Posljednjih se godina na dijalektima i zavičajnim govorima piše, a i objavljuje natprosječno radova, a to znači i povećanu konkurenciju i razinu kvalitete te zanimljivu raznovrsnost. Rukopis Ivice Ivankovića nedvojbeno će još pridonijeti tome.
Tako sam napisala u recenziji Ivankovićeve zbirke pjesama Miselnica dodavši kako, iako je glavnina tekstova nastala prije više godina u različitim prigodama i s različitom namjenom, na primjer za uglazbljivanje i javno izvođenje, sebi za dušu i slično, zbog samokritičnosti autora uglavnom je nepoznata. Nažalost, jer tekstovi su izuzetno zanimljivi i kao cjelina i pojedinačno i umnogome osvjetljavaju kontekst u kojem autor djeluje, ali koji ne pripada recentnome kreativnom književnom ozračju, nego više novinarskome i popularno-znanstvenom, istraživačkome, kako u radijskom mediju, tako i u izvođačkome i profesionalnome i amaterskome (ples, pjesma), ali se, kao i primjerice rekonstrukcija i obnova narodnoga ruha, također usredotočuje i oslanja na narodnu baštinu i tradiciju, napose kajkavsku. (…)
Kada se ruralni prostor neprestano prazni, a danomice izumiru ne samo govornici lokalnih govora, nego i cijeli govori i jezici, hvalevrijedan je svaki pokušaj da se sačuva išta od toga. Osobito je hvalevrijedan trud i radost koja proizlazi iz aktivnosti ljudi poput Ivice Ivankovića, koji obrazovani i predani svojoj misiji, nesebično okupljaju i s onima koje okupljaju dijele bogatstvo koje su stekli i obrazovanjem, ali i vlastitim dugogodišnjim djelovanjem u svojoj i drugim sredinama u različitim vrstama kreativnosti. Iako bi se zacijelo jednostavnije mogao posvetiti svojoj umjetnosti samostalno, njemu nije teško poput blaga iskapati oko sebe i tekst narodne popijevke i notni zapis u različitim verzijama i plesni korak i oglavlje ili obuću, motiv veza… i detalje govora koji nitko još nije ni u kojoj prilici ni za kakav povod zapisao, a kamoli na njemu duboko razmišljao o životu i gnjavio se kako će ga, neusustavljenoga, uopće zapisati. Zato taj vrijedan rad treba što prije objaviti.
Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle
I objavljena je Miselnica s tim mojim tekstom kao Proslovom. Najprije smo je na Svjetski dan poezije 21. ožujka 2019. predstavili u emisiji Kajkavijana Ane Lacković Varga na Radio Sljemenu, dijelu i Ivankovićeva Hrvatskoga radija, a sinoć navečer u pjesnikovu Kupljenovu s istoimenim KUD-om, Vokalnim kvintetom Vanka (Maksimilijan jer nedaleko rođen!), PS Tetice iz Demerja, čitačicom Jasenkom Miholić Rukavinai izvornim čitačem Igorom Pavićem.
O zbirci smo govorile Jasna Horvat, urednica zbirke i u ime izdavača Udruge Ivana Perkovca – za njegovanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine, i ja. Hvalevrijedan je Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle (ove godine sa tri knjige podržala i Zagrebačka županija) u kojem je objavljeno dosad desetak knjiga.
Ivankovićeva Miselnica, lijepa je knjiga ilustrirana licitarima, s anđelima u boji kupljanske predače, podsjetila me na lijepu mudrost Neila Gaimana sa suvenirske torbe iz New York Public Library: A book is a dream you hold in yout hand./Knjiga je san koji držiš u svojoj ruci. Veliku Jabuku povezala sam sa starinskim sortama jabuka iz kupljenskoga kraja poput božičnice zapravo s nečim što se globalnom engleskom suprotstavlja zavičajnim kajkavskim govorom i životom ne akceleriranim nego zgusnutim mudrošću ne u jedan dan, godinu, čak niti u spominjanih 13 godina u kojima je nastajala, nego u kondenzat cijeloga jednog života koji opet stane u dlan.
Autobiografija, kronologija jedne ljubavi, ljetopis Kupljenova
Miselnica znakovito nosi datum izlaska 14. veljače 2019., Valentinova, i u posveti kaže: Mojoj Katici s ljubavlju i od srca. Ona je, dakle, i ljubavna izjava, kronologija i jedne ljubavi i ispunjenoga zajedničkog života udvoje ispunjenoga dobrim starim vrijednostima od obitelji do dobrih ljudi oko sebe, uopće. Tako je ona (auto)bigrafski kondenzat ne samo svoga autora, pjesnika, nego i ljudi oko njega, koji sami nemaju sposobnost pjevati i opjevati, spoj pojedinačnog umjetničkog i kolektivnoga (narodnoga ili pop) nadahnuća Miselnica tako postaje i mudroslovni pjesnički ljetopis Kupljenova, pionirska knjiga na kupljenskom govoru, jeziku. Zavičajnica.
Ivica Ivanković je, naime, dosad objavio etnološke knjige i nacionalne težine Hrvatske narodne nošnje, Narodna nošnja Korduna – Hrvatski Blagaj i Kupljenski spomenar – 1. diel – tanci i popievke te mnoge druge napise, ali ne na tome svome materinskom govoru, na kojem je, i to ne posve čistom, prije dvadesetak godina jedino Ivičina susjeda Zorica Jandras objavila pučke igrokaze za potrebe izvedbe na pozornici.
Miselnicu sam opisala i kajkavskim stihovnim selfiem i svojevrsnom samopomoćnom knjigom, selfhelp, jer ima misel nastalih iz različitih iskustva u različita vremena, za svaku priliku, primjerice Misel za pričetek, Misel na dar, Misel o KAJu, Misel i popievka o Mariji, Misel o križu, Mučna misel, Misel raspetnička, Misel raspetnička druga, Misel o sniežnomu Božiću, Misel kaj beži, Misel o žalosti, Misel o vremenu, Misel o pajdašiji, Misel o pravičnoj pameti, Misel o lienu, Misel o popievki, Misel rodnoravnopravna, Misel o Bogu, Misel o viencu – demerskom, Misel o viencu – kupljenskom, Falična misel, Misel i-mati, Misel na pomoč, Misel o deci, Misel o dobrini i dobroti, Misel o lefkoti, Misel o živleju, Misel o jakosti, Misel sagdanja, Misel nekakova, Misel o čoveku, Misel o hrabromu, Misel o poštenju… Ivankovićeve su Misli poput malih molitvi; teme katkad za duboko razmišljanje, a katkad opuštajućih za prije spavanja ili motivirajući za započeti dan. Sve kako bi svatko od nas, tko hoće, mogao iščitavati i misliti si svoje, baš vlastite misli, svoju miselnicu. Ili kako kaže Ivica Ivanković u stihu:
Liepo je nekakovu misel / v svoje glave imati / jer unda naviek moreš / nekaj od srca spisati / il nekaj nekomu dati.
Miselnica kao oblizeki, osebušek…?
Miselnica– kako lijepa riječ! Nadam se da će ta – iako bi Internet htio, slovenska riječ – biti jedna od onih, kajkavskih, dijalektalnih, neprevedivih, koje će se uživjeti u hrvatski standard, kao što umišljam da je to uspjelo mojim riječima oblizeki, osebušek i sl. Jer – kako prevesti miselnicu? Misaonicom? O, Bože!
Miselnica, nažalost, nema rječnik tumačenja manje poznatih riječi i fraza. Gospodin Ivanković najavljuje rad na posebnom kupljenskom rječniku, jer on, kao ni govor, ne pripada onome kajkavskoikavskome. Uz životne teme važne za ovo podneblje te napisane, zapisane kajkavske riječi – riči, rieči, reči – neistraženo su nedvojbeno bogatstvo. Ilustrirala sam to načinom pisanja, jer sam upravo primjere iz Ivankovićeva tada još rukopisa navela i u malom istraživanja i članku Kako pišu recentni kajkavski pisci? za 17. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. Kako se oslanja na pisanje po zvučnosti, ima višestruke paralelizme sa v-f-h, ije-je, na kraju riječi i na početku riječi itd.
Zanimljivo, egzotično i začudno ne preko mora nego – doma
Ivica Ivankovićmoj je višestruki kolega (studijem i polonist, životnim interesima od baštine do umjetnosti, zanimanjem medijskim itd.), ali kojega poznajem jedva dvije godine. Bitno je mlađi, rođen 1968. kad sam ja gotovo već objavila prvu pjesmu. S obzirom na životno te uredničko, novinarsko i književno iskustvo, dopustila sam si sugestiju kolegi pjesniku da, iako je vrlo osobna, knjigu ne okrsti osobno, Ivekovom miselnicom, kako je namjeravao, nego Miselnicom. Možemo se složiti: pun pogodak.
Ivica Ivanković u njoj je zavičajac, kajkavac, etnolog, folklorist i fokloraš, novinar, ali s visokointelektualnim pristupom Hrvata Europljanina 21. stoljeća koji zanimljivo, egzotično, začudno poput mnogih suvremenika ne nalazi u prekomorskim zemljama nego doma, u Kupljenovu.
Ivica Ivanković
MISEL O KAJU
* spisana h jesen 2007. leta Gospodnjega za koncert
“Dragi naš KAJ” Ansambla LADO
Kaj je tu h vuglecu grude domače?
Em zna se da tu KAJ je
teri se zdavna na se strani nudi
kak falačec fine,
dišeče i prfke horvatske pogače!
Tu KAJ je teri zdavna
kaj kaplja rose nebeske
trdu i žejnu zemlicu namače.
Kad onak od oka, z juga il z istoka „Liepe naše“
pogledneš čez sredinu, prama zahodnoj strani,
tam kam sunce zahaja,
tu ti je taj KAJgotni vrtek
kaj ti je sem kajkavcem i KAJu
stara domaja.
KAJ se je tud sikud i sikak, kaj zlievka,
z goranskoga kraja čez Pokuplje
se do Save zlejal.
Vu cielom tom kraju vnogi si je kajkavec
na KAJu premišljeval, zmišljuval, zdihaval, spisaval,
suze točil i joči brisal,
popieval si il se smejal!
Bum te još podsetil, pajdaš moj dragi,
tu h vuglecu zemle horvatske
KAJ je kak drobnih tičekof gniezdo zvito.
Stoji tak kaj i Zagreb,
koj sa ta Prigorja naša – naviek ponosito!
KAJ ti je i tam, malo dalše,
vu Zagorju kaj je med zelenemi bregi skrito.
I kad veliš – KAJ – to ti je još čudaj toga:
to ti je Turopolje – ravnica plemenita i plodna;
to ti je i Moslavina – stara zemla vinorodna;
to ti je Međimurje malo i Podravina široka i ravna; t
o ti je Pokuplje i Posavina skup
dvie vode kaj dvie sestre,
a zemlica jena, jedina, vodoplavna.
Zato me naj več pitati – kaj je tu h vuglecu grude domače?!
Preveč bi toga za povedati bilo
pak ti bum još same ovak rekel:
KAJ – to je ciela jena misel
od Boga dana, od ljudi odebrana
misel kratka, riečka drobna
kaj se h glave mota,
po jeziku plete
ili te na srcu peče!
KAJ ti je misel – bežuča i fletna kaj ti
kej Krapina, Bednja, Sukla il Ilova
koj Kupa i Sava
kaj Mura i Drava,
po žilaj žlaburi
i čez ljucko živleje po malo preteče.
Dovr. 20190323
Link
“Tekst kao zavičajnica” Božice Brkan objavljen u “Hrvatskom slovu”
Umjesto kave 17. prosinca 2016.: Boži pasec Nade Lozar-Tomašić
I kaj? Kajkavska ikavica Dragutina Mihalinca – Umjesto kave 24. veljače 2019.
Ivica Ivanković “O Moslavini s Božicom Brkan” baštinski na Hrvatskom radiju