Od prošloga tjedna imamo krasan, moderan (i skup!) nov, poslije nezdravih salonitnih ploča, po odabiru između nekoliko boja, od plave do crne, po starinski crveni krov na našoj zgradi sagrađenoj u vrijeme Univerzijade. Desetak majstora je pomoću velike žute dizalice posao obavilo u zadnji čas prije negoli nam je godinama prikupljanu pričuvu i zajam pojela inflacija i prije negoli je zazimjelo, usred listopada, u manje od tjedan dana, srećom bez padalina (a kiša je već provjerila i hoće li propuštati naši novi krovni prozori!). Još samo dotjerujemo sitnice iznutra, da ne puše i da žaluzine za vrućina dobro zasjenjuju.
Ali neprestano mi je nešto nedostajalo i nekako sam mislila da se podsvjesno prisjećam nesreće na fasadiranju jedne od zgrada u kojoj smo živjeli davno na okretištu u Črnomercu, kada su urušene skele usmrtile mladića iz Bosne, radnika na crno. A onda mi je svježi post Jasmine Reis s kućicom-slobodicom o zamjeni krovišta, s trobojkom, posvijestio da mi nedostaje – aldomaš. Ovdje se sustanarski, demokratki premišljalo bi li izvjesili zastavu, a netko je na zamjenu našega zajedničkog krovišta čak poslao i policiju. Majstori su se pomalo čudili što im poslije gableca i na jednu i na drugu stranu krova, onako preko krovnih prozora, ponudismo osvježenje, ma samo kavu i sokove.
Kod nas na selu, a očito sam i na posljednjem katu jarunske zgrade još seljanka, seljoberica, postavili bi na čelo i sljeme krova baš – aldomaš. Kako napisah u svome sve dužem kekavskom rječniku, „aldomaš, jaldomaš mađ. áldomás = likovo, prema tur. – završna svečanost pri gradnji kuće, gospodarske zgrade ili kakva drugog posla, npr. čehanja perja ili perušanja kukuruza (Ilova, Ivan Masnec); i jelo i grana na krovu okićena rupcima za majstorske žene ili poslije nacionalnom zastavom; bumo pili/popili likovo – dobro ćemo završiti posao (pri gradnji ili pri kupoprodaji kuće, stoke i sl.)“.
Internetska Hrvatska enciklopedija, Hrvatski jezični portal i slični recentni online mudrijaši ponavljaju se međusobno spominjući također zaboravljeni „aldomaš (madž. áldomás: žrtva; zdravica), prvobitno: žrtvovanje, prinošenje žrtve; gozba prigodom pričesti; u starijem hrvatskom i ugarskom pravu simboličan čin, popraćen blagoslovom i pićem, koji označava da je obveza izvršena.“ Navodeći također na likovo. Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika pozivajući se na razne izvore i dalje razvija aldomaš od Danice iz 1843. „Po včińenom poslu poverneju se vsi skup domom aldomaša pit.“ do Krleže „A gdi su aldomaši i mito sake fele, za žaklec carske porezne tabele?“ ili „Sem došel bogme, štibru platiti! … Orehov vagan za aldomaš vekovečne odvetčine.“
Prisjećam se američkih filmova sa zajedničkih seoskih gradnji staja u jednome danu, kad je to bilo in, i uopće nekadašnjih zajedničkih seoskih poslova iz svog djetinjstva kad je to stjecajem prilika i neprilika bilo nužnost, od berbi kukuruza i grožđa, svadbi, krstitki, sprovoda i karmina, gradnje i osobito pokrivanja kuća. Razmišljam kako mi zapravo nedostaje aldomaš, osjećaj dovršena, k tome zajedno obavljena posla. Pogotovo jer danas oko sebe imamo tako malo takvih dobrih osjećaja. I općedruštvenih i privatnih. Sve netko za nas odrađuje, platimo ako se ima novca. Ili, kad ga i ima, recimo, kao na potresom potresenim područjima, presporo i jedva da se popravlja, gradi i pokriva.
A kad nemamo događaj, doživljaj, osjećaj zajedništva i u tome što će nam i riječ? (Čuj nam državnike koji i važne datume države koju vode, misle valjda zasvagda, obilježavaju držeći se ne za riječ nego za gršu.) Kako ćemo radosno nazdravljati, kad sam se i ja, radujući se novom krovu nad glavom koji ima jamstvo za iduće desetljeće, dakle za kakvu-takvu budućnost, jedva prisjetila i riječi aldomaš? Ljepše i preciznije riječi i nema, riječi koja nepogrešivo otkriva slojeve naše, ne uvijek ugodne osobne prošlosti i opće povijesti. A mi – tko ne!? – baš volimo biti sretni, radosni i uopće super i neprestano sve tobože bogatijim i raskošnijim, hedonističkim, zadovoljnijim načinom života zapravo nesvjesno i bahato, neznalački osiromašujemo svakidašnji život, što se čuje i iz sve siromašnijega rječnika.