Jedan od lanaca svetoga Ante ili već koga što je u ožujku kružio uokolo je i onaj s preporukom nekoliko knjiga za čitanje u koroni. Kako je Covid-19 to opet aktualizirao, aktiviram nedovršenu kavu. Ne, ne bih Dekameronai Boccaccia, a ni Camusovu Kugu, ne bih ni maestralno Pekićevo Bjesnilo, čak niti svoje zarazne Oblizeke, dosta da svi bare i vare, nakuhavaju sve u 16, nego jednu duhovitu knjigu Jure Divića, svoga kolege novinara i odličnog snimatelja, a sada i pisca, kojega sam upoznala na prvom i nažalost jedinom natječaju Ivan Raosza kratku priču u Vrgorcu. Radije bih da je povod bio Tin– u međuvrmenu mi je zbirka Nemoj mi to govoriti ušla u ovogodišnji uži izbor nagrađenika! – ali oduševila sam se jer me nagrada za Umreženuponukala da postanem kratkopričašica i na standardu i kajkavskom, pa sam zahvalna.
No, iako se, valjda zbog love, održalo i samo nekoliko natječaja i za prozu, ima smisla, jer Jure Divić također je kratkopričaš i srdačno preporučujem njegovu knjigu Tamo doli (Društvo prijatelja vrgorske starine, 2019.). Zamolila sam ga da mi je pošalje jer sam u Večernjaku u veljači prije virusne gungule pročitala duplericu s njime iz pera meni drage novinarke i nekad vrijedne suradnice Slavice Vuković. Isticana je i ljepota knjige, grafički izgled (grafičko oblikovanje Dražen Cvijetković) s raskopčanim trapericama i asocijacija naslova na najstariji vrgorački grafit TAMO DOLI ŽIVI ĐOKO na seks. Meni je to, priznajem, više bio odličan PR, gerilla marketing, jer meni je tamo doli, ako već ne down under,kao Tinovo Tamo, tamo da putujem…, antipod od ovdje gore, ali – pročitala sam je nadušak. Baš se lijepo čita.
Jezično neodrediv – ni standard, ni čakavica ni žargon – alternativac kojega ni jedan od čistunaca vjerojatno ne bi uvrstio u antologiju kratke priče. Po mojemu bi mu ondje bilo mjesto, iako nisam sigurna jesu li ti njegovi hibridi, sudari bjelosvjetskoga i vrgoračkog zaleđa, uopće priče: kratke jesu, ali ta forme može gdjekad biti i (novinska) kolumna, i (digitalni) blog, čak i pjesma u prozi. Baš da misliti! Kako i ne bi, i da ne piše, zanimljiv je i sam čovjek, jer mu je djed imao putovnicu jedne, otac druge, a on teće države da bi onda imao i četvrte. Kao pisac iz dijaspore je, rođen 1965. u Takapuni na Novom Zelandu, pa kaže: Kad sam došao iz Novog Zelanda, hrvatski gotovo i nisam govorio. Znao sam samo psovati!Negdje napisa da jezik na kojem psuješ i moliš, tvoj je.
Prema onome što i o čemu piše, zanimljiva mu je i familija, statistički prosječna hrvatska onosno on + žena + sin + kći, gotovo da ih ne kroji već se kao literarni likovi sami stvaraju za moderne vrgoračke tobože laganice, zapravo gadne navlakuše sa zgusnutim, oporim, valjda vlaškim humorom. Najkraće: Tomić mu nije ni do koljena.
Skupe kurve, recimo, započinje: Novinarstvo u Hrvatskoj je otišlo ukurac. I sve teme u novinama su otišle ukurac. Ako u trećoj rečenici sad spomenem spolni organ, onda će ispast da su i novinari otišli u Đonija, Vilija, i kako li ga sve TBF zove. Nisu, hvala Jure!
Ali u više od 40 cjelina isto je toliko svojevrsnih uglova za svaku priliku (pa i predizbornu!), iza kojih ne možeš znati što te čeka, jer se Jure ni u čemu i ne trudi biti dosljednim:
Fakultet, Katolička misija, Najlipša ljubavna priča, Baba sa spejom, Jebavanje na desnici, Trudna udovica, Brutalna baba, Moje trišnje i njezine sandale, Seks za gospođe ili kratka priča, Šampon protiv peruti, Triba ženit Kineskinje, 7 iljada kuna za moga rodijaka, Agrentina campeones, Dislajk čitabhana, Pozdrav iz Titova Drvara, Jebem ti državu, Pin za pišanje, Tučepi Blues, Imamo za koga glasovati za Alena Slavicu; Frex time job, Degenek, Lucino more, Golf dvica, Suvremena tehnologija, Internet za kućnu čeljad, Bogati barba Konzum… Baladom o svjećici pripovijeda oznanstvenicima koji se poput njega bave ulogama psovke u očuvanje hrvatskog jezika. Kako je i meni tema bliska, dakako da sam se navukla na Jurina otkrića -glagol prčin, spominjanje Isusove krvi, jebu mliko materino…
Tim mi je Jure Divić najdraži kad se jednakom mjerom i bez propisane društvene distance šali s vlastitim okruženjem, a bogme i na vlastiti račun, primjerice u Dislajk ćitabhana(radi u vrgoračkoj Gradskoj knjižnici!):
…Ali, kad sve sabereš, ja sam se slučajno rodija u Takapuni, u Aucklandu, isto ko što se Tin Ujević slučajno rodija u Vrgorcu. Moj je ćaća poslon iša u Novi Zeland, a njegov u Vrgorac, tako su in se dica rodila u mistima i zemljama di su oni raditi, tj. plovili jedan dio života. Kako je moj stari bija užasno nostalgičan, vratija se u Vrgorac i mene doveja sa sobom i smistija me tu di jesam, tu di su živili moji didovi i pradidovi, od vrimena Turaka pa na ovamo ili možda i ranije, ali iz tih vrimena imamo pisane zapise da su Divići sa Stilja, tu iz sela pored Vrgorca. Od tih vrimena pa do danas minjale su se različite vlade i zemlje i moja obitelj bila je stanovnik različitih zemalja i sve te zemlje ostavljale su poneki utjecaj, a ponajviše u jeziku. Razni vladari donosili su svoje namete, običaje i jezik i svim time ostavljali trag na jednu običnu porodicu sa Stilja, koja je uvik lutala, a gotovo uvik se vraćala. Moj did koji je otiša u Novu Zelandu poslije Prvog svjetskog rata otiša je s austrijskom putovnicom, pisalo mu je unutra da je Austrian. Ćaća je šezdesetih otiša s jugoslavenskim pasošem, ja doša s novozelandskim I sada ja pokušavam upratit taj jezik, koji nas sve spaja, hrvatski jezik, onako na ikavici, kojom smo se vjerojatno koristili sva trojica, i did, i ćaća, i ja, i kojom će se vjerojatno koristiti i moj sin, koji za razliku od svojih predaka s austrijskin, jugoslavenskin, novozelandskin pasošem ima hrvatsku putovnicu.
Valjda neće inzistirati na autorskom pravu prenesem li jednu cijelu priču, dijalog sa sinom Matom:
Ne zajebavaj
– Ćaća, kakva je razlika između tipkovnice i tastature?
– Gotovo nikakva.
– Al isto ima neka razlika?
– Ima.
– A koja je?
– Jebi ga, ne znam, sine.
– A jel to ono kao gljiva i pečurka, mrkva i šargarepa?
– Je, otprilike tako.
– To je onaj jezik koji ti znaš, a mi ne znamo, ono kako pričaju u Srbiji.
– Ma važno je samo da razumiješ, što više jezika znaš to je bolje.
– Zato ja i pitam, ali velika je razlika, ja neke stvari i nikako ne razumijem.
– Ma koje ti to ne razumiješ?
– Evo, recimo, mi kažemo ne zezaj, a ti kažeš ne zajebavaj?
20200310 – 20200627
–