Na kolokviju “Stoljeće Tadijanovićeva pjesništva” i esej Božice Brkan

Književni kolokvij Stoljeće Tadijanovićeva pjesništva održan 5. studenoga, drugoga dana III. sedmodnevne Književne manifestacije Tadijine jeseni, ove je godine potpuno održan i objavljen online na mrežnim stranicama Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda. Pod moderatorskom palicom prof. dr. sc. Vinka Brešića na kolokviju je svojim esejima sudjelovalo 11 istaknutih pisaca, profesora, književnika i novinara koji su pričali o Tadijanovićevom pjesništvu kroz svoja osobna iskustva i poznanstva sa samim pjesnikom kao i kroz analize odabranih pjesama velikog Tadije.
Kako se ističe na stranici Galerije umjetnina Grada Slavonskoga Broda, ovaj kolokvij je dokaz interesa znanstvene i kulturne zajednice za književno djelo Dragutina Tadijanovića, a obzirom da je pokretač inicijative Spomen – dom Dragutina Tadijanovića, dokaz je koliko je sama institucija važna u kontekstu hrvatske književnosti i kulture.

Plakat Tadijinih jeseni 2021.

Prof. dr. sc. Vinko Brešić na početku kolokvija podsjeća kako je 2020.  pozvan da ponovno vodi kolokvij o pjesniku Dragutinu Tadijanoviću te se sredinom listopada obratio potencijalnim sudionicima pozivom te se njih nekolicina odazvala, a objavljeni su tekstovi Božice Jelušić, Ivana J. Boškovića, Božice Brkan, Perine Meić, Ane Batinić, Ivane Žužul, Tvrtka Vukovića i Mirka Ćurića.

Ilustracija sa stranice Galerije umjetnina Grada slavonskoga Broda

Uz objavljen tekst Božice Brkan Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije – koji donosimo posebnoprof. dr. sc. Vinko Brešić piše:

Slijedi još jedna Božica – sada književnica i novinarka Božica Brkan koja bi “za Tadijine jeseni 2020. odabrala temu Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije“ pojasnivši svoj izbor ovako: – Interpretacije poezije Dragutina Tadijanovića tijekom desetljeća, ovisno ponajčešće o nekoj od aktualnih književnih moda koje su se smjenjivale za dugoga pjesnikova života, išle su od intimističkih do dokumentaristički. Modernost Tadijine poezije danas pokušat ću sagledati očima svojih suvremenika a njegovih vršnjaka cijeli vijek kasnije, ponajprije – ekološki. „Onako usput“ posla mi Božica i Ogrlicu –„svoju pjesmu iz davnine“ kao impresivni postmodernistički odjek Tadijine kultne pjesme Prsten. Ne mogu da je ne objavim, ali bez tumača pojedinih pojmova na kraju pjesme:

Ogrlica

Dragutinu Tadijanoviću

(Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten javorov…). A ja imam ogrlicu
novu.

Takva je da bi je pjesnik Srebrnih svirala možda kupio i svojoj Jeli.
Elegantna.
Moja crna ogrlica – oniks, vulkanska lava i karneol crni. Mlada umjetnica, zanatlija, što li je, donijela ju je u hrpi nakita koji radi da preživi kao što ja radim tekst
koji ne mogu ovjesiti oko vrata. Odabrala sam najprije ametist.

Tadija ima prsten

Lila, čak dvije,
(i za Ivanovu Marinu jednu
mladenačku,
jer ona vjeruje da kristali i drago kamenje zrače najbolje neobrađeni).
Ali ovaj poludragi
kao na tetkinu prstenu u zlato tigrasto oko ugniježđeno. Možete li produžiti, pitam nadajući se da ne može. Vulkansku lavu ni s Etne nisam ponijela kao sicilijanski znamen,
jer su govorili da je to vražja poruka iz središta Zemlje. Bože, što li sam ponijela sa Sicilije uopće kao Tadija iz Firence u koju se spreman
da se nas dvoje zagledamo u Arno? I na mostu,
mi stari sentimentalci, ostavimo zakračunat ljubavni lokot.
Najljepšu si uzela, kažu mi.
A nije ni zlatna nego dvije spojene kliještima u jednu, nakit koji ne pretendira na brojne nositeljice ni prije ni poslije mene,
na energiju sačuvanu,
crna moja ogrlica od oniksa, vulkanske lave i karneola, crnoga.

Tadija ima prsten i pjeva baš u davnoj godini moga rođenja:
I prsten u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
i pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)

A ja imam ogrlicu
novu.
Niti joj tko pita za cijenu, niti ja mislim kako će
ona sa mnom leći
u zemlju ili ostati na nepoznatu vratu,
kad moj
bude pepeo i prah.
Zašto se meni ne čini,
kao što se činilo onima prije mene i kao što se Tadiji činilo
s prstenom njegovim,
da se vrat moj nikada neće rastati od ogrlice?
Moje crne ogrlice – oniks, vulkanska lava i karneol crni? Ali mi se čini da pjesma
o prstenu od srebra s kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol, još nije gotova. O mojem ili tvojem prstenu?

Zgb, 20. ožujka 2009. – 19. svibnja 2010 – 17. srpnja 2010. – 18. srpnja 2010.
(Iz ciklusa Pisci)

20211105