Kakve li ironije! O Otu Reisingeru (Rankovci pokraj Murske Sobote, 4. listopada 1927. – Zagreb, 6. travnja 2016.) ispredane su godinama legende kao o najvećemu gradskom škrcu, kao fektao je cigarete i nikad nije platio kavu – mislim da ih je poticao sam! – a sad su, bez i kunice ili eurića udjela za kulturu mjerodavnih mjesta, poput obitelji Jasmine Reis Kuću Šenoa, i gradu i zemlji Reisingeri darivali Kuću karikature Oto Reisinger! Radićeva 44a, nedaleko Kamenitih vrata.
lJedino, kako bi situacija zasluživala, nema o tome tko nacrtati ma i najmanju karikaturu, kao u vremena kada bih na Špici, sad u ovoj pa sad u onoj birtiji nailazila na Oteka s ekipom u hvatanju dnevne inspiracije. Istinabog, odavno nema ni Vjesnika u kojem su njegov Pero, Klara i Štefek iz dana u dan zajebantski komentirali naš vrli svijet. Na starim filmovima vidim ga u redakciji, vjerojatno još na prvom katu slavnoga nebodera, a već na šestom i sedmom ne sjećam se da sam ga ikad vidjela. Karikaturu bi s njegova zelenog vala donosio šofer. Zacijelo nema nikoga tko je radio u sad avetinski ispražnjenoj nekad na Balkanu najvećoj novinskoj izdavačkoj Kući, a da s nekoga redakcijskog stola, iz kuta štamparije ili čak koša za smeće nema barem kakva reisingerčića, crtežić tušem ili olovkom ili čak doljepljivan.
U Večernjaku mu je konkurencija bio Ico Voljevica s Grgom. U erotici Davor Štambuk. Danas još u Večernjaku Felixa crta Srećko Puntarić, u 24 sata Nik Titanik (Nikola Plečko), a u Slobodnoj Joško Marušić. Još tu i tamo, ali ni izdaleka dostižnim elegantnim crtežom, potezom i pera i kista diplomiranoga arhitekta kakvima nas je gorko i osvetoljubivo nasmijavao u crno-bijelom printu i koloriranim magazinima, dakako i inozemnima. Politika (globalni komentari kao da su nacrtani jučer!), erotika, turizam, nafta i ostala zagađenja i prije negoli smo dohvatili spoznaju o tome… Zatim naslovnice knjiga i knjige za djecu, kalendari, kojekakva izdanja o koječemu. Pri gledanju nedostaje mi tu i tamo kronologija, timeline.
Nadam se da će obitelj Reisinger s unukom Markom na čelu i uz stručnu podršku povjesničara umjetnosti Frane Dulibića, uspjeti održati zamišljeni ritam polugodišnjih izmjena postava iz više od 50.000 crteža nastalih od 15. do 90. Reisingerove godine i arhiviranih u kutijama za cipele. Najavljuju i tematske izložbe, izložbe drugih autora, radionice… Možda oko Reisingera, kako je zamislio, krasno uređen malen prostor postane novi zagrebački Treffpunkt, stvori novi prostor kreacije i dobre kritike, satire ili tek dnevna doza smijeha na tuđi i vlastiti račun. Karikatura-komentar s riječju ili bez riječi, karikatura-portret. Predlažem: i za popiti kavicu. U Otekovu čast.
A sama se ponosim što sam s velikim Reisingerom kao mali gradskić, mlada novinarka, dijelila velike stranice izumrlih novina, a rado se prisjećam i kako smo honorarčili u luksuznim informativnim novinama Zeptera koje smo radno zvali Novicama. Osim prvoga, napravili smo 11 brojeva od 1993. do 1998., nadživjevši nekoliko direktora. Odlična autorska ekipa sa zanimljivim reportažama, recepturama, pričama, fotkama. Sjećam se da je jednu naslovnicu fotkao i Lupino. Fotografija iz neke od tih godina – jedva sam se mladu prepoznala! – osim šefice Tee Morić koja je vodila Zepterovo informiranje i marketing, ovjekovječila je upravo Ota Reisingera, Igora Mandića, fotića Romea Ibriševića i mene, izvršnu urednicu, a nedostaju grafički dizajner Jenio Vukelić i lektorica Maja Matković. Čim bih najavila da krećemo u novi broj, Oto bi nabacao radno desetak ideja i onda bismo studirali, studirali, a kad bismo napokon odabrali, on bi dovršio posao i potpisao – Reisinger.
