Naš odnos prema industrijskoj baštini izaziva grč u želucu, a meni katkad i Tekst i suze. Primjer po primjer, i u prozi i u stihu i preteže. Hvala, zato, Silvestar Kolbas, što nas oporo podsjećaš na jedan od tih naših antiprimjera – Fotokemiku. Iako rijetko izlazim, u nedjelju, na jučerašnji, zadnji dan izložbe u Tehnički muzej Nikola Tesla – tko nije dospio, u samoborskoj Galeriji Prica, POU Samobor traje do kraja veljače – otišli smo maskirani u Savsku. Nema gužve, što sam mislila!?
Kao studenti stanovali smo u Badovinčevoj 2 u susjedstvu propale tvornice u Maksimiru, gdje su neki vidjeli samo unosno zemljište. A još imamo neiskorištenih EFKE papira i nerazvijenih filmova, osobito 6 x 6. I još smo razmijenili dio te mladosti susrevši se s Mišom Lišaninom, mojim fotićem bez premca, s kojim sam snimala i više negoli, u nekim drugim vremenima, s Josipom Bistrovićem, Romeom Ibriševićem ili Igorom Sitarom. Sad manje fotka, više i ne nosi tešku foto-torbu, ali skuplja foto-aparate. Da i ne govorim što sve radi moj Miljenko Brezak vrativši se mladosti-fotografiji. Jedva čekam dogovorenu kavu kad sve ovo prođe što je Mišo, za razliku od nas, već odradio u Zaraznoj. Ah, kako prolazi slava svijeta (da ne zloupotrebljavam latinštinu u našoj lokalnoj otužnoj južinastoj veljači)!
