Dvadeset i dvoje autora i autorica objavilo je ukupno dvadeset i sedam tekstova na 130 stranica ovogodišnjeg Zbornika Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara XXVII. uz lipanjski susret književnih kritičara. O tome informaciju objavljuje i DHK.
„Moguće je kako će čitatelj ovog Zbornika pomisliti, kada pročita naslov teme Okruglog stola ovogodišnjih Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, kako je riječ o pukoj pomodnosti, odnosno aktualnom zaokupljenošću pitanjima umjetne inteligencije u različitim ljudskim djelatnostima, pa je na rad došla i književna kritika. Međutim: odabir ove teme možda je najaktualnije (moguće i najvažnije) pitanje suvremene književne kritike, pa i književnosti uopće. Jer, ako umjetna inteligencija postane sposobna samostalno pisati i ocjenjivati književna djela, onda će i manifestacija na kojoj se susreću književnici i književni kritičari postati nepotrebna, baš kao i književna kritika“, piše urednik Mirko Ćurić u Uvodniku Zbornika XXVII. Nakladnici su prema tradiciji Ogranak Matice hrvatske u Đakovu i DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski Osijek, a naslovnu je stranicu oblikovao Marijo Mrnjec.
Uz druge, Željka Lovrenčić objavljuje dva teksta, a jedan je posvećen knjizi Breberika & Eklektika, koji s veseljem i uz zahvalu prenosimo:
Neobična knjiga
Božica Brkan. Boris Domagoj Biletić: Breberika &Eklektika. Zagreb: Kajkavsko spravišće, 2022., 92 str.
Književnici Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić odlučili su se na jedinstveni i zanimljiv projekt koji je svojom izvornošću obogatio našu suvremenu pjesničku scenu – u izdanju Kajkavskog spravišća objavili su knjigu Breberika & Eklektika. Neobično je da dvoje autora objavljuju zajedno, no osobitost ove knjige je to da su u njoj okupljene pjesme pisane na dva hrvatska narječja – kajkavskome, odnosno kekavskom, i na čakavskom.
I Brkan i Biletić pišu (i) na standardnome hrvatskom jeziku, ali vrlo rado posežu za govorima rodnog kraja čime izražavaju ljubav ne samo prema hrvatskom jeziku već i prema svojim zavičajima s kojima su razvidno vezani.
Pogovore knjizi (knjigama) napisali su Božica Pažur i Milan Rakovac.
Prema autorskoj napomeni, Breberika je nastala iz ciklusa od tridesetak odabranih pjesama o zavičaju i biljkama koje ga u konačnici prerastaju.
Vrt je česta tema u svjetskoj, ali i našoj književnosti. Primjerice, prisjetimo se Shakesperea i biljaka u njegovim dramama koje simboliziraju razne osjećaje. Vrt je pojam slobode, prostor u kojemu nailazimo na puno toga i u kojem se ponekad susrećemo i sami sa sobom.
A da bi vrt cvao, potrebno ga je zalijevati, plijeviti, brinuti o njemu. Upravo to čini Božica Brkan koja je svojoj knjizi dala naslov po breberiki, zimzelenome ukrasnom niskom drveću s dosta trnja. Taj nam grm otvara prolaz i prema drugim biljkama među kojima su bušpan, lepe kate, belagonije, asparabus, breza itd. Božica svoj vrt ili vrčak brižljivo njeguje i zalijeva uspomenama. U ovim se njezinim pjesmama susrećemo s raskošnim poetskim viđenjima, snažnom metaforikom, brojnim asocijacijama, mudrim mislima, savjetima. U tome se vrtu oblikuje njeno biće, u njemu se isprepliću moćna priroda koja nas okružuje i sam život.
U ritmičnim i muzikalnim tonovima zrcale se sjećanja na dane autoričina djetinjstva, na zelene livade. Breberika je poput života: lijepa, ali i puna trnja što asocira na Kristovu krunu: na selu su od nje pleli vence sfrkane na vrbovu šibu/kej ne bi kupuvali gotove/samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu/još i grane zeleno dofarbaju da se zeleni/kak se niš drugo zeleniti nemre (str. 7).
Uz breberiku u tome vrtu rastu i bršljan, akacija, ginko… To je bilje tu kako bi čitatelja, isto kao i autoricu, podsjetilo na djetinjstvo, na idilični seoski život, na školu i mlade dane. U ovim je pjesmama vidljiva nostalgija za vremenom koje je davno prošlo, za teglama s cvijećem, proljećem koje obavija zelene brežuljke, za ljetom kad je naša autorica, kako kaže u pjesmi, „belagonije“ natrgala svoje pelcerov i pospravila je v podrum (str. 25).
Nema idiličnog života bez djeteline koja donosi sreću; bez jasmina o kojem se sanja, bez zelenila u kojemu se uživa. U tom je vrtu uspomena svoje mjesto pronašla i prekrasna jaracanda po kojoj je naslovljena kratka, ali vrlo dojmljiva pjesma: lila mila boja australije/jaracanda/de sem odebirala domovinu/z takvum bi ju bojum zebrala/pri nas nigde takvu nis vidla/natkrili te spod neba/a i da očeš nikak ju nemreš doseći (str. 38).
Australija, daleka, lijepa, uređena zemlja, daleko od idile rodnog kraja … Osjeća li se to čežnja za nečim što je viđeno i kratko doživljeno? Je li trava u Australiji zelenija nego kod nas, je li drveće bujnije? Možda. Ali, ovaj ciklus (ipak) završava pjesmom naslovljenom bukva. Simbolički zagrljaj s tim drvom odaje ukorijenjenost u domovinu, zavičaj. Jer, ovdje su, kod nas, bukve najdebleše.
Prvi dio ove knjige topao je i osjećajan biografski ciklus ispovjednog tona. Između ostalog, njegov je cilj podizanje svijesti o bogatstvu jezika i očuvanju baštine.
Drugi njezin dio naslovljen Eklektika nosi podnaslov Zajika Janus Jazika. Prema riječima autora, pjesme su odabrane iz zbirke Zato što vrime ne prolazi i iz rukopisa u nastajanju. Eklektika podrazumijeva skup različitih stilova i ne pridržavanje paradigmi postavljenih pretpostavki ili zaključaka.
Vrsni i nagrađivani pjesnik Biletić za teme uglavnom bira obitelj, ljubav, bol, smrt, samoću, sudbinu, zavičaj, tradiciju. U njegovoj poeziji često nailazimo na mistiku, na složenu semantiku te na preklapanje filozofije i književnosti. U nekima od pjesmama okupljenih u ovoj zbirci, pjesnik radi introspekciju našeg društva. Pojedine od njih posvećene su osobama s kojima je surađivao (Milan Rakovac, Milorad Stojević), ali i hrvatskim književnicima koje osobito cijeni (Mati Baloti, Črnji, Tinu Ujeviću, Nazoru). U pjesmi naslovljenoj Tinu i Nazoru, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Delmatica, između ostalog, kaže: Dali ste na nam sve, i jur i već:/i jidra i vesla, i garb i greb,/ i viru puntarsku, hrvatsku,/ iz štive digli nam duše/priko vesla, priko prove/zgor mora, put neba/slobodne nas čakavce dali. (str. 64). Razvidno je pjesnikovo divljenje njegovim prethodnicima koji su pišući pjesme na standardnom hrvatskom jeziku ili pak na „najstarijem jeziku hrvatske pismenosti“ utirali hrvatski pjesnički put.
Ova je zbirka sastavljena od svojevrsnih lirskih priča o ljudima i događajima. U njoj Biletić poseže za metafizičkim, metaknjiževnim i pjesničkim temama, ali govori i o vjeri, o čovjeku, jeziku…
Blaga ironija i cinizam naziru se u zanimljivoj pjesmi 15 verši gdje naglašava: Pismoznanci i neznanci,/ svi to naši,/u jeziku zgubljeni i z jazikon sljubljeni,/svičisti, i zabljeni i najdeni, svi su došli/štitit libar ud baštarda, trde vire i grec,/, ma vire jušte, samo takove, naše, moje/. (str. 57).
Kao i kod Božice Brkan, i u Biletićevim je stihovima razvidna iznimna briga za jezik. No, dok je Brkan kroz svoj vrt i narječje opjevala svoje osjećaje i nostalgije, Biletić se bavi širim zavičajem i njegovim osobitostima. On izlazi iz svoga Edena i susreće se ljudima, gleda najlipše more. Sluša svoj jezik, „kreše i kleše i kuje i runi i truni“… kao što kaže Milan Rakovac. Zapravo se, poput nestašnog djeteta u pijesku, igra riječima i niže neku svoju posebnu ogrlicu sačinjenu od beskrajne ljubavi prema tradiciji i baštini, prema rodnom kraju, ali i svojoj zemlji.
Na stranicama ove knjige usuglašena su dva različita glasa koja nas zajednički vode prema jedinstvenoj ljepoti i skladu jezika u kojemu su ravnopravno zastupljeni kaj i ča.
Upravo nam taj raznoliki pjev jamči uživanje u ovim stihovima.