Jutros u našoj Wuerthovoj na Jarunu ulica puna teške mehanizacije, kao iz Adrianove slikovnice. A on na moru i sigurno mu neću uspjeti ni videićima prenijeti ugođaj skidanja nekakvih teških cijevi povećeg promjera s puno zglobova s kamiončine. Duže od punoga sata, ni kiši se ne daju omesti. Pomno skidaju uz pomoć pametne dizalice, koja mic po mic, cijevima leluja zrakom, da bi ih, sve nešto mjereći prema nacrtima, odložili na nogostup i ugradili u veliku rupu pred našom kućom. Kod nas je valjda neko sjecište. S našega četvrtog kata gledamo poput predstave diveći se umijeću hrpice inženjera i radnika stranaca s kacigama, baš kao u slikovnici.
Iako je daleko još zima, veselimo se našemu novom vrelovodu, iako već mjesecima polako fotkama punim fajl Rupa pred kućom. Kakav bi to dokumentarac bio, isprva molba stanarima za strpljenje, a trebalo je zbog ona tri tjedna bez tople vode, povremeno i bez ikakve vode, više prekida struje i kabelske s internetom. A tek žal susjeda kad su dio po dio prekopali zelenilo oko kuće koje su one njegovale otkad su doselile u novu zgradu. Nema mirisnih živica, starinskoga jorgovana, proljetnica, ali ima ili blata ili prašine, ma koliko oni odvozili iskopano i dovozili svježi šljunak, pijesak… Nekoliko su nam puta selili i ulaz u zgradu, gradili i dograđivali mostiće preko graba i kanala, ali ni dan nije bio zatvoren naš dućančić i svako jutro redovito mu je dotur stizao prije niskogradnje. I dečki iz tih nekih zemalja kupuju tu gablec, čak nam je i prodavala mala Filipinka. Susjeda, rekla bi.
Ni sezona kiselih krastavaca nije ponukala moje kolege gradskiće da zmažu sandalice i nožice. Navrate, vidim povremeno u vijestima, a da ne znaju ni kamo, ne k nama, gurnu krušku pod njušku nekome tko nema pojma što se oko njega događa u naselju, o biti, o važnosti za nekoliko idućih desetljeća, pa baja kako su mu rupe pred kućom. Ma ni da se urednici sjete! A tu su im imigranti, legalni, na djelu, i očito vrijedni. Tu gradska vlast na važne stvari troši našu lovu. Koja priča! Ali da! Trebala bi valjda doći Maja Šuput za selfie s teškom mehanizacijom.
Romantično se sjećam kako bi u naše davno vrijeme dobroga starog novinarstva otprije pola stoljeća svatko već ujutro, najčešće bez dojavnih odnosno PR najava, morao donijeti neku vijest o nekoj rupi pred kućom, a da nisu imali ni telefon, a kamoli mobitel, a kamoli redakcijski auto. A fotići, veliki Pavao Cajzek recimo, propješačivši pola grada, pazeći da ne troše uzalud skupe filmove, donijeli bi sve nekoliko ekskluziva – ne znaš je li zanimljivijih ili ljepših fotografija. Za sliku s potpisom, za B šlager, za reportažu… Možda i u vrijeme podizanja Jaruna s prve ugradnje našega isluženog vrelovoda… Ma pozivam našega gradonačelnika Tomislava da u našoj rupi pred kućom održi svoju presicu utorkom.
