Ušao je u gradsku Vjesnika i upitao: „Tko je Božica Brkan?“ Promucah prestrašeno: „Ja… „ „Kolegice“, reče, „evo vam ruke. Napisali ste muški tekst!“ Ne sjećam se jesam li zahvalila. Kao mali gradskić, još studentica, jedva honorarka poslije ljetne prakse, uz Dan grada u Nedjeljnom su mi vjesniku dali cijelu stranicu da ispričam priču o Zagrebu. S puno fotografija. Jesam, na svoj način, prisjećajući se fascinacije djevojčice sa sela na ljetnom ferju sladoledom Snjeguljicom i zamjenskim staklenim bocama iz kustošijskog mljekarstva. On je bio Franjo Kiseljak, jedna od vodećih faca Vjesnika, i lista i cijele kuće. Pomno sam i čitala i gledala kako o čemu piše, volontirala na desku vikendom i blagdanom kako bih sjedila uz najveće koji su radili sve, lekturu primjerice, opremu tekstova. Tad se još nisam ni usudila Franceka pitati što i zašto baš tako. Neki iz moje generacije, ni do koljena mu, a zahvaljujući moći stečenom najviše političkim okolnostima, negdašnju vertikalu kuće, kako se govorilo najveće izdavačke kuće na Balkanu, već uspješno raskomadane, odvest će u propast, a Franceka ni dvadeset godina kasnije, otpraviti u prijevremenu mirovinu. Takvima zacijelo nije bio ni neprikosnoveni ljudski ni profesionalni uzor, a niti su oni uspjeli dorasti za uzor bilo kome. Ako ni u čemu kako kao jedan od rijetkih kajkavaca u novinarstvu piše sjajnim, biranim i svima razumljivim hrvatskim. Hrvatskim sa stavom, ali uvijek s najmanje dvije strane. Ali zato na internetu danas više nego o profesionalnim dostignućima i profesionalnom poniženju majstora toga pisanog novinarstva 20. stoljeća ima o tome kako se na sjednici Vlade prozorsko krilo srušilo na njega, izvjestitelja i ozlijedilo ga.
Mirno počivao, poštovani i dragi kolega Franjo Kiseljak. Sjećat ćemo Vas se sa zahvalnošću!
Suosjećam s Francekovom obitelji, suprugom Ivankom i kćeri Zinkom.
HINA i drugi mediji objavljuju:
Umro ugledni novinar Franjo Kiseljak
Veliko ime hrvatskoga novinarstva 20. stoljeća Franjo Kiseljak umro je u ponedjeljak 4. kolovoza 2025. u Zagrebu nakon duže teške bolesti. Rođen je 1940. u Krapini. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, a u Zagrebu srednju grafičku. Od 1963. honorarno je surađivao u Večernjem listu kao dopisnik iz Krapine, uređujući istodobno i lokalne novine, a od 1965. počinje raditi kao stalan novinar u zagrebačkoj redakciji Večernjaka. U to vrijeme završava i tada cijenjeni jednogodišnji studij na Jugoslavenskom institutu za novinarstvo.
Preuzevši zadaće saborskog izvjestitelja za Večernji list ušao je u područje kojem je ostao posvećen tijekom cijele svoje novinarske karijere. Djelovanje republičkog parlamenta i vlade pratio je i kao komentator Vjesnika u srijedu, sve do njegovog ukidanja 1977.godine, a poslije toga kao izvjestitelj i komentator dnevnog lista Vjesnik.Njegovi tekstovi bili su pomno čitani i uvažavani. Unutar novinarske struke i u čitateljstvu bio je iznimno cijenjen zbog analitičnosti, temeljitosti i brige za jezik, te je po tome, kao i zbog ljudske čestitosti i profesionalne kolegijalnosti, bio uzor mnogim mladim novinarima. Godine 1974. dobitnik je novinarske nagrade Zlatno pero, a 1977. odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem.Na izborima 1982. i sam je postao zastupnikom u Vijeću udruženoga rada Sabora SRH. Nakon ponovnoga izbora 1986. bio je i funkcionalno usredotočen na aktivnosti u Saboru, ali je to smatrao privremenim i nije prekidao radni odnos sa svojom matičnom novinskom kućom.
U dva mandata od 1985. do 1987. bio je i predsjednikom Društva novinara Hrvatske i jedna od važnih zasluga toga sjajnoga čovjeka i iskusnog profesionalca povratak je Novinarskoga doma iz društvenoga odnosno državnoga u formalno i stvarno vlasništvo Hrvatskog novinarskog društva. HND mu se 2003. odužio godišnjim priznanjem Milan Grlović za izniman doprinos Društvu.
Svoj novinarski posao u Vjesniku Franjo Kiseljak radio je sve do 1996. kada mu je odlukom novoimenovanog glavnog urednika, i unatoč protestima kolega novinara, onemogućeno pisanje te je – s neophodno potrebnim radnim stažom ali tek u 56-oj godini života – formalno otišao u prijevremenu mirovinu. No, i nadalje je bio neraskidivo vezan za svoju profesiju, pišući još godinama u zagrebačkom Privrednom vjesniku, ljubljanskom Delu i riječkome Novom listu, a kao čitatelj ostao je sljedbenik novinarstva do zadnjih dana života.
Posljednji ispraćaj poštovanog novinara bit će u ponedjeljak, 11. kolovoza 2025. u 12 sati, u velikoj dvorani krematorija na Mirogoju.