Moja prijateljica i suradnica Maja Matković prije više mjeseci lektorirajući tekst Vladimira Crnkovića o Rabuzinu neprestano mi je govorila to bi tebi bilo jako zanimljivo, kad izađe. Nisam ni znala da će taj tekst sa sunakladnikom (i sufinancijerom) Gradom Novim Marofom objaviti moji kajkavci, Kajkavsko spravišče, u Biblioteci Artistica, knj. 3, u formatu je časopisa Kaj. Hommage à Rabuzin, U čast stote obljetnice (urednici Vladimir Crnković i Božica Pažur) predstavljen je u srpnju u novomarofskom Kulturnom centru Ivan Rabuzin kao posvetna memoarska monografijaklasiku hrvatske i svjetske naive, te velikanu suvremene hrvatske i svjetske kulture i umjetnosti rođenom u Ključu kraj Novog Marofa 27. ožujka 1921. i preminulom u Varaždinu 18. prosinca 2008. godine.
Ta stručna knjiga, studija Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja, vjerojatno najvećega poznavatelja umjetnikova rada Vladimira Crnkovića s bogatom bibliografijom o Rabuzinu, dopunjena je prigodno i pjesničkim zapisima Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Emilije Kovač, Zdenke Maltar, Luke Paljetka, Božice Pažur i Valentine Šinjori. Nezaboravna mi je pjesma Šinjorijeve Vu centrumu cveta, posvećena I. Rabuzinu, susedu: Koga ste šteli prevariti, Slikar Dragi, da se je kak biti treba da/ Cveti su kak vankuši do neba, da neje nesklada, da človek se/ Na dvoje, na konce ne konča i da za se je dosta Sonca/ velikoga/ Iskonskoga i deteline četverolisne i da svet je/ Mili kak duše dečice na snekošam spoda Kluča/ i na jeni od nih i vaše se detinstvo kupča spod stare spoda vrbe/ Se niše se dronca i cungala/ Na žufkomu žmajhu/ Cingu mingu ciinguu miiinngu ciinngguuuu…../ Do joblaka, do zvezdi, do Sonca!!!!! (…)
Stjecajem prilika nisam mogla na predstavljanje, ali sam se prigodno baš s veseljem prisjetila kako sam išla doma k Rabuzinu za sajamski intervju, više se ne mogu sjetiti da li za Vjesnik ili za Večernji list, kad je na Ambienti na Zagrebačkom velesajmu izlagao namještaj (škrinje, stolci…) oslikan slikarovom rukom – poslije su svi à la Rabuzin oslikavali njegovim cvijećem i oblacima i vrata, i prozore, i cvjetne kopanjice, i šamrlice, i… – pošto su već Japanci na najfiniji porculan prenijeli seriju Rabuzinovih motiva. U tekstu sam opisala i kako sam upoznala velikog slikara kad je Liga za borbu protiv raka prodavala papir na kojem su on i Ivan Lacković Croata na licu mjesta, flomasterima, oslikavali različite prizore, humanitarno. A onda i kako smo bili na njegovoj izložbi rasprostrtoj čak i u podrumu Umjetničkoga paviljona, kad je naš dječak IBB prepoznao stričeka iz svoje slikovnice, pa smo cijelo poslijepodne razgledavajući Rabuzinove pastelne bregeke, sunašca, stabla i cveteke u svim tehnikama naletjeli i na slikara, pa se, naravno, upustili u razgovor i kako se onda umjetnik s našim malim napričao toliko da mu je napisao veliku posvetu na izložbeni katalog.
Prošle su otad godine, a mi
se samo, na žalost, možemo složiti s Crnkovićevim riječima u Prisjećanja na
Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja:
Valja konstatirati kako mi zapravo nismo još ni dovoljno svjesni šireg
značenja i vrijednosti Rabuzinove umjetnosti. On ne samo da je jedan od
najznamenitijih slikara svjetske naive i hrvatske moderne umjetnosti nego je i
jedan među najvećim lirskim slikarima 20. stoljeća te jedan među najvećim
figurativnim slikarima druge polovine tog stoljeća. Ili, kazano drugim
riječima: Ne može biti nešto veliko unutar jedne grupacije, pokreta ili u
okviru nacionalnih granica a da ne bude istodobno relevantno u svjetskoj
umjetnosti.
Vladimir Crnković, sad već u mirovini, biografski je strukovno povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i teoretičar, ekspert za naivu i muzealac, dugogodišnji uspješni ravnatelj Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti (2003.-2014.) te obnašatelj mnogih uglednih stručnih dužnosti u svijetu. Pisac je tridesetak monografija, monografskih kataloga i knjiga, te urednik, koautor i/ili komentator još dvadesetak knjiga. Autor je brojnih samostalnih i skupnih, monografskih, retrospektivnih i kritičkih izložaba priređenih u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Srbiji, Švicarskoj, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. U akribijskoj studiji – monografskim pristupom i praćenjem vrlo zanimljiva umjetnikova životnoga puta – interpretira genezu i osebujnost poetike, uz vrhunsko kvalificirano vrednovanje cjelokupnoga Rabuzinova djela.
Crnković uz Kolaž memoarskih zapisa popraćen fragmentima tekstova o Rabuzinovoj umjetnosti što sam ih ispisivao tijekom naše iznimno uspješne 40-godišnje suradnje donosi i vrijednu dokumentaciju odnosno Izbor iz popisa Rabuzinovih izložaba i bibliografije, a monografija nije propustila i vrijedan indeks imena. Urednica Božica Pažur osobitom vrijednošću knjige ističe moderan dizajn glasovitog Borisa Ljubičića, koji slijedi Rabuzinovu poetiku. Monografija sadrži 26 reproduciranih umjetnina Ivana Rabuzina, od kojih 23 u koloru, a 3 crno-bijele, te 6 fotoportreta. Zaključuje:
Monografska knjiga Hommage à Rabuzin
prvi je dostojanstveni rezultat šire zasnovanog umjetničkog i nakladničkog projekta
Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i
umjetnosti iz Zagreba, pod radnim nazivom „Sto stranica za sto godina Ivana
Rabuzina“. Taj će projekt nadrastajući početni opseg svoga naziva, biti
primjereno nastavljen u ovogodišnjoj produkciji
na stranicama časopisa za književnost, umjetnost, kulturu Kaj – koji već
54. godište redovito izlazi u Zagrebu, upravo u nakladi Kajkavskoga
spravišča. Umjetnički velikan Ivan Rabuzin bio je ugledni član te
kulturno-znanstvene udruge još od njenih početaka i suradnik časopisa Kaj od
1973. – objavivši u monografskom izdanju o novomarofskom
području (br. 4-5/1973, i separatu) svoje prve i začudne pjesničko-prozne
zabilježbe „Zapisi o nenaslikanim slikama – Rabuzin o sebi“. Time je u
hrvatskoj kulturološkoj javnosti potvrđena, među ostalim, rijetka Rabuzinova
sposobnost interpretacije/tumačenja vlastita djela, ali i likovnosti svoga
doba.
Uvjerena sam ne samo svog doba. Iako smo, za
razliku od nekih drugih naših umjetnika kojima ove godine vijek rođenja slavimo
brojnim i raskošnim izložbama poput Ede Murtića recimo, kao da je stota
obljetnica svake godine, propustili povod i ponovno pred javnost iznijeti
Rabuzinove umjetnine. Barem iz vlastitih fundusa. Pogotovo oni koji su to
trebali upriličiti po prirodi stvari, primjerice Hrvatski muzej naivne
umjetnosti, čija djela, a ondje je najveći broj Rabuzinovih kapitalnih djela,
nisu uvrštena ni kao reprodukcije u Hommage à Rabuzin,
jer, kako Crnković izrijekom navodi, s tom institucijom nije mogao postići
sporazum o uvrštavanju djela u ovaj projekt. Ali, srećom, jest s
muzejima i privatnim zbirkama: Muzejom naivne i marginalne umetnosti, Jagodina,
Srbija; Muzejom naivne umetnosti Ilijanum, Šid, Srbija; Zbirkom Malogorski,
Varaždin; Zbirkom Rabuzin, Ključ; Zbirkom Zander, Njemačka.
20210731 – 20211109