Umjesto kave 16. veljače 2017.: putovanje u vječnost bez putnog osiguranja

Nešto su mi zaredali ispraćaji u vječnost i, htjela ne htjela, uspoređujem što i kako o ljudima do kojih mi je stalo govore groboslovnici, profesionalni govornici, najčešće svećenici. Jedan me je nedavno oduševio. O čovjeku, koji je stvarno živio ne samo za sebe, rekao je prigodno tek koju riječ više od onoga što bi mogao reći o bilo kome. Ali, vjerovali ili ne vjerovali, dao nam je misliti. O nama samima. O tome, naime, kako se, kad idemo na običan put pripremamo, a kad idemo na onaj put, put u vječnost.

Već godinama, najmanje dvadeset godina, imam u računalu fajl put. S jednoga stroja prenosim ga na drugi. Putovnica, novinarska međunarodna iskaznika, lova, fotoaparat + punjač mobitel + punjač, diktafon, blokići, pisaljke, pegla, knjige, gaćice, bodiji, podžama, neseser… Ne nužno tim redom.

Sa svakim prijenosom s računala na računalo, kopipejstanjem, kraćenjem i širenjem sve mi je bliskiji, sve praktičniji. Mudriji sve. Čak tehnološki napredniji: nekad sam nosila albumčić s obiteljskim fotkama, kad me danas na putu uhvati nostalgija, sada prionem mobaču, Viberu. Prije svakog putovanja put samo isprintam i prigodno križam ili dopisujem, ovisno o godišnjem dobu, svrsi i trajanju putovanja, društvu… Putujem li poslom ili privatno. Kad sam nas nekad otpravljala i petoro, i pas je ubrojen, uvijek sam sebi bila na zadnjem mjestu. Pokušavam se ja, koja sam i školsku i poslovnu torbu poslovično imala najtežu, i prtljagu, bagażu prilagoditi sad ponajprije samoj sebi. A sebe – putovanju. I putovanje – sebi. Bez opterećenja.

Kad bismo samo živjeli tako, s mišlju na putovanje! Na konačno putovanje. Kad bismo barem povremeno posvetili misli o svome životu, o smislu, koliko posvećujemo uoči naših malenih zemaljskih putovanjca!? Moj je otac sve bitno za nas koji ostajemo ostavio u običnoj kutiji za cipele. Iako nije ni često išla u crkvu, mama je obavila čak i posljednju pomast dok još nije gotovo sve zaboravila, dok se još sjećala grijeha koje je mislila da bi trebala ispovijediti, i odjeću za ispraćaj spravila je prije više od desetljeća nego što joj je zatrebala (i ručnik i rupčiće za sprevodna raspela, ne znajući da će se čak i ta moda i običaj promijeniti).

Pristojnim mi se čini otvoriti i fajlić s praktičnim informacijama da nitko ne mora premišljati umjesto mene: ako još može koristiti, dati organe; koga obavijestiti, a koga nikako ne obavijestiti; protokol, gdje ukop ili kremiranje, odabir glazbe… Saša, recimo, nije htio da mu se na ispraćaj donosi cvijeće. Čudite mi se, jer još imate/imam dobrih godina? A ne čudite se što svaki put iznova potpisujemo putno osiguranje?

Za put kojekamo, i u najudaljenije zemlje, tražimo povoljne aranžmane, vize, bedekere, ugodne suputnike… Pa pamtim romantičnih neprekidnih 26 sati studentskog putovanja u Varšavu vlakom ili avionom u Sydney, 23 sata na ničijoj zemlji na istambulskom Ataturku, kako su me razljutili otevši mi uz ručne prtljage omiljene škarice na aerodromu u Koelnu (što ih nisam spremila u veliki kofer) ili mi naplativši 200 eura za dodatnu težinu (knjige i katalozi!), čartera u laponski Jukkasjärvi za jednu noć u ice-hotel uz promociju novoga frižidera…

Rijetko se svega toga prisjećam. Prisjećate li se vi?

A plan s vlastitim životom?

Kako rasporediti i uvećati svakidašnju dobrotu, dok nam se čini da je oko nas samo mrak i samo zlo, toliko da nam nije ni do običnih putovanja i da brinemo kad mladci krenu na Island, u Indiju? Kako ih zaštititi? Kako podijeliti svoj život tako da nas se, kad otputujemo, iako i ne vjerovali u život vječni, ponekad prisjete i pamte makar koliko mi pamtimo putovanja kad nismo ni znali koliko su nam lijepa i neponovljiva?

20170114 – 20170119 – 20170120