Kategorija: Nekategorizirano

Čuvamo li dijalekte od odumiranja? Naslov je to članka Lade Žigo Španić objavljen portalu Moderna vremena 19. kolovoza 2025. kao dio serijala Književnost, tržište i kulturna politika – šest važnih problema objavljenoga je uz novčanu potporu Agencije za elektroničke medije iz programa Poticanje novinarske izvrsnosti. Uz kolege Nives Opačić, Dragu Štambuka, Dubravku Brezak Stamać, Nadu Galant i Barbaru Baždarić imala sam i ja priliku iznijeti svoja razmišljanja o toj meni životno izuzetno važnoj temi. Zahvaljujem na danome prostoru i prilici i inspirativnoj kolegici Ladi Žigo Španić i Modernim vremenima te članak prenosim u cijelosti.  

Premda je 2024. godine donesen Zakon o hrvatskom jeziku, anglizmi su odavna prodrli u javne prostore i medije i teško ih je sada izbaciti iz jezičnoga tkiva. Propadaju li nam i dijalekti (za neke zasebni jezici) ili se ipak drže u globalizacijskom ludilu? Sva tri idioma u korijenima su naše književnosti, a brojni suvremeni pisci njeguju taj korijen, dapače, književno stablo jezika nam raste i krošnja se širi. Zvonko Kovač, Ernest Fišer, Božica Jelušić, Božica Brkan, Željko Funda… samo su neke perjanice naše kajkavijane, a pohvaliti se možemo i čakavskim talentima poput Borisa Domagoja Biletića, Nade Galant, Ljerke-Car Matutinović, Daniela Načinovića… Doduše, zbog južnjačka temperamenta, čakavski je mnogo više ušao u popularnu glazbu negoli kajkavski. No, pomažu li šlageri dugotrajnu opstanku našega dičnoga ča-kaj-što?

Invazija engleštine

Prije nego što dijagnosticiramo stanje s našim kaj i ča, moramo ustanoviti da nam standard, tj. što pati od teške bolesti – od kronične pomodne engleštine, koja metastazira na gotovo svim razinama komunikacije. U svim sferama vlada opsada izraza poput: outsourcing, spin-off, team building, bookmark, backup, life coach, braindrain… I političari su nam bolje naučili engleske kovanice negoli svoj materinski jezik, valjda kako bi ostvarili šablonski san o jedinstvu lokalnog i globalnog. Teško je naći ijednu trgovinu ili kafić koja ima hrvatsko ime, pa da uskliknemo: „Hrvatski naš, dobro došao u Hrvatsku! Prijeti li nam doista „hrvatski u zagradama“, da se poslužimo naslovom knjige ugledne kroatistice Nives Opačić, odnosno, hoćemo li uskoro morati u zagradama prevoditi engleske izraze, i to u vlastitoj zemlji? Hej, trgovci, ta živite u Hrvatskoj, a u njoj je službeni jezik po Ustavu hrvatski! Iako Zakon o trgovačkim društvima potvrđuje u jednom članku da naziv tvrtke mora biti na hrvatskom jeziku, postoje rupe u zakonu u koje klizi naš materinski jezik. Moramo ga izvlačiti konopcima za spašavanje – jezik nam kašlje, grca se, otrovat će se ako ne upremo.

U kontekstu ovoga angloameričkog cirkusa nezaobilazne su knjige ugledne jezikoslovke Nives Opačić Hrvatski u zagradama – globalizacijske jezične stranputice i Hrvatski ni u zagradama – Globalizacijska jezična teturanja (u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade). Sami srljamo u taj bastardni jezik, objašnjava autorica (A room with a view, Assessories, Acting, Agenda, Attachment), u taj hrengleski jezik (korijen engleski, nastavak hrvatski, npr. challengirati, downloadirati, shoppingirati i sl.). Problem je, kaže, u našem sluganskom mentalitetu.

I standard i narječja su zapušten

U izjavi za portal Moderna vremena Opačić ističe kako se, kada je riječ o ovoj temi, odmah vidi tko istupa iz tabora „dijalektalaca“, a tko iz tabora „standardologa“, jer će „prvi reći kako hrvatski standardni jezik silno potiskuje sve lokalno, a ovi iz potonjega tabora reći će da je hrvatski standardni jezik narušeniji od dijalekata“. Istina je, tvrdi Opačić, negdje u sredini. Objašnjava da i hrvatska narječja i hrvatski standardni jezik boluju od iste boljke, a to je, po njenom mišljenju, zapuštenost. „Sve slabija briga za cjelokupno izražavanje na bilo kojem idiomu hrvatskoga jezika već dugo ubire negativne plodove.“ Opačić tvrdi kako učenici u osnovnim školama još kako-tako i uče hrvatski standardni jezik, uglavnom u teoriji (što oni sami zovu najgorim školskim predmetom!). „Ako se zna da se svaki standardni jezik mora učiti – a to je najnepopularnije geslo u hrvatskim školama jer je ondje učenje uglavnom teško – onda je jasno da će hrvatski standardni jezik biti nepopularan, pa i nepoželjan, za učenje. U tome mu smetnja nisu toliko sama hrvatska narječja koliko opći nemar i zapuštanje. Naravno, i najslužbenija komunikacija odvija se na razgovornom jeziku jer je tako najlakše.“ 

Opačić nije optimistična ni kada je riječ o našim drugim idiomima. „Ako promotrimo i stanje u hrvatskim dijalektima, vidjet ćemo da su i ti dijalekti izgubili već dobar dio i svojih leksika, a o frazeologiji da i ne govorim. Da ima više sluha i volje za njegovanje svakoga hrvatskog izričaja, vjerojatno bi i svijest o tome (a onda i opće stanje tih idioma) bila bolja. Kolegica Dunja Jutronić znala se još prije 30-ak godina na skupovima Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku tužiti kako sve teže dolazi do iskonskih informanata za proučavanje splitskoga govora, što znači samo jedno: svaki od ova dva jezična bloka doživljava istu sudbinu – osiromašenje i gubitak. Slikovito rečeno, i narječja i standardni jezik podsjećaju me na biljke bez vode, njege i ljubavi. Ne proričem im opći potop; samo daljnju eroziju i siromaštvo“, zaključuje Opačić.

Zlatna formula Drage Štambuka

Naš jezik na trima idiomima izrazito se njeguje na Selcima na otoku Braču, gdje se svakoga ljeta održava svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što, u pejsažu suhozida, mora, maslina, uz Zid od poezije. Smotru je još 1991. utemeljio akademik Drago Štambuk, književnik i liječnik, znanstvenik i diplomat, inicijator i neumorni promicatelj „Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što“. Tu „Formulu“ je Ministarstvo kulture i medija RH 2019. proglasilo kulturnim dobrom i uvrstilo na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine. 

„Od djetinjstva sam svjestan trojedne naravi hrvatskoga jezika, njegove južne čakavske, standardne štokavske i sjeverne kajkavske dionice“, kaže nam Štambuk. „Rođen sam u čakavskim Selcima, dok je dva kilometra udaljeni Sumartin štokavsko mjesto prebjega s kopna pred turskim osvajanjima. Uvidjevši tijekom osnovnog školovanja postajanje bolnoga reza u našemu jeziku, zarana sam skovao tzv. „Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča-kaj-što“ koju promičem na svojoj 35 godina staroj svehrvatskoj jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što u rodnim Selcima na otoku Braču, vjerujući u Formulin cijeleći, integracijski i koineizacijski potencijal, te njenu osmotsku moć, kano kod starogrčkoga jezika, koji je na sličan način ujedinio svoje atičke dijalekte.“

Osmislivši „Formulu“, Štambuk je ispravio i povijesnu nepravdu. U ime sjedinjenja s Južnim Slavenima, bečki izbor štokavice nepravedno je izbacio kajkavicu i čakavicu iz javne uporabe, a tu su dezintegraciju podržali vukovci i ilirci. „Naša nemila povijest, npr. Ozaljskoga književnoga kruga koji se kretao smjerom koineizacije ča-kaj-što, nakon bečke dekapitacije Zrinsko-Frankopanske elite, izgubivši elitu – izgubio je i svoju hrvatsku koiné ili jezično ucjelovljujuću mješavinu.“ 

Štambuk najavljuje novi brački koncert idioma: „Ove godine obilježavamo 35. godišnjicu smotre koja je od samih njenih početaka 1991. vezana uz talijansko okupacijsko paljenje čakavskoga kamenoga gnijezda – sa sjajnim graditeljskim biserima, dvorima i palačama Štambuk, Didolić, Nižetić… Povjesničari kažu da je ‘slipa fuga’ s kojom je građena palača Štambuk najfiniji kamenoklesarski uradak na istočnoj obali Jadrana. I danas je ova obiteljska palača prelijepa ruševina kojoj posvetih brojne stihove. Uvjeren sam da je moja ideja prožimanja svih triju hrvatskih jezičnih dionica ona koji veže hrvatsko ozemlje u jednu identitetsku cjelinu i kako reče njen veliki podržavatelj Radoslav Katičić – projekt je koji upire u budućnost.“

Preplitanje idioma u živom govoru

Podsjetimo, akademik Radoslav Katičić u tekstu Zlatna formula hrvatskoga jezika: ča-kaj-što (Kolo 2, 2014.) slikovito nam približava Štambukovu „Zlatnu formulu“. Spominje Fužine u Gorskom kotaru, gdje se bogatstvo hrvatskoga jezika pretvara u živi govor: tu se na sajmu sastaju čakavci i kajkavci, jedni s lijeve strane rijeke Ličanke, drugi s desne. Iz Liča dolaze i štokavci, pa stoljetno prepletanje naših narječja postaje živopisna svakodnevica. Čakavski i štokavski druže se i kada brodica s Korčule pristane u dubrovačku luku, a čakavski i štokavski prepleću se kada se stanovnici Selaca na Braču spuste u Sumartin. Kajkavski i štokavski čuju se u Bjelovaru kada tamo dođu ljudi iz Podravine pod Bilogorom, a kada netko dođe u Pisarovinu iz Lasinje na Banovini preko Kupe, zaigraju se u razgovoru štokavski i kajkavski. Među ostalim, Katičić u tekstu kaže: „Štambukovom Zlatnom formulom ča-kaj-što obuhvaćena je tako sva dijalekatska raznolikost hrvatskoga jezika u svoj svojoj različitosti, sva povijest hrvatskoga književnog jezika sa svim njezinim dijalekatskim stilizacijama, uključujući tu i standardni jezik, onakav kakav je izrastao i sjajno se potvrdio.“

Antologije izostavljaju ča i kaj

Božica Brkan, novinarka je i nagrađivana autorica na štokavskom i kajkavskom. Majstorica je moslavačke kekavice i zabrinuta je kada je riječ o našim dijalektima. „Žalosti me silno – i zbog toga sam uvijek spremna na argumentiranu polemiku – što ugledni pisci antologija hrvatske poezije (jer, kažu, ne prate i jer je drukčiji sustav) kao nerazumljivu izostavljaju poeziju na kajkavskom, čakavskom i štokavskom nestandardiziranom. Znalci Joža Skok za poeziju i Miroslav Šicel za kratke priče nisu izostavljali dobre tekstove, neovisno tome kako su napisani. Bili oni jezici, dijalekti, narječja ili zavičajni govori kakvih je desetak i na popisu zaštićenih hrvatskih nematerijalnih dobara, kao uostalom i ‘Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što’, makar kao lokalne boje sve ih je manje u medijima. Još i manje nego kad sam to prije nekoliko godina istraživala. Iako gotovo svaka općina, više zbog turističkih i domoljubnih nego kulturnih motiva, ima svoj pjesnički ili glazbeni festival, natječaj i nagrade, oni unatoč ambiciji kakvoćom uglavnom ne dorastaju nacionalnoj razini“, tvrdi Brkan i ne vidi pomaka na književnoj sceni. „Veliki književni natječaji, također neovisno o književnoj kvaliteti, uglavnom priznaju samo standardnu štokavicu, makar i žargonsku. Izdavačima se više dopada, jer joj je tržište šire, regionalno. Knjige na dijalektima, čak i vrsne, kad se i otisnu, kao i još preživjeli časopisi, knjižnice jedva da otkupljuju.“

Premda je Kajkavska čitanka Božice Brkan iz 2012. prihvaćena kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga u srednjim školama, rabi se, kaže autorica, simbolično, a o izdavačkoj nebrizi za dijalekte svjedoči i knjiga kajkavsko-čakavskih stihova Breberika & eklektika, Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića, u izdanju Kajkavskog spravišča. Brkan kaže kako je trebalo tri godine da se prikupi novac za neveliku nakladu, a o prodaji „nema riječi“. Zaključuje da unatoč Zakonu o jeziku, „dio po dio hrvatskoga danomice iščezava dok cijeli jezik ne poklekne, možda i prije nas. Polupismeni ksenofobični političari na silu bi tjerali strane radnike da uče hrvatski, a ove je godine zasad popunjena jedva trećina mjesta predviđenih za nastavnička i profesorska usmjerenja.“

Nastava, LiDraNo i mnogi natječi potiču ča-kaj-što

Kako se književnost na kajkavskom i čakavskom tretira u školama? Dr. sc. Dubravka Brezak Stamać, profesorica hrvatskoga jezika u XV. gimnaziji u Zagrebu, vidi problem sa svjetlije strane: „Kurikul za nastavni predmet Hrvatski jezik za osnovne škole, gimnazije i srednje strukovne škole ne zanemaruje bogatu hrvatsku književnost koja je kroz povijest bila pisana na čakavskom i kajkavskom jeziku. Odgojno-obrazovni ishodi potiču svijest o jeziku i znanju o jeziku kako bi učenik bio vješt u komunikaciji i razlikovanju standarda od mjesnih govora, narječja i dijalekata.“ Brezak Stamać tvrdi da se u gimnazijama potiče čitanje različitih tekstova, prepoznavanje razlike između mjesnoga govora i hrvatskoga standardnog jezika i da gimnazijski programi podrazumijevaju analizu i interpretaciju umjetničkih tekstova „poput srednjovjekovnih tekstova zapisanih na starohrvatskom čakavskom, Marulićeva epa Judita, baroknih kajkavskih rječnika Habdelića i Belostenca, kajkavskoga izričaja Tituša Brezovačkoga, Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krleže itd. 

Brezak Stamać smatra da prilično njegujemo zavičajni jezik i govor. „Nagrađivani učenički radovi na državnoj smotri LiDraNo, brojni zavičajni natječaji za učenike (npr. ‘Mali Galović’ u Koprivnici, literarno-književni natječaji ‘Tin i ja’ u Vrgorcu, Goransko dijalektalno sijelo ‘Govor mog zavičaja’ u Mrkoplju, Čakavske večeri OŠ Bijači u Kaštel Novom ‘ČA u versin, riči i pinelu’) samo su neki primjeri koji njeguju kajkavski i čakavski mjesni i zavičajni govor. Sve je dakako na nastavniku hrvatskoga jezika, da je dovoljno kompetentan, zainteresiran i ima afinitet prema govorima, dijalektima idioma hrvatskoga jezika. Važno je kroz stručne skupove poticati učitelje i nastavnike da prepoznaju, osnaže i njeguju zavičajne govore svojih učenika. U manjim gradovima i sredinama ta iskonska želja za očuvanjem lokalnih govora i narječja je izraženija jer učenici međusobno komuniciraju na jeziku koji im je blizak i bitno ih ne razlikuje.“

Čitatelji posuđuju knjige Eveline Rudan i Kristijana Novaka

Nada Galant ugledna je i nagrađivana pjesnikinja na čakavskom jeziku, a ujedno i knjižničarka. Ona ovako sažimlje ovu temu: „Živim u kraju u kojem se drži do dijalekta. U našoj se školi oduvijek njegovao čakavski dijalekt, dolazili su nam u goste pjesnici, bili smo poticani da svoje radove objavljujemo u dječjim časopisima, sudjelovali smo na raznim lokalnim priredbama. Govorim o Žminju gdje djeluje Čakavski sabor i njegova katedra čija manifestacija Sabor čakavskog pjesništva preko pedeset godina okuplja mlade pjesnike i recitatore čakavskog govornog područja i ima nemjerljive dosege i utjecaje na očuvanje materinskog jezika. Kao gosti su nam redovito dolazili i mladi pjesnici iz kajkavskog Zlatara i štokavskog Cernika u Slavoniji. Škola se i danas izuzetno trudi oko očuvanja naše čakavice kroz razne svoje projekte.“

Galant tvrdi da su mnoge manifestacije, književni natječaji, pjesnički susreti posvećeni njegovanju domaće riječi. „Spomenut ću samo neke osim Sabora čakavskog pjesništva u Žminju, tu su ‘Verši na šterni’ u Vižinadi, ‘Jadranski književni susreti’ u Crikvenici, ‘Ča vrh Arbe’ na Rabu, ‘Večeri poezije na Brižićevim dvorima’ u Preku na otoku Ugljanu i još niz drugih koji su uglavnom okrenuti prema čakavskom govornom području.“ Galant posebno ističe književne natječaje i susrete u uvjetno rečeno kajkavskim krajevima „koji gotovo pa redovito uključuju i kajkavce i čakavce i štokavce kao što su oni u Bedekovčini, Križevcima, Mariji Bistrici i drugi. Posebno mjesto zauzima i manifestacija ‘Croatia rediviva’, čiji je utemeljitelj Drago Štambuk. A velike zasluge u tom pogledu idu Kajkavskom spravišču iz Zagreba, koji dugi niz godina ustrajno radi na povezivanju naših govornih područja i na davanju digniteta piscima koji ne pišu samo na standardu. Na važnost pisaca i na potrebu da se oni vrednuju, u mnogim je prilikama upozorio i upozorava naš ugledni književnik Boris Domagoj Biletić. I naši vrhunski znanstvenici, npr. s područja dijalektologije, puno rade i istražuju i objavljuju radove s tom tematikom. Je li dovoljno da se naši književnici koji pišu na dijalektu ne osjećaju kao autsajderi. Gdje im je zapravo mjesto?“

Na pitanje o posudbi knjiga na čakavskom i kajkavskom, ovako sažima svoje knjižničarsko iskustvo: „U našoj knjižnici djela pisaca koji pišu na kajkavskom ili čakavskom rijetko se posuđuju, osim kada su potrebna za školske zadatke. A kako uvijek postoji izuzetak od pravila, ljudi rado posuđuju knjige naših vrsnih književnika Eveline Rudan i Kristijana Novaka.”

Hrvatski zvučni atlas – velika pomoć u učenju triju idioma

Barbara Baždarić, profesorica u SŠ Jastrebarsko, književnica koja piše na standardu i na čakavskom, još je u drugom razredu osnovne škole dobila nagradu na Čakavskom saboru u Žminju. Kao primjer velikoga mentora i znanstvenika u tom području navodi sveučilišnoga profesora Josipa Bratulića koji se „svojom predanošću istaknuo kao jedan od najvažnijih promotora glagoljice i čakavštine. Njegov rad pokazuje da očuvanje jezične baštine nije samo pitanje nostalgije, već kulturne i znanstvene odgovornosti. Dodatnu važnost ovom pitanju daje činjenica da se nastavni proces više ne temelji na kruto zadanim smjernicama plana i programa. Uz pojedini udžbenik predavač danas ima mogućnost sam sukreirati nastavni sat, služeći se digitalnim i inim sadržajima. Upravo o njemu ovisi koliko će nastava biti kreativna i raznolika“, tvrdi Baždarić i daje jedan veoma zanimljiv primjer za svladavanje ča-kaj-što. „Jedan od zanimljivih alata kojim se nastavnik može poslužiti prilikom obrade mjesnog govora je tzv. hrvatski zvučni atlas. Uguglamo li dakle riječi hrvatski-zvučni-atlas.com, dobit ćemo priliku čuti izvorne govornike koji izgovaraju isti tekst na različitim narječjima. U vremenu kada djeca odrastaju u globaliziranom svijetu, važno je da u školskim klupama dobiju potvrdu da je i njihov zavičajni govor vrijedan. Jer samo onaj tko razumije bogatstvo vlastitog jezika u svim njegovim oblicima može istinski razumjeti i poštivati različitost drugih.“

Što reći za kraj? Svakodnevno nas upozoravaju na očuvanje ekosustava, govore nam o ugroženosti brojnih biljnih i životinjskih vrsta, a mediji ništa ne pišu o ugroženosti, pa i odumiranju „malih“ jezika u globalizaciji. Daleko nam je važniji azijski gepard koji nestaje zbog suše, lova, uništavanja staništa i oskudice hrane. No zar jezik nije stanište naroda? I nije li nestajanje jezika ubojstvo njegovih pisaca i govornika, kulturocid? Zato, čuvajmo jezik u kojem povijesno i svakodnevno obitavamo, nitko ga ne može govoriti i pisati osim nas.    
 

** Serijal tekstova “Književnost, tržište i kulturna politika – šest važnih problema” objavljuje se uz financijsku potporu autorici od Agencije za elektroničke medije iz programa Poticanje novinarske izvrsnosti.

Prenosim s portala Društva hrvatskih književnika:

Objavljen je br. 3/2023. časopisa za književnost, umjetnost i kulturu “NOVA ISTRA”.

Nakladnik: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Sv. Ivana 1, 52100 Pula. 

www.dhk-pula.hr; https://www.facebook.com/nova.istra.hr/?locale=hr_HR

God. 28., sv. 73., br. 3 (111), jesen 2023.

ISSN 1331-0321; UDK 821.163.42/821/7/008/304

Format: 15,5 x 22 cm, opseg 247 str., ilustrirano, cijena: 10 €.

Narudžbe: 052/218-372; info@dhk-pula.hr 

Uz drugo, objavljen je i tekst Božice Brkan o najnovijoj knjizi Božice Jelušić Teška ljeta.

Zamišljam kako bi za koju godinu stvarno mogao izgledati stari park oko lječilišta u Stubičkim Toplicama prema zamisli posljednjih godina stanovnika Stubaka, novinara i pjesnika Nikole Kristića: klupe sa stihovima poetese Vesne Parun, koja se tu, što bi Zagorci rekli, doživela, i pjesnika ovjenčanima skulpturom akademskoga kipara Ivana Tuđe nazvanom prema Paruničinoj najpoznatijoj pjesmi Nevinije ruke.

Kristić i Udruga Modus vivendi prošle su nedjelje 18. lipnja 2023., točno u podne, organizirali već šesti pjesnički susret Nagrada Vesna Parun, nažalost bez osobite lokalne podrške i razumijevanja ambiciozne zamisli, koja je svake godine zaista sve bolja sa sve boljom poezijom, pjesmama koje kao Katarina Pahljina u Posebnoj časti Vesnu ili poput Anđelke Korčulanić opetovano kažu: u mojoj si pjesmi/ne možeš umrijeti.

Ove je godine od tridesetak, što početnika a što već uglednih pjesnika, s kako je istaknuto malo loše poezije, skulptura uručena Siščaninu Bogdanu Arnautoviću za pjesmu Provincijski vlak, a do njega su svojim pjesmama pri vrednovanju pjesme, interpretacije i ukupnoga dojma, stali Sanja Horvat i Drago Štambuk, otpočetka u festivalu i kao pjesnik i kao prijatelj velike književnice. U ocjenjivačkom su sudu ove godine bile Diana Burazer, pobjednica 2022., Lidija Dujić pobjednica 2021. i Božica Brkan, pobjednica 2020.

Dobitnici Nagrade Vesne Parun bili su prvi Ludwig Bauer i druge Marija Lamot. Poeziju su ozvučili i mlada violinistica Doris Tkalčević i usnoharmonikaš Tomislav Goluban te sami pjesnici  Sonja Kušec Bećirević i Alija Bećirević.

Bogdan Arnautovićrođen je 9. siječnja 1961. u  Velikoj Jasenici (BiH). Studirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. do 2000. godine radio je kao novinar i urednik u IRO Jedinstvo Sisak i Radio Sisku te kao dopisnik Večernjeg lista i Novog lista. Od 2000. direktor i urednik je u obiteljskoj nakladničkoj kući Aura Sisak. Književnu karijeru, objavljujući poeziju, ali i prozu, kritiku i esejistiku u brojnim književnim časopisima, novinama i zbornicima (Polet, Oko, Polja, Revija, Književna reč, Braničevo, Dialogi, Bagdala, Kupa, Riječi, Vijenac, Poezija, Republika…), te na televizijskim i u radijskim emisijama, počeo je graditi osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dosad je, od 1981. godine, objavio sedam knjiga poezije, proze i publicistike: Rano pobratimstvo (poezija, u zajednici s M. Pađenom, Petrinja, 1981./; Polifemov rukopis (poezija, Sisak, 1983.); Gea (poezija, Sisak, 1987.); I prešućujem drhtanje (poezija, nagrada Ratkovićevih večeri poezije Bijelo Polje, Crna Gora); Striegl, njim samim (publicistika, Sisak 1994.); Poljubac vode (poezija, Sisak 1996.); Boje seoskog sladoleda (proza, Sisak, 2014.). U pripremi mu je i nova knjiga pjesama Postelja za haubice koja izlazi u ediciji Hrvatskog društva pisaca te u nakladi Matice hrvatske Požega knjiga pjesama Meridijan vinograda.

Autor je scenarija i redatelj više kratkih turističko promidžbenih filmova, kao i dokumentarnog filma o Slavi Strieglu, sisačkom umjetniku XX. stoljeća. Prevođen je na engleski, slovenski, slovački i makedonski jezik. Zastupljen u antologijama i zbornicima. Nagrađivan za prozu i poeziju uglednim hrvatskim i regionalnim nagradama. Član Hrvatskog društva pisaca i nositelj Spomenice Domovinskog rata i Medalje Oluja. Od 2017. godine snima zvučne knjige u Hrvatskoj knjižnici za slijepe u Zagrebu.

Bogdan Arnautović
Provincijski vlak

Kolona dabrova prelazi željezničku prugu na osami.
Putnički provincijski vlak stoji
na otvorenoj pruzi već 17 minuta. U vlaku je 346
putnika i nitko ne zna kako s dabrovima. Koje su im
navike, što ih plaši, u što vjeruju, kakve pjesme vole…
Jedna odrasla djevojka nalik mojoj majci grli svoju
majku. Autistična je i ide na liječnički pregled.
Ona zna sve o dabrovima. Smije se grleno i neobuzdano.
Nosi majicu s natpisom slađa od meda. Pogled joj nije
od svijeta kojeg dijele suputnici.
Plesno grmlje kaže kišna djevojka i kroz prozor
pokazuje na kolonu dabrova. Ustaje i pleše po vagonu.
Njena se galaksija otvara poput mog uma na
zabranjeno znanje. Iz sunčanog sata njene ruke
prolama se nebo, cvrkutavo kao turska ženska odbojka.
Ova pjesma objašnjava zašto svakog jutra ulazim
u ovaj vlak. Ova se pjesma čita uz upaljenu svijeću od voska
spravljenu u dolini dabrova. Pomaknem li ovu pjesmu;
izmjestim li piramidu ove pjesme iz ležišta ma i za
milimetar-dva dobit će na tajanstvenosti, ili se urušiti i
vlak će krenuti. 

34. festival ljubavne poezije Vrazova Ljubicau Samoboru tamošnje Pučko otvoreno učilište organizira s partnerima Društvom hrvatskih književnika i samoborskim Ogrankom Matice hrvatske, ove je godine trajao punih prvih 17 dana lipnja, a finale je prema tradiciji bio Susret pjesnika na Ljubičinu grobu i otkrivanje nove ploče na zidu u Prolazu hrvatskih pjesnika u cintoru Župne crkve sv. Anastazije sa stihom, ovaj puta zapravo sa cijelom pjesmom Sonje Manojlović: pozdrav tijelu krhkoj žlici.

Pjesnikinja, uz spominjanje sličnog zida od poezije i kamenih ploča sa stihovima u Selcima na Braču, iskoristila je priliku da ispravi grešku u antologiji Tomislava Brleka Od Matoša do Maleša, gdje piše pozdrav tijelu krhkoj žici. Ludwig Bauer – koji već ima svoj stih na ploči, Riječ je kao šešir: / iznutra je glava, izvana – čitav svijet. – lucidno poentira: korektura u kamenu/mramoru. Ja pak koristim priliku da korigiram sebe, jer sam u pozdravnoj riječi uime DHK čestitala iduće godine četvrt stoljeća Vrazove Ljubice, a neće biti 25. nego već 35. Nadam se da mi idejni začetnik kolega Samoborec Jože Prudeus   ne zamjera. Pogrešno sam vidjela i percipirala, jer sam ja, kao ponovno mlada hrvatska pjesnikinja, u Samobor stigla kasnije. Svaki se put iznova veseleći brojnim susretima i doživljajima, pa i bermetu i kremšnitama, kojima nas Samoborci također počaste.

Osobito nas pjesnike, sudionike koji su prevalili put od večeri ljubavne poezije do višednevnoga festivala ljubavne poezije, veseli svake godine i novi zbornik s prošlogodišnjeg čitanja, pa je tako u ovogodišnjemu moja prošlogodišnja pjesma open your mailbox baby. Jeste li poslušali tu ljubavnu pjesmu? Ove sam godine odabrala ljubavnu pjesmu kupujem vrijeme.

Božica Brkan
kupujem vrijeme

kupujem vrijeme
kadgod mogu gdjegod mogu
i ne pitam se jel bi jel ne bi
i gda ne znam kej bi
na first time i na last time
na akcijama i na siječanjskim rasprodajama
i na kupone
i preko prekupaca
ispod pulta
uglavnom živim na zajam
srećom da imam kartice
i ljubavne

kupujem vrijeme
kuhajući što voliš
obično egzotična jela
pjesmom stih po stih
a između toga na njuškalu i aplikacijama 
dvorišnim rasprodajama
grobno mjesto u sisku
električne peći domaća jaja
grunt s vikendicom u svetom ivanu zelini hrnjanec
ljetne haljine
jastuke za kućne ljubimce
vrtne kućice i kućice na ptice balkonske
vreće za borovnice
zidane roštilje sjemenje močvarnog hibiskusa
jedva korišten čamac
dječje drvene personilizirane šamrlice
radost
bol
samoću
melankoliju
dokolicu
šalice s ljubavnim porukama
uvjerena da sam tvojoj ljubavi bliže

20190926 – 20190926 – 20190928 – 20209111 – 20209115 – 20230614 – 20230615 – 20230616  

Link na BB kupujem vrijeme

Stjecajem prilika posljednjih godina zahvaljujući poduzetnome kolegi književniku i novopečenome doktoru znanosti Mirku Ćuriću, jednome od organizatora Dana Antuna Augusta Matoša, kad nema tko, na Antunovo i rođendan književnikov, odnesemo mu cvijeće na mirogojski obiteljski grob, pročitamo pjesmu, predstavimo knjigu… Ove godine uz AGM-ov 150. rođendan do Zagreba nikad brojnija ekipa stigla je od mađarskoga Kaćmara, preko Plavne i Beograda te rodnoga mu Tovarnika. Nedostaje, što bi rekli, još samo Pariz.

Nije izostao ni obilazak mirogojskoga polja 11a 42 ni večernji finale u Društvu hrvatskih književnika. Mirko Ćurić, potpredsjednik središnjega DHK i predsjednik Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga, i Katarina Čeliković iz subotičkoga Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predstaviše svježe otisnuta nova izdanja prve knjige Antuna Gustava Matoša Iverje (Osijek/Subotica, Mostar 2023) i knjige Antun Gustav Matoš Domovini iz tuđine (Subotica, 2023). Dodijeljene su i nagrada za kratku priču o Matošu, a prikazani su i dokumentarac Od Kaćmara do Zagreba Mihaela Kelbasa i multimedijalni performans Voyageom s Matošem Književno-teatarskog kružoka HKC Bunjevačko kolo iz Subotice (Dramatizacija i režija Nevena Baštovanović, koja je i sudjelovala sa Zoltanom Sičem, Vedranom Peićem). 

Ne zato što sam uz Borbena Vladovića, Zrinka Šimunića i Tomislava Šovagovića iz zbirke Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu (Osijek/Subotica, 2020) i sama čitala svoju pjesmu ustani matošu ili selfie na štrosu, meni je najdojmljivije poslijepodnevno čitanje pjesama na otvorenu, uz Kožarićev spomenik Antunu Gustavu Matošu. Sunce žeže, Zagrepčani i turisti prolaze između nas, bauštelci iza nas glasno obnavljaju zgradu nekadašnje pjesnikove gimnazije, Neven Mrzlečki uz gitaru pjeva malu Mariju i Ljerku, srce moje…

A na kraju iz publike izlazi mladić i, na naše čuđenje, otkriva kako su noćaš njih trojica, malo popivši, pjesnika za rođendan prekrili cvijećem gospođe Nade s Mirogoja. I svaki je još dodao po jednu svoju pjesmu, anonimno. Stražar sa šetališta, Brkovi, Stih koji dušu svira. Navratio je poslije posla vidjeti što je danas sa slavljenikom i naišao na nas pjesnike. Nestašni je Darko Orešković, a prijatelji su, poslije doznajemo, braća Adam i Maks Skendžić. Čita pjesmu, a onda navečer sva trojica na poziv govore odnosno iz mobitela čitaju svoje pjesme i u DHK. Ako je samo i gerilla marketing, odlično!

Meni se pak moja pjesma ustani matošu ili selfie na štrosu napisana 2020. čini još aktualnijom: iako smo skinuli maske za Covid 19, ostalo nam je potresno okruženje i književnički/kulturni Zeitgeist. Matoš jednako ravnodušno gleda dok se s njime opaljuju selfiji… Jesu li morali doći Đakovčani i Subotičani da Zagrepčanima ozvuče taj metropolski prizor?

Umjesto pozivnice.

http://dhk.hr/tribina-dogadanja/hrvatska/tribina-dhk.-bozica-brkan

Prenosimo post sa fejsa Božice Brkan, 10. travnja 2023. :

Jezičac literature naziv je pjesničke tribine koju Udruga Ritam misli ustrajno organizira u varaždinskoj kavani Stara vaga. Gosti 4. travnja 2023. bili su književnica, novinarka i blogerica Božica Brkan i pjesnik, recitator i profesionalni policajac Zrinko Kapetanić. Vrlo zanimljiv dvosatni susret moderirali su pjesnici Ljubica Ribić i Milan Novak, a na gitari je muzicirala mlada Jelena Mežnarić.

Foto Miljenko Brezak

Prenosimo sa internetske stranice Gradske knjižnice Čazma:

Susret s autorom/icom: Božica Brkan

2U programu Susret s autorom/icom, knjižnica ugošćuje književnicu i novinarku Božicu Brkan, petak, 24. ožujka 2023. u 18,00 sati u Gradskoj knjižnici Čazma. Širok je stvaralački i spisateljski svijet Božice Brkan, koja je bila sjajna novinarka da bi se potom afirmirala kao istaknuta hrvatska književnica, višestruko nagrađivana, koja piše pjesme, pripovijetke i romane. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i kajkavskim – moslavačkom kekavicom.

Uz autoricu, u programu sudjeluju Đuro Vidmarović, književnik i Vinka Jelić-Balta, a predstavit će izbor iz novijih djela Božice Brkan, romani (Privremeno neuporabljivo o potresu; Generalov sin, Srbin a Hrvat…), zbirke pjesama na standardu i kajkavskom ( najnovija Breberika & Eklektika s Borisom Domagojem Biletićem), te zbirku Gastrolatrija (s Božicom Jelušić)  i projekt LAG-om Moslavina Dobar tek u MoslavinI!

Božica Brkan (Okešinec, 1955.), književnica i novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica. Piše standardnim hrvatskim i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Nagrađivane su joj i poezija (od Poznanovca i Ratkovićevih večeri poezije 1974. do Nagrade Vesna Parun 2020.) i proza (od Mate Raosa i Stjepana Kranjčića 2011., Slavka Kolara 2012., Dubravka Horvatića 2014…) te objavljivane u časopisima, zbornicima, panoramama i antologijama te prevođene na engleski, njemački, španjolski, bugarski, esperanto i čakavski. Dobitnica je i nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog (Vrt Večernjega lista) za 2000. godinu.

Uz brojne visokonakladne kuharice, ljubiće i druge knjige, objavila je samostalne književne: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.); izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja (1990.); roman Lift ili politička melodrama (1993.); zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom (2006.); knjige pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.) i To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.); zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.); roman Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) (u najužem izboru za V.B.Z.-ovu nagradu za rukopis romana); Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama); zbirku pjesama obrubljivanje veronika rupca ili muka 2013. (2014.) (rukopis nagrađen nagradom DHK i Pasionske baštine te u najužem izboru za Galovića); roman Ledína (2014.) (u najužem izboru za Galovića); zbirku kratkih priča Umrežena (2017.) i zbirku kratkih kajkavskih priča Život večni (2017.); zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti (2019.) (u najužem izboru za Tina Ujevića); zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.); roman Generalov sin, Srbin a Hrvat (2020.), roman Privremeno neuporabljivo (2022.) i kajkavsko-čakavsku zbirku pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika (2022.).

Prenosimo s weba Društva hrvatskih knjievnika tekst voditeljice tribine Lade Žigo Španić

U DHK održana polemička tribina o književnom mainstreamu

Polemička tribina „Bez cenzure“, održana  29. rujna u 18 sati u DHK, bila je posvećena književnom mainstreamu, odnosno književnom populizmu, a o temi su veoma znalački i živopisno govorili Borivoj Radaković, Milko Valent i Božica Brkan. U raspravu se aktivno uključila i publika, kao i na svim dosadašnjim polemičkim tribinama.
Valent je, među ostalim, ustvrdio da je žanrovska književnost pripomogla da mainstream dominira, no valja razlikovati, naglasio je, knjižarski i literarni (estetski) uspjeh. Govorio je i o svojim iskustvima rušenja davnih tabua („mainstreama“), zbog čega su ga izdavači dugo odbijali. Radaković je istaknuo i to kako je današnji mainstream  površno „dijeljenje“ književnost na teme (npr. na gay književnost, na postkolonijalnu, zatvorsku, ratnu književnost i slično), a da je prava književnost poniranje u jezik, sudbine, odnose među likovima, motivaciju…  No pravi rad na tekstu neobrazovana većina ne vidi, nego se vodi osim „sviđa mi se“ ili „ne“, što je za struku najmanje važno. Božica Brkan ustvrdila je da nam se kulturni i medijski prostor raspao, pa više i ne znamo što je mainsteam, a što ne. Navela je brojne primjere samopromocije pisaca, istaknula ukidanje kulturnih priloga u novinama te unificiranost društvenih mreža. Također je, kao autorica i na kajkavskom, govorila o borbi za očuvanjem naših triju jezika (odnosno, dijalekata), što je teška misija u vremenu estradizacije svega. Govorilo se i o drugim raznim aspektima mainstreama, tribina je bila iznimno plodna!

Snimka tribine Miljenko : https://youtu.be/HhqtC5EUV3Y

---

---

Božica Brkan je na svojem fejsu uz plakat poziva na predstavljanje napisala:

Planirate li tjedan, upišite pozivnicu na prvo predstavljanje mojega novog romana PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u Kutini, u ponedjeljak, 27. lipnja u 18 sati. U klubu Arcus govorit ćemo Sanja Feltrin, Siniša Matasović, Đuro Vidmarović i ja, a dodatne poslastice su Vokalna skupina Rusalke Kutina i Đuli torta bez brašna ili torta 22.3.2020. Hvala Pučkome otvorenom uličištu. Nadamo se bez potresa, osim ako vas uspije p(r)otresti roman.