Umjesto kave 24. veljače 2017.: Emigrantice u Hrvatskom iseljeničkom zborniku

Prošloga je tjedna u Hrvatskoj matici iseljenika svečano predstavljen Hrvatski iseljenički zbornik (urednica Vesna Kukavica). Ušao je u 61. godište, osim na hrvatskom ima sažetke na engleskom i španjolskom, a u svijet odlazi na tristotinjak važnih adresa i sve je češće citiran kao važna literatura i u znanstvenim radovima.

S obzirom na suradnike i teme, sve ponajprije s idejom o jačanju samosvijesti kako u iseljeništvu tako i u vlastitoj zemlji, pogotovo s obzirom na najnoviji val iseljavanja, što god odabrala, sigurno bi bilo zanimljivo od Vidljivosti Hrvatske na europskome prostoru Jure Vujića, Inovacija i ljudskih potencijala Lijepe Naše Bože Skoka, Identiteta gradišćanskih Hrvata Nikole Benčića pa sve do dvaju tekstova Tanje Rudež Čarobni svijet nanoznanosti ili Tajne zemljišne jezgre.

Prof. dr.sc. Božo Skoko, proćelnik Odsjeka za novinarstvo Fakulteta političkih znanosti, predstavljač i autor / Fotografija Božica Brkan

Posve subjektivno iz ljetopisa odabirem više tema o ženama iseljenicama. S obzirom na to da sam u romanu Ledini dala prostora Američkoj Babi Mari Brkanovoj i poslovnoj ženi Barici Deanovečkoj iz Milwaukeeja, u priči sopranistici Milki Ternini na povratku iz Amerike poslije svjetske slave u Metropolitanu, u pjesmama u Obrubljivanju Veronika rupca, u Anno domini i u Australiji Darling, prirodno mi je što me zanima što to pišu istraživačice budući da, već od šezdesetih godina 20. stoljeća iz SFRJ, a pogotovo bez razlike u novije vrijeme, u 21. stoljeću iz Hrvatske iseljava žena podjednako koliko i muškaraca.

brojčano, u istraživanjima se tome nije posvećivalo dovoljno pažnje. Tako sada nisam znala bih li prvo pročitala izuzetnu temu Ženski aspekti iseljeništva: od bijele udovice do samostalne migrantice Marijete Rajković Ivete, portret znanstvenice Aleksandre Radenović iz pera Tanje Rudež, zatim članak Hrvatske emigrantice u Australiji Marije Rotim, Uloga žene u hrvatskim iseljeničkim zajednicama iz pera književnice Tuge Tarle (i same s iseljeničkim iskustvom i zanimljivom knjigom o tome). Sve do klokanica u Domovinskome ratu.

Dr. sc. Marijeta Rajković Iveta, Filozofski fakultet, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju / Fotografija Božica Brkan

Spominjali su predstavljači ulogu žene od onih koje su doma čekale povratak svojih muževa i održavale dom i obitelj, a u novim su zemljama kao odgajateljice čuvale vlastiti jezik i tradiciju te uz sve navedene uloge, izazove i probleme, hrvatska žena u dijasporu uspjela je na mnogim značajnim javnim i političkim funkcijama, u znanosti i umjetnosti, kao i u poduzetništvu, uspješno parirajući svojim muškim kolegama. No, koliko me taj navod Tuge Tarle učinio ženski ponosnom, toliko me je rastužio opis nevjesta preko dopisnica, neovisno o sreći što sam ponovno, ne očekujući, natrapala na izraz s kojim sam se prvi put susrela boraveći 2014. u Sydneyju (prisjećajući se priče iz djetinjstva kako se djevojka iz susjednog sela otišla udati u Australiju ne znajući da iza lijepog fotoportreta ženika je zapravo invalid):

Marina Perić Kaselj i Tuga Tarle / Fotografija Božica Brkan

Starijim generacijama ostalo je u sjećanju nekoliko dokumentarnih filmskih uradaka iz razdoblja o iseljavanju mladih djevojaka udavača na daleke destinacije svijeta gdje su ih čekali budući nepoznati im supruzi. U tome su osobito prednjačili Australija i Novi Zeland gdje se počeo razvijati pravi biznis migracijskih mladenki «preko prokure» (Picture Postcard Brides). Hrvati su, kao uostalom i mnogi pripadnici drugih iseljeničkih skupina, nastojali zadržati tradiciju ženidbenih veza u sklopu svoga etničkog korpusa zbog čega su tražili supruge uz pomoć rođaka, posrednika ili oglasa pa su osobito u 50-ima i 60-ima sve do 70-ih godina dolazile žene i stupale u bračnu zajednicu a da prije toga nisu upoznale svoga budućeg partnera.

Vesna Kukavica, uredniča Hrvatskog iseljeničkog zbornika / Fotografija Božica Brkan

Ganuo me je članak Povratnička iskustva Međimuraca Rebeke Mesarić Žabčić iz posve banalnoga, ali ne zato manje važnoga razloga, meni također pomalo subjektivnoga. Međimurje danas apostrofiraju najrazvijenijom našom regijom (prosječne su im plaće skromne poput samih Međimuraca), a desetljećima su, tvrdilo se zbog nerazvijenosti i blizine zapada, bile tipičan gastarbajterski kraj. Sjećam se šoka kada sam prvi put na nekom omladinskom kongresu u Lisinskom, vjerojatno sedamdesetih godina, slušala podatke iz nekojega istraživanja što ih je o našim vršnjacima, gastarbajterskoj djeci ostavljenoj bakama i djedovima, iznosila sjajna Blaženka Novak. Može li današnje iseljavanje cijelih mladih, najpotencijalnijih obitelji, Soljačića i Đikića, ma iz kojega od naših krajeva, imati međimurski sretan Happy End? Da nam je barem još koja povratnica poput Ive Tolić i više onih drugih koji Hrvatsku mogu održavati živom zemljom s mnogim potencijalima koje mogu iskoristiti i obogatiti si život u svakom smislu doma?

 Bojim se da ćemo tome u idućim godišnjacima Hrvatskoga iseljeničkog zbornika čitati članke istraživača s Filozofskog i Fakulteta političkih znanosti, Instituta za migracije i sličnih, odličnih doduše, jer rado prečujemo izuzetno neugodne i deprimirajuće analize i predviđanja demografa Stjepana Šterca, Anđelka Akrapa, Jakova Gela o aktualnome cunamiju.

20170223