Da od predsjednice Društva hrvatskih književnika Hrvojke Mihanovića Salopek, koja je bila spriječena, nisam zamoljena da je zamijenim, zacijelo bi i ja sinoć propustila otvorenje izložbe Goran: nakon 80 godina u Galeriji Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta u Preradovićevoj. Ne zbog vrućine, nego jer bih tek poslije doznala da…:
“Trodnevna multimedijalna manifestacija ‘Goran: nakon 80 godina’ održava se povodom 80 godišnjice smaknuća velikog hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, koji je ubijen u partizanima 1. jula/srpnja 1943. u okolici Foče. Okosnicu manifestacije čini izložba posvećena Goranovoj poeziji. Uz fotografije, arhivske televizijske materijale HRT-a i RTS-a, izložena su ratna i poslijeratna izdanja te grafičke mape Goranove antiratne poeme ‘Jama’ s radovima umjetnika Ede Murtića, Zlatka Price, Frane Baće, Pabla Picassa.”
Nisu, kako su zamislili, uspjeli ponovno otisnuti mapu Jame, ali su prema riječima autora koncepta izložbe Milorada Pupovca (kustosica Davorka Perić, asistentica kustosice Vesna Janković, selektori programa Milorad Pupovac, Davorka Perić i Hrvoje Hribar), u samo mjesec dana uspjeli pripremiti izložbu o Ivanu Goranu Kovačiću (21. ožujka 1913. – 12. srpnja 1943.) sa sve četiri dosad otisnute mape i vrlo različitim materijalima poput pjesama i drugih tekstova posvećenih Goranu (od Drage Ivaniševića, Dobriše Cesarića, Marka Ristića do Gorana Babića) do prisjećanja na zagrebačka i lukovdolska Goranova proljeća iz naših mladosti (s knjigama nagrađenim u njihovo vrijeme mladih pjesnika Čegeca, Kirina i Jergovića te lentom Goranov vijenac Vojina Bakića posuđenoga od pjesnikinje Dorte Jagić itd.).
I manifestacija koja je pridonijela da pjesnik koji je izrastao u simbol ne ostane tek natuknica u Dogodilo se na današnji dan (ako i to!), i sinoćna večer okupila je, kako malotko u nas uspijeva, vrlo brojno, šaroliko i objektivno teško spojivo društvo. Unatoč logičnim očekivanjima da će pretegnuti politika, već samim tim jer je i pjesnik ubijen u partizanima i jer hrvatskoga pjesnika komemoriraju Srbi (uz SKD Prosvjeta i Srpsko narodno vijeće), pretegla je – kultura.
I to dobra kultura! Enes Kišević pročitao je prvo pjevanje Jame Krv je moje svijetlo i moja tama te Miljkovićev maestralan sonet Goran i svoj sonet posvećen ubijenoj djeci, Ksenija Marinković Goranovu priču Putno cvijeće, a Goran Čolakhodžić njegovu kajkavsku pjesmu Bik (meni ipak nema do Mosta!). Pjevao je Akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Izložbu zaista vrijedi pogledati, a podsjećam da uz nju u četvrtak slijedi predavanje Gorana Miloradovića Smrt Ivana Gorana Kovačića: činjenice, interpretacije, mit i u petak projekcija igranoga filma Ivan Goran Kovačić Ljubiše Ristića s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi, produkcija RTZ (HRT), 1979.
Izuzetno je zanimljiv i katalog uz izložbu, koji opisuje kako je nastojala te gdje Pupovac zaključuje:
“Na kraju, jer ne valja kad nema kraja, naš se Eugen tragajući za podacima i kontaktima o već spomenutom Petru Komneniću, susreo s pitanjem svoje prijateljice: ‘Što je i on Srbin?’ Mislila je na Gorana. Moguće da ga je to pitala zato što joj je Eugen rekao kako 80. godišnjicu obilježavaju Srpsko narodno vijeće i SKD ‘Prosvjeta’. To je očito naivno pitanja impliciralo razgraničenje, impliciralo je što je čije i tko se ima pravo baviti kime. Goran je veoma dobro znao što je i čiji je. Kao što i mi znamo. Goran je međutim jedan od onih slučajeva čija se pripadnost ne može utvrđivati ni jednostranim mjerilom jezičnog ili literarnog etnofiletizma, ni jednostranim mjerilima jezične ili literarne statolatrije. Njegova je Jama bez tih granica i kao svoju mogu je osjećati svi koji prema drugima osjećaju dug i dužnost. Oni koji to ne mogu, a danas to je mogu premnogi, teško da mogu razumjeti Gorana i njegovu poetiku koja je ispjevana na visovima antiratne etike. Za te visove važe neka druga mjerila. Ne ni mjerila književnog etnofiletizma, ni mjerila literarne statolatrije.”
Ponukani manifestacijom Goran: nakon 80 godina mnogi su se odmah prisjetili da su išli u školu koja je nekad nosila Goranovo ime, da su imali štednjak iz istoimene tvornice (postoji li još i kako se sad zove?) ili poznanika Gorana. Pjesnik koji je ime stanovnika svoga rodnog Gorskog kotara posvojio i uzdigao, na ponos svima nama svojom je moćnom Riječi i učinio da Riječ preraste smrt i da ta riječ danas, osam desetljeća poslije njegove mučeničke smrti, živa odzvanja i bude aktualna zbog ponovne globalne prijetnje ratom.
Ako je Domovinski rat svoga Gorana imao u glasu Siniše Glavaševića, ukrajinski još čeka svoga Gorana. Ujedno, to je odgovor i svima koji uopće, a posebice u nevremena, i danas, dvoje o smislu književnosti i umjetnosti. Ljudskosti! One nam pomažu da preživimo. Hvala Goranu što nas još nadahnjuje i organizatorima na upornosti.
