Breberika & Eklektika predstavljena u Zagrebu

Napokon poslije Žminja, predstavili smo i u Zagrebu kajkavsko-čakavsku zbirku Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića.

S predstavljanja Breberike & Eklektike u DHK (Foto Miljenko Brezak)
Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić (Foto Miljenko Brezak)
Urednica knjige Božica Pažur (Foto Miljenko Brezak)
Milan Rakovac, jedan od recenzenata (Foto Miljenko Brezak)

Prenosim s Facebooka Božice Brkan:

Dan knjige / Noć knjige 2024. – Dan: Društvo hrvatskih književnika, podne 23. travnja 2024. Predstavili smo napokon i u Zagrebu zbirku pjesama Breberika & Eklektika, kojoj smo autori Boris Domagoj Biletić i ja. Kajkavsko spravišče objavilo ju je 2022. u svojoj biblioteci Kaj & Ča: Susreti kao devetu knjigu. Uredila ju je Božica Pažur, koja je napisala pogovor za kajkavski, kao što je Milan Rakovac napisao za čakavski dio. Naslovnicom knjige počastio nas je Frane Paro. Zahvaljujem prijatelju i kolegi Borisu na ideji za zajedničku knjigu, posebice tako lijepu, te osobito srdačno na krasnim i poticajnom riječima našim maestralnim predstavljačima. Nas dvoje pjesnika čitali smo pjesme, a mudro su zborili   književnici Milan Rakovac i dr. sc. Božica Pažur te moderator, predsjednik Kajkavskoga spraviščka i voditelj Tribine izv. prof. dr. sc. Boris Beck. Pofotkali su nas Zdenka Kozić i Miljenko Brezak.

Naslovnicu potpisuje Frano Frane Paro
Film s predstavljanja snimio je Miljenko Brezak i može se pogledati na Youtubu

Breberika & Eklektika predstavljena u Čakavskoj kući u Žminju

Žminj. Čakavska kuća, petak, 5. svibnja 2023. Predsjednik Čakavskoga sabora Josip Šiklić i pjesnikinja Nada Galant te zanimljivi i dragi ljudi kulturne Istre bili su domaćini prvoga predstavljanja kaj & ča pjesničke zbirke Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika u izdanju Kajkavskoga spravišča iz Zagreba, 2022. Pjesmom kajkavskom i čakavskom večer su začinili Marija i Milan Kranjčić.

S predstavljanja u Čakavskom saboru u Žminju: Marija Roščić Paro, Josip Šiklić, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak

U ime Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, koje ove godine obilježava višestruke obljetnice, među kojima  50. obljetnicu djelovanja i 55. obljetnicu redovitog izlaženja časopisa Kaj kojemu je nakladnik, pozdravila je  Marija Roščić Paro, voditeljica Galerije Kaj, uz dopredsjednike koautoricu zbirke B. Brkan i Franu Para, akad. slikara grafičara i znanstvenika te znalca ranoga knjigotiskarstva pogotovo tiskarskoga znaka Blaža Baromića, među ostalim, autora knjiga o glagoljskoj tipografiji i autora projekta, nacrta i replike Gutenbergove preše postavljene u Glagoljaškoj tiskari Juri Žakan Roč.

Marija Roščić Paro prenijela je ponos majstorice Kajkavskoga spravišča i urednice dr. sc. Božice Pažur i 50. obljetnicom kulturološke, suradnje s Čakavskim saborom – počevši od  broja 6/73.  časopisa Kaj Srce Zagorja u srcu Istre – nastavljene  kasnije s brojnim mu katedrama, osobito ročkom, iz koje su promociji prisustvovali predsjednica Katedre Roč Mirjani Pavletić i književnik Vladimir Pernić. Marija Roščić Paro Istakla je i riječi Božice Pažur kako je Breberika & Eklektika u nakladi Kajkavskoga spravišča, deveta u njegovoj biblioteci Kaj & Ča: Susreti, također je jedan od rezultata dugoročnog programa kulturološkog povezivanja dvaju sabora kulture – čakavskoga i kajkavskoga – koji je program u okrilju Kajkavskoga spravišča od 2001./2002. imenovan KAJ & ČA: PROŽIMANJA I PERSPEKTIVE. S bitnom trajnom svrhom: problemskim i suvremenijim pristupom kajkavštini i čakavštini kao temeljnim vrijednostima hrvatske kulture, znanosti, jezika i suvremenosti. Autor likovne opreme i naslovnica svih devet knjiga akademski je slikar grafičar Frane Paro.

Zainteresirana publika / Foto Miljenko Brezak

Osim prve, „manifestne“ knjige 2004. te dopunjenoga, 3. izdanja glasovite Glagoljske početnice Frane Para (2010.), u biblioteci Kaj & ča: Susreti objavljeno je šest pjesničkih kaj & ča „dvojaca“ (Načinović/Pažur, 2006., Kalinski/Pernić 2007., Božanić/Kovač 2009., Petrović/Sinčić 2012., Jelušić/Car Matutinović 2016., te, s ponosom ističemo, Nada Galant i Ivan Kutnjak u zajedničkoj knjizi nadnaslovljenoj  Prva sreda na mesecu, 2018., predstavljenoj na Janešovom vidikovcu u Roču 2019.).

Po čakavsku i kajkavsku i pjevanjem / Foto Miljenko Brezak

Praksa knjižnog spajanja dviju ili više cjelovitih zbirki više autora, iako rjeđa, nije neobična. Međutim, takav spoj uvijek dodatno provocira i nuka nas, uz isticanje razlika, prije svega u materinskim jezicima kajkavskom i čakavskom (koja ih, zapravo, to više spaja!),  na prepoznavanje književnih sukladnosti: svjetopoglednih sličnosti, poetičkih -izama  ali s polazištem u zavičajnom idiomu, s nadgradnjom (meta)jezičnih stilizacija – kao što je to slučaj u spomenutoj Prvoj sredi na Mesecu i zasebnoj zbirci unutar nje Nade Galant na žminjskoj/vidulinskoj čakavici Potle vigona. Uputno je podsjetiti, s mogućom  referencijom i na Brkan-Biletić knjigu, kako su oboje pjesnika, i Galant i Kutnjak, u novotvorbi svijeta pjesme kretali od  svakodnevnog detalja, takoreći filozofijski sporednog, dnevno-govorne geste, sa završetkom u diskursu visoke filozofičnosti.  

Čakavska kuća u Žminju / Foto Božica Brkan

Božica Pažur urednica Breberike & Eklektike posredno je govorila o poetičkim suglasjima oboje autora  Brkan/Biletić u novoj knjizi:

Breberika & Eklektika – zajednička je knjiga dviju samostalnih zbirki suvremene kajkavske i čakavske  poezije, postmodernističke koncepcije. Obje zbirke (s po 30 pjesama) u istoj knjizi dvoje vodećih suvremenih pjesnika – kajkavska/kekavska Božice Brkan (BREBERIKA) i čakavska Borisa Domagoja Biletića (EKLEKTIKA: Zajika Janus Jazika) – svaka na svoj način donose estetsku novinu i otklon u kontekstu postmoderne kajkavske i čakavske poezije, te u kontekstu današnjega hrvatskoga pjesništva kao cjeline.

Oboje pjesnika, antologijskih autora (podjednako afirmiranih u standardnojezičnom i materinskom kajkavskom/čakavskom književnom jeziku) generacijski bliska (Božica Brkan, r. 1955., Boris Domagoj Biletić 1957.)  raznolikim postupcima hrvatske pjesničke postmoderne, dvama književnim jezicima dakle, iskazuju duhovna i civilizacijska ishodišta materinskog jezika kao polazište i bît svoga stvaranja – njegovom stilizacijom (pa i tematizacijom) u propitivanju  univerzalnih vrednota: Brkanova s polazištem u organsko-idiomskoj moslavačkoj kajkavštini – kekavici, a Biletić sinteznom čakavicom (kako bi rekli dijalektolozi), poštujući jezično-književnu dijakroniju i suvremeno iskustvo toga (najstarijeg) hrvatskog jezika/“prajezika“. Riječ je o dvoje antologijskih autora koji – računajući objavljene prve zbirke – više od 3, tj. 4 desetljeća (Brkan od 1990., a Biletić od 1983.) drže visoki estetski kontinuitet svojih – žanrovski prebogatih – djela u središnjem korpusu hrvatske beletristike.

Uočena poetička suglasja dviju samostalnih zbirki iskazuju se prije svega u posebnom odnosu njihovih autora prema vlastitom jeziku (u Biletićevoj sinteznoj čakavštini i podnaslovno: Zajika Janus Jazika, u Brkanove opredjeljenjem za rodnom okešinečkom kekavicom kao /vlastitom/ polifunkcionalnom jezično-umjetničkom standardu). Jezični izbor i identitetski sloj svojih pjesničkih cjelina oboje pjesnika, višestruko kompetentnih (pa i urednički), saželi su u autorskim napomenama u knjizi – toliko dobro da pogovori, ili popratne analize skoro da i nisu bili neophodnI.

Boris Domagoj Biletić čakavicom… / Foto Miljenko Brezak

O Biletićevoj poeziji i samostalnoj njegovoj zbirkci Eklektika u zajedničkoj knjizi dr. sc. Božica Pažur napisala je:

Svojedobno je na Tribini u DHK, književnik Milan Rakovac, inače stilistički razigran i čakavski mudro sintezan pogovornik naše zajedničke nove knjige i u njoj Biletićeve zbirke, izrekao lucidnu tezu o čakavskoj konstanti i identitetu „nečakavskih“ pjesama Borisa Domagoja Biletića. Valjalo je samo pogoditi trenutak kad će Biletić ostvariti čakavski ciklus u zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018.) i najnoviji: Eklektika. Sličnu je ideju, na primjer, o prijašnjim „tobože nečakavskim tekstovima“ Ljerke Car Matutinović, prije zbirke Čakavske versade (1993.), izrekao i akad. Milan Moguš, itd. Navedene zamjedbe ne bi valjalo dovoditi u izravnu vezu s glasovitom, donekle suženom, tezom Vladimira Nazora o tzv. „čakavskom obliku“, ali i „čakavskom sadržaju“ tzv. dijalektalne/regionalne lirike, u povodu prijepora oko Antologije nove čakavske lirike (poznato Pismo urednicima, 1934.).

Naprotiv, naš autorski „dvojac“ respektabilnih književnih biografija i opusa – Brkan-Biletić („moja Sijamska“, rekao bi Biletić za Brkanovu) – svjetopoglednom afirmacijom univerzalnosti zavičaja, iskazujući njime svemoguće/sve moguće, „okolnosvjetske“ (termin C. Milanje) senzacije – u novim kaj & ča ciklusima uspješno vuku poetološki četveropreg cjelokupnoga svoga književnog stvaranja. Stoga bismo za svako od autora mogli govoriti o nutarnjoj „istosti poetike“, bez obzira na jezični izbor. Posebnom dragošću zamjećujemo Biletićev posvetni moto („čitajući/slušajući Vesnu Parun“): Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni…

Književna je kritika (Mićanović, Milanja, Stojević, Šalat, …), pogotovo uz nedavno bogatstvo Izabranih pjesama Borisa Domagoja Biletića Hvatanje zraka (2021.), istaknula prije svega „poetičku heterogenost“ – ključnu za Biletićevu poeziju – a onda i „polifonu doživljajnost Istre“ (ist. H. Mihanović Salopek) kojom „upija cjelokupnu književnu i kulturnu baštinu signuma Istre“. Prema Anti Stamaću, poeta Biletić kao „pustolov na moru hrvatskoga jezika“, uz težnju „poezije jezika“, k tomu je „vještak suvremena aleksandrizma, sažimatelj mnogih dostignuća hrvatskoga pjesništva ovoga stoljeća“. Za ovu prigodu  valja prizvati i kritičke naglaske Milorada Stojevića o čakavskom autorovu opusu: „Novina u cjelokupnom Biletićevu poetskom stvaranju je posizanje za čakavštinom, ne samo jezično i poetozofski nego i kulturološki […]. Ono što je u pjesmama na standardu  bio uzrok rezignacijskoj gorčini ovdje je poetsko dijelom eklektičko poklonstvo (galgen)humoru, idolima, fiktivnim idealima, ali i svježini pjevanja“. 

Signantan je u monumentalnom i tankoćutnom, u našoj praksi neviđenom nekronološkom nutarnjem principu spomenutih Izabranih pjesama, Mićanovićev poredak Biletićevih pjesama, u kojem je upravo čakavska Fellini, Zvane, Did & King na prvom mjestu. U kojoj pjesmi – vratimo se autoru pogovora Eklektike Milanu Rakovcu – Biletić „osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti“ […] „spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida (…) sanjivajući sanje“… itd.  

… a Božica Brkan kajkavski / Foto Miljenko Brezak

Dr. sc. Božica Pažur autorica je i pogovora kajkavske polovice zbirke te je uz Breberiku Božice Brkan imala za dodati:

U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.

Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske“ do „botanike“).  Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.

Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. U kojoj je simbolska raskoš breberìke (zaštićene zimzelene, šumske biljke Ruscus Aculeatus L., bodljikave veprine) ima pokretačku ulogu. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: [celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“.] Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.

Nada Galant ugostila je Božicu Brkan i u “svojoj” žminjskoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak

Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, … itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme.

Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr.

Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda. Spomenimo njezino zalaganje da u rječnički fond suvremenog hrvatskoga književnog jezika uđu leksemi osebušek i oblizeki, na primjer.

Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, pridružujući se postupkom florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, vrhunskim hrvatskim pjesnicima. Dokumentarnost i esejizam, te svijest o vlastitu tekstu prepoznajemo joj kao konstante u 6 pjesničkih zbirki, 5 romana, u gastro-stručnim knjigama (Enciklopedija špeceraja, Oblizeki – Moslavina za stolom), u nagrađenoj zbirci pevcov korak – osebušek za eu, u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (preporučenoj  kao pomoćno  sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama), sve do Breberike.  

Plakat za žnminjsku promociju, zajedničku suradnju Čakavskoga sabora i Kajkavskoga spravišča / foto Miljenko Brezak

Na kraju je Božica Pažur zaključila:

Zanimljiva razgovornost u oboje pjesnika, i Brkan i Biletić, nije samo na razini jezične funkcije nego se iskazuje i u svojevrsnoj raspri s vlastitim tekstom [u Biletića najjednostavnije i uočljivo u pjesmotvorima Črno te Črn-bil, črn-bil:  u Brkanove, izdvojimo: i ne znam  zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala („slak urbani“), ili: I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne („ginko“).] 

Koncept preosmišljavanja svijeta tekstom u oboje naših pjesnika toliko je naglašen da ga prihvaćamo kao životnu njihovu pasiju stihom [(u Božice čak i u grafijskoj zabilježbi preciznih datuma njihova nastanka), u Borisa manifestnim zazivom: Najlipše more na svitu/ prisušit neće sve/ dokler hi je, iš (…)/ poslidnji kako prvi, čakavci („Još ča rabi).]

„Eklektika“ Borisa Domagoja Biletića – Umjesto kave 18. siječnja 2023.

Boris Domagoj Biletić i ja već smo se nalazili zajedno ukoričeni u istim knjigama (izborima, panoramama, antologijama…), ali se posve drugačije, baš dobro, kao u sijamskom spoju, kao sestra pjesnikinja oslonjena na brata pjesniku, osjećam u našoj zajedničkoj knjizi poezije Breberika & Eklektika. Ideja je bila njegova, ne bih se usudila, svesrdno sam se za nju uhvatila i zahvalna sam Kajkavskom spravišču na ustrajnosti da, tri godine poslije prethodnoga, objelodani kajkavsko-čakavsko izdanje u jedinstvenoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, koje, neskrono, dobacuje mnogo šire i od književne, jezične i kulturne činjenice. Sklad, već ritmički, u naslovu, ipak mi nije davao naslutiti u kakvu će se cjelinu spojiti naše pjesničke i ljudske, žensko-muške osobnosti, poetike… (Ganuta prenosim dio vrlo subjektivnoga e-maila Tomislava Marijana Bilosnića, pjesnika što ga među važnim vrtnim hrvatskim pjesnicima spominje naša urednica Božica Pažur u pogovoru moje kajkavske polovice Rast jezika, rast pjesme: Doista divna knjiga, divne pjesme (ča još da mi je kaj), divno izdanje oko kojega su okupljeni sve predivni, meni dragi ljudi. Zamisli, Ti i Boris, a za nakladnika se potpisuje nitko drugi nego Kalinskli, urednica druga Božanstvena Božica, Frane Paro opremio, a uredništvo uz spomenute, diva Marija Roščić Paro, i vrli Zvonko Kovač. Doista ovo samo providnost može okupiti.)

Boris Domagoj Biletić na jednog od svojih promocija u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, prije korone, u listopadu 2018. / Foto Miljenko Brezak

Boris me je samo pitao što mi je breberika.

O njegovoj polovici naslova Eklektici, Biletića nisam morala pitati – tko ne zna, rječnik Jezikoslovac.com eklektiku, eklekticizam definira u filozofiji, znanosti i umjetnosti, nekreativnom metodom kojom se iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i sl. izabiru pojedine teze i spajaju u novu cjelinu, bez značajnijih novih elemenata. Temu razvijaju dalje kako je eklektika u umjetnosti  spajanje i miješanje raznih stilova ili “posuđivanje” elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima te kako se većina suvremene, osobito postmoderne umjetnosti, smatra eklektičnom. Koliko uočavam, očitava to i stručno čitateljstvo, primjerice Vanesa Begić u Glasu Istre nalazeći u Breberiki & Eklektici dojmljivi poetske uratke o raznim tematskim i interesnim sferama.

Naslovnica knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletićau izdanju Kajkavskoga spravišča 2022.

U svojoj autorskoj opasci, s geslom (čitajući/slušajući Vesnu Parun) Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… Boris Domagoj Biletić svoju Eklektiku podnaslovljuje Zajika Janus Jazika te u autorskoj opasci tumači:

„Izabrane su za ovu prigodu objavljene pjesme (Zato što vrime ne prolazi, štokavsko-čakavska zbirka, HDP, Zagreb, 2018.) i poneka iz rukopisa u nastajanju. „Moj“ čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnov(ic)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan „vlaškim“, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom („bez/j/ačkom“) govoru, a gdjegdje koristim i „mješavinu“ ovih dvaju govora; usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona. Ima, dakle, nečega makaronskoga ovdje, nije da nema… Uz ovaj vrlo kratak izbor možda bi ipak koristan bio opsežniji tumač (zapravo rječnik, besjedarnik/besidarnik) nekih riječi ili pojmova, pa čak i čitavih sintagma i fraza, no namjerice je izostavljen: što ima biti općenito razumljivo, bit će takvim, nadam se makar u glavnim crtama, i bez tumačenja lokalnoga kolorita; odatle tek tumačenje ponekih riječi uz pojedine pjesme. Posebno bi, pak, složeno bilo akcentuiranje, ne dakako nemoguće, ali s obzirom na to da nije riječ o jednomu ni jedinstvenom dijalektu (samo) određena tipa, mjesta ili kraja, od naglašavanja sam odustao – koliko opravdano, pokazat će vrijeme, a već sada svaki se čitatelj vlastitim iskustvom te startnim govorom i narječjem posebno može odrediti prema toj temi/ problemu, možda čak i “uskrati“. „

Čitam njegovih trideset pjesama okomito i vodoravno poput križaljke, okrećući knjigu naglavačke i na bok, čak i naglas čitam samo da mi ne promakne koje značenje, ne mogavši odabrati koju da podijelim s čitateljima. Odlučujem za onu posvećenu Milanu Rakovcu:  

VIRA

Milanu

U čovika ko je nî,
kadi je?

U nečovika,
ne pitaj, pobre,
samo hodi dalje,
vred i zajno,
koliko te nose
noge, čovičje.

U čovika – trda je,
u nečovika – grda je.
Nego je.

Da te nečovištvo
ne zapahne
vonjen smrti,
kakor kada duša
poleti prvo
svojega vrimena,
pak ne znaš drugo
di će brižna
ter nevoljna
sletiti.

Rovinj, na 8 antonšćaka 2014.

Poslije zagrebačkoga predstavljanja Biletićeve knjige 2018. Boris Domagoj Biletić, Milan Rakovac i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Odabrala sam je ne samo zato što pogovor Eklektici piše

„Milan Rakovac  

ZID U BRAZDI ZAČINJAVSKOJ ‘Z FUNDAMIENTA
ili, ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?

Črni tić (bili tić Biletić, nu), san mu bija napisa u vieršu prigod- nici, sakramienski Bob „Boris“ Biletić!
U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novi- jih pjesama na čakavici, osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće dȁ, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad nȁ) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine, velo čine… „Fellini njim samim“.
Ma ke lm, make this lm!

Ma si vidija paka vraga na batu: da ča bilo – bilo je za vajk, aš da vrime ne pasiva, piše uon! T’r laglje će biti da je nego da ni? A tu negdje gvire Isaac Asimov i Arthur Clarke, a Učke zguora, u Empireju, se smihljaju Jure Žakan i Balota i Črnja – aj t’r vero naša vajk gori gre. Sakramiensko sime i simienja sime ča batvo ž njega potiegne babevise kroza snig i grotu z vrimena pripostanja valje ‘vamo mrež nas.

Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po ‘merikansku), se da zatući nuos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti. Kako zvore brazdu svitakraju pak zjama kamik i ga ukleše i u tuoj brazdi doprtoj zapre se zidajući prez ni gledati ni se libieći zidić, a zduola su funadami- enti, a zguora čvrljuga, ma zguora neba samega kanta mu kanat „proti pozabljienja“.

Ma
zala ljuta, zala ljutica šegavica
to je sintagma

čakavska, hrvacka, nju san iska
i naša
u njidrih

u ljudan
i ženan napošto, i hotično
u sebi samen
.

Na van kako kreše Biletić i kleše i kuje i runi i truni i plesne i nažge i busa i trupa i kopuna te ka’i da niete dȁ, ma je ben čuješ, žlepu mu, bolje nego’j baderljanska zvona ča san hi jedan bot sluša valje svitazduola u Woolongong ‘Štralija di mi je bila zrmana Marija Tuonova… Raca vikovična, a ča drugega?
Bob sinjiva i šenjiva i sanjiva vierše u voganj u lug mrež zvizde do črne škulje pak nazda na se.

No, i ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, jerbo jamačno prola- zimo mi brže nego SUZE SVIETEGA LUOVRE ča jangušta rastriplju meteore zguora neba kako ča dotični rashiti veraš kako tobože da niete dȁ, napuštu, mierlo, kako da šenicu sije, prez vrah puoti.

Az / klesar / imam si pismu… Az klesar / ko opat poslanik / Az rob kamenaBlato, pa / Ne zove se otok / U otoku. / Ma ni svi škoji / Ča pivaju, / I viški i lastovski / Himan spokoja / U meni.

Raspojasano skalpelozan (može li ovo?): ergo, dobrodošao u svoj svijet, poeta ilustrissime, di ča zvoni liplje nego kosir ča ti trcka na guzici na gancinu. Biletić se k’o sluđena ptica sjurio u samo srce jame, fojbe, vulkana, kako vam i kamo li vam draže, u magmu (by Bob) tu tjeskobnu i neznanu, a znanu mu barem kostima i živčevljem, i spjevao nam ogrlicu ča je svaka mlada (udovica) more zajno-nȁ vrći ‘kolo guta i da je kumpari. Biletić Bob rashićiva trdi veraš kako da je š njin u svadnji, ka’i naši mladići z Rahovci i Štifanići ča bi zakantali u „Dopolavoro“ u „San Lorenzo Pasenatico“ domaćin fašišton dreto u nuos: „aj la koriente ‘letrika že koriente fuorte, ki toka vila Rahovci periku- lo di muorte…“. Ma ka’i bačvarić ča švikula u brajad „cencen- cen cento barile de vin“ i ugla kad ti se ruga z duba „puuušiii-mi-u-rittt-pušiiii-miiii-u-riiiittt“. Ma, o Bob, vidi, nu, kako se u štokavskom, hrvatskome književnom standardu zovu bačvarić i ugla, pak vrži fussnotu-dnicu.

Ča san ima na pameti? A bi ga buoh. A da. Ono što me obujmi i više od prejasne (serenissime) Mu osione Gospodstvenosti, jest Biletićevo neodoljivo nagnuće trpkoj ironiji, rijetkome lijeku protiv patetike, nebeskom daru:

Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit“, ustvrđuje lakonski, a provjerava to seb’otkriće u najvećih, pitajući Balotu i Črnju: „I ča, ste kuntenti sad & sat, / Ha, staroste, ča ste storili / I učinili, nas, jušto takove, / Tu mrvu mižierije?

Bob pak nȁ sinja i šenja i dišenja ča mu se prividi i sanjiva i tuče u moždane valje iz priddobe pak ala lapiž u šake, ma to ni lapiž, to kako da je sikirica-dilančica i bradva u trdoj šaki marangunskoj ča z diebla duba debelega zgobljenih šori mirakuluožamiente dila i udila ča ćeš na ten svitu – skrinjicu za dušicu i slavuju i šaku cukra držati; hlepetac ča z brajad rasplaši bačvarića i kanat mu (bobovski), krunicu babi ča je zaspala i krunica (ča je, su rekli, nego Dobrila blagoslovija) je zlizla u voganj ka’i Bobova ljutica… Ma i vrnjaču ča miša po bronzinu šug ljutike-škalonje i ničesar drugega i vuona daje lipost na jezi- ku, ta vrnjača. K’o ne bude da je škrpelin klesar ča kus kamika privrže sad-nȁ, ma na miru vuoka u artefakt, i jedan na drugi si u hižu složi na tri puoda, a petešić se vrti na slimenu u ruoži vitrih, i ni las ne stane mrež’a’nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega.

Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda ferovije Lupoglav- Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike pamet- nije nego’j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje ko’š kosir ko’š kosiricu ko’š maršan ko’š kosu – ma valje srp i sikiru, i nie’š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud duba, uona je sliparska i štirgarska i lako te namami h jami i iš te nutra a da ni ne znaš i jur te ni.

A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš i nije čekati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja.

A igra se i s njim, s tim, dotično, prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od dva, ili tri: osob- na i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih njena već naslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA.

Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. / Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva…
Vidin se ka’j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag.
Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno.“

(2018. – 2020.)“

Na kraju iz Breberike & Eklektike prenosim o suautoru:

Boris Domagoj Biletić u Puli, listopad 2021. / Foto Miljenko Brezak

„BORIS DOMAGOJ BILETIĆ

(Pula, 22. ožujka 1957.) – književnik i znanstvenik. Osnovnu školu, opću gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u rodnome gradu, a na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao, magistrirao i doktorirao. Objavljuje od 1977., uglavnom poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa… Suosnivač je Istarskoga ogranka DHK (1990.) i suutemeljitelj Šoljanovih dana (1996.). Osnovao je 1996. časopis Nova Istra koji uređuje, pokretač je međunarodnih Pulskih dana eseja (od 2003.), e-časopisa za književnu kritiku Stav (2018.) i dr. Dobitnik je mnogih književnih nagrada za poeziju, znanost (književna povijest, književna kritika), esejistiku, ukupan doprinos hrvatskome pjesništvu i dr. (Mlada Struga, Tin Ujević, KulturKontakt, Julije Benešić, Sv. Kvirin, Fran Galović…). Izabrana kritička literatura o Biletiću broji više od stotinu jedinica, a o njegovu su stvaralaštvu pisali gotovo svi istaknutiji kritičari, kolege pisci i dr. Nositelj je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i dobitnik Medalje Grada Rovinja (1997.). Prevođen na dvadesetak jezika, uredio preko stotinu knjiga. Zastupljen u antologijama (od razmjerno novijih u: e Canon of Croatian Poetry, 1450-2000, SAD, 2015.), književnopovijesnim pregledima, enciklopedijama… Od 1983. do 2022. objavio je 28 knjiga, sastavio 4 antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornikā. Uz veći broj članaka, Biletić je za Istarsku enciklopediju (2005.) napisao i opsežan prilog, sintezu Hrvatska književnost (u Istri). Tijekom 2009. bio je urednikom književnosti u Vijencu Matice hrvatske. Godine 2015. objavljeno je monografsko izdanje: U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića. Od 2018. glavni je urednik na njegov poticaj ponovno oživljene, obnovljene edicije Istra kroz stoljeća. Suautor gra čko-pjesničkih mapa (sa Z. Milićem i B. Mascarellijem) i glazbeno-pjesničkog CD-a (s D. Marušićem). Godine 1997. bio je gost-književnik međunarodne Zagrebačke slavističke škole. Izvođen na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Trenutno je dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Ravnatelj je Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju. S obitelji živi u Puli.

Više o autoru može se pročitati na mrežnim adresama:  
www.boris-biletic.iz.hr   
https://hr.wikipedia.org/wiki/Boris_Domagoj_ Bileti%C4%87“

Stav.com.hr donosi pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Prenosimo sa Stav.com.hr od 8. siječnja 2023. pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz kajkavsko-čakavske zbirke pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskoga spravišča, 2022.

Breberika, breberika… – Umjesto kave 23. prosinca 2022.

Na svom sam Facebooku 22. prosinca 2022. objavila:

Naslovnica zbirke koju je grafički oblikovao Frane Paro s naslovnom biljkom / Foto Božica Brkan

Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.

Autorica kajkavskoga dijela zbirke Breberika & Eklektika / Foto Miljenko Brezak

Uslijedila su pitanja o biljci, naslovnoj junakinji moje florističke knjige. I o knjizi, dakako. Prenosim zato iz knjige autorsku, uvodnu napomenu, i naslovnu pjesmu:

Breberika raste i u zagrebačkom vrtu autoričine tetke u Donjem Vrapču / Foto Miljenko Brezak

Autorska napomena

Zbirka je nastala iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne breberike, vazdazelenoga šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane.

Nadahnuta stvarnim, divljim i pomno osmišljenim i odnjegovanim vrtovima koji su je pratili od djetinjstva do zrele dobi, pjesnikinja je zasadila vlastiti poetski vrt na svojoj tatinskoj i maminskoj (prof. dr. sc. Zvonko Kovač) zavičajnoj kekavici, idiomu rodnoga sela Okešinca u Moslavini. Osobni odnos prema jeziku temeljno je sredstvo gotovo cijelog, pjesnički vrlo ujednačenog pjesničkog opusa Brkanove, vrijedne antologijske reprezentacije (prof. dr. sc. Joža Skok).

Vrt, tek ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), lozofski je usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga. Gdje sam metaforički, poput svojih graničarskih pretkinja, potajice otrgla pelcer, da se bole prime, a gdje nehotice previše orezala, kej se samo od sebe zdohadža i slično. Kao u herbariju, u stihovima naslovljenim uglavnom lokalnim orističkim imenima, upečatljivijim zvukom i značenjima, bojama i mirisima: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, nočne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit, božičnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak

20200927 – 20200928 – 20201007 – 20210307

Naslovnica zajedničke zbirke pjesama Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Božica Brkan

breberika

da pošilamo apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu
da očemo zakoraknuti pak još nekakov mali korak za čoveka a veliki za se ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovozemalsku banku semena negde na severnom polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
da jim velim morti ne bi ni znali o čemu pripovedam
ni na placu ni po grobju ma ni v smetju ju više ne videti par let da po šuma čovek hodi ne bi ju morti ni za venček nabral
neg jenu grančicu
i ta jenako pika
kulko se i sečam breberika pika pika fest pika
prek do krvi prek do srca te ravno pikne

ni ne znam kak se rasadža jel se samo de bilo zapikne šiba jel se sama raseje z one lepe sitne crlene bobic
breberika navek zelena

na selu su od ne pleli vence sfrkane na vrbovu šibu
kej ne bi kupuvali gotove
samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu još i grane zeleno dofarbaju da se zeleni

kak se niš drugo zeleneti nemre
prek na drugi svet
prek do druge sesvet
nikomu ne smeta kej pika kej sam vrag niko ju ne pipa kej buju po grobju po križi pipali

a gda breberiku bereju znaju de v šume raste v rukavica ju trgaju z trsne škara
da ne pika
da ne boli

niš ionak nemre biti večno

nemre biti neg breberika lepa a pika
do krvi

gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne morti ko i najde struk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika

a su ju buju skorenili če i preveč pika
ležeše nek ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z drukeri
a ni ne pika

i gledim ni skrita ni naprčena breberika zdošla se buš če te ne presadim
če na desktop

20201020 – 20201117 – 20201209 – 20211214 20201218 – 20201230 – 20210225 – 20220430 – 20220524 – 20220525 – 20220529 – 20220623 – 20220625

Pjesnikinja Božica Brkan s breberikom u uglu zagrebačkog Cvjetnog/ Preradovićeva trga u listopadu 2022. / Foto Miljenko Brezak

breberika – zaštićena zimzelena, vazdazelena šumska biljka tvrdih oštrih listića na grančicama i s crvenim bobicama, lat. Ruscus aculeatus L., koja raste pri tlu, a beru je i trže obično na tržnicama za pletenje vijenaca, jer dugo ostaje svježa
apollo – Apollo je američki NASA-program za čovjekov let u svemir šezdesetih godina 20. stoljeća, a Apollo 11 je prvi svemirski brod koji
je s ljudskom posadom 1969. sletio na Mjesec i Neil Armstrong je svoj prvi korak opisao kao malen korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo. grmoščica – Park-šuma Grmoščica, jedna od 17 park-šuma na prostoru Zagreba, prostire se na zapadu grada između Vrapča i Črnomerca na 80 ha i u njoj raste više autohtonih vrsta.
mesec – Mjesec (354 m), uz Humku (488 m) i Vis (437 m) visinska je kota Moslavačke gore

Objavljena kajkavsko-čakavska zbirka pjesama „Breberika & Eklektika“ Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Na svom sam Facebooku 22. prosinca 2022. objavila:

Kajkavsko-čakavska zbirka pjesama Breberika &Eklektika s biljkom breberikom / Foto Božica Brkan

Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor – objavljujem ga u prilogu mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.

Naslovnicu zbirke kreirao je Frane Paro / Foto Božica Brkan

Božica Pažur

RAST JEZIKA, RAST PJESME

Pogovor zbirci Breberika Božice Brkan

U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.

Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske do „botanike“).  Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.

Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“. Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost sadnje, izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.

Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „a kej buš“, „i da su tu i tam kej“, „i kej da“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, „nema de je ne bilo“, „a kad tam ko bi si to mislil“, „ne ni za povedati“, „a jesem ga se nekej…“ itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme (vuz raspelo za život čovekov/ za život kej takov – „borovica“; i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala – „slak urbani“).

Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr. Tim više što se inače, uobičajeno predrasudno, kajkavska komunikativnost u formiranju cjelovitih rečeničnih sekvenci smatra otežanom. Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda.

Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, čije grananje podliježe različitosti; pojedini stih u svom rastu i imenovanju skraćuje se, ili produžuje, hvata se „vitice“ drugoga  stiha istim principom slikovnosti (a med najfineši svetli kej da si v flašu sunce samo nalejal i dobro začepil da ti ne scuri/ i tak je blag da bi za obloge od nega mogel i na dušu metati – „agacija“).

Postupak florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, nalazimo u vrhunskih hrvatskih pjesnika – Božice Jelušić, npr.: Riječ kao lijepo stablo naslov je njezine prve, kanonske, stihozbirke. Antologijska zbirka Tomislava Marijana Bilosnića jednostavno naslovljena Vrt, svojevrsnom stihovnom jednadžbom „Vrt je biće poezije“ uspostavlja jednu od najizravnijih i najupečatljivijih veza između raslinjskoga rasta i umjetničkoga stvaranja. I ljudskog usuda, zaključili bismo, kao u Božice Brkan: ni imela više ni korenčeka za kej bi se imela prijeti/ sama se je podse složila/ kej čovek – „bršlan“. I originalnog joj, florealnog  uključivanja u pjesmu (I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne – „ginko“).

Božica Brkan sa zbirkom koju dijeli s Borisom Domagojem Biletićem / Foto Miljenko Brezak

20221222

Lada Žigo Španić u Kaju o zbirci pjesama Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Pošto je u časopisu za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju broj 3-4, ožujak-travanj 2021., godište 76, uz drugo, u Kritičarevu izboru Lada Žigo Španić, spisateljica i književna kritičarka među sedam sve dobrih knjiga na str. 145. – 160. odabrala prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.,

Naslovnica Kaja s tekstom Lade Žigo Španić o Gastrolatriji

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur) u broju 5-6 za 2021., godište 54, od str. 62. do 70., objavljuje opširnu analizu iste knjige, koju prenosimo uz zahvalu Kaju i Ladi Žigo Španić.

Poezija hrane u ozračju zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, obje široka opusa i ovjenčane mnogim nagradama, doista zaslužuje posebnu pozornost. Jer nije riječ samo o prvoj „dvojezičnoj“ i to vrhunskoj lirici o hrani, koja je do sada ukoričena u bezbroj kuharica, a i popularizirana u brojnim TV emisijama. Uz pjesme na  štokavskom i na kajkavskom, autorice su nam ponudile i krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje u kojima iznimno lirskom sintaksom ulaze u poeziju zavičaja, u „tradicionalno djetinjstvo“ s mirišljivim hižama, šarenom prirodom, kućnim vrtovima. Božica Pažur, ugledna znanstvenica i urednica časopisa „Kaj“, treća „božica hrvatske književnosti“, također je u planu za neku drugu knjigu „triju božica“, što bi i metaforički bilo dobro, jer danas, kada je i književnost velikim dijelom prizemljena u „asortimanima“ brojnih trendova, hrvatske „božice“, već samim „imenima“, uzdižu književnost na neki visoki, estetski, profinjeni pijedestal.

Naslovnicu Gastrolatrije grafički je oblikovao Jenio Vukelić

Djetinjstvo i hrana

Knjiga Gastrolatrija važna je knjiga iz više razloga. Kao prvo, vraća nas u davno vrijeme odrastanja, puno raznovrsnih osjetila, koje je tako suprotno današnjem dobu vladavine bezbojnog i bezosjetilnog ekrana, a na kojem se servira sve, na kojem je sve dostupno svima u istom trenutku, pa se tako gubi doživljaj autentična prostora i vremena. Kao drugo, ova knjiga vraća nam u život gotovo zaboravljene uspomene i kontemplacije, kojima se uživljavamo u duh života, ljudi, stvari. Danas žari i pali emocije-afekt, koju nam nameće ovaj vrtoglavi svijet, prepunjen medijskim senzacijama, brzinom, nasiljem, ludim pustolovinama, opasnim sportovima, agresivnom glazbom, raznim oblicima transa i drugim nezaustavljivim stimulansima. I „brza hrana“ spada u taj hiper-brz život koji probavimo, zapravo prožvačemo na ulicama, na klupama, u tramvajima. Afektivna emocija traži brzo punjenje i pražnjenje, dok kontemplacija puni duh (a bogme i stomak, ako se jelu posvetimo dušom i tijelom). Kontemplacija ne voli žurbu, ona razlistava album složenih doživljaja, okusa i ukusa, provlači ga kroz vrijeme, a to možemo primijeniti i na kulinarstvo i gastronomiju. Upravo zbog biranja i iskušavanja hrane naših starih, ostali su nam u nasljeđe recepti za ukusnu i zdravu ishranu, koji se uvijek serviraju s ugođajem, ne samo kuhinje, vrta ili podruma, nego i s ugođajem prirode u kojoj raste mnoštvo hranjiva bilja. Jer cijeli rasprostrt život jest izvor hrane i daje nam na maštu kako „udrobiti“ to bogatstvo prirode u loncu. Nije ovdje riječ o konkretnim receptima, nego o fenomenologiji hrane, koju su autorice opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i različitost stolova, od onih siromašnih, na kojima je bila servirana jednostavna hrana, do onih obilatijih, što bijahu izvor „svečarskih“ užitaka. 

Danas sve hrli naprijed, množe se i kojekakve, čak i diletantske TV emisije o hrani, kao da će nam ona nekamo „uteći“, no katkada se treba zaustaviti i vratiti se unatrag, jer hodanjem natraške otvaraju se pred nama širi vidici, a i iza nas čekaju nas razna otkrića. Tako se „kreće“ knjiga Gastrolatrija koja jest duhom „starinska“, ali nipošto nije staromodna. Dapače, savršeno se uklapa u trendove svakovrsnih gastronomskih užitaka, samo na duboko literaran način. Jer hrana nije samo ono što je servirano za stolom – hrana je proces kuhanja u starim hižama, s djetinjom znatiželjom što će se naći na stolu, hrana su i smočnice sa zimnicom, skrivene delicije koje djecu tjeraju na avanturističku potragu po ladicama i ormarima. Hrana je u ovoj knjizi, odnosno u poeziji, prikazana dinamičnim, slikovitim stihovima koji su puni sinestezije, odnosno „sparenih“ osjetila (mirisa, okusa, opipa). Stihovi su puni voća, povrća, mesa, recepata, užitaka, sjećanja, nostalgije, pa je tako jelo u ovoj knjizi dobilo sve svoje atribute. Dobilo je svoju kulinarsku povijest (u loncu), svoj puni aranžman (na stolu), svoje vrijeme (djetinjstvo) i svoj prostor (uglavnom ruralnu živopisnu sredinu). Podnaslov ove knjige mogao bi biti „Od osjetila do usta“, s obzirom da se hrana doživljava sa svih aspekata, s iznimnim kuharskim, pustolovnim i književnim žarom.

Božica Jelušić i Božica Brkan opisuju i opjevavaju hranu ne samo na tanjurima i u zdjelama, nego je uzdižu i na pladanj tankoćutnih užitaka i suptilne ljepote, daju im i neku magijsku moć. I u esejima i u poeziji prepliću se slike, uspomene i čula tih dviju akrobatkinja, tako da je ova naizgled „tanka“ knjiga itekako opširna, „popunjena“ svim zamislivim gastronomskim fenomenima.

Početak nadahnutoga teksta Lade Žigo Španić o neobičnoj zbirci pjesama dviju pjesnikinja Gastrolatrija

I još nešto važno: za razliku od današnje brze kalorične hrane, koja povećava masnoću u tijelu, povisuje šećer i stvara druge poremećaje, ova knjiga pjesama promovira zdrave, provjerene „narodske“ sastojke – uz nju se možemo zasititi, a ostati zavidno vitki!     

Eseji o gastronomiji iz pera dviju „božica“

U knjizi Život kao knjiga (Baltazar d. o. o., 2015.), koja je zapravo dugi intervju Mladen Pavkovića s Božicom Jelušić, ova autorica je opet izložila svoj koncept zavičajnosti, jer je svjesna da svijet ne počinje od nas, kako nas uče mnogi magovi brzopotezne slave – dobre stvari valja oteti zaboravu i prenositi ih novim naraštajima. Knjigu započinje panonskom rapsodijom, romantičnim, iznimno literarnim opisima Podravine, njezina lokalnog kolorita, kako je govorio Hegedušić još tridesetih godina prošloga stoljeća. Sugestivnim lirskim rečenicama opisuje šetnje livadama, potocima, voćnjacima, promatra kada će nebo prodisati sivilom sumraka i naznačiti obrub mjeseca kako bi krenula kući. Za razliku od današnjeg djetinjstva, kada se dijete zatvara u sobičak i virtualni svijet, ondašnje je, naglasit će Božica, bilo iznimno inspirativno – djeca su istraživala, osmišljavala, šuljala se kroz blago hiža, skrivala se po štagljevima i koševima za kukuruz, u deblima trulih vrba… A priroda im se otvarala kao knjiga iz koje se učilo o bojama, zvukovima, životinjama, o starom i novom kroz priče baka i djedova – sjećanja na takvo djetinjstvo su poput uljuljkivanja u neki dugovječni poetski zimski brlog u kojem se uvijek budi zaspalo dijete.

Sve se to lijepo nadovezuje na knjigu Gastrolatrija u kojoj je, kako rekosmo, svaka autorica uz svoju poeziju na štokavskom i kajkavskom napisala i esej o hrani. Riječ je o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarnih „pirueta“, koje će s užitkom pročitati i uža i šira publika. Tekstovi su pisani bez ikakvih „žanrovskih ograda“, potpuno lepršavo, prepušteni slobodi asocijacija ovih nadahnutih autorica koje kao iz rukava sipaju autohtone nazive namirnica, poetski dočaravaju smočnice, tavane i sve ono materinsko što je jelima davalo posebnu sočnost, ali i okus kulinarskih „tajni“ što su se prenosile usmenom predajom. Jer, uz miris, okus i opip uvijek je išla i riječ (savjet, usmena „receptura“, pa i bliskost starih i mladih). S obzirom na iznimnu šarolikost, živost i bogatu disperzivnost ovih tekstova, bolje je i „poštenije“ citirati ih negoli „prepričavati“.

Božica Brkan autorica je, osim pjesničkih i proznih, i mnogih knjiga hrani – feljtona Enciklopedije špeceraja, zavičajne čitanke Oblizeki-Moslavina za stolom i mnogih drugih.

U uvodnom tekstu Gastrolatrija? Gastrolatrija! Brkan piše:

„Ova je knjiga nastala jednostavno, bez velikih priprema. Početkom srpnja 2019. na putu u Vrgorac da napokon uzme svoga Tina, Božica Jelušić i ja našle smo se na zagrebačkom Zrinjevcu, usput, kao i obično, na nekom književnom događaju, knjižnom sajmu gdje je najmanje bilo knjiga, na čašici razgovora i tanjuru zagorske juhe, crnog rižota, salate… I između dva zalogaja, preko tanjura, dobaci ona kako bismo nas dvije konačno mogle napraviti našu zajedničku knjigu pjesama. Molim? Ne mogu ne prihvatiti, zar ne? Zamamno, jer imenjakinja upravo dobiva Tina i jer mi je bila odlična i recenzentica i promotorica, motivatorica i podupirateljica. Već sam ionako planirala knjigu tri Božice, tri imenjakinje kajkavke – Podravke Jelušićeve, Zagorke Pažurove i Moslavčanke Brkanove – ali nekako nam se nije dogodila. A o čemu? Pa, kaže Božica nad punim stolom, o oblizekima, o hižnim duhama. Pa da, kej pitam!?

Književnica i književna ktiričarka Lada Žigo Španić / Foto Miljenko Brezak

I ja, spisateljica i gastrospisateljica i gastrozofkinja, ne mogu ne prihvatiti tako strasno dobačenu pjesničko-chefovsku rukavcu. Mnogi nas ionako brkaju imenom, izgledom, pokrajinom, jezikom, književnim temama od vrtnih do baš kuhinjskih, pa prihvatim. Onda jedna poetesa ode po svoga Tina, a drugu, mene, uhvati panika. I krenem u svoju špajzu kao da ću pripremati gozbu. Dok ona, Podravka Božica, piše poeziju i o hrani brzo i mnogo i još u rimi, katkad sonete, ja, Moslavka, imam skupljenih oblizeka i ovakvih i onakvih, čak i istoimenu knjigu i istoimeni internetski portal, sve do težnje da teško prevedivu kajkavsku riječ, koja je meni neusporedivo šira od (po)slastice, uz osebušek uvrstim u hrvatski standard. (…)

Pa dok drugi razmjenjuju recepte i tračeve, nas dvije Božice razmjenjujemo pjesme i misli, često tako bivajući i međusobnim nadahnućem. I same radoznale, noseći odasvud iskustva, boje, mirise, okuse, smišljamo svoje couverte i deserte, fine nareske i zalogajčiće od jednoga gučaja a raskošne, baš in; na vrlo niskim temperaturama dugokuhajuće se, sous vide, u vakuumu kao nekad uz rub zidane peći pripremane lagano, dugočasno, tek da tu i tamo puste puh. Za poseban nahgešmak, aftertejst. I konačno prostiremo svoj stol. Blagujemo. Ili barem otvaramo, poput tajnovite arhivske butelje ili bombonijere, što ispod oslikane ambalaže, nekoliko ovitaka šuškavih malenih, zamamnim oblicima i izaziva i prikriva katkad očekivane, a katkad zbunjujuće mirise i okuse. A kako se otrgnuti tome sirenskom zovu? Samo za duhovno znatiželjne, one koji su pripravni iskreno predati se delikatesnim oblizekima. Da prepišemo mnogo puta prepisivane recepture, da prizovemo i resko, i gorko, i slano i slatko, i umami i chefovski, prometejski, ženski, vestalski, održimo vatru.“

Tri Božice kajkavke: Pažur, Jelušić i Brkan / Privatni arhiv Božice Brkan

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava oblizek:

(…)„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Priziva mi moje kolače od moslavačkog blata, moje djetinje madelaine – uistinu čak i božićne šape od masti, griza… Sjeća me, ali nije presudno, oraha – poslastice koje značenjski tako odskaču kao prezrela sočna malina (s“poljskim” naglaskom, drugim straga) do još zelene, poslije crvene ili žute okrugle sljive. U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić Za hižnim duhama i uspomenama:

„Zbog čega tako često o mirisima mislimo, razgovaramo i o njima snatrimo? Što je to u njima, da u našoj svijesti bude gomilu asocijacija, uspomena i slika? Na koji način za nama putuju, slijede nas i opominju, kako nas zavode i očaravaju, kojom tehnikom vraćaju biće kroz vrijeme i prostor, poričući zakone fizike? Kažu da je oko najbolji slikar, uho akcelerator blaženstva (dok sluša glazbu!), nepce pustolovni otkrivač delicija, dok nos spominju samo sporadično, premda nas upravo on uvodi u edenska stanja, budući da na skrivenoj mapi mirisa živesva mjesta, koja smo ikada posjetili, upoznali, u njih zavirili i svojim energijama obilježili.

Božica Brkan i Božica Jelušić u Društvu hrvatskih književnika 2021. / Foto Maja Kolman Maksimilijanović

Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, astarac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. Što se kuha i ukuhava, konzervira, marinira, peče i pirja, razvlači, suče, što se u kući ukvarilo a što tek dolazi na stol kao delicija, sve će to jedan lukulovski nos otkriti u laganoj šetnji od kućnoga praga do crkvenoga cintora i kvartovskoga dućana, u svojevrsnom obredu, kad čovjekmora „pomoliti nos u selu“, kako bi se bližnji uvjerili da je još na životu. (…)

Mirisi, dakle, potiču u nama „optimizam memorije“. Čak i oni agresivni i neugodni, poput stajnjaka razbacana na njivi, staroga koma u rakijskom kotlu, ukiseljenih bačvi, prolijane lužine iz kotla, pljesnivih podruma, silosa sa sjeckanom krmom ili užegle masti u „lodrici“, s vremenom dobivaju oprost, jer u njima je sadržana stara mudrost života: moraš mirisati ili zaudarati da bi se znalo tko si i što si, jer među ljudima i stvarima nagori su oni koji „nit’ smrde nit’ mirišu“. Mlijeko, brašno i krumpir mirišu najbolje, sadržavajući u sebi poruke opstanka u seoskoj svakodnevici. Pjesnik Ivan Golub lucidno bi dodao kako je i miris djece presudan za naše postojanje, jer „Em to ne ni duva lepa gdi nema dece“. Pusta domaćinstva, s prelomljenim kućnim sljemenom, slijepim prozorima i ogradama zaraslim u korov, prepuštena duhovima prašine, hrđe i crvotočine, o tome najbolje govore. (…) I kad nekamo krenemo, čini nam se, to nije samo ‘kamo nas noge nose i oči vode’, već idemo za vlastitim čulom mirisa, na tragu hižnih duha i mirisa, neprocjenjivih, dragocjenih koje s vama besplatno dijelimo.“

Poezija Božice Jelušić u knjizi Gastrolatrija

U knjizi Život kao knjiga Božica Jelušić o poeziji kaže kako se ona, kao ni duša, ne da objasniti, kako je poezija ono što stoji iza riječi, njihova svilena podstava, ručno ušivena sitnim bodom i najoštrijom iglom. Poezija nije trud, nastojanje, to je razina instinkta, intuicije, nekog hiperrazvijenog osjećaja.

Jeziku Božica Jelušić daje uzvišeno mjesto – jezik je jedina domovina, jer riječi čuvaš, braniš od tuđica, oslobađaš ih, dižeš im ponos. Riječi su moćne, magične, prodiru u nas, obuzimaju nas, oblikujemo ih i preoblikujemo, pa se ni poezija ne može pisati po narudžbi – piše se „kad dobri a ne mračni duhovi nad nama imaju vlast“, kako reče Milosz.

Dvije poetese i Božice, Jelušić i Brkan, na Zrinjevcu, prije korone i prije potresa, 2019. / Privatni arhiv Božice Brkan

Upravo takvo objašnjenje može se primijeniti i na pjesme na kajkavskom i štokavskom Božice Jelušić i Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija – kao da je na glave obiju božica „sletio“ Ariel, dobri zračni duh (u Shakespearea i Goethea), pjesnička muza i raskrilio im maštu, raširio panoramu djetinjstva, jela i drugih blagodati. No, stilovi su tih dviju pjesnikinja, majstorica i štokavskog i kajkavskog jezika, različiti, iako su im pjesme podjednako živopisne. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, ples užitaka, uglavnom u kontekstu zavičaja, prirode i starih hiža – ona pjeva o fenomenologiji mirisa, okusa, opipa, veoma sugestivno, fluidno, nostalgično. U njezinim slikovitim stihovima, koje doživljavamo kao da gledamo slikarska platna s mrtvom i živom prirodom, naći će se sve vrsti jela, od onih „sirotinjskih“ (putar, žganci, friška misel, kruv na stolu, krumper, luk, paradajz), do bogate božićne trpeze, sa hladetinom, puretinom, prasetinom, kupom kolača, makovnjačom… Naći će se u tim pjesmama, punim čežnje, hiže, hambari, stari ormari, komorice, razna skloništa što su rasplamsava dječju znatiželju i žar za tihom „igrom skrivača“. Naći će se tu i akvarelne slike djetinjstva u prirodi, kao u pjesmi „Trnine, kupine, maline“ – u vijencu sjećanja na djetinjstvo iskrsnut će slike branja šumskog voća, dječji dodir s biljem, slast djetinjeg nepca, a pjesma će nas opčarati i „unutarnjim“ dijalogom čovjeka i prirode. Božica Jelušić osobito je sklona starim hižama, pa i onim napuštenim što su se prignule ka zemlji, no svojim sjećanjima oživljuje u njima glasove ljudi, sve mirise, okuse, s uvijek prisutnom čežnjom prema starim vremenima kada je stol bio i metafora obitelji (koja se danas, zbog ubrzana i rasutog vremena, rijetko okuplja), pa su tako mnoge njezine pjesme posveta toplini doma, koju smo zabravili. U pjesmama Božice Jelušić povrće i druga hrana, a osobito vrt kao izvor života, zanosno su opjevani, katkada i s mitskim obilježjima (tako u pjesmi „Traktat u vrtu“ stoje stihovi: „Pod lišćem bundeve u zanosu padam: / Tu spavali su Eva i Adam.“) Jelušić stvara pletivo svakovrsnih plodova i bogatih okusa, i slanog, i ljutog, i gorkog i reskog, opjevava sve emanacije hrane, brojne njezine metafore, stihovi su joj dinamični i veoma dočarani, kao da se sve o čemu pjeva nalazi pred nama. 

Tako u pjesmi „Hižne duhe“ stihovna vezilja Božica Jelušić pjeva: „Otprt ormar: z njega zleti duha / od lavande i od ružmarina. / Mehka krila maminoga ruha, / v kojem spiju nežnost i milina. // V komorici mušmule i dunje, / med, citron, patliđani plavi. / Mati prestre po ogradi gunje, / koji diše po kesnoj otavi. // Po gančecu švrlja miris kaše, / štrukli z makom i slatkoga zelja. / Orehovec hlapi z tenke čaše: / krumper z rola v detinjstvo te pela. // Onda te zahlikne vrčak pisan, / v prahu sunca i peludu žutom. / Kak da z njenom rukom je narisan, / i našlingan z klinčecom i rutom. // Bele lasi sprel ti dudov prelec, / a svet širok stope ti presuša. / S tebom ide orej kesnozrelec, / hižne duhe, materina duša.“

Božica Jelušić u štokavskoj pjesmi „Juha od krumpira“ ispisuje odu jednostavnom jelu na kojem su mnogi odgajani: „Za juhu od krumpira sa zrnom soli, / dala bih sve što treba. Briga me boli / za jastoge i skušu i sireve grčke, / fazanovu pečenku i nadjevene trčke. // Iskopajte za mene gomolj pod međom, / kvrgava izvadite svata sa korom smeđom. / Dajte mi drva na vatru, umjereno suha, / zaprške tanke, kapulu i vrijeme da se skuha. // Ne treba veleumlja, recepata, vještine, / nit’ trebaš znati što su katreni i tercine. / Užitak srca i nepca stiže ti u paketu: / krumpirova je juha ravna dobru sonetu! // Kad jednostavno živiš, patetike ne mariš, / imaš sebe na hrpi i polagano stariš; / Unuku priču pričaš, opisuješ planete, / i ne ljutiš se više kad te se moćni ne sjete. // Kad na bundevi sjediš, ćuteć’ se kraljem, / i cijeli dan se baviš sitnim detaljem, / ti SLOBODAN si čovjek, kušač i srkač juhe, / iz koje bogovi love pare i miloduhe!“

Poezija Božice Brkan u knjizi Gastrolatrija

Za razliku od vezanog stiha Božice Jelušić, Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, a gotovo svaka pjesma napisana je kao dugi asocijativni uzdah, kao svojevrsna „struja svijesti“, no sve slike nadovezuju se jedna na drugu, dakle, nema „kaosa“ koji bi nam prekidao percepciju. Pjesme Božice Brkan različita su ugođaja – neke su urbane, suvremene (npr. pjesme „postaja XI: promatračica i konzumentica medija“), neke kulinarske i gastronomske, a neke „starinske“ i čeznutljive prema starom djetinjstvu, punom neostvarenih želja, a koje Božica Brkan često opjevava na anegdotalan način, tako da imamo pred sobom pravi mali „film“, malu „štoriju“. Primjerice, u pjesmi „čokolada za kuvajne kraš“, napisanoj na kajkavskom, djevojčica u prvom licu pripovijeda kako ju je mama poslala po jaja, a učiteljica po čokoladu za kuhanje – s košaricom se osjeća kao Crvenkapica, a sjeti se i vuka koji ima „tak velike oči / tak velike vuha / tak velike zube, što je metafora dječje žudnje za „zabranjenim voćem“. Po čokoladu ju je poslala učiteljica, no u školi ju netko mazne, pa slijedi pretres svih đačkih torbi… U ovoj pjesmi Brkan je „ubacila“ i asocijaciju na Tadijanovića, uz „modernu“ igru riječi i značenja, a i druge njezine pjesme imaju u ponekom stihu nagli skok iz staroga u novo. I u pjesmi „sladoledar“ nostalgično će ispričati scenu sa sladoledarom koji ulazi u selo s trokolicom i sa zvonom te stvara pravu pomutnju među djecom, slast pomiješanu sa strahom hoće li tko dobiti od mame dinar… neki imaju sreće, neki skrivećki gledaju „kakov jel žuti jel rozast“, „ko bu duže lizal“, neki  mole: „dej mi liz dej mi liz…     

Tako Božica Brkan i u pjesmi „koprivnača“ pjesnički dočarava jednu živu  situaciju:  bila sem pri babe potočke na ferju / i po mene su najemput zrasle nekakve gube / a baba je kak smo se pod dudu igrali / mislila da su me gusenice oplazile / i onda me je lepo okupala / i lepo z friškem vrjnem namazala / baš je bila mleko obrala / joj kej je to srbelo kej sam vrag / i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem / poslala domom / i otpelali su me doktoru v novoselec / koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije / grdo su bome pekle / a mama je imela šivati i poslala me samu / i rekla je je nekoja kuma posle / kak si dete mogla samo poslati / a ja sem rekla kak sem se za stol prijela / i samo sem zubmi zrak zagrizla / a gda sem domom došla i bilo mi je bole / pak sem se pri goričkom dud najela / i pak sem vraga napravila.“

Božica Brkan često u pjesmama niže o istoj stvari raznovrsne asocijacije, kao, npr. u pjesmi „rebra“: „rebro po rebro čokolade / vrlo crne zbog visokog postotka kakaa / kao da kakaovac uopće ne izumire / rebro po rebro / kao adamovo / odlamaš / i dodaješ mi odsutno / globam grizem kao led / sladim se hladnoćom / sladim se gorčinom / toliko je crno rebro da mi je život više gorak nego sladak / crne mi se misli čim pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje /

rebro / već to što moram razmišljati diskvalificira nas za katehističku storiju / za koju već tisućljećima utvrđujemo / je li suštinska ljubav ili je suštinska vjera / kao da i ljubav nije vjera / vjerovanje / povjerenje / morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta / izvedeš na rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana / bila kineska ili američka / samo da nisu ova naša svagdašnja / samo da nisu naša domaća lagano prodimljena / samo da nije ovo naše / kao da i to nije / tek ljubav.“

I u pjesmama Božice Brkan nalazi se pravo carstvo raznovrsne hrane – tu su ogrizeki, rogači, „gra na ladno“, „smesni kru“, „pilek“, „prsne karamele“…

Dok Božica Jelušić teži stihovnoj harmoniji, Božica Brkan često „skače“ iz vremena u vrijeme, odnosno, sjećanja joj nisu uvijek „kompaktna“, kao u njezine imenjakinje, nego „rasuta“, a literarno jednako sjajna.

Zaključno, knjigu Gastrolatrija valja imati na policama uz sve kuharice, kako bi nas podsjetila da hrana nije samo na stolu, nego u svim našim čulima i uspomenama. Knjiga je izvrstan spomenar, za neke možda i herbarij, ali onaj koji miriše… miriše za sva vremena!

Lada Žigo Španić

Hommage à Rabuzin/ U čast stote obljetnice – Umjesto kave 30. studenoga 2021.

Moja prijateljica i suradnica Maja Matković prije više mjeseci lektorirajući tekst Vladimira Crnkovića o Rabuzinu neprestano mi je govorila to bi tebi bilo jako zanimljivo, kad izađe. Nisam ni znala da će taj tekst sa sunakladnikom (i sufinancijerom) Gradom Novim Marofom objaviti moji kajkavci, Kajkavsko spravišče, u Biblioteci Artistica, knj. 3, u formatu je časopisa Kaj. Hommage à Rabuzin, U čast stote obljetnice (urednici Vladimir Crnković i Božica Pažur) predstavljen je u srpnju u novomarofskom Kulturnom centru Ivan Rabuzin kao posvetna memoarska monografijaklasiku hrvatske i svjetske naive, te velikanu suvremene hrvatske i svjetske kulture i umjetnosti rođenom u Ključu kraj Novog Marofa 27. ožujka 1921. i preminulom u Varaždinu 18. prosinca 2008. godine.

Rasklopljene korice knjige posvećene 100. obljetnici rođenja Ivana Rabuzina, dizajn Boris Ljubičić

Ta stručna knjiga, studija Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja, vjerojatno najvećega poznavatelja umjetnikova rada   Vladimira Crnkovića s bogatom bibliografijom o Rabuzinu, dopunjena je prigodno i pjesničkim zapisima Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Emilije Kovač, Zdenke Maltar, Luke Paljetka, Božice Pažur i Valentine Šinjori. Nezaboravna mi je pjesma Šinjorijeve Vu centrumu cveta, posvećena I. Rabuzinu, susedu: Koga ste šteli prevariti, Slikar Dragi, da se je kak biti treba da/ Cveti su kak vankuši do neba, da neje nesklada, da človek se/ Na dvoje, na konce ne konča i da za se je dosta Sonca/ velikoga/ Iskonskoga i deteline četverolisne i da svet je/ Mili kak duše dečice na snekošam spoda Kluča/ i na jeni od nih i vaše se detinstvo kupča spod stare spoda vrbe/ Se niše se dronca i cungala/ Na žufkomu žmajhu/ Cingu mingu ciinguu miiinngu ciinngguuuu…../ Do joblaka, do zvezdi, do Sonca!!!!! (…)

Stjecajem prilika nisam mogla na predstavljanje, ali sam se prigodno baš s veseljem prisjetila kako sam išla doma k Rabuzinu za sajamski intervju, više se ne mogu sjetiti da li za Vjesnik ili za Večernji list, kad je na Ambienti na Zagrebačkom velesajmu izlagao namještaj (škrinje, stolci…) oslikan slikarovom rukom – poslije su svi à la Rabuzin oslikavali njegovim cvijećem i oblacima i vrata, i prozore, i cvjetne kopanjice, i šamrlice, i… – pošto su već Japanci na najfiniji porculan prenijeli seriju Rabuzinovih motiva. U tekstu sam opisala i kako sam upoznala velikog slikara kad je Liga za borbu protiv raka prodavala papir na kojem su on i Ivan Lacković Croata na licu mjesta, flomasterima, oslikavali različite prizore, humanitarno. A onda i kako smo bili na njegovoj izložbi rasprostrtoj čak i u podrumu Umjetničkoga paviljona, kad je naš dječak IBB prepoznao stričeka iz svoje slikovnice, pa smo cijelo poslijepodne razgledavajući Rabuzinove pastelne bregeke, sunašca, stabla i cveteke u svim tehnikama naletjeli i na slikara, pa se, naravno, upustili u razgovor i kako se onda umjetnik s našim malim napričao toliko da mu je napisao veliku posvetu na izložbeni katalog.  

Rabuzinov portret 1970. snimila je Marija Braut, presnimljeno iz monografije

Prošle su otad godine, a mi se samo, na žalost, možemo složiti s Crnkovićevim riječima u Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja:

Valja konstatirati kako mi zapravo nismo još ni dovoljno svjesni šireg značenja i vrijednosti Rabuzinove umjetnosti. On ne samo da je jedan od najznamenitijih slikara svjetske naive i hrvatske moderne umjetnosti nego je i jedan među najvećim lirskim slikarima 20. stoljeća te jedan među najvećim figurativnim slikarima druge polovine tog stoljeća. Ili, kazano drugim riječima: Ne može biti nešto veliko unutar jedne grupacije, pokreta ili u okviru nacionalnih granica a da ne bude istodobno relevantno u svjetskoj umjetnosti.

Slikovnica Pod Gupčevom lipom s tekstom Gustava Krkleca, koju je ilustrirao Ivan Rabuzin iz naše kućne knjižnice
Slikovnica Sunčanin cvijet u izdanju Mladosti s tekstom Ante Gardaša i ilustracijama Ivana Rabuzina iz naše kućne knjižnice

Vladimir Crnković, sad već u mirovini, biografski je strukovno povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i teoretičar, ekspert za naivu i muzealac, dugogodišnji uspješni ravnatelj Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti (2003.-2014.) te obnašatelj mnogih uglednih stručnih dužnosti u svijetu. Pisac je tridesetak monografija, monografskih kataloga i knjiga, te urednik, koautor i/ili komentator još dvadesetak knjiga. Autor je brojnih samostalnih i skupnih, monografskih, retrospektivnih i kritičkih izložaba priređenih u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Srbiji, Švicarskoj, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. U akribijskoj studiji – monografskim pristupom i praćenjem vrlo zanimljiva umjetnikova životnoga puta – interpretira genezu i osebujnost poetike, uz vrhunsko kvalificirano vrednovanje cjelokupnoga Rabuzinova djela.

Crnković uz Kolaž memoarskih zapisa popraćen fragmentima tekstova o Rabuzinovoj umjetnosti što sam ih ispisivao tijekom naše iznimno uspješne 40-godišnje suradnje donosi i vrijednu dokumentaciju odnosno Izbor iz popisa Rabuzinovih izložaba i bibliografije, a monografija nije propustila i vrijedan indeks imena. Urednica Božica Pažur osobitom vrijednošću knjige ističe moderan dizajn glasovitog Borisa Ljubičića, koji slijedi Rabuzinovu poetiku. Monografija sadrži 26 reproduciranih umjetnina Ivana Rabuzina, od kojih 23 u koloru, a 3 crno-bijele, te 6 fotoportreta. Zaključuje:

Duplerica iz knjige s reprodukcijom Rabuzinove slike

Monografska knjiga Hommage à Rabuzin prvi je dostojanstveni rezultat šire zasnovanog umjetničkog i nakladničkog projekta Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, pod radnim nazivom „Sto stranica za sto godina Ivana Rabuzina“. Taj će projekt nadrastajući početni opseg svoga naziva, biti primjereno nastavljen u ovogodišnjoj produkciji  na stranicama časopisa za književnost, umjetnost, kulturu Kaj – koji već 54. godište redovito izlazi u Zagrebu, upravo u nakladi Kajkavskoga spravišča. Umjetnički velikan Ivan Rabuzin bio je ugledni član te kulturno-znanstvene udruge još od njenih početaka i suradnik časopisa Kaj od 1973. – objavivši u monografskom izdanju o novomarofskom području (br. 4-5/1973, i separatu) svoje prve i začudne pjesničko-prozne zabilježbe „Zapisi o nenaslikanim slikama – Rabuzin o sebi“. Time je u hrvatskoj kulturološkoj javnosti potvrđena, među ostalim, rijetka Rabuzinova sposobnost interpretacije/tumačenja vlastita djela, ali i likovnosti svoga doba.

Uvjerena sam ne samo svog doba. Iako smo, za razliku od nekih drugih naših umjetnika kojima ove godine vijek rođenja slavimo brojnim i raskošnim izložbama poput Ede Murtića recimo, kao da je stota obljetnica svake godine, propustili povod i ponovno pred javnost iznijeti Rabuzinove umjetnine. Barem iz vlastitih fundusa. Pogotovo oni koji su to trebali upriličiti po prirodi stvari, primjerice Hrvatski muzej naivne umjetnosti, čija djela, a ondje je najveći broj Rabuzinovih kapitalnih djela, nisu uvrštena ni kao reprodukcije u Hommage à Rabuzin, jer, kako Crnković izrijekom navodi, s tom institucijom nije mogao postići sporazum o uvrštavanju djela u ovaj projekt. Ali, srećom, jest s muzejima i privatnim zbirkama: Muzejom naivne i marginalne umetnosti, Jagodina, Srbija; Muzejom naivne umetnosti Ilijanum, Šid, Srbija; Zbirkom Malogorski, Varaždin; Zbirkom Rabuzin, Ključ; Zbirkom Zander, Njemačka.

20210731 – 20211109   

Zavičaji, naše male Atlantide – Umjesto kave 22. veljače 2021.

Još davno prije pandemije korone, potresa i koječega, 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika, održan je znanstveni skup Pola stoljeća časopisa Kaj u hrvatskoj znanosti i kulturi (Kaj – pedesetletnica, 1968.-2018.) u prigodi dvostrukog slavlja – 50-letnice časopisa Kaj i 45-letnice njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča. I konačno ovih dana stiže na 230 stranica bogat dvobroj časopisa za književnost, umjetnost i kulturu broj 5-6 za 2020. s prigodnim uvodnikom glavne i odgovorne urednice Božice Pažur, jedinoga časopisa cjelokupnosti kajkavskoga govornog područja

Naslovnica

Od trinaestoro mjerodavnih sudionika znanstvenoga skupa (dr. sc. Božica Pažur, dr. sc. Ivo Kalinski, mr. sc. Ivan Zvonar, mr. sc. Željko Vegh, Božica Jelušić, prof. dr. sc. Denis Peričić, dr. sc. Boris Beck, dr. sc. Emilija Kovač, dr. sc. Mijo Lončarić, akademik Mladen Obad Šćitaroci, prof. dr. sc. Bojan Bojanić Obad Šćitarci, dr. sc. Mario Kolar i Marija Roščić Paro) predstavlja niz vrijednih tema s područja suvremene i starohrvatske književnosti i jezikoslovlja, graditeljskoga naslijeđa i vrtne arhitekture, likovnosti te, na kraju, statistiku Kaja i nastavak bibliografije časopisa od 2011. do 2018.  

Sa znanstvenog skupa u DHK: Marija Roščić Paro, Ivo Kalinski i Božica Pažur / Fotografija Božica Brkan

Velik višedesetljetni trud kajovki i kajovaca i napokon onaj uložen u podsjećanje na njega, a osobito na ljude koji su nam ga nesebično darivali na stranicama utoplio me i ljutoj zimi i tmurnim vremenima unatoč. Osobito želim podijeliti radost što sam se našla u vrlo zanimljivom tekstu pjesnikinje Božice Jelušić, eseju Zavičaji, naše male Atlantide. Sažetak kaže

kako je naslov posuđen od Veselka Tenžere, istaknutoga esejista i literata, pratitelja književnosti u „Vjesniku“, 80-tih godina. Metaforički, zavičaj u ruralnim regijama doživljen je kao „potonuli svijet“, koji pjesnici oživljavaju svojim stihovima. Pri tom se odabrani autori (Pavić, Golub, Dolenec-Dravski, Jembrih, Petrović i Brkan) opserviraju kao „čuvari jezika“, njegovatelji tradicijskog „gartlica“ i glasovi koji pomažu rekonstrukciji „Atlantie“ potonule u zaborav. Njihovi pjesnički opusi pars pro toto svjedoče o dimenazijama i ljepoti nekadašnje duhovne, jezične i materijalne cjeline naših zavičaja./ Ključne riječi: zavičaj, ruralne regije, potonuli svijet, tradicija, kajkavski govori, umjetnost kao način svjedočenja o nestalim i nestajućim vrijednostima! 

Da tko drugi piše ovaj tekst, zacijelo bi i Jelušićka u njemu imala svoju Atlantidu, a ovako opisuje svakoga od odabranih pjesnika zaključujući kakocijela ova plejada radi na „rekonstrukciji Atlantide“, pa se u konačnici ne bojimo „bijelih mrlja“ ni izgubljena pamćenja, na mjestu gdje stoji naš jedini i nezamjenjivi zavičaj. Ponosim se što me prethodnica, imenjakinja s kojom dijelim ponajmanje svoje jezike, uvrstila u odabrane i što, uz drugo, piše:

Dio eseja Božice Jelušić o zavičajnim kajkavskim Atlantidama

BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i  altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku idu prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kroz hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatere/ vetrenica z vetromv vetra z vetrom vetra vetra/ tratra“.

20210219 

Mali Princ je pregovoril kajkavski! – Umjesto kave 15. prosinca 2018.

Da nije ništa drugo financirao osim što je pripomogao objavljivanje na kajkavskom Maloga princa, kultnoga, jednoga od najprevođenijih djela svjetske klasične literature za djecu, ali i ne samo za djecu, nastaloga 1943. godine, zagrebački gradski budžet opravdao bi se i gotovo sve druge egzibicije mogla bih mu oprastiti. Mali Kralevič Antoinea de Saint-Exupéryja 2018. je progovorio kajkavski! Z ilustracijami autora, kak to već ide. Na kajkavski su ga preobrnuli Akoš Anton Dončec i Đuro Blažeka, fala jim, a fala bogme i nakladniku Kajkavskomu spravišču, Društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti. Čestitke! Urednica je Božica Pažur, a naslovnicu je prilagodio Frane Paro. Kajkavci, imate kej svoje dece i nukekima deti pod bor, je l božični jel novoletni. To je za navek.

Naslovnica kajkavskoga prijevoda Maloga Princa
Naslovnica kajkavskoga prijevoda Maloga Princa

Iza tog sjajnog projekta ponajprije stoje dvojica vrlo zanimljivih prevoditelja. Jedan je mladi slavist izuzetno zanimljive biografije Akoš Anton Dončec (rođen 1988., obrazovan u Mađarskoj i Sloveniji) i jezikoslovac odnosno dijalektolog, leksikograf, kajkavolog prof. dr. sc. Đuro Blažeka, redoviti profesor čakovečkoga Odsjeka Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu. Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.

Meni je zanimljivije kako je A. A. Dončec Maloga princa preveo na prekmurski slovenski i, nadahnuvši se prijevodima  na malene jezike poput gradišćanskohrvatskoga (autor je njegov prijatelj Ivan Rotter) i moliško-hrvatskoga, zatim s mentorom i suprevoditeljem na kajkavski, za koji izdavač navodi: Što se leksika tiče, taj je prijevod svojevrsni kajkavski koinedostupan čitateljima iz svih hrvatskih (kajkavskih) govornih područja. Dončec ne zaboravlja zahvaliti na znanstvenoj, stručnoj i moralnoj pomoći Alojzu Jembrihu, Mareku Jembrihu, Đuri Blažeki, Božici Pažur, Vidu Balogu, Elodu Dudasu, Jeleni Kočet Sekovanić, Barici Pahić-Grobenski, Siniši Horvatu, Marcu L. Greenbergu, Dragici Fijok, Vladi Mihaljeviću, Nenadu Kralju…

Iz Maloga Kraleviča
Iz Maloga Kraleviča

Strašno sam radoznala kako će taj Mali Kralevič, Mali Kraleviček, u najnovijem, pomalo kajkavskoesperatskom obliku biti prihvaćen u čitatelja. I u kajkavaca i u nekajkavaca, jer, dakako, postoje i tumačenja, a i ostvarena jeprijevodna misija obojice autora: suvremen i vrlo komunikativan kajkavski prijevodni jezik koji poštuje hrvatsku kajkavsku književnu tradiciju, te bogatstvo i ljepotu kajkavskog leksika. Njihov je jezik mješavina prekmurskog dijalekta i gornjeg poddijalekta međimurskog dijalekta (u fonološkom i morfološkom pogledu).

Ne želeći duljiti, ne mogu ne citirati glasoviti kraj Maloga Kraleviča:

Tu je ova krajina koja za mene ima največ slasti i največ togi v celom sveto. Ista krajina kak jo videte na prvi strani kojo sem pak naslikal, naj je ne zabite. Tu je došel na Zemlo i potlam z nje odišel Mali Kralevič. Pozorno jo pogledajte da jo itak prepoznate, gda bote išli na pot v Afriko, v puščinjavo. I ak Vam se slučajno tak dogodi da tam pojdete mimo, z srca prosim Vas, ne žurite se! Čakajte malo pod njegovom zvezdom! Ak k vam stopi neki mali dečec koji se smeje, ima zlatne vlasi i ne odgovarja gda ga pitajo, onda znate gdo je to. Bote mo prijazni! Ne pustite me v togi živeti: nego mi napišite pismo da se je povrnol…

Jedan od najomiljenijih junaka klasične svjetske literature i malenima i velikima
Jedan od najomiljenijih junaka klasične svjetske literature i malenima i velikima

Post scriptum:

Ako smijem, prijateljici književnici Božici Jelušić  i njezinu talentiranome unuku Leu Kovačiću koji se upustio u dramatizaciju i izvođenje Maloga Princa, srdačno predlažem da se upuste i u kajkavsku avanturu Maloga Kraleviča. Međimursku ili podravsku, svejedno!

20181215  

linkovihttp://www.bozicabrkan.com/sto-je-leo-filip-kovacic-bozici-jelusic-umjesto-kave-30-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/poezija-s-odojkom-hranjenim-mlijekom-ili-pogled-znutra-v-zutra-umjesto-kave-24-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/u-jubilarnome-petoknjizju-bozice-jelusic/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/kolokvij-o-knjizevnom-stvaralastvu-bozice-jelusic

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-ozujka-2016-bozica-jelusic-6545/