Stiže mi neki dan elektroničko pitanje Irene Lukšić, uz drugo, o nekom J. M. Gisgeru. Nije mi ni na kraj pameti tko bi to mogao biti i kakve ja imam veze s njime, a bome, vidim, ni gospon Google ga baš ne poznaje. Pokazat će se da se ipak radi o Gisgesu s kojim sam radila intervju koji je, javlja mi Irena, objavljen 21. siječnja 1984. u Vjesniku, u subotnjem prilogu Sedam dana. Kako mi je taj dio arhive dobro složen, našli smo ga – hvala M.! – kao od šale u ostavi, u podrumu zgrade. Pa što ti to treba, pa…
Ukratko vrijedna i talentirana književnica, prevoditeljica, urednica (uz drugo nagrađivana i za biblioteku Na tragu klasika) i što sve ne – a i mračna, ubitačna karlovačka ruska vila (dugoreška, dugoreška!!! op. BB), kako je baš prošlu subotu iskomplimentira drugim povodom, pišući o Pussy Riot i Dmitriju Prigovu, kolega Miljenko Jergović u subotnjem prilogu Magazin Jutarnjeg lista 21. srpnja 2018. – otkrila mi je, što neki već znaju ali ne i ja, koja joj se držim (dugo)trajnom prijateljicom, pa se jako veselim poslastici, da priprema za Hrvatsko filološko društvo i Disput, već za Interliber, Dnevnike, ovaj put najprije iz osamdesetih, Zdravka Malića. Moj profesor s polonistike u svoje bilježnice, ukupno navodno na oko 1000 rukom pisanih stranica, pribilježio je i kako je čitao moj intervju s tadašnjim zamjenikom predsjednika tadašnjega Udruženja poljskih književnika (Zwiazek Literatow Polskich) Janom Mariom Gisgesom. Već od same pomisli bih najradije zaplakala. Neugodno mi pitati što piše, nema veze, čitat ću, pa čekam još nestrpljivije.
Naslov novinskog teksta otprije 34 godine Muze i politika zapravo oslikava stanje u Poljskoj poslije ratnoga stanja, stana wojennog, kada se vagao i odvagivao više svaki politički stav negoli talent, kada su se doslovce, kako sam imala prilike doživjeti i među svojim prijateljima Poljacima, nepovratno rascijepile i mnoge obitelji, a kamoli ne društva, pa i umjetnička, književnička. Čitam prastari tekst i mislim kako se lako i bez ratnoga stanja mogu vući usporedbe u nas danas. Imam jedan podnaslov: Je li vrijedno?
Srećom Irena Lukšić kao urednica na Fejsu 20. srpnja 2018. citira Malićeve bilježnice i čekanje Dnevnika i traženje odgovora itekako ima smisla:
Kako pamtimo književno djelo?
Vjerojatno svaki čitalac pamti drukčije, ali i ta se raznolikost može klasificirati, što je već ne jednom i učinjeno, osobito od strane kritičara fenomenološkog usmjerenja. Meni se osobito vrijednim čini ono pamćenje koje fiksira neku naizgled sitnu i nevažnu pojedinost teksta, pojedinost koju ipak uspijeva sustavno osmisliti, koju umije učiniti na neki posredan način reprezentativnom za djelo kao cjelinu.
20180724 – 20180725