U Kaju Božica Brkan o Slavici Moslavac i Moslavačkom zrcalu

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (izdavač kajkavsko spravišče, glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 3-4/2023. uz druge teme obavljeni su u cjelini Osvrti, prikazi i tekstovi Božice Brkan „Nomen omen est“ kao životno djelo: Slavica Moslavac (str. 141—144.) i Sva „Moslavačka zrcala“ (str. 147.-148.).

Naslovnica Kaja

Prvi tekst posvećen je izuzetno zanimljivo i bogatom radu kutinske etnologinje, dugogodišnje ravnateljice Moslavačkoga muzeja u Kutini. Napose knjigama koje objavljuje posljednjih godina, kao i krunskih Etnografskih zapisa po Moslavini i širem zavičaju.

Drugi je tekst posvećen Moslavačkom zrcalu, koji nosi naslov izuzetno kvalitetnoga časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske a izlazio jod 2011. do 2017. godine, a kao knjiga objavljena 2022. donosi povjesnicu 50 godina kutinskoga Ogranka Matice hrvatske. Autorski ga potpisuju Dražen Kovačević i Katarina Brkić.

Prenosimo iz Kaja:

Nomen omen est kao životno djelo: Slavica Moslavac  

Tekst o djelu Slavice Moslavac
Početak teksta

Namislite li predstaviti najnoviji projekt Slavice Moslavac, obično ostanete zbunjeni već u odabiru. Je li to Ljetna škola folklora u Zadru s panonskim plesovima za Hrvate takoreći iz cijeloga svijeta? Je li to nosač zvuka ‘Ćeri mila, koji je, poslije brojnih drugih, prema istoimenoj knjizi iz 2018. objavila s talentiranom kćeri Lanom Moslavac i svojim Rusalkama? Je li to Skoči kolo/ Tradicijsko ruho i glazbeno-plesna ostavština novljansko-jasenovačkoga kraja knjiga, koju je sa Katicom Tomac Licht pripremila za Hrvatski sabor kulture (2022.)? Je li to bojanka s motivima narodnoga ruha, koju je pomogla napraviti seoskom KUD-u Potočanka? Jesu li to etnološke i antropološke i povijesne Priče iz Kutine ili 25 godina Matice Slovačke Lipovljani, koji je što napisala, a što uredila, ili pak radionica pisanaca, je li uvježbavanje KUD-ova za neku od smotri, je li festival, je li izbor najljepše snaše ili nošnje, je li to Dobar tek u Moslavini! u kojem je s moslavačkoga veza odabrala zaštitni znak za promociju moslavačkoga stola ili… 

Sve su ovo doslovce samo naslovi nabacani bez dodatnoga vrednovanja, iako bi u pravome portretu Slavice Moslavac zapravo trebalo krenuti ponajprije od dvije nagrade za životno djelo, kojima ju je ovjenčala struka – njezino Hrvatsko etnološko društvo i njezino Hrvatsko muzejsko društvo. Taman kad smo pomislili kako je svoj četiridesetljetni posao, prepun posvećenosti, istraživanja na terenu i u literaturi, izložaba, tiskovina, predavanja…, zaokružila životnim djelom monografijom Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju (Nakladnik Muzej Moslavine Kutina, 2020.), ona posegne za nečim što još nije radila. Domaćima u Kutini, Moslavini i šire to je toliko uobičajeno da im i ne pada na pamet da bi joj se mogla dopasti i njihova, lokalna priznanja.

Muzej Moslavine i njegova ravnateljica Jasmina Uroda Kutlić nisu se mogli na bolji način odužiti svojoj vrijednoj dugogodišnjoj zaposlenici i ravnateljici, nego objaviti joj tu zamamnu knjigu, a Slavica Moslavac kao etnologinja i istraživačica nije mogla ljepše zaokružiti brojne teme svoga rada na gotovo 340 krasno uređenih, koloriranih stranica stručno, a popularno i zanimljivo napisanoga i ilustriranoga teksta o svim aspektima života u moslavačkim krajevima odnosno Sisačko-moslavačkoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Spomenar, album i povijesni dokument o nedavnoj prošlosti podsjeća istovremeno i na mnoge projekte u kojima smo uživali mi samo baštini predani zaljubljenici, ali nikako ne samo mi, a podsjeća i na teme koje bi, da ih Moslavac nije ovjekovječila za nas i za buduće naraštaje, bili možda zauvijek izgubljeni.

Rado sam o izložbama, katalozima koji su ih pratili i sličnim Slavičinim uracima pisala pripominjući, pa i naslovljavajući tekstove nomen omen est – Moslavac, naime! Hvala Slavici što nam zavičaj, Moslavinu, održava tako živim i što je u kratko vrijeme ostvarila ovu, po mojemu, svoju po svemu dosad najbolju knjigu i što je tom zavičajnicom, kako sam svojedobno drugom prigodom prozvala knjige koje vjerodostojno oživljavaju zavičaje uopće, te naše zezantsko naklapanje o Misiji Moslavina učinila vjerodostojnim i što je kulturni regionalni identitet već stotinu godina administrativno podijeljene Moslavine, posvjedočila zaista još živim. Mladi istraživači koji će naslijediti Slavičin naraštaj imaju pouzdane temelje i vjerodostojno nadahnuće za nastavak vlastitih istraživanja i projekata.

Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju vrlo su osmišljeno, životno djelo Slavice Moslavac, tako reći sažetak i biografije i bibliografije, i ponosim se što sam imala priliku surađivati na toj monografiji kao recenzentica, citirana literatura, pjesmama i fotografijama. Kako nemamo neku regionalnu zajedničku nagradu (čak ni opsežnu i očigledno nimalo jeftinu knjigu zasad nitko nije financirao ni kunom!); kako nema ni osobe ni institucije ne samo u Moslavini kojoj knjiga ne bi trebala biti u knjižnici i samo reprezentativni dar i uspomena, nego je ona i povod za razmišljanje. Kao što je još jedan naslov Moslavčeve Crvena i bijela Moslavina, koja je i samim Moslavčanima dala misliti nadaleko, iako se, bez uplitanja politike na prvu pomisao, samo trebalo uz mnogo znanja i domisliti stručnoj podjeli o crvenom i bijelom narodnom ruhu. Ne samo da je i nama Moslavcima približila mape, baštinu za koju nismo ni znali da postoji, kao što je Iz albuma Sandora Erdödyja: narodna nošnja i tradicijski likovni izraz (Kutina: Muzej Moslavine Kutina, 2003.), nego je prema akvarelima toga plemića iz 1837., koji se čuvaju u Szombathely u Mađarskoj, rekonstruirala i neke nošnje te surke. Kao ravnateljica uspješno je sanirala i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine.

Etnografski zapisi po Moslavini govore nam dakle o materijalnoj i duhovnoj ostavštini o obredima i običajima kroz godinu, naslijeđenoj baštini iz prošlosti, ali i trajnim vrijednostima koje se održavaju i danas. Promjene u načinu života nastaju osobito raspadanjem hrvatskih kućnih zadruga krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Tradicijska se baština tada postupno, a poslije Drugoga svjetskog rata ubrzano mijenja ili potpuno nestaje. Brojne vještine i znanja, osobito folklorna glazba i narodna nošnja, javnosti se prezentiraju na etnografskim izložbama, stručnim predavanjima i revijama. Prezentira se za potrebe televizije i drugih snimanja i u sklopu raznih gradskih i seoskih priredbi, godišnjica, crkvenih blagdana i smotri. Narodnu nošnju kao i obrednu primjenu folklornih običaja na sceni danas isključivo čuvaju i održavaju članovi pojedinih folklornih skupina, rijetki pojedinci, vlasnici etnografskih zbirki i Muzej Moslavine u Kutini. Petoro recenzenata (dr. sc. Tvrtko Zebec, Božica Brkan, Josip Forjan, Ivica Ivanković i Tatjana Brlek) monografiju ocjenjuje izuzetnom vrijednošću objedinjavanja na jednome mjestu s obiljem fotografija, karata, crteža, vinjeta, notnih zapisa pjesama i kola. Kako svoje znanje nesebično prenosi, tako i upravo zarazno okuplja one koji bi joj mogli biti iole istomišljenici.

Čuvare baštine, kako ih naziva. Bila sam radoznala što će sve pod tim naslovom biti izloženo na istoimenoj izložbi u studenome 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz tadašnji Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog izrastao u pravu knjigu od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, i tu izostavlja vlastitu biografiju i bibliografiju, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike (često predane kulturne amatere) pronalazila i čije je svjedočenje zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula. Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, samozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda. Sve čineći s velikim poštovanjem, preuzimajući, ali i dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i poput otoka usamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. 

Slavicu Moslavac upoznala sam devedesetih, a mnogo bolje 2006. radeći na svojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim i na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni, gdje sam se mogla osloniti na njezine savjete i citate. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavine i često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od Kutine, Novske, Garešnice, Klošta Ivanića, pa čak i – Žepča. U Žepče smo, recimo, doslovce vozili dio njezine autorske kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. I to zahvaljujući mojem tekstu o tome hvalevrijednom projektu i pozivu na Dan kruha u ugledni Katolički školski centar Don Bosco u Bosni i Hercegovini. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika nad eksponatima od žetvenoga vijenca pšenice do vješto urešene svetešne hljebovine. A izložbu smo predstavili najprije za 500 učenika, pa onda i za 200-300 građana (!) te je pokrenule i ozvučile, Slavica koreografijom moslavačkoga žetelačkoga kola, a ja zavičajnim kajkavskim govorom i književnošću.

Mogli bismo se sa Slavicom Moslavac zagledati i u drvenu arhitekturu s nezaboravnim čardacima i hrvatskim uglovima, u glineno posuđe, u pučke kalendare, u izradu i ukrašavanje tekstila poput divnoga ženskog moslavačkog oglavlja, zatim u stare kutinske razglednice, kuhinjske krpe, nestašne dječje igre, improvizirane glazbene instrumente te pjesme i plesove, u štošta, ali svakako moram podsjetiti na zadivljujuću i zbunjujuću ideju da se uz spomenutu široko prihvaćenu etnološko-antropološku izložbu donjega rublja i higijene Zaviri ispod održava modna revija starinskoga rublja (kad se još posvuda nisu nosile ni gaćice, a nije to tako davno!) s pumpericama i gaćama s prorezom za iti k doktoru. Izložba je prikazana i odlično posjećena  na petnaestak mjesta i pretočena u odličan televizijski dokumentarac. 

Slavica Moslavac rođena je 13. travnja 1955. u Kutini, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala je 1980. stekavši stručno zvanje profesora povijesti i etnologije te je odmah u Muzeju Moslavine počeka raditi kao kustosica etnološkog odjela. Tijekom 40 godina rada stekla je stručno muzejsko zvanje višega kustosa i muzejskog savjetnika, a pet puta bila je na funkciji ravnatelja Muzeja Moslavine u Kutini od 1991. do 1995. i od 2000. do 2016. I svoje znanje prenosila i zemljom i inozemstvom.

Sva Moslavačka zrcala

Tekst o Moslavačkom zrcalu Dražena Kovačevića i Katarine Brkić

U ispunjenoj velikoj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta Ogranak Matice hrvatske Kutina   potkraj veljače 2023. obilježio je 50. rođendan. Osnovan je 26. lipnja 1971. (predsjednik mu je bio akademski slikar Miroslav Šutej), potom doživio sudbinu Hrvatskoga proljeća, da bi 1990. bio obnovljen (predsjednik mu je bio Boris Klaić, prije dva desetljeća potpredsjednik). Prigodnu povijest Ogranka od 1971. do 2021. počeo je pisati jedan od njezinih predsjednika i spiritus movens brojnih, ne samo Matičinih aktivnosti u Moslavini, povjesničar Dragutin Pasarić, kojemu se upravo na dan svečanosti punila dvogodišnjica smrti. Njegovi dugogodišnji bliski suradnici Dražen Kovačević i Katarina Brkić počeli su ispočetka i napravili važnu tvrdoukoričenu kronologiju, polustoljetnu zavičajnu povijest o brojnim aktivnostima (jezikoslovne, prirodoslovne, povijesne, književne teme, prijevodi i prikazi objavljenih knjiga, razgovori…) i ljudima od kojih mnogih više i nema.

Autori su si, prema mišljenju jednoga od recenzenata knjige i člana Glavnoga odbora Matice hrvatske Đure Vidmarovića, zadali veliki zadatak, jer su se suočili s neujednačenom i disperziranom arhivskom građom, memoaristikom i svjedočanstvima: Ogranak je osnovan na vrlo reprezentativan i svečan način, da bi nakon sloma Hrvatskog proljeća bio de facto zabranjen te je zbog sudskih progona i političke obilježenosti dokumentacija je sakrivana i uništavana. Da bi pronašao podatke, autorski je dvojac morao otkrivati što je još bilo kontaktirajući ljude koji su mogli svjedočiti o tom vremenu, analizirati policijske dosjee i partijska izvješća iz toga vremena.Njihovu rekonstrukciju povijesnih zbivanja, Vidmarović kao povjesničar i sam sudionik tih događaja, većim dijelom ocjenjuje uspjelom, s tim da se pristupom razlikuje prvo poglavlje, historiografsko s citatima, literaturom i fusnotama, dok je ostatak uglavnom esejistički i važan s kulturološkog, znanstvenog i književno-povijesnog aspekta. 

Premda je djelovao kratko, Ogranak MH u Kutini je ostavio dubok trag u svijesti Moslavčana i zbog toga je njegovo obnavljanje 1989., unatoč tome što je od nekašnjih matičarskih lidera ostalo tek nekoliko osoba (Mijo Hlad, Slavko Degoricija i Stjepan Beleta), programski mnogo čime bio nastavak dobrih zamisli iz 1971. Ogranak i njegovi članovi biti su aktivni u Domovinskom ratu i demokratskoj obnovi zemlje preuzimajući odgovorne dužnosti u svim područjima društvenoga života grada. Od 1991. do 2021. Ogranak MH u Kutini posvetio se kulturološkim, književnim, prosvjetnim i ekološkim temama. Kovačević i Brkić donose izvješća koja kazuju da politički lideri više nisu zainteresirani za rad Ogranka odnosno da je Matica izgubila nekadašnji politički značaj, budući da su političke stranke i država preuzele svaka svoju funkciju dok se Matica mogla posvetiti nacionalnoj i kulturnoj dimenziji svoga postojanja. Nestalo je i nekadašnje masovnosti. No, nije tako samo u Kutini.

Autori su knjigu naslovili Moslavačkim zrcalom i nastavili niz godištem 6, br. 1-2, 2022., izuzetno važnoga regionalnog kulturnog i društvenog časopisa koji su moslavački ogranci Matice hrvatske Kloštar Ivanić, Popovača i Kutina zajedno objavljivali od 2011. do 2017.  Časopisa Moslavačko zrcalo (također mu je urednik bio Dražen Kovačević), rado se sjećam i kao članica uredništva i kao redovita i predana suradnica, jer su me kolege i potreba da se pridonese rijetkom zajedničkom zavičajnom projektu kakav dotad nije izlazio, nukali da upravo u vrijeme kad sam se 2010. ozbiljno vratila književnosti, pišem pjesme i priče, i na standardu, ali osobito na kekavici, kajkavskome svoga rodnog sela Okešinca, što je poslije nabujalo i u moje objavljene knjige pjesama, priča i romane. Pisala sam sve što je trebalo, pa i prikaze i recenzije, a po Moslavini i šire, sve do Zagreba, sudjelovala sam u predstavljanju sadržajem natprosječnoga časopisa, svojevrsnoga parnjaka i konkurencije starijega Zbornika Moslavine, koji ustrajno još objavljuje kutinski Muzej Moslavine. (Uz Maticu su upravo Muzej Moslavine te Pasarićev Spiritus movens i naš obiteljski Acumen stvorili i otisnuli nabrojnije vrijedne moslavačke naslove.)

I listajući tvrdoukoričenu knjigu Moslavačko zrcalo (urednica Marijana Horvat, recenzenti Đuro Vidmarović i Stjepan Sučić) na 360 stranica velikoga formata, s brojnim fotografijama, iako nisam matičarka, s radošću se mogu podsjetiti na bogatu suradnju s kutinskom Maticom hrvatskom: samo izdaleka spominju me i citiraju u različitim prilikama tridesetak puta! Veselim se tome i ponosim se, primjerice, što smo 10. studenoga 1990. na poziv Dragutina Pasarića, svoga novinarskog suradnika tada u Vjesniku, a poslije i u Večernjem listu, upravo uz obnovu Ogranka Matice hrvatske i Dan grada Kutine u kutinskog robnoj kući predstavili moju, uz pjesničku zbirku Vetrenica, obiteljska arheologija, prvu knjigu, iz koje su prve pjesme objavljenje u Kaju, u obimnom izboru Ive Kalinskoga – Enciklopedija špeceraja (nismo uspjeli dokumentirati ni fotografijom!). Tada sam uopće prvi put boravila u Kutini! Poslije smo predstavili i moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenu 2006., a da ne spominjem i zbirku pjesama Vetrenica, obiteljska arheologija, roman Ledina, zbirku pripovijedaka Život večni i druge. Isto tako, tko se ne bi sjećao i petnaestak predstavljanja Matičina izdanja Moslavačke kajkavske lirike (urednik također Dražen Kovačević) iz 2009., koja je mnoge od nas motivirala na dublji uron u istraživanje i pisanje.

Uvjerena sam da je kutinska Matica hrvatska i mnoge druge nadahnjivala na stvaranje i aktivnosti, a jedina zamjerka što se u toj kvantitativnoj kronologiji časopis Moslavačko zrcalo kao nešto natprosječno kvalitetno malo pogubio, jer moguće je da bi isticanje toga projekta, zajedničkoga moslavačkim ograncima, možda ponukalo i osnivanje novih ogranaka gdje ih još nema, primjerice u Križu. I biološkom promjenom ljudi, nažalost, zasad u tom smislu više ne surađuju niti šire regionalno zajedništvo. Ono nedostaje i zbog političke i administrativne podijeljenosti Moslavine od dvadesetih godina 20. stoljeća do najnovije razbijenosti u tri županije i tri biskupije. Regija nema ni prirodnoga ni zajedničkoga kulturnog izvorišta odakle bi stizali poticaji za njegovanje kulturne  samobitnosti te su povijest, dijalekti, folklor, etnografija i književnost ovoga prostora i dalje još prilično nepoznati, a, ako se i obrađuju, obrađuju se uglavnom izvan njihova pokrajinskog konteksta.

Stoga je vrijedno podsjetiti kako je časopis Moslavačko zrcalo izlazio kao dvobroj: prvi dvobroj izašao je 2011., drugi 2012., treći 2013., četvrti 2014., peti 2017. i šesti 2022. Stotine su to stranica vrijednih materijala ne samo autora Moslavčana nego i specijalista iz nacionalnih institucija za pojedine teme, od povijesti do jezika, o Moslavini iz dalje i bliže povijesti, arheologije, etnologije,…… od kojih neki nisu objavljeni nigdje drugdje i još su ekskluziva, a neki su prerasli u veća vrijedna istraživanja i u knjižne naslove. Teško je i pomisliti da bi se danas mogao nastaviti sličan niz, ali, nikad se ne zna, možda to uzmognu i sami Kutinčani i Popovčani? Ili bi, možda i manjega obujma i jednako naslovljeno, jedno knjižno izdanje mogli posvetiti istoimenom časopisu nazvanome prema malenom prilogu davnašnjega kutinskoga Moslavačkog lista?

20231125

B. Brkan u Kaju o knjizi Zagreb u versima i kipecima

Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, 1-2/2022. , str. 148.-150. (gl. I odg. Urednica Božica Pažur) objavio je u Osvrtima, prikazima i kritiku knjige Rukopisna knjiga/ versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar), Beletra, Zagreb 2021. kritiku Zagreb u versima i kipecima Božice Brkan. Predstavili smo je 5. svibnja 2022. u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Početak osvrta Božice Brkan u Kaju
Naslovnica Kaj

Božica Brkan

Zagreb u versima i kipecima / Rukopisna knjiga / versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar); Zagreb, Beletra 2021. 

Kajkavizmi s naslovnice versi i kipeci (s postojećim e) za neke će biti navlakuša: ne, iako posvećena Zagrebu, knjiga nije kajkavska, a u stihu se pjesničkom slobodom omaknu iz narječja ili žargona klobuki od pusta (Lampa na Lotrščaku), listje biva rastrta stelja (Prozor u noći)… Tko poznaje čuvene Jelušićkine krasopisne bilježnice naći se dio u pjesmarici, jer je svaka pjesma otisnuta dvostruko: i tiskanim slovima i rukopisom, a isto je tako ilustrirana i dvjema fotografijama. Nakanila je, naime, odabrati iz dokumentacije pokojnoga Ivice Špoljara, a dopao ju je novinar, agencijski i umjetnički fotograf Nikola Šolić.

Naslovnica Beletrine knjige

Sadržajem, knjiga je mogla biti i klasična mapa, Biškupićeva, pjesničko-fotografska i dvostruko autorska, istovremeno s najmanje dvije vizure u jednoj i dvije odvojene. U koncepciji uredničke knjige Sandre Pocrnić Mlakar tako je  dodana vrijednost: autorica versa i autor kipeca (a fotka navodno govori više od tisuću riječi) različito su se nadahnjivali Zagrebom, kao da usporedno stoje dva paralelna grada, jedan viđen perom a drugi fotoobjektivom, jedan je žensko a drugo muško viđenje. Oboje autora rođena su pedesetih, provincijalci su, ona iz Podravine, on s Banije, on za stalno, a ona povremeno u metropoli koja se dojdekima otvara već prvom procvalom magnolijom na Glavnom kolodvoru. A oni koji dođu ne mogu nego da se u njega zaljubiti već na prvi pogled i zaljubljuju se neprestano ispočetka. Mnogi poput Sandrinih Virovitičana književnika Glumca (Zagrepčanka), Majdaka, Majetića ili Jelušićkina zavičajca Lackovića Croate, a da se ne spominju još stariji Šenoa, Matoš, Tin u gradu su ostavili neizbrisiv trag i nepovratno ga promijenili.

S predstavljanja knjige Zagreb u versima i kipecima u Zagrebu u Knjižnici Bogdana Ogrizovića / Foto Miljenko Brezak

Što je nama, pristiglicama, što je Božici Jelušić Zagreb? Ona ima osobno i književno isksustvo  s brojnim gradovima, samo u Petoknižju predstavlja 10 gradova: Istanbul, Varaždin, Prag… O Zagrebu je samo dvaput pisala gostujući u slavnoj Vjesnikovoj rubrici Zašto volim Zagreb?
Zagreb joj je važan, i kao nadahnuće te mu možda negdje ponovno posveti i prozu. Deset pjesama iz ove knjige otisnuto je već u zbirci Skok u dalj, cjelina Zagrebačka slikopisanka, Biblioteka Rukopis knjiga 13, DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica 2016., s pjesnikinjinim vinjetama.  Zagrebačka zbirka proširena je na 13 pjesama, promjena poretka, te bogato ilustrirana kao putopis kroz grad i njegove uobičajene turističke destinacije, prepoznatljive razglednične, očekivane točke. No, pjesnikinjin stihovani dnevnik nisu pokrajinski pogledi iz predgrađa, nego ispis nekoga iz strogoga centra, purgerski rečeno iz Grada, tko se od prijateljice Đurđe na Cvetnjak, s pogledom na Preradovića, Kobaličine šešire i knjižnicu Ogrizović, na kavu spusti u papučama ili donjo i gornjogradskim ulicama šparta i desetljeće i dva i tri: Pješice bih, s noge na nogu,/ do Trešnjevke, da vidim svoje (U zimsku večer). Stvarne i imaginarne šetnje slučajnim i pomno odabranim kontrolnim točkama kao urastanje u grad i međusobno prisvajanje: kako su općepoznata mjesta grada postala u stihu pjesnikinjina tajna mjesta, intima? 

Božica Brkan predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak

Mi iz pedeset i neke, koji smo rado dobivali, skupljali i razmjenjivali crno bijele i bogato obojene razglednice pozdrav s lijepog plavog Jadrana ili pozdrav iz bijelog Zagreba, ova će knjiga podsjetiti na nekadašnje ukrasne kutije šivane od razglednica za čuvanje tajni, pomalo i na starinske kineske kutije koje se izvlačenjem različitih pretinaca uvijek razotkrivaju novom tajnom, ovisno o tome čega se dotakneš. Sve do – Heideggera lik u lokvi (Zagrebačka večer listopadska), lampe na Lotrščaku, tornjeva katedrale, Kaptola, Mirogoja, Trešnjevke, Zrinjevca zimi, ili pak mirisa stražnjega dvorišta, koji se otkrivaju upravo onim iza haustora Ilici 34: Stražnja su dvorišta tiha, ruševna:/ oaze mira, sjedišta duševna.// Škripava, sklepana, krcata kramom,/ Vazda u dosluhu s plijesni i tamom.// Ona su tepih ispran od kišā,/ Natrula presvlaka od žutog pliša. // Rešetke, lođe, balkoni k’o zipke,/ Cijevi i vodovodi, trag žbuke sipke.// Hlapovi podruma, kuhinjska para/ Siv kut što mokraćom zaudara.// Al’ ima zastor od svilen-konca/ I za njim Gospa blagdanskog lonca,// I rosopasov buket u vazi,/ Što cijelu priču preobrazi:// Mirišeš kavu, cimet, srk vina,/ Kolač od sira i suhih rozina.// Cvjetnice, grmove, tajne arome:/ Strast vrlih vrtlara bez diplome.// Svibanjski jorgovan kad procvjeta/ Stražnja su dvorišta središta svijeta!

Izdavačica i urednica knjige Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak

Naizgled je tu spoj često nespojivoga, vrijeme prije potresa i korone s vremenom smanjenih katedralnih zvonika opasanih sigurnosnim košem skela. Ali to je, i kad se izrijekom ne nazire, sentimentalni odabir i ne treba očekivati ni socijalu u sepiji Toše Dapca, ni crno bijeli dnevni zapis Pavla Cajzeka a ni elegantnu modernističku prekosavsku arhitekturu oštrih bridova Stanka Abadžića. Ne očekujte ni gradske boje-neboje, valere sive, bijele kave, prljavu paletu ostarjelih socijalističkih fasada, a ni novi pastel. 

Autorica versa Božica jelušić / Foto Miljenko Brezak

Uvjeren kako većina ljudi uopće ne vidi boje oko sebe, fotić hrvatskih novina i magazina i Reutersa te umjetnički fotograf Nikola Šolić, koji grad doživljava kao genijalni kulturološki pomak ili šok, nema smisla ni za čitanje poezije, pa je očište usredotočio ne na ilustraciju pjesme nego na naslov, mjesto, na različite perspektive, raspoloženja i doživljaj. I snimao. Katkad i po nekoliko puta. Dio fotografija skenirao je iz arhive sa 100.000 snimaka, većinom snimljenih profesionalnom analognom kamerom prije 10-15 godina, a dio je snimao  i dosnimavao mobitelom, naslovnica je snimljena iPhonom. Kako je proizišao iz novinarske fotografije, news fotografije, gdje je najvaniji događaj i kako misli da u crno-bijelim dokumentarnim fotkama nema veselja, izabrao je grad bez ljudi, boja svjesno tek malo pojačanih ali u dojmu nabildanih, intenzitet boja koje plijene, koje pršte. Uvjeren je da su ljudi u nas daltonisti – ne vide šarenilo oko sebe: katedrala im je uvijek žuta, kao i zalazak sunca, koji mijenja boju iz sekunde u sekundu. Tvrde čak: boje ne mogu biti Zagreb!  Nikola Šolić uvjerio nas je da mogu. Veći mu je problem bio posve tehnički. Osim što je fotograf, knjizi je i grafički urednik i dizajner, a knjiga formatom zadaje i format fotki hoch/uspravan, a uobičajio je snimati quer/položen. 

Autor kipeca Nikola Šolić / Foto Miljenko Brezak

Knjiga je pretočena i u kalendar, a bila bi zanimljiva i kao izložba s čitanjem pjesama. Kao zagrebački suvenir – Grad Zagreb joj je i sufinancijermogla bi se multimedijalno naći i u suvenirnicama uz notorno šestinsko jambrelo i licitarsko srce. Više od tradicionalnih purgerskih obrta i internetskih nomada i influencera svjedoči o Zagrebu, neovisno o tome koliko je nesvakidašnji dvojbeni bedeker i stvarno pouzdan vodič. Ne može se uvijek pouzdati ni u GPS. U tekstu i na fotkama postoje mjesta koja ostaju i mjesta koja nestaju, čak i čim se odmaknemo od njih, ali i kad posve nestanu, takva kakva su bila nekad, ostaju u pjesmi. Životno i umjetnički iskusnija Božica naučila me je da iza nas, ma koliko napisali, ostaje tek poneka pjesma, a ja sam se zarekla da više neću spomenuti ni jedno od svojih omiljenih zagrebačkih mjesta ni za kavu: jer čim stavih u pjesmu kavanu Corso, zatvore ga, a ma i provučem li u romanu Malu kavanu, zatvore je… Tako nam preostaju razglednice, sjećanja i pouzdani – versi i kipeci. Možda bi i od ovo dvoje stvaralaca, svojih nedvojbenih prijatelja, Zagreb mogao nešto naučiti. U oboje sam uočila njihovu prednost u susretu sa Zagrebom, u tekstu, fotografijama i u razgovoru, ja koja sam odrastala na moslavačkom Čretu i uz Česmu, oni su odrastali također u prirodi – Nikola na Uni, Jelušićeva uz Dravu – a Zagreb je okrenut od svoje rijeke, Save. Možda je to novi projekt? I za grad i za dvojac?

Nikola Šolić ni na predstavljanju nije odsutajao od kipeca / Foto Miljenko Brezak

20211231 – 20220104 –  20220113 – 20220128  – 20220129 – 20220414 – 20220415  – 20220418 – 20220428 – 20220429 – 20220501 – 20220503 – 20220504 – 20220505 – 20220514 

Lafre u časopisu Kaj

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, dvobroj 3-4/2021. u cjelini Suvremena kajkavska književnost, str. 12.-16., objavljen je u prvoj skupini sa 16. natječaja Kaja i Kajkavskoga spravišča za kratku kajkavsku prozu 2020. uz tekstove Aleksandra Horvata, Božice Jelušić, Denisa Peričića, Siniše Cmrka, Željka Cvetkovića i Željka Bajze, i tekst Lafre Božice Brkan iz 2020.

Nalovnica dvobroja Kaja
Početak teksta Lafre u Kaju

Na više od 150 stranica Kaj (gl. i odg. urednica Božica Pažur) donosi i cjeline Kajkavske korelacije, Kajkavske jezične korelacije, Iz (staro)kajkavske književne baštine, Kaj & ča, Hrvatski književni putopis te Osvrti i prikazi.

20220111

Božica Brkan: Službeni put u magijski realizam

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Hrvatski književni putopis, broj 1-12/2000. (str. 129.-133.)

Vrativši se s puta, najprije obično poskidam fotke: s fotića jednog, s fotića drugog, s mobača, a katkad i s kamere. Navika iz novinarskih dana i vremena prije pametnih telefona, interneta, Wikipedije, društvenih mreža te influencera i selfića u real timeu. Iz vremena kad su riječi, pogotovo lijepe, nešto značile, a fotografije još pokušavale posve školski govoriti više od tisuću riječi


Mi koji bilo poslom bilo privatno putujemo najčešće samo za sebe doživljavamo destinacije drugačije, pomalo šlagerski: i obrisima, i bojama, i zvukom, a i onime što ni najmodernija tehnologija ne mogu prenijeti – mirisima i okusima. Još, posve starinski te stoga i razumljivo prešutno, ovisim o vremenskim razmacima među putovanjima, i kad nisu tek polijetanja i slijetanja poput akceleriranih teleportacija. Poput Freuda koji bi, baš frojdovski, i na željeznički kolodvor dolazio po tri sata prije polaska vlaka, i kad se ne radi samo o putovanjima života, ovisnica sam o planiranju od upoznavanja s ciljem i trasom sa zadanim mjestima, planiranjem budžeta i potencijalnim sponzorima, popisom nužnih stvari i programom, sve do uređene prirode i, sve manje modernim – smislom. A, kao za ovo putovanje, i obično ponovno iščitavanje Márqueza zahtijeva vrijeme.

Za Bogotu, prijestolnicu Kolumbije, nije prekomplicirano odletjeti preko Pariza, Londona ili Amsterdama njihovim nacionalnim kompanijama, ako vas, kao što je nas, ne zezne vlastita Croatia Airlines klasičnim kašnjenjem u startu, kao da smo još u šali s joke about times, produži let trostruko, na 36 sati. Darujući mi osim prvog slijetanja u Južnu i neplanirano prvo slijetanje u Sjevernu Ameriku: Mexico City u pola četiri ujutro po lokalnom vremenu! I kava dva u jedan bila bi mi previše. Kao da ste pošli u Australiju, s mojega posljednjeg putovanja života. 

Kolumbiju i ozbiljniji bedekeri opisuju nesigurnom. Valjda tako izgleda iz najbližega hrvatskog veleposlanstva u Brasiliji, udaljenoj samo šest sati leta. No, poslije više od šezdeset godina borbi s gerilcima još prije dvije godine za potpisani mirovni ugovor predsjedniku Juanu Manuelu Santosu dodijeljena je Nobelova nagrada za mir, a na ove godine održanim izborima nisu pobijedili ni mirotvorci ni gerilci nego, valjda u strahu pred njima, desna opcija. El Tiempo je na dan našega dolaska na naslovnici najavljivao posjet Trumpa i teme razgovora narkotrafikante i korupciju, a naši su nas mediji na dan povratka dočekali s istim temama i hvatanjem hrvatskoga Escobara u trgovini starim željezom brodom upravo iz Kolumbije. Trump dakako još nije dospio. Ni tviterski.

Osim takvih usamljenih pravih i narkoturista te kazalištaraca i pjesnika uočavam najsnažnijima naše veze u brendiranim uvezenim bananama iz te latinoameričke zemlje nazvane po čovjeku koji je, ali ne na njezinu tlu, otkrio Ameriku. Da sad pišem ljubić, zacijelo bih ga smjestila u nju, a ne, kao svojedobno, u zamišljenu egzotiku susjedne joj Venezuele, odakle, a da mi o tome doma i ne znamo mnogo, sada glavom bez obzira bježi mnoštvo izbjeglica. Besposleni i izgubljeni zanosno udaraju ritmove na glasnim lokalnim insturmentima po centru Bogote ili kuhaju i konobare. Kolumbijci tvrde kako je i kod njih ekonomija pala u zadnjih nekoliko godina, ali mi došljaci primjećujemo više raslojenost od onih koji jedva preživljavaju do onih koji vlastiti društveni status ograđuju visokim električnim ogradama. 

Iz hotela u sigurnoj poslovnoj četvrti vozimo se isključivo poznatim taksijem. Za svaki slučaj. Iako gradske avenije, koje dužno prate biciklističke staze osmišljenije od Bandićevih, oduševljavaju visokim elegantnim stablima eukaliptusa presađenima s našega kontinenta, zatim na početku ožujka raskošno rascvjetanim stablima bazge, baš ocvalim kamelijama i magnolijama te posvuda njegovanom sočnom hortikulturom, do parkova za šetnju pasa, pomislit ćete prije na cijele godine jednaku klimu sličnu našoj proljetnoj – kod njih je bilo oko plus 15, kad je kod nas baš bilo minus 15! – gdje vam kišobran učas dobro dođe i kao suncobran. 

Bogota vas podjednako prigrli ovdje starom slikovito obojenom kolonijalnom arhitekturom, ondje četvrtima wawelski crvenkastom rojiso ciglom ili zgradama-grafitima, tu pak modernim oblakoderima i panoramom koja sve do horizonta pokušava prikriti sirotinjske četvrti. U užem je središtu brojčano ravna dvjema, a u širem i trima i četirima Hrvatskama, a posvuda se spušta i uzdiše ispod svoga Sljemena, brda Monseratte, visokoga 3152 metra, jer je sam grad na visoravni na 2640 metara, što je ne samo više od najviše hrvatske planine nego i tema za ozbiljnu preventivnu pomisao na moguću visinsku bolest. Uzalud sam se trsila prepoznati simptome, kad bih – ako može Papa u Peruu – pomislila možda i na čaj od koke, jer su me, iako nisam imala visinske pripreme, zaobišli, a i baš nitko nije me salijetao nikakvim opijatima. Najopojnije što sam kušala bilo je neko baš dobro čileansko vino i kolumbijske mješavine kave.

Mogla sam se usredotočiti na ljepotu raznovrsne ogromne zemlje, začudne kako god okreneš. Kroatocentristički i eurocentristički zagledani u vlastiti pupak možete propustiti primjerice ljepotu i samih Kolumbijaca i Kolumbijki u kojima se miješaju i slojevi povijesti same zemlje: gorštačko stanovništvo s onim s dvaju oceana, i Atlantika i Pacifika, odnosno mora iliti izvorno indijansko i kreolsko s osvajačkim narodima iz Staroga, a danas vjerojatno iz cijeloga svijeta. Naš domaćin pjesnik, izdavač i profesionalni vojnik egzotični Eduardo Bechara Navratilova – nomen omen est! – Kolumbijac je, potomak oca Libanonca i majke Čehinje s brazilskim državljanstvom. 

Začudo, nisam primijetila kao u Europi brojne Azijate – na Franji Tuđmanu Korejci su drhturili u natikačicama! – iako Bogota nudi mnoga jela baš istočnjačkih kuhinja kao i uobičajeno globalna od (sjeverno)američke, meksičke, brazilske, kreolske, talijanske… i drugih kuhinja te, jasno, kojekakve fuzije. Svoju kuhinju Kolumbijci ne nameću, iako  raznovrsnim okusima to po svemu zaslužuje i šteta što nije dovoljno prepoznata, izdvojena od susjednih. 

Ma koliko htjela, recepture izuzetno ukusnih juha odnosno variva s piletinom – mesa imaju svakojakoga! – recimo, ajiaco i sancocho, kakve su nam pripremili u restoranu Balcones De la Candelaria u središtu Bogote, jednoj od gastročetvrti kao što su unatrag desetak godina ojačale Macarena, Parque 93 itd., ne mogu ni rekonstruirati i improvizirati: mnoge sastojke, povrtne i voćne vrste u nas i nemaju imena budući da do nas i nisu još ni dospjele ni kao egzoti. Ne računajući brojne vrste grahorica, kukuruza ili batat odnosno slatki krumpir, imaju dvanaest ne sorta nego vrsta krumpira, a i valjda jednako toliko banana, sve do vrlo krupne u juhi. 

Doručak započinju voćem u paleti desetak što boja, a što okusa, i ne računajući kivi, lubenice, dinju, jagodu…, nego avokado, mango, papaju, ananas prate vas i kao street food tako da ćete gdjegod, uz već globalno prihvaćen churro, ištrcak od pšeničnoga brašna u duboku masnoću, pomisliti da vam nude naše dalmatinske fritulice, a ono – oguljeno voće. Osvojio me je i kolumbijski običaj u pet popodne: ne čaj nego vruća čokolada s almotjabanom, pecivom od brašna yuce, biljke slične krumpiru, pomiješanoga sa sirom, i uz to queso, kravlji kremasti sir vrlo sličan našemu kuhanom. Ne čudi što je slavni slikar Botero uz krupne žene ovjekovječio i raznovrsno ne manje krupno voće! 

Kolumbija je zemlja sjajne čokolade i kave, a kombinacije su im maestralne, kako tradicionalne tako i čokolaterske zanatsko-umjetničke, donesene iz belgijskih i francuskih manufaktura. Nizozemska će aerodromska službenica službeno to samo pomirisati, ali će sumnjičavo zagledati tipičnu kolumbijsku slasticu od guave, za koju nisam mogla protumačiti što je a da ne govorim nepoznatim o nepoznatome, ali bih je okusno, gospođi zacijelo jednako nepoznato, izdaleka mogla prispodobiti našem starozagrebačkom kitnkezu, siru od dunja, dubrovačkoj kotonjati.

Ako se već niste uz tv-dokumentarce o oro verde, zelenom zlatu, najskupljemu na svijetu, uvjerili da je Zemlja zlata, Kolumbija će vam se takvom razotkriti tisućljetnim majstorstvom, remekdjelima drevnoga umijeća iz vremena prije nego što je Stari svijet tobože otkrio i pokorio Novi, u Museo del oro. Odmah u susjedstvu toga nacionalnoga muzeja, meni monumetalnošću i toplinom usporedivoga s berlinskim Pergamonom ili pariškim Orsayem, u suvenirnicama kuju unikatne vrlo skupe zlatne i jeftine bižuterijske imitacije. Po tlu će pak odmah malo dalje za koji dolar na asfaltu prekrivenom komadom najlona ponuditi indijanski nakit iz porječja Amazone ili nešto dalje indijanske tkane torbe iz područja Santa Marte, prema Cartageni, gdje usred naše zime ljetuju imućni Europljani.

Sumnjam da su se poput mene za put u njegovu domovinu pripremali opetovanim čitanjem Marqueza, koji je meni ljepotu iz koje je ponikao otkrio dojmljivim pripovijedanjem, u teoriji književnosti opisanim kao magijski realizam. Kolumbija još nije dospjela osmisliti itinerare stazama toga svog nobelovca, pa smo se same ili su nas kolumbijski kolege navodili na još malo poznate destinacije kafića iz Márquesova romana, kulturni centar koji je nazvavši ga po romanopiscu otvorila druga njegova domovina Meksiko, internat u Zypaquiri gdje se školovao, kolumbijski Vjesnik El Tiempo gdje je novinario… 

Kao da sam bila na prpošnome životnom turističkom putovanju, a ne na službenom putu, pomno planiranome i sponzoriranome od države, na kojem smo vrlo uspjelo na različitim mjestima triput predstaviti knjigu Encuentros/ Susreti, panoramu dvanaest hrvatskih pjesnika, među kojima sam i sama, a koje je odabrala i na španjolski prevela ugledna hispanistica i zaljubljenica u Južnu Ameriku Željka Lovrenčić za izdavačku kuću Editorial Escarabajo pjesnika avanturista Eduarda Becharu Navratilovu. Kolumbija nam se kao zemlja u kojoj se s pomnjom čita otvorila i onako kako je zovu, baš Vratima Južne Amerike, a uz to smo se osvjedočile da oni koji u nju dođu, ako već ne ostanu, požele doći ponovno. Bio bi to solidan slogan za globalni turizam. A tko se ne bi zaljubio u zemlju koja je pisca Sto godina samoće stavila na novčanicu od 50.000 pesosa? Ne reče li baš Gabriel Garcia Márquez, naime, nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dogode kad se ne nadate

Putopis Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini Božice Brkan u časopisu Kaj

U Kaju, časopisu za književnost umjetnost i kulturu, dvobroj 5.-6. za 2018. Pedesetletnica Kaj 1968-2018 uz priloge iz suvremene hrvatske književnosti (Kovač, Jelušić, Weber) iz kajkavske književno-jezične baštine (Pajur) i druge teme, među radovima sa 11. natječaja za hrvatski književni putopis uz radove Denisa Peričića, Marijana Tomislava Bilosnića, Božidara Brezinščaka Bagole, Zvjezdane Jembrih, Božice Jelušić, Tomislava Šovagovića i Biserke Goleš Glasnović, objavljen je i putopis Nova moslavačka razglednica: villaromanana Sipčini Božice Brkan, nagrađen u Loboru na Danima Franje Horvata Kiša 2017. str. 126.-129. 

Početak putopisa Božice Brkan u Kaju
Početak putopisa Božice Brkan u Kaju

Naslovnica časopisa Kaj, broj 5.-6. iz 2018.
Naslovnica časopisa Kaj, broj 5.-6. iz 2018.

20190207 

Linkovi 

Kaj, sretan 50. rođendan! – Umjesto kave 30. studenoga 2018.

Sipčina – Umjesto kave 19. lipnja 2018.

Nagrada za putopis u Loboru

 

 

Priča «Pax aeternum» Božice Brkan u časopisu Kaj

U časopisa Kaj, broj 1-2/2018. , na stranicama od 38. do 40. objavljena je priča «Pax aeternum», koju je Božica Brkan napisana na svojoj moslavačkoj kekavici.

Uz priču «Pax aeternum» Božice Brkan u ovom broju Kaja kao «prvi dio izabranih radova s 13. natječaja za kratku kajkavsku prozu – koji su 2017. u sklopu programa Jezična kajkaviana raspisali Kajkavsko spravišće i časopis Kaj» objavljeni su i tekstovi Denisa Peričića: Kak je Nikola Tesla prišel vu Varaždin (Faction fiction); Željke Cvetković: Milej za zutrešnjicu; Božice Jelušić: Prepisivači i popevači. (...) Svrha je natječaja sa suvremenoga stajališta reafirmirati kajkavski književni kotinuitet i proznu vrstu.»

Priča «Pax aeternum» je inače objavljena i u knjizi kajkavskih priča Božice Brkan «Život večni», Acumen, 2017.

20190704

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-o-zivotu-vecnom-rodnoj-kekavici-i-drugim-svojim-knjigama-u-kajkaviani/

http://www.bozicabrkan.com/vecernji-list-kultura-njene-su-pricepravi-spomenik-malom-covjeku/

http://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/

Literarne priče s novinarskim šarmom

Časopis Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 5.-6. za 2017. na str. 156. i 157 objavio je kritiku zbirke priča Božice Brkan Umrežena (Acumen, 2017.) iz pera književnice, književne kritičarke i novinarke Lade Žigo Španić.


 

Ugledna i svestrana spisateljica Božica Brkan nedavno je objavila dvije nove zbirke priča: Život večni (knjiga kajkavskih priča) i Umrežena (knjiga kratkih priča), obje u izdanju Acumena d.o.o. Druga je na štokavskom, u cijelosti je suvremena, dok se zbirka kajkavskih priča vraća i u prošlost te ispisuje sudbinu i usud kajkavskih ljudi.

Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan čitava je života preplitala dva svijeta – književni i novinarski, no posljednjih godina u književnom je sve plodnija, sve se više „puni“, jer ju stresni novinarski svijet nije „ispraznio“. Pa, osvrnimo se za početak na njezin život i rad.

Božica Brkan profesorica je komparativne književnosti i poljskoga jezika, spisateljica bogata opusa, na štokavskom i kajkavskom jeziku. Trideset godina radila je kao profesionalna novinarka, urednica, komentatorica, kolumnistica, a novinarstvo (svakodnevna praksa pisanja) ubrzalo joj je poriv i za literarnim pisanjem i razvilo izniman osjećaj za čitatelja.

Obuzeta novinarskom žurbom, pisala je, kako kaže, u cajtnotu, na dedline, krajnjem roku, pisala je namjenske priče (o nekoj obljetnici, prigodi) i nenamjenske, pisala je za djecu (za Radost), pisala je i za radost odraslih ljubavne novele (za Nedjeljni Večernjak), pisala je u raznim vremenskim periodima, da bi i sama danas shvatila koliko je u žurbi i tišini toga napisala.

Miroslav Šicel uvrštava njezinu priču u Antologiju hrvatske kratke priče, a mnoge kratke priče dobivaju nagrade. Tu su, npr. Nagrada Slavko Kolar za priču Svojih tijela gospodari (2012.), Nagrada Dubravko Horvatić za priču Crna trava (2014.), Nagrada Mate Raos za priču Umrežena (2011.)

I poezija i proza Božice Brkan više puta su nagrađivane, objavljivane u časopisima i antologijama. Među knjigama istaknimo neke: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja, knjigu pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, roman Rez/Letica – roman u 36 slika, zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak /kajkavski osebušek za eu, koja je dobila uglednu Nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu 2012. godine. Istaknimo, među ostalim i Kajkavsku čitanku Božice Brkan, knjigu koja je postala pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama.

Dobitnica je godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređeni prilog Vrt, koji je izlazio četvrtkom u Večernjem listu. Ova književnica, puna života, snalažljiva je i u vrtu i u kuhinji – ima oštro pero, biljke pred očima i pun stol delicija, doslovce zbir riječi, mirisa, slika i okusa. Naime, koautorica je pedesetak kuharica objavljenih u visokim nakladama i objavljenih na svjetske jezike (Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata…). Surađivala je na enciklopedijama, leksikonima, ali bogme ispisala i ljubiće u visokim nakladama. Nakladnica je, ali i osnivačica internetskih portala – sve u svemu moderna, svestrana, razigrana (tip pisca kakav čitatelji vole). U njoj raste koješta, baš kao i u Vrtu koji je uređivala – i dalje sadi knjige koje izrastaju u sve bogatiji opus, sve više i više pušta korijenje u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali puni i trpezu hranom i kolačima svake vrste. Božica nam daje i priče i iće i piće i otuda ta šarolikost, životnost njezina opusa koji publika voli, jer joj u vremenu opće depresije razbuđuje sva čula.

Miroslav Mićanović o Umreženoj / Fotografija Miljenko Brezak

Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).

Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.

Publika na predstavljanju Umrežene i Zivota večnog Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.

Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.

20180205

link

 http://www.bozicabrkan.com/kaj-objavio-kritiku-umrezene-lade-zigo-spanic/

https://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

https://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/  

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/ 

http://citajknjigu.com/3-pitanja-o-novim-knjigama-za-bozicu-brkan/

Nagrada za putopis u Loboru

Božici Brkan nagradu časopisa “Kaj” za putopis dodjeljuje Božica Pažur / Fotografija Miljenko Brezak

Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini naslov je putopisa Božice Brkan koji je nagradio časopis Kaj u subotu 7. listopada 2017. u Loboru na svečanoj završinici 11. Natječaja za hrvatski književni putopis. U vrijeme dok blogeri, upravo se natječući u otkrivanju neotkrivenoga, svakodnevno putuju raskošno i žurno društvenim mrežama cijelom zemaljskom kuglom, Brkanova putuje u rodni Jokešinec i to manje kroz prostor a više kroz vrijeme.

Laureatice i glavna urednica časopisa “Kaj” – tri Božice: Brkan, Pažur i Jelušić poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Nagradu je podijelila s književnicom Božicom Jelušić za Lednice i valtice, pod granom jorgovana. Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj i članica stručnoga ocjenjivačkog suda, obrazložila je:

Tematski provodni motiv ekokulturnog zagovora za trajne duhovne, baštinske vrednote, usuprot usudu „ljudi otkinutih od prirode“, od svoje ‘podloge’ – koja je
literarna fuga i najveća vrijednost filozofijske i estetske kompaktnosti većine ovogodišnjih (ali i prošlogodišnjih) izabranih radova – bitno je komponenta i tekstova naših  autorica. Riječ je o književnicama čije je životopise doista teško sažeti (kakva je i osobitost većina autora sudionika ovogodišnjeg natječaja). Uz antologijsku vrsnoću književnog putopisa, Božica Jelušić jubilarna je, najvjernija, sudionica Hrvatskoga književnog putopisa – 10. put ove godine!

Osobita je, dodatna vrijednost putopisa Božice Brkan u književnoj korelaciji, asocijativnoj naznaci u naslovu – u ispisivanju, s razložnim izrijekom – nove „Moslavačke razglednice“.

Nagrađeni Božica Brkan i Marijan Tomislav Bilosnić ispred prigodnih tematskih radova učenika / Fotografija Miljenko Brezak

Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur, Darko Raškaj i prof. dr. Joža Skok – koji je žirirao prvi slijed i kojem je u subotu u Loboru održan i hommage kao osnivaču natječaja – odabralo je ukupno 13 putopisa za objavu u Kaju, a osam za nagradu.

U publici su bili i članovi obitelji Skok / Fotografija Miljenko Brezak

Društvo Franjo Horvat Kiš nagradilo je Biserku Goleš Glasnović za Junake i medenjake i Tomislava Šovagovića za Nebesko čistilište zemaljskom prugom, a Općina Lobor četiri ravnopravne: Tomislavu Marijanu Bilosniću za Vazda se učeći, a nigdar na mudrost istine dohodeći (U Gupčevu kraju), Božidara Brezinščaka Bagolu za Na šetnji s Aresom, Zvjezdanu Jembrih za Ramljanje i Denisa Peričića za A ja, Sofija (Put bez sna).

Nagrađeni zajedno / Fotografija Miljenko Brezak

Bit će još objavljeni i putopisi Željka Bajze, Radovana Brlečića, Marije Drobnjak Posavec, Đurđe Lovrenčić i Igora Šipića.

Glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur uoči proglašenja podvukla je svojevrsnu kulturološku crtu: sadržajno-tematski i estetski, putovalo se ponovno Domajom, Svijetom i Jezikom – što je spontani slogan svih putopisnih događanja u Loboru. Zahvaljujujući upravo zajedničkom nam programu HRVATSKI KNJIŽEVNI PUTOPIS – uzevši u obzir i ove današnje izabrane radove (koji će se također objaviti u časopisu Kaj) – korpus suvremene hrvatske književnosti obogaćen je, ukupno, sa 108 književnih putopisa, opus dostojan, kao što je već rečeno, barem dviju antologija.

Putopisi kao semantički sažetak i oživotvorenje glasovite teze A. G. Matoša „Krajevi su ljudi, ljudi su krajevi“ (iz kanonskog mu putopisa „Iz Samobora“, 1909.) – rekli bismo: kao krajopisi i „kajopisi“ prirodna su pretpostavka časopisa Kaj i u temeljima programa njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča – proizlazeći iz Kajeve koncepcije 50-godišnjeg bavljenja sveukupnom književno-jezičnom, povijesnoumjetničkom podlogom i suvremenošću svih kajkavskih krajeva i afirmacijom svih književnih žanrova.

Uz promicanje kulturoloških vrednota s cijelog kajkavskog govornog područja u trajnim programima – među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 237 časopisnih, i 180-ak posebnih (s ukupno 400-ak izdanja) – značajan mu je koncept povezivanja hrv. kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrv. književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001.).

Zaključimo – putopisi višestruko povezuju hrvatski kulturni prostor:  svojom suvremenom književnom vrsnoćom, ali i književnim nasljeđem Franje Horvata Kiša (rođenog u Loboru (23. rujna 1876.), u čijem su opusu upravo oni (pogotovu Istarski puti, 1919.) ocijenjeni njegovim najboljim ostvarenjima; povezuju nas novoprobuđenim duhovnim toposom Lobora, Hrvatskoga zagorja, ovjerenim u klasičnim književnim djelima A. G. Matoša, Gustava Krkleca, Matka Peića, Štefanije Bernas Belošević, Slavka Batušića, Joze Vrkića i drugih, ukratko – univerzalnošću zavičaja,  globalnom njegovom mjerom svijeta.

20171008 – 20171009 

Književnici po dolasku u Lobor na 11. Dane Franje Horvata Kiša / Fotografija Miljenko Brezak

link

https://ezadar.rtl.hr/kultura/2731729/na-manifestaciji-11-hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru-nagradjen-tomislav-marijan-bilosnic/

http://www.kzz.hr/najbolji-hrvatski-knjizevni-putopisi

https://www.zagorje-international.hr/index.php/2017/10/06/sutra-se-u-drustvenom-domu-u-loboru-odrzava-11-hrvatski-knjizevni-putopis/

 

Priča Perut u časopisu Kaj

Kao izabrani rad tzv. prve skupine na 12. natječaju za kratku kajkavsku prozu koji su 2016. u sklopu programa Jezičnica kajkaviana raspisali Kajkavsko spravišče i časopis Kaj, u časopisu Kaj, 2017., broj 1-2, str. 23. – 25., objavljena je priča Perut Božice Brkan.

Perut je inače dio nove zbirke kajkavskih priča u nastajanju.

Naslovnicu je, kao i obično, dizajnirao Frane Paro
Naslovnicu je, kao i obično, dizajnirao Frane Paro

S prošlogodišnjega natječaja za kratku prozu Kaj (glavna urednica Božica Pažur) u najnovijemu broju objavljuje i prozu Božice Jelušić i Željka Bajze, već su objavljeni su radovi Boris Becka, Denisa Peričića, Ivice Jembriha Cobovečkoga i Darka Pere Pernjaka, a slijede i radovi tzv. druge skupine – Željke Cvetković, Vesne Ljubić Sammartino, Franca Cimermanova, Petrane Sbolek i Cvijete Grijak. Ovogodišnji, 13. natječaj otvoren je do kraja lipnja 2017.

Početak priče
Početak priče

20170621