Prije milenijske fotografije u Starom gradu đurđevačkom mlada kolegica s osječke Akademije za umjetnost i kulturu i ja razgovaramo kratko, njoj valjda za neku novinarsku zadaću, vježbu. Morala bih biti profesionalno i starački mudra u savjetu za buduću karijeri studenata s kojima sam netom održala kratku radionicu. Budi svoj, budi svoj – zaključujem posve naivno i u uzbuđenju se ne mogu sjetiti citiram li Kranjčevića ili Šenou, pa se i ja olako uzdajem u stroj i guglam kako bih mladoj kolegici sugerirala provjeru podataka za tekst. Umjesto kanonskih stihova udara me iz tražilice Internet nekakvim meni posve nepoznatim šlagerima. I sad ti budi svoj, pametan i mudar da mlade ambiciozne kolege upućuješ u život. A oni već rade vlastite međunarodne projekte, imaju svoje prezentacije za kakvu ja nisam imala ni vremena!
Zahvaljujem svejedno, kako napisah na Facebooku, kolegama Goranu Gazdeku i Ivanu Žadi, organizatorima Fra Ma Fu Festivala reportaže i reportera, ove godine u Đurđevcu, te dr. sc. Tomislavu Levaku, predavaču na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovim studentima što su mi omogućili da doživim vlastiti profesionalni vremeplov nedjeljnom radionicom koja me je baš pomladila. Odvela me ne samo u vrijeme od 2009. do 2011. kada sam na Komunikologiji Hrvatskih studija držala vježbe iz Stilistike u medijskoj komunikaciji, nego i u vrijeme uređivanja Večernjakova Vrta, nagrađeno godišnjoj Zagorkom HND-a, pa unatrag sve do honorarčenja u gradskoj Vjesnika i kolumne i prve knjige feljtona Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, bloga Oblizeki i Umjesto kave s istoimenom knjigom, koju smo promovirali večer prije. Vidim ponovno da ću nakon više od desetljeća napokon morati na svome www.bozicabrkan.com popuniti odjeljak s novinarskoj karijeri, kako se to kaže, mojoj slučajem tek jednoj od profesionalnih biografija.
Ukratko, na 10. Fra Ma Fu festivalu u Đurđevci predstavili smo u gradskoj knjižnici (peti put!) moju najnoviju knjigu Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2024., Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2024., a drugo jutro održali kratku radionicu sa studentima. Na dosadašnjim radionicama o svojemu profesionalnome iskustvu prije mene govorili su kolegeŠolić, Jurišić, Strikoman… Morala sam se podsjetiti i kako su moje novinarstvo i književnost bili temom razgovora moje (mlađe, a danas i dvostruke!) kolegice Sandre Pornić Mlakar i na Fra Ma Fu Festivalu na Višnjici 2017.
Otada mi se u životu dogodilo svega i svačega i morala sam dobro razmisliti u kratko vrijeme što bih u jedan školski sat mogla prenijeti budućim kolegama ne samo s novinarstva nego s umjetničke akademije s različitim usmjerenjima i mogućnostima. Profesor predavač dr. sc. Tomislav Levak sugerira mi mejlom da kao osoba iz novinarstva i književnosti, s iskustvom iz tiska i elektroničkih medija, upućena u teoriju i s bogatom praksom govorim nešto pametno. Da pametno! Noću razmišljam, a onda djeci koja bi mi mogla biti unuci i kažem kako sam uvjerena da bi im puno zanimljiviji i vjerojatno i korisniji bio moj sin, naš zajednički mlađi kolega Ivan Brezak Brkan, osnivač Netokracije (poslije doznajem njihova sponzora u nekom projektu!). Ne znam jesam li i njemu uspjela što prenijeti korisno za život. Nisam s podsjetnika dospjela o novinarima-književnicima, native marketingu novinarstvu, radoznalosti, suočavanju s posljedicama svojih odluka…, ali jesam o svojim kolegama urednicima Tuđenu, Fijačku, Šoškiću, suradnicima u Vrtu od akademika do lektorice Maje Matković, zajedničkoj kreaciji a ne kopipejstanju, Vrtovu dežurnom telefonu u analogna vremena, o upornosti, hrabrosti da se i ne odustane i odustane, da se bude spreman da se dobije i da se da otkaz i važnost onoga što radiš da te veseli… I što ti ja znam. Budi svoj, budi svoj! Po običaju uključuje se neplanirano i moj Miljenko Brezak, koji snima, pa skraćuje na polovicu razgovor na Youtube.
Uoči radionice profesionalno i uzorno profesor Levak u skladu s dogovorom poslao mi je okvirna pitanja i kopiram si ih da naknadno razmislim o njima:
1. Kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom i medijima?
2. Imate zanimljivu obrazovnu pozadinu na visokoškolskoj razini. Ukratko nam ju opišite.
3. Opišite nam ukratko svoj novinarski put i gdje se nalazite danas?
4. Predavali ste stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima od 2009. do 2011. godine. Kakva su vaša iskustva u radu sa studentima?
5. Osnivačica ste, urednica i autorica internetskih magazina www.oblizeki.com i www.ziviselo.com. Otkud vam ideja za to?
6. Koliko je teško na redovitoj razini pisati blogove/tekstove i ispunjavati očekivanja čitatelja?
7. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Što vam je možda draže od toga, i zašto?
8. Koja vam je najdraža novinarska forma, i zašto?
9. Molim vas, za kraj, dajte neki savjet mladim kolegama ako uđu u svijet medija, odnosno novinarstva.
Svako je pitanje pola odgovora, zar ne? Ne mogu se i ne želim obuzdati, ali možda je najbolje da ja iz Gutenbergove galaksije u Muskovoj odustanem od savjeta? Da samo pričam priče? Na pitanje koja mi je vrsta najdraža, naravno reportaža i sve rubne novinarsko-književne, ali kolika je akceleracija u mijeni, primjer je kako sam na 1. Fra Ma Fu Festivalu u Virovitici prije desetjeća moderirala okruglim stolom o reportaži, ako se dobro sjećam hoće li i kako preživjeti nova vremena i nove medije?, a ove godine, uz dodjelu nagrada za najbolju reportažu od prethodnoga festivala reportaže, jedna od tema za nove reportere i Franje Fuise za raspravu na novinarskom festivalu bio je utjecaj umjetne inteligencije na reportažu! Zapravo je nabolje da mlade kolege usmjerim na recentne nagrađenike za najbolju reportažu, jer je moj dugogodišnji suradnik (Vjesnik, Zepter…) prije stotinu godina Romeo Ibrišević u Meridijanima, Maja Medaković i Nikolina Cetinić reporterke Provjerenoga Nove TV, Tamara Opačić iz Novosti…
Uzori su oko nas, samo ih valja prepoznati. I neprestano – prepoznavati!