božica Brkan prva progovorila svojim literarnim jezikom. To je jedan od mnogobrojnih nekažnjenih zločina koji još uvijek opterećuju hrvatsku stvarnost. Znamo o kojem je selu ovdje riječ, a iz sadržaja je vidljivo kako je bez razloga ubijen cijeli mladi naraštaj muške populacije. Selo se od toga nikada nije oporavilo i danas je pred izumiranjem.

Zbirka „Život večni“ vrijedan je doprinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Smatram kako bi sve objavljene priče, prevedene na književni standard imale jednaku estetsku razinu, emocionalni naboj i kulturološku danost.

Prigoda je pohvaliti uspješan dizajn ove knjige odnosno njezino grafičko oblikovanje kojem je autor Jenio Vukelić.

Đuro Vidmarović

“Susret s Viktorijom” Božice Brkan u “Hrvatskom slovu”

“Hrvatskog slovo” broj 1151. od 12. svibnja 2017. objavilo je priču “Susret s Viktorijom” Božice Brkan s biografijom autorice u kojoj se, uz drugo, navodi i nagrada za prozu “Dubravko Horvatić” za 2014. koju dodjeljuje taj časopis.

Priča je objavljena na str. 23. i 29. i najavljena na naslovnici, a bit će objavljena i u zbirci “Umrežena”, koja izlazi ove godine uz poticaj Ministarstva kulture za tisak.

20170513