Prenosimo intervju Sandre Pocrnić Mlakar s Božicom Brkan u povodu izlaska knjige Hrvatski književnici / Fotoantologija, objavljenome na webu FAMA 26. listopada 2025. Zahvaljujemo.
Božica Brkan: I književnici trebaju shvatiti važnost vlastitih fotografija
26 listopada, 2025
Počelo je tako što je Miljenko Brezak, prateći fotografski svoju suprugu Božicu Brkan na predstavljanjima knjiga, fotografirao i njezine sugovornike književnike. Iz usputnih snimanja razvili su se ciklusi fotografija koje su prvo postali izložbe, a zatim i fotoantologija ‘Hrvatski književnici’, koju su Brezak i Brkan objavili u povodu 125. obljetnice Društva hrvatskih književnika.
Fotoantologiju
čine portreti književnika pjesnika, pisaca, mladih i starih, pokojnih i
živućih… Opremljena je izborom odlomaka portretiranih književnika i Božica
Brkan u uvodu podsjeća na povezanost fotografije i teksta.
Božica Brkan i Miljenko Brezak umjetnički su i bračni par – Božica je
književnica, novinarka i nagrađivana urednica (Nagrada Marija Jurić Zagorka za
Večernjakov prilog Vrt 2000. godine), a Miljenko je fotograf portretist,
dugogodišnji član Foto kluba Zagreb, čiji su portreti zapaženi na fotografskim
natječajima.
Miljenko Brezak portretira književnike ‘stručno, sa srcem i prijateljski’, zapazio je Siniša Matasović, jedan od portretiranih književnika. Brezakovi portreti odražavaju respekt, empatiju i razumijevanje, a ispunjavaju veliku prazninu koja je nastala u javnom prostoru kada su mediji prestali pratiti književnost i književnike. Treći je član kreativnog tima fotoantologije dizajner Jenio Vukelić, jedan od vrlo važnih grafičkih urednika zlatne ere novina.
U povodu objavljivanje fotoantologije ‘Hrvatski književnici’, s Božicom Brkan razgovaramo o nastanku knjige, suradnji sa suprugom Miljenkom Brezakom i dizajnerom Jenijem Vukelićem te o izboru književnika obuhvaćenih fotoantologijom.
‘Hrvatski
književnici / Fotoantologija’ ukoričena je izložba portreta koje je Miljenko
Brezak snimao prateći vas na književnim večerima. Fotografijama su dodani
tekstovi književnika, a jedini podatak koji prati svaku fotografiju, uz citat
književnika, datum je snimanja. Kako ste se i kada odlučili na takvu koncepciju
knjige? Jeste li imali sličan album za uzor ili inspiraciju?
– Zametak knjige ‘Hrvatski književnici / Fotoantologija’, svojevrsne
fotomonografije, pet je izložaba fotografija od Zagreba, Siska, Drenovaca,
Đakova do Budimpešte 2023. i 2024. godine, književnika snimljenih unatrag
petnaestak godina. Počelo je iz potrebe za ilustracijama s različitih
književnih i uopće kulturnih događaja za moje blogove i druge tekstove ili samo
za dokumentaciju. Zaljubljenik u fotografiju i moj životni pratitelj uvijek je
snimio i nešto dodatno, za sebe, a kako očigledno voli svoje motive, ne snima
paparacijevski, fotografije su onda zatrebale i kolegama uz intervjue, pa,
nažalost, katkad i za in memoriam. Pokazalo se da neki književnici nemaju fotku
ni za uz vijest o smrti, eventualno s osobne, ni selfie a kamoli službenu
studijsku, promotivnu.
Dio portretiranih već su povijest: Arsen Dedić, Irena Lukšić, Joža Skok, Robert
Roklicer, Ivan Golub, Tonko Maroević, Ernest Fišer, Luko Paljetak… Osim toga,
fotke su redom neponovljive, snimljene onda i više nikad, ako ljudi još i
postoje, nema njihova okruženja, enterijera, primjerice Stjepan Šešelj u
tijesnoj redakciji ugasloga Hrvatskog slova. Zato uza svaki portret postoji
datum i, na kraju krajeva, posložili smo ih prema kronološkome nastanku – i
svaka ima zanimljivu pozadinsku priču – a umjesto drugoga, potpisali nekim
dobrim književnim ili paraknjiževnim tekstom portretiranoga. Možda postoji, ali
nisam vidjela takvu knjigu, jer, osim što je trostruko autorska – fotografije
Miljenka Brezaka, grafičko oblikovanje Jenija Vukelića i idejom i tekstualno
moja – ona svjedoči o odnosu fotografije i teksta uopće. Vajda zbog mojega
novinarskoga dijela, meni je uvijek bolje i govori više jedno uz drugo. To mi
je stara tema. A fotografije su mi tema i ne jednoga književnog teksta, od
kajkavske pjesme slika do zbirke priča ‘Povećane slike’.
Kako
ste izabrali književnike za fotoantologiju? Koliko je izbor bio slučajan, prema
tome koje ste fotografije snimali, a koliko je namjeran? Kako su književnici
dočekali fotoantologiju? Kakve su prve reakcije nakon objavljivanja knjige?
– U novinarstvu kažu da se šiva od donesenoga materijala, pa smo se rukovodili
od brojnih snimljenih postojećim fotografijama, ponajprije izloženima. Nisam
imala antologijske nakane, ali sam iskoristila povlasticu da uz fotografije
sedamdesetak književnica i književnika mogu odabrati i neke tekstove koje i
inače volim ili mislim da ih i drugi trebaju pročitati. Knjiga je i pametnija i
ljepša i bolja, čak i ambicioznija nego što smo je početno zamislili kao
prošireni katalog, čestitku, a sudeći prema prvim reagiranjima, ponajprije zbog
nesvakidašnje koncepcije, dopada se i kolegama koji su u njoj, a oni koji nisu
pitaju kad će nastavak. Neki procjenjuju što će ova knjiga, jer ma i u
nevelikoj nakladi ipak je knjiga, značiti za 20 ili recimo 100 godina. Sad kažemo
da je autorska, ali je i dokument. Uostalom, u podnaslovu knjige i dodali smo
uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, iako neki nisu ni bili ili
više nisu njegovi članovi. Raste naša radost da smo je objavili. Uostalom, kad
nas je Grad Zagreb podržao, da smo i htjeli, nismo mogli odustati.
S
Jenijem Vukelićem surađujete desetljećima i naglašavate kako uvijek radite s
najboljima. Kakve su mu bile upute za dizajn knjige? Jeste li imali predodžbu
kako će knjiga izgledati, osim odluke da će fotografije biti crno-bijele?
– Jenio je moj dugogodišnji suradnik i prijatelj i, osim novinarskih izdanja,
oblikovao je i sve knjige našega obiteljskog Acumena. Svaka je svoja, jer je on
od rijetkih koji čitaju tekst koji oblikuju. Dugo mi je trebalo da shvatim da
dizajneri uglavnom uopće ne čitaju tekst koji tobože oblikuju. Ma kakvu ja
zamisao imala kao spisateljica i urednica, on uvijek napravi bolje.
Inteligentnije! Rekla sam mu samo da nam je to možda zadnja knjiga i samo da se
poigra. I napravio je odličnu knjigu, osobito naslovnicu. Tako da ni ovaj put
nije izostala rasprava o tome koja je od naslovnica naših knjiga najbolja –
‘Oblizeki’, ‘Kajkavska čitanka’, ‘Ledina’, ‘Fotoantologija’…
Književnici
su snimani od 2012. do 2025., a u predgovoru napominjete da ima ideja za nove
antologije hrvatskih književnika, jer se snimanje nastavlja, a ima i ideja o
serijama fotografija književnika. Jesu li književnici i urednici u medijima
danas svjesni važnosti fotografija književnika?
– Tvrde da je današnji svijet vizualan. Tako i u medijima, ali kad fotografija
stvarno, kako se kaže, govori i tisuću riječi, još više nešto kaže i uz jednu
jedinu riječ. Riječ! Problematični su kriteriji za fotografije, jer i
dokumentarne su višekratno obrađene, dorađene, uljepšane. A fotke književnika?
Neki kolege rekoše da imaju oni i boljih fotografija, čak su ih i nudili. Ali
to nije to!
Ako niste na društvenim mrežama, ne selfirate se, uglavnom vas i nema, a za one
koje treba, koji se isplate, piarovci poduzetnijih izdavača se pobrinu.
Zapravo, i književnici trebaju shvatiti važnost i vlastitih fotografija,
odnosno informacija o tome što rade, o čemu svjedoče. I filmiće koje Miljenko
snima za YouTube na nama važnim događajima i s ljudima koje smatramo važnima.
Ne idemo na dopadljivost, lajkabilnost, ali bio i jedan pogled – a ponegdje ih
je i na stotine i tisuće – više je nego što je bilo prisutnih uživo. Osim toga,
ostaju zabilježeni i za vremena kad nekih ljudi ne bude, ali možda se naknadno
probudi zanimanje za njih i njihov rad te teme. Tko će to dokumentirati, ako
nećemo mi? Želimo biti svjedoci svog vremena, iako smo katkad i neugodni
svjedoci.
U
uvodu navodite kako ste fotografiji dodali tekst, a zatim i dizajn – što je
receptura proizvodnje novina, a kombinacija teksta i fotografije dodaje informativnost
i jednom i drugom. Zašto u informatičkoj eri treba podsjetiti na kombinacije
slike i teksta?
– Pa zato što, osim jedinstvenih umjetničkih fotografija, smislenije je jedno
uz drugo. Lijepa fotka je lijepa fotka, ali kome će fotke, često radosno nakreveljene
i samo našodrane bez nadnevka i potpisa već sutra išta značiti, a kamoli kada
se zaboravi tko je snimljen, gdje, kada… U našoj knjizi ima zaista lijepih
tekstova, nekih antologijskih a nekih prvi put objavljenih: pjesama, dijelova
priča ili romana ili eseja, jedne rečenice posebno napisane za knjigu ili
prenesene s nekoga poetskog doslovce mramornog zida, običnih poruka, postova,
nadgrobnih govora… Uz onih na standardu i dijalektalnih i kajkavskih.
Miljenko
Brezak dokazao se kao vrstan portretist osvajajući nekoliko fotografskih
nagrada, a u uvodu napominjete kako je više reporter nego fotograf, jer
književnike snima terenski. No, Miljenko Brezak bavi se fotografijom od
studentskih dana, kada se 1969. učlanio u Foto klub Zagreb. Kako su u Foto klubu
Zagreb reagirali kada je 2019. obnovio članstvo i počeo osvajati nagrade?
– Prvi se put učlanio kao brucoš, a ponovno nakon pedeset godina godina uz
podršku svog uzora, doajenke hrvatske fotografije i moje prijateljice Slavke
Pavić, koja je nedavno napunila 98 godina. Inače Miljenko nije baš uporan, ali
s fotografijom je. Bio je sretan kad su mu fotografije prihvaćene za izložbe,
posebice kada su mu među ’40 Najboljih hrvatskih portreta’ uvršteni i godinu za
godinom i po portret književnika, najprije Đure Vidmarovića pa Drage Štambuka,
a posebice kada je ekipa iz Foto kluba Zagreb podržala njegov rad te uz drugo
prihvatila organizaciju i njegove uopće prve, jednu od njihove četiri izložbe
te godine, ‘Hrvatski književnici Miljenka Brezaka’. Tako se podupiremo
međusobno.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar / Foto: Miljenko Brezak, Jura Gašparac, Dragutin Dumančić