U najužem krugu naših od mladosti vjernih i pouzdanih dugogodišnjih prijatelja, povremeno i suradnika je – katkad doista prema mnogo čemu poput onoga biblijskoga, nevjernoga – i Tomo. Redovito se, poput neke paraliječničke vizite, jer puni smo i godina i kojekakvih nepopravljivih dijagnoza, čujemo da bismo razmijenili simptome i po onoj rugala se sova sjenici podsjetili kako se trebamo više paziti, čuvati se. Otkad ima WhatsApp Tomo šalje mi raznorazne filmiće i koještarije, kao da ih u našoj Moslavini ima više nego u našem Zagrebu, uglavnom vrlo duhovite, pa sam se morala uputiti i u tu aplikaciju i kojoj mu mogu zasad uzvratiti sa hahaili smješkićem te eventualno uzvratiti kakvom fotkicom.
Otkako je korone, Tomo mi šalje slike KBC-a Dubrava sa šatorima iz zraka, nečiju špajzu punu zaliha ko državne rezerve i slično, katkad i nešto s Newsbara. Bez premca mi je anonimni filmić u kojem muž i žena za stolom, pa muž taman kreće jesti, a žena krene dezinficirati njegovu žlicu, pa onda i stol ispod tanjura; pa onda sjedne da će gledati TV, a ona dezinficira daljinski; on krene piti pivo, a ona pipsa flašu i čašu i nakraju i njegova usta; pa onda idu voditi ljubav, pa ona izvan kadra očito popipsa i… Meni je vrhunac već pipsanje u usta kao vječni simbol moderne civilizacije: kemija protiv biologije. Totalni crnjak uz koji čovjek umire od smijeha Tomin je taj brzopleti WhatsApp hamletovski: hoće li nas prije dokrajčiti neki virus, bakterija, gljivica ili neka čudesno brendirana sintetička otrovna tvar? Neće. Ako ništa, spasit će nas – smijeh. Grohotom. Makar na vlastiti račun.
20200328