Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 265.-275.

Božica Brkan, prof.
književnica, novinarka, blogerica i urednica
Zagreb

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

U sjećanje Robertu Rokliceru, koji nije kajkavac

Da za izlaganje na 17. Znanstvenom skupu s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. odaberem temu Kako pišu recentni kajkavski pisci?, presudilo je gostovanje na Jutru poezije 2017. na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora, kada me je, u međuvremenu tragično preminuli, književnik Robert Roklicer pozvao K Šnidaršiću. Objava najave na društvenim mrežama izazvala je raspravu i dodatne tekstove, jer se upravo u HNK-u pripremala predstava Tko pjeva, zlo ne misli (lektorica Živana Morić) je li: Žnidaržić (ž-ž), Žnidaršić (ž-š), Šnidaršić (š-š)?Žnidašić – presudio je poslije dugih jezikoslovnih dogovora i pregovora tek Dnevnik maloga Perice Vjekoslava Mayera.

Takve dvojbe nisu mi bile novost, jer sam i praktične dvojbe i nedosljednosti našla i u vlastitim tekstovima. Nije me utješila ni razumska bilješka: Jezik je živ! Primijetila sam da način pisanja ovisi npr. o vremenu nastanka teksta, zatim je li poezija ili proza i sl., književnoj vrsti (npr. unutar proze priča, roman, drama, feljton, esej i sl.), primjeni aktualnoga pravopisa za standardni hrvatski književni jezik (štokavica) i sličnim utjecajima.

Uočila sam to osobito u:
*pisanju odvojeno i zajedno: za po doma i zapodoma; za putom i zaputom; nadžak i nadžakbaba i nadžak-baba; neki dan i nekidan; bez išta i bez i šta, z vekšega i zvekšega
*jednačenju po zvučnosti (nedosljedna!): otpreti i odpreti, zkerepiti se i skerepiti se z kem; splesti i zplesti se; odkonupiti se i otkonupiti se, vrtikati i ftikati; vtorožiti i ftorožiti, privčiti i prifčiti; zafrček i zavrček, zruke/zneruke, vrđkati i vrdžgati, mađarska i madžarska; tikati, vtikati, ftikati (Zvonko Kovač: ljubaf; Ivo Kalinski: jablanof; Božica Jelušić: kojekut i kojekud…)

*starim i novim oblicima: kuvati i kuhati

*glasovima koje standard nema: drudzgati
*oblicima koje standard nema: odelati i oddelati, poddeti i podeti, poddrčati i podrčati

Zašto je tome tako? Presudila sam da je u mene posrijediširenje društvenog, znanstvenog i osobnog konteksta i spoznaja, a ponajprije težnja za što boljom razumljivošću teksta.

Nedvojbeno je da kajkavski posljednjih godina dobiva na književnoj i širini i dubini. Ne samo zato što je kajkavski književni jezik standardizeran vu Evrope odnosno što ga jeMeđunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja 2015. među svjetske jezike obuhvaćene popisom ISO 639, pod oznakom kjv.

I prije je, govorim o novijem vremenu otkad imamo stadardiziran hrvatski jezik, bilo pokušaja općekajkavske lekture (npr. Željko Funda, mediji), analiza pojedinih važnijih starijih književnika (npr. Alojz Jemrih, Božica Pažur). Zvonko Kovač, doduše samo u intervjuu, zalaže se da kajkavski koristi etimološki poput slovenskoga (da se piše kako bi se vidjeli korijeni, diftonzi itd.)

Zbog gubitka i važnosti i kontinuiteta od Ilirizma, glavnina u pjesništvu s osloncem na Domjanića i Galovića te Krležu, kao svojevrsni (i) transkripcijski kajkavski esperanto, u pisanju se približava standardu hrvatskoga književnog jezika (Ivan Golub, Božica Jelušić, Ernest Fišer, Božica Pažur, Božidar Brezinščak Bagola itd.), što se može vidjeti i u samostalnim knjigama, a osobito u zbornicima kajkavskih pjesničkih manifestacija (Zelina, Krapina itd.). Također, objavljeni rječnici izrazito su različiti i nedosljedni.

Božica Pažur govori o (…) situaciji kad svaka nova pjesnička zbirka uspostavlja svoj kajkavski jezični standard (uzdizanjem zavičajnog idioma na razinu kajkavskoga umjetničkog jezika)…. Je li onda uopće moguće ujednačavanje pisanja kajkavskoga? U sadašnjoj je situaciji, kada nije dovršeno pregledno istraživanje i (ni tonsko!) zapisivanje ukupnoga kajkavskog, po mojem je mišljenju nemoguća neka nova zajednička standardizacija. Štoviše, nametanje jednoga idioma kao važnijega, uz usporedbu kao što se to dogodilo sa novoštokavskim za hrvatski standard, dokrajčila bi kajkavski, a ponajprije bi odagnala ne baš jezično upućene kajkavske pisce, pjesnike ponajprije, zahvaljujući kojima (radoznalost, inovativnost!?) su upravo i izronili brojni, manje poznati, više ili manje međusobno i razumljivi idiomi kajkavskoga (pa i moja kekavica!). Sve češće, osobito u složenijim izričajima, uz književne tekstove mogu se uočiti dodaci: osim učestaloga pratećega rječnika, označuju i naglaske (npr. Božidar Brezinščak Bagola bednjanski, Vera Grgac bistranjski, Davor Grgurić delnički, lokvarski i drugi goranski itd.). Nemogućim držim takve oznake u svim tekstovima, jer kad bi ih pisci i znali unijeti u tekst, bojim se da bi to čitatelje, i prosječno upućene, odbijalo od teksta. Kao kontraargument bih spomenula knjigu drama Vesne Kosec-Torjanac i Dubravka Torjanac Norci (2016).

S množenjem kajkavskoga u javnosti se primjećuje i izrazito vrlo različito pisanje. Svjesno ili nesvjesno tekst odaje i stav autora prema jeziku.

Osobni? U kajkavskome imam tri svoja kajkavska, tatinski i maminski, kako ga nazva Zvonko Kovač, prije šezdesetih godina 20. stoljeća, onaj vlastitog djetinjstva usvajan pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća te zagrebački žargon ili po potrebi u proznim tekstovima. Sve pišem na jednak, ne uvijek i isti način kao u pravopisu standardnoga hrvatskoga (novosadski, Londonac, Anićev, Matičin, Institutov…).

Nedosljednosti uočavam primjerice obezvučivanjem osobito u složenicama koje su postale jedna riječ kad se i vizualno gubi razumijevanje značenja): promjene, npr. Vetrenica, sada č, dž, dz, nemam meki đ kao u poljskome, primjeri zajedno učas, velika i mala slova npr. prvi svjetski rat i slično.

Primijetila sam da se u prozi ponašam nešto drugačije nego u poeziji. U poeziji sam očito imala manje problema, a veću slobodu, licentia poetica, prepuštam se ritmu, rimi i sl. (usp.: kao što riječi koje nedostaju po potrebi nadoknađujem hrvatskih standardom, čakavicom, anglizmima i sl., tako rješavam i način pisanja). U prozi posežem također i za različitim vokabularom i za načinom pisanja kroz vrijeme i prostor, različito u romanu Ledina, kratkim pričama Život večni, Kajkavskoj čitanci Božice Brkan itd. Praktično u prozi način pisanja često je korišten klasično, kao stilsko sredstvo (npr. u karakterizaciji likova).

Božica Brkan, Ledina (2012.)
Ne se onda išlo okoli doktorov kej denes, ne jih ni bilo, još je te vražji rat trajal. De bilo, ideš k meše, na proščenje jel na pijac, naideš na sirotinju kej ide na jene noge, kej nema ruke il kej ne vidi. Fala ti, Bog moj, kej sem prešla tak kak jes, mogla sem i gore prejti. Moj je mogel isto tak, al more sam oditi. Mali se je najprvo kej vu se vlekel. Samo je ležal i kak je doktor rekel da ga dižemo, da je to sekak moralo več zrasti, da je lako z decum, da more i mora hoditi, pomalo je pak sprehodil. I podrčaval je pomalo. Samo je bil nekak menši. Nesmo ni nemu niš govorili, al on je pameten, videl je i sam kej je. Samo je pital zakej i druga deca nemaju tak grbicu kak on. Kej da mu velim neg da je nega Bog zebral da on nosi grbicu kak i saki nekaj mora nositi, samo kej se jeno vidi a drugo se ne vidi. Mali je rekel da se morti i negva grbica negda ne vidla. A kej je doktor propovedal, ne se nigdar zramlala.

Al je živ.

Si smo, fala Bogu, bili živi.

Oslonovši se (i) na odličnu analizu tekstova moderne kajkavske proze Maria Kolara (Kristian Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić itd.), jer u prozi uočavam meni najznimljivije iskorake, intervjuirala sam više autora u kojih sam, po mojoj ocjeni, uočila neke naročite osobitosti, o njihovim iskustvima. Izdvajam najzanimljivije.

Kristian Novak (Baden-Baden, Njemačka, 1979.) o radu na romanima Črna meti zemla (2013.)i Ciganin, ali najljepši(2016.)napisao mi je:

U prvoj sam verziji pisao dijaloge kako sam ih čuo u realnom izgovoru u gornjem Međimurju. I sam sam primijetio, a potvrdiše mi i kajkavci koji su čitali tu prvu verziju, da imaju problema s razumijevanjem. Dva su bila osnovna razloga – diftonzi i zamjenica “se” (sve). Diftonge tipa Moura (Mura), rauka (roka), greih (grijeh) sam monoftongizirao, većinom tako da sam se opredijelio za dominantniji vokal, onaj kojim diftong završava. Zamjenicu “se” zamijenio sam standardnom zamjenicom “sve”, odnosno, u nekoliko slučajeva “vse”. Ni jedno ni drugo ne odgovara približno realnoj slici gornjomeđimurskog kajkavskog, ali je “se” jednostavno previše puta navodilo čitatelje na krivo razumijevanje. Upotreba oznaka za otvoreniji vokal je također bila opcija, ali se nisam odlučio za nju, jer nisam računao na to da puno čitatelja poznaje IPA abecedu.

O primjerima obezvučivanja ftihni, f hrvet, f hiži jednostavno sam pisao prema tome kako sam čuo izgovor. Ide “f” kad nakon toga slijedi bezvučni suglasnik (f cirkvo), a “v” kad slijedi samoglasnik ili zvučni suglasnik npr. “v gorice”. Ali nisma siguran da sam bio 100% konzekventan.

Uočila sam prohodan, lako čitak tekst,štokavicu s kajkavskim umecima – štoplinof, policajcof

Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši (2016.):

– Milena. Nej si sigurna dok je tak. Niti Sandi je nej siguren, vidiš kaj se dogodi. Ludi mislijo ka provocejraš.

Šutjela sam jer mi nije polazilo za rukom smisliti primjerenu uvredu za njega.

– Još so ove dvej budale niti nej takši problem. Kaj či ti dojde Marijan Hamer? – ime je izgovorio potpuno tiho, pa provirio stoji li još tko na cesti. – Ja morem smiriti situacijo jempot, dvapot, ali nemreš protiv cejloga sela.

Bio je početak proljeća. Mirisi se odvajaju od živih bića, ne znaju se vratiti kući. Kao sablasti, plaše usamljene i pomaknute.

– Sandi bo dale tu delo – rekla sam, kao da mi on pripada, i kao da sama odlučujem o tome. Sandi je spustio glavu i pogledao me u oči. – Ne nucamo tebe ka boš nas branio.

– Navek si bila takša – reče brat. – Pička tebi materina. Ti kontra svih, a ja nek pospravlam nered za tobom. I onda ti dideš na faks, a ja…

Prekine ga Japica.

– Ftihni, budalo i goni se otod. Goni se z grunta!
– Sandi bo dale tu delo – ponovila sam dok se brat penjao u kombi i odmahivao glavom.

Te večeri nismo se mogli dovoljno napiti da vidimo svjetlo.

– Bole bode, buš vidio – govorila sam mu. – Stvari se mejajo. Niti si nemremo zamisliti kak bo za leto dni…

Pravio se da gleda televiziju. Što je manje reagirao, ja sam sve više govorila.

– Daj, tiho bodi – rekao mi je nakon nekog vremena. – Samo malo tiho bodi.

Kad je krenuo kući, negdje oko tri ujutro, pravila sam se da spavam. Bojala sam se da bi mi rekao da se sutradan nećemo vidjeti.

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) rekao mi je kako poeziju piše svojim suvremenim koprivničkim gradskim govornim kajkavskim kak bi se i spominjal, a za roman Kak je zgorel presvetli Trombetassich – dvostruko heretičan: napisan je na podravskom kajkavskom, a nađe se u njemu i predgajskog pravopisa – prilagodio je stare sudske zapisnike iz druge polovice 17. stoljeća. O modernome iz prošlosti.

Marko Gregur, Kak je zgorel presvetli Trombetassich (2017.):

Žar na ličeku prešel mu je v plam, a ja sam prečistil grlo od svakakove žlundre i stal čitati: «Na prosnuiu y molbu kruto veliku poglavitehliudi convictiu y obteresenie pravde, ( toie tho, szmertpripitanu), kotera ie upala die 15. Mensis Ianuarii in anno Domini 1667. nad Dorum Krossel, Janussa senum, rdi ludomorsztva koie ie uchinila rechena Dora nad pokoinom Jannum, purgara nssega Mihaila, Chelavoga Matije szina, senom, ie engeduval imenuvani Mihaly navkup ze vszum szvoium y nie pokoine rodbinum ovak, da ona y z musem szvoim Janus Krossliem bude dusna cheterdeszet mess za nye pokoine dussu szlusiti, od…»

Napisal sam to pismo [Nikoli Zrinskim] i lepo sam se osečal. Otprl sam vrata od sobe. Mama i japa spali su na svoji posteli, a moje dve mlajše sestrice, Marija kojoj je bilo dvanajst i Magda kojoj je bilo osam let, spale su na drugoj. Magda je prešla skroz na moju stranu postele. Mesečina je lukala čez oblok i dragala ju po dugim, glatkim lasima, koji su bili rastepeni po mojemu jastuku. Gledel sem ju i mislil kak je v tim letima Nikola Zrinski več bil kralevski konušnik. Čez mene je opet prešel osečaj da kasnim i da sam do ve več trebal nekaj postati. Nekaj više od notara kojemu naredbe daje jedan takav čovek kakov je Trombetassicz. Onda se Magda obrnula na drugu stranu, prehitila ruku prek Marije i skroz joj se stisnula. Soba je mirisala po njihovomu detinjstvu i taj se je lepi miris mešal z težačkim mirisima jape i mame. V tom me je trenutku grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato.

Vušel sem samo po opravu i mislil sam se prejti vun prošetati, zbistriti glavu i o semu promisliti, ali sad sam samo štel leči se med njih, biti dio ove iste noči, njihove noči, pa sem stiha došel do postele, vlezel pod jorgan i dobro nas se tri pokril.

Nekakva težinjava me je stisnula oko oči, trepavice su bile kak vile, i makar sam znal da moram otiti ako nekaj hočem postati, biti na ponos ovoj hiži i pomoči njima dvema da se dobro udaju, bilo mi je to teško zamisliti – da me negdar ovde ne bu, da me ova mesečina ne bu dosezala ili da se po zimskoj noči si tri nebumo dizali z postele i z toplim dahom topili inje z nutarnje strane obloka, te male kristalne zvezdice. Bogatašima je v sobi toplo, al nemaju čaroliju na oblokima kakvu imamo mi.

Se bu dobro, došlo mi je v misel. Navek se puti vide ako imaš svoju mesečinu. Pismo je bilo spremno i zutra bu poslano Zrinskom. Mislil sam kak bu mu sad jasno da more z menom računati i gda sam zaspal senjal sam kak se rukujemo i kak govorim: Paulus Aytich.

Denis Peričić (Varaždin, 1968.), književnik iz Varaždina:
Volim postmodernističku književnost, ali onu doista postmodernističku, koja, dakle, baštini iz tradicije. Negdje sam već napisao da Krležine Balade držim ranim primjerom, svojevrsnim proto-primjerom postmodernističke književnosti (u svjetskim razmjerima). Balade su na mene ključno utjecale, i jezikom i motivima, taj političko-apokaliptički bestijarij i danas je, mutatis mutandis, sjajan amalgam za poetsko zrcaljenje (našeg) svijeta. Sve ono pak što u oba pogleda, jezičnom i motivskom, Krleža duguje starim piscima kajkavskim (“klasična jambrešićevsko-belostenčevska kajkavština”), dugujem i ja (mada bih to zacijelo drugačije opisao), a kao što je na Krležu utjecao “Jezik ulice i kuhinje. Agramerski Küchenkroatisch”, tako, naravno, i ja crpim iz žive kajkavske riječi, iako nisam odrastao u izrazito kajkavskoj sredini, nego više u bilingvalnom, kajkavsko-štokavskom varaždinskom obiteljskom i urbanom okružju. (U djetinjstvu sam više kajkavštine naučio gledajući Kerstnerove “Gruntovčane” nego slušajući svoje bližnje.) U kajkavskim pjesmama, pričama, dramama i jednom romanu, moj pak motivsko-referencijalni spektar sadrži mnoštvo izvorišta iz koje Krleža nije mogao crpiti, a to su prije svega rock glazba, film i novija književna iskustva, prvenstveno stranih autora. Prvi sam, mislim, u kajkavštinu uklapao reference na Davida Bowiea i Nicka Cavea, filmove poput “Blade Runnera”, likove poput Batmana, ali i na moje književne heroje 20. stoljeća poput T. S. Eliota, Kafke ili Raya Bradburyja. Chucka Norrisa, koji se pojavljuje u mojim kajkavskim pričama, da i ne spominjem, već me lagano i obilježio… U jednom dijelu moga kajkavskog opusa ima i dosta biblijskog naslijeđa, izravno ili pak posredno usvojenoga, pa se referiram, primjerice, i na Boscha. Ne smijem zaboraviti ni na starije kolege: zarana su me fascinirale zbirke “Morje zvun sebe” Ernesta Fišera i neke zbirke Stanislava Petrovića; istaknut ću samo njih dvojicu jer sam ih u ponekoj pjesmi izrijekom citirao. U novije vrijeme osobito vrijednim – i meni bliskim – nalazim kajkavsko pjesništvo Božice Pažur. No moja je glavna “poanta” oduvijek bila – i četvrt stoljeća prije “međunarodnog priznanja” – da je kajkavski punopravan jezik kojim se može izraziti sve, kao i bilo kojim drugim jezikom, pa sam stoga nastojao, kako je to lijepo napisao Ivo Kalinski, “jednako prisan odnos uspostavljati spram egzistencijalnoga kao i spram neegzistencijalnoga, umnoga i zaumnoga, orfičkoga i obečašćenoga, uzvišenoga i poniženoga”. Dodao bih još samo: i spram književne kao i spram izvanknjiževne stvarnosti.

Denis Peričić, Techno gost, Žel’ko(v) p(e)rst ili Ajngeleki svetlo-čarneg serdca (2016.):
Esejistički prologuš
Mislim da moram reči da slikam na – kajkavskemu!

Ovo oksimoronsko, paradoksalno, zperva alogično i aporično, a zaprav – v gliblini našeh svetlo-čarnih serdc – ak več ne „logično“, a unda barem (v terminih ki jih poznajo alkemija i jungianska psihologija) „istinski istinsko“ misel, zrekel je varaždinski mojster tzv. likovne vumetnosti, gospodin i gospon Željko Prstec, za prijatele Željko, za kajkavce Žel’ko, a za one šteri signume čteti znajo – Prst, more i (adekvatno: kajkavski) Perst.
Rekel je to Žel’ko premierno ne vu Varaždinu (šteri jošče more biti Varažlin, naročito ak se zbilam misli na kajkavskemu), ergo ne tam gdi bi zračunato pobral lokalpatriotske ovacije, nego v Osijeku, šteri zbilam nigda ne bu bil Osek, kolki god mi kajkavci šteli biti kajkavomani. Tega vručeg leta, gda so nas prek Dunava v Galerijo Magis lukali oni šterima je vsejedno kaj Prstec, Fišer i ja pripovedamo, rekel je Žel’ko Slavoncima nekaj kaj njih – roko na serdce – ne bi trebalo dotikavati, al jih je dotaknulo, itekak dotaknulo, vsejajoč v duše Horvatov vsake lingvalne fele jedno od najintrigantnejših prosvetlenj obče: ne sam da mertvega jazika ni, neg i da jazik (predi smo več čuli: mertvi!) more biti transsupštancija jazika v nekaj drugo. Ov put – v kipec, v sliko…

Ivo Kalinski (Črečan kraj Svetog Ivana Zeline, 1940.)

Ivo Kalinski: Cicirici & Vladimir Pernić: Senjali (2017.)pjesme: Blindjerana pizza, Medtemtoga, Gustokrat, Napokonec, Tihotapec, cicirici…na pizzi ili odi ti meni lepo u p.m.
Povratak participof
Odišel, prešel, zaleval, znal, svetlel, videl, raširil i opet potom bil mal, spuščal, zdigal, vupal, opadal, nesil, mesil, išel, zastajkuval i opet potom mineral, presujen, sprebandjeran, osvetlen, zmračen, pojeden i opet potom spretučen, zlečen, povezan, zvučen, povišen, znižen, oštrižen i opet potom krizman, zmučen, zgladuvan, rigal neznan, zagipsan sklit i opet ptom vbit.
«Gleich und gleich gesellt sich gern» – roža na grebu, vu sarcu tern, lasi, bofti i tieslo črleno.
Spomena vrieden, milošče predan granitni kamen nikomu nedan: «Gnothi seauton» Apolonu vu Delfi – to breg zna a bregu sejeno…
Ernest Fišer (Zagreb, 1943.), Macbeth na fajruntu (2013.):
10.
A pravzaprav – dela se o tomu kaj SVIET TRE ZMENITI, vu žile mu zajti, spati z otprtimi jočmi, ZDRŽATI. I nigdar Rieč Človeču zabadav ne potrošiti! Dihati z čistemi plučmi, jednak iskati i cviet i žolč: i vsim nesrečam ftruc, i čemeru ftruc, i črvojedini kaj brez hasna vu nama kluca, kaka mementuš prespametnih ki prefletno so v sebi sprhli, vre jezeto le jednak.

Božica Jelušić (Pitomača, 1951.) – kojekut i kojekud

obrazovana i upućena književnica, eseji Od cintora do cybera – Kajogledi (2004.)
Ftič kesnokrič (2016.): dežđ (op BB: u svojim tekstovima nikad nemam đ nego isključivo dž! ne Mađarska ili Madjarska samo Madžarska)

Pjesma Mužika za larfe: Cigu-migu, frišku figu!/ Na veselje brigu!/Em smo svoji: jazbec, lija, drpež-pajdašija!

Emilija Kovač ukazuje na obilje kovanica: drievozov, neboplavec, rumolovec, lžokralji, kavran strvinoželjen, škudoljubec

Katarina Brkić (Repušnica, 1948.), profesorica hrvatskoga, moslavačka književnica, moja zavičajnica, ali piše drugačije nego ja. Više prema izgovoru. Kaže:

Ono što čini cjelinu kao riječ, pišem kao jednu riječ. Stobum. Nikako ne bi išlo s tobum. Zake. Zakej. Nikako zake. Na pitanje Zašto si se tako opredijelila? odgovaram: Nema druge. Bilo bi neobično i nerazumljivo. To je jednostavno tako.
Ponašam li se tako i u standardu? Koji pravopis izabirem? Imam svoj mišung. Osnovica je Londonac. To s kajkavskim je jako zanimljivo. Ima jako zanimljiva kombinacija povezivanja riječi, osim negacija. One su samo dio. Prijedlozi i upitne zamjenice, osobne zamjenice. Kombinacije s imenicama… Umjesto u kod mene ima f i v i ne razmišljam koji prijedlog staviti. On se posloži sam, kako se to veli, ovisno o fonološkoj okolini. I onako kako smo govorili. A jezik ima svoju ekonomiju.

Ivica Ivanković (Zagreb, 1968.), urednik na Hrvatskom radiju, etnolog, etnograf, folklorist i istraživač baštine, iz tada još sirovog rukopisa (Ivekove) Miselnice, na zavičajnom govoru Kupljenova,razotkrio je kakopiše po zvučnosti, ali ovisno o tomu kak se čuje, ima i čak trostruki način pisanja, uz nedosljednosti (imaju i č i ć!): i spovedi spovet, i vsahlai fsahla; h, v, f: h sviet (Misel na pomoć), h drievo (Misel kej beži), v glave (Misel na pomoć), oblak h trave, propuh v glave, rupa v duši; (Falična misel), f krušni peči (Misel na dar), h peklu (Misel o deci), h jesen (Misel o dobrini i dobroti), h vuglecu (Misel o kaju), h draču (Misel sagdanja (I) ; f polju, fgasla (Zvezdica je jena fgasla);

za ije/je: nie me brige; cviet, drievo, zviezda, dodielana; ljuckom (Misel o živlenju); apostrof: ‘se, ‘ do, nit’ za nofce… nit’ za tal. (Imam svoje); bolj’ (Falična misel), kru’eka , je’nim (Cajta ni); vraž’a (Misel o leftkoti); Bož’i (Misel o lienu), ‘da got (Misel sagdanja); ž jum (Misel o dobrini i dobroti); Misel o sniežnom Božiću…

Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.

20171024 – 20171103 – 20180119 – 20180123 – 20180128 – 20180327 – 20180821 – 20180822 – 20181209 – 20181211 – 20181227 – 20181228

Literatura:

Brkan, Božica; Život večni, 2017.
Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990.
Brkan, Božica; Ledina, 2014.
Brkan, Božica; Kajkavska čitanka Božice Brkan, 2012.
Brezinščak Bagola, Božidar; Humske popeifke, 2013.

Brkić, Katarina, Vidmarović, Đuro; Mojom Moslavinom, 2016.

Fišer, Ernest; Macbeth na fajruntu, 2013.
Grgac, Vera; Male rieči ke čude veliju, 2017.

Grgurić, Davor; Do se, ne da se, 2009.

Gregur, Marko; Kak je zgorel presvetli Trombetassich, 2017.
Ivanković, Ivica, Ivekova Miselnica, rukopis
Jelušić,Božica;Od cintora do cybera – Kajogledi, 2004.
Jelušić,Božica; Ftič kesnokrič, 2016.
Kajkavska lirika Moslavine, 2009.
Kalinski, Ivo; Cicirici & Vladimir, Pernić; Senjali, 2017.
Kolar, Mario; Izazovi čitanja, 2018.

Kosec-Torjanac, Vesna i Torjanac, Dubravko; Norci, 2016.
Kovač, Zvonko; Vrnul se buom, 2001.

Novak, Kristian; Črna meti zemla, 2013.
Novak, Kristian; Ciganin, ali najljepši, 2016.

Peričić, Denis; Techno gost, 2016.
Skok, Joža; Rieči sa zvirnjka, 1999.
zbornici pjesničkih smotri – Zelina, Krapina, Varaždin itd.
http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavski_knji%C5%BEevni_jezik

http://www.zvirek.net/Kajkavskijezik/knjizevnost/

Zavičajni kajkavski govori u modernim medijima

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 25.-37.

14. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 7. rujna 2015.

Ja imam svoj jezik
i unutar tog jezika još svojiji
(Milivoj Slaviček)

Tko je imao sreću odrastati blagoslovljen zavičajnošću, jednostavnije će prepoznati na svojim životnim putovima gdje se može istinski skućiti, a gdje će – i pored obilja – nužno ostati beskućnik. (književnik Stjepan Lice: Naglasak našega shvaćanja života u časopisu Zagovor jezika hrvatskoga, broj III/3., godina 2015.)

Poticaji i izvori za ovaj članak su mi: a – redovito dugogodišnje praćenje medija iznutra i izvana: o kajkavskom i na kajkavskom; b – posebna anketa (sa petnaestak pitanja poslanih početkom 2015. godine na pedesetak adresa iskusnih novinara i urednika, književnika i drugih (npr. Marko Gregur i Mario Kolar iz Koprivnice, Tanja Baran s HRT-a, Silva Videk iz Večernjeg lista, Bedekovčina; Mario Jembrih iz Čakovca, Dragutin Pasarić iz Kutine), od kojih je zaključno s krajem kolovoza 2015. odgovorilo 17 i to uglavnom djelomice, isključivo, bez velike radoznalosti). Uz ime i prezime, godina rođenja, medij, status u mediju, u anketi sam pitala i:

*Pojavljuje li je zavičajni (koji?) govor u vašem mediju odnosno u medijima u kojima radite te koje pratite? Ako se ne pojavljuje, kako to tumačite?
*Pojavljuje li se, u kojim prilikama i koliko često, je li to sporadično ili redovito? Molim, navedite primjer.
*U kojim i s kojim sadržajima najčešće (informativnim, dokumentarnim, kulturnim…)? Jesu li posebno pripremani ili izjavama odnosno citatima)?
* Uočavate li i pratite li specijalizirane sadržaje na zavičajnim govorima odnosno sadržajima vezanim uz njih?
*Je li vam poznat odjek takvih medijskih sadržaja? Je li to uopće predmet vašega interesa?
* Uočavate li u medijskome prostoru uopće povećanje ili smanjenje zavičajnih govora i u kojem razdoblju?
* Odlučujete li o tome, planirate li takve sadržaje povećati ili smanjiti? Zašto? A kada biste odlučivali?
* Biste li kao čitatelj/gledatelj/slušatelj voljeli u medijima koje inače kreirate/pratite (koji?) povećati ili smanjiti sadržaje na zavičajnim govorima? Na svojem ili na različitim zavičajnim govorima?
* Smatrate li da se takvi medijski sadržaji društveno dovoljno potiču ili bi ih trebalo i dodatno poticati, primjerice financijski?
*Možete li iz medija navesti, ako ih se možete sjetiti, dobre primjere korištenja zavičajnoga govora (specijalizirane radijske i TV emisije, novinske i internetske kolumne…)?

Baš tu sam temu odabrala upravo zbog osobne radoznalosti i posvećenosti.
Godinama radeći u novinarskoj praksi kao novinarka, komentatorica, kolumnistica, urednica rado sam, zbog dobrih odjeka procjenjujem i uspješno, koristila stilogene naslove s dijalektom, npr. Ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica (citat narodne pjesme na naslovnici priloga Vrt Večernjega lista kao naslov izvješća s dodjele nagrada za najljepši vrt Donje Stubice u Golubovcu Hrvatski obiteljski tradicijski vrt. Uočila sam kako je na svečanoj inauguraciji predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svoje pozdravila lokalnim idiomom kao Grobinšćica.

Uočila sam također kako je moj književni rad postao nadahnuće i za: a) gastropriredbe Kriški oblizeki i Stubički oblizneki; b) radijske emisije Kajkavski osebušek (Otvoreni radio Ivanić, Višnja Canjek Macan), Zagrebušek (Hrvatski Radio Sljeme, Anamaria Šnajdar) i sl. Također, pripremajući predavanja za stilistiku u medijskoj komunikaciji na Hrvatskim studijima sveučilišta u Zagrebu i analizirajući stilove, posebice funkcionalni, uočila sam da nitko u tri godine nije htio odraditi seminar o dijalektalizmima (vulgarizmi i sleng svake godine da; posredno Miljenko Smoje kao književnik, novinar i humorist).

Uočila sam također i zornu neravnotežu stilogenih naslova u novinama te mi se samo od sebe nametnulo kako je u vrijeme istraživanja na popisu zaštićenenematerijalne baštine Ministarstva kulture RH prema UNESCO-ovu popisu od 130 zaštićenih kulturnih dobara jezičnih samo 13: bednjanski govor, čabarskigovori, govor Huma na Sutli, govor ototka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština), štrigovska skupina govora, žminjski govor.

Temeljitijim promatranjem 2015. uočljivijima sam unatrag pet godina naglasila: a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i zanimljivije korištenje čakavice; b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno, ali svaki na svaj način, njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko ni tako dobrih dobrih primjera); c – središnje nacionalne novine Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe do izuzetno rijetko i sve nespretnije, prepričavaju se više kao eksces.

Zavičajni govor, idiom (jezik, dijalekt, žargon – nisam se za potrebe ovoga istraživanja detaljnije određivala, op. a.) odredila sam prema http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html kao idiom (grč.) 1. Narječje, poseban govor nekoga kraja; 2. Naziv za entitet koji se ne želi označiti kao jezik ni kao dijalekt ni kao govor; 3. Riječ, izraz svojstven nekom narječju, govoru; 4. Osebujan izričaj u nekom jeziku koji se ne da prevesti na drugi jezik.

Pošla sam od toga da je on regionalno razumijevanje, osjećaj najužega, prvog identiteta te da bi mu se bilo zanimljivo posvetiti u školama, pri čemu sam istaknula zanimljive primjere sa skupa osobitosti da se razumiju unutar uže životne sredine iz tematskoga broj Zagovora jezika hrvatskoga, časopisa za učitelje hrvatskoga jezika, broj III./3., godina 2015.: a – Last minute za ča-kaj-što (Maja Matković, prof., lektorica u miru, Zagreb), str. 71.; Zavičajni govor (Anita Katić, prof. OŠ Zdenka Turkovića, Kutjevo): Šokački divani, str. 4./5..
(Kurikulum) … Zavičajnim se govorom može kvalitetno i zanimljivo baviti i na izvannastavnim aktivnostima koje se provode u školi. Odnosi se to ne samo na rad literarne skupine, nego i na rad dramske ili dramsko-recitatorske skupine. (…).

Procjenjujem kako izuzetno poticajno na zavičajne govore djeluju brojni literarni natječaji i za kajkavski i(ili) samo za kajkavski: (Zelina, Krapina, Varaždin itd.) ili izbor najbolje knjige na kajkavskom Katarina Patačić te za mlađe za osnovce i srednjoškolce Lidrano, Kajkavijada i sl.

Načelnose poima kakopozitivno donose lokalni jezični kolorit, obojenost, “začin”, a negativno kampanilizam, primitivizam, zaostalost – suprotno od nacionalno, regionalno, globalno – rubno. Medijski tretman zavičajnih govora ovisi o više načina. Zanatski, često novinski pisci, urednici, koji za to imaju najviše znanja, neće se baviti (čestim) netočnim standardom(rječnik, naglasci itd.), globalni “dijalektalizmima” (novogovorski: đir, gušt, spiza). Poslovno drugačije na zavičajne govore gledaju i vlasnici i urednici medija, ponajprije kao na nešto što sadržajno ima ograničen domet, kako je takvim sadržajima zbog ograničenoga razumijevanja i tržište ograničeno, rubno te se ne isplati ni ulagati. Ali, zanimljivo, kad objavi jedan medij, prenose i drugi, npr. o starim i uglavnom zaboravljenim zagorskim običajima kolumnu Zorana Gregureka, koja (2015!) ide više od 500 tjedana, iz Zagorskog lista prenose portali, ima odličan odjek, javljaju se ljudi iz cijele Hrvatske.

Šira se vrijednost uočava kada je takav zavičajni sadržaj zezantski i kada je sponzoriran(tv, radio, kazalište…)te se (tada!) smatra kako nedvojbeno podiže gledanost, slušanost, čitanost (!?).Analizirala sam javne medije: a) tisak/novine (nacionalni dnevnici, nacionalni tjednici i mjesečnici, kulturna i druga specijalizirana periodika, lokalne novine); b) televizije (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); c)
radio (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); d) internet (opći, specijalizirani tematski/javni i komercijalni) itd.; e) oglase; f) knjige, kazalište, film i sl.; g) društvene mreže (Web, Facebook, Twitter, Instagram…) -anglizmi; i drugo.

Osobito sam se usredotočila na dobre primjere.Izuzetno zanimljiva jeSlobodna Dalmacija, gdje seu svim rubrikama sporadice pojavljuje razgovorni dalmatinski u različitim lokalnim oblicima:
U susida trava zelenija, Derbi sv. Duje Hajduk – Split, 19. 7.2015.
Umirovljenicima spiza jeftinija do 23 posto, 16. 3. 2011.
U spizu bez povećala! sve o hrani mora pisati velikim slovima, 22. 11. 2014.
Manče je sve manje, čaša vode sve više, Obični ljudi (konobarica) 18. 7. 2015. – tringelt
‘Đir po gradu’/ donosi ručak za 50 kn, Zadar, 22. 11. 2014.
Pjati puni kuharskih čudesa, Biser mora, Supetar, 28. 3. 2015.
‘Gospar’ će nam nosit takujin, o novoj usluzi pametne gradske kartice u Dubrovniku, 16. 5. 2015.
Dan za Danom: Ne želim ne delati, Danko Plevnik u kolumni citira Bandića, 8. 3. 2015.
Ošurilo me svićon ka prajca let-lampom, reportaža, treman pomlađivanja novinarke, 10. 5. 2015.
I Marul bi gušta u njenim versima, o mladoj dijalektalnoj pjesnikinj Juliji Mihovilović, nadi čakavskog pjesnišva, Pišem kako su govorili naši stari, naslovnica + tri stranice subotnjega priloga 16. 5. 2015.

No, zanimljivo je da se Slobodna Dalmacija uz međunarodni certifikat kajkavskome opredjeljuje izrazito negativno:
Kajkavski jezik? To tvrdi neznalica, 9. 3. 2015.
Kajkavski proglašen jezikom, čakavica pred nestajanjem, 9. 3. 2015.
Dalmacija ima pravo na čakavski 4. 4. 2010.
Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika, 29. 8. 2010.Užitak čitanja zbog kojeg vrijedi savladati kajkavski, 4. 1. 2013.

Također kao dobar primjer izdvojila samNovi list, koji po svim prilozima (ali različito) i rubrikama sukladno području, njeguje vrlo zanimljivo i životno i čakavski, ali i kajkavski (domaća reč, Beseda) te za različite zavičajne govore predstavlja najbolje:
balancane, pomidori – prilog Gastroadria20. 7. 2015.
Tko je izizguzica, ližipjatina, lizozdelac ili obloguzica? 19. 7. 2015. Razgovor autorice Povijesnoga rječnika hrvatskoga kulinarstva
Ča odjutra do sutra, mozaik, o MIK-u, 27. 6. 2015.
Gospon Fulir, gemišti i popevke iz kultnog filma, rubrika Zagreb, 25. 7. 2015. prilog Liburnija,stranica opatija-matavulji-lovran-m.draga, 23. 3. 2015.: Za macić prvih šparoga 20 kuna
prilogLiburnija, travanj 2015.:kolumnaAleksandre Kućel-Ilić Štorije pod Učkun: Zelenih šparugi raj i va šume fraj
šparoga – šparuga
macić = stručak, vezica a ako je sa zagrebačke tržnice Dolac, onda je pušlek

kolumna Kim Cuculić S kamika i mora: Vid z Reki, 21. 7. 2015., Oskari znanja va zemji neznanja, 9.6.2015.politička kolumna subotom Tomislava Tomičića Ladovina: Bolje sam, nego slabo kumpanjan, 18. 10. 2014.priloziGorski kotar, OtočkiPrimorski: Da bimo i k letu (Ča va metropole), naslovnica 29. 3. 2015.Zelena nit, nedjeljom: Moji su imali vinograd, ja volim rožice, 16. 8. 2015.
Književna Rijeka: Predstavljen dvobroj, Eseji, proza, pezija, domaća beseda…, kultura, 27. 6. 2015.

Jutarnji listzavičajne govore koristi tekponekad. Primjeri:

I Dalmoši su nekad bili kajkavci – zato nas tak vole! (kolumna Zvonimira Milčeca 26. 6. 2006. – purgerski kajkavski – koji je prije toga davno imao veliku polemiku s Miljenkom Smojom u Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu)

polemika o govoru junaka crtića – analiza stila Ivo Žanić, bio kolumnist (knjiga tipizirani: purgerski)

Inoslav Bešker, neusporedivi stilist, umješno ustrajno i osmišljeno rabi sve dijalekte i zavičajne govore (sličan odnos prema stranim jezicima i pismima), s tumačenjima po potrebi, s navodnicima ili bez njih – odluka urednika (kritika Ledína)

Splitski krug novinara-kolumnista-pisaca: ljetni serijal kolumnica Mali dalmatinsko-hrvatski rječnik Jurice Pavičića (Novina, Deka, Štekat…)

Odlična upotreba koja nema usporednicu za kajkavski: (USPOREDBA: Tomislav Židak i stilistički odličan novinar i urednik zagrebački sleng vrlo rijetko): Zdravko Reić u rubrici Sport
Poteštat Baldasar: UEFA je cijeli Split gurnula u isti koš! naslov,duplerica, verzal, 25. 7. 2015.Reklama za knjigu Najljepši dalmatinski interijeri 1. Kužine i tineli Dalmacije (PD “prijevod”: Kuhinje, blagavaonice i dnevni boravci), Shop Jutarnji, 21. 7. 2015.
Fešta od limuna, prilog Gloria IN, subota Jutarnji list, 1. 8. 2015.
Večernji list nekad davno imao je i dvadesetak regionalnih izdanja, a gotovo je svako imalo lokalne, autorski prepoznatljive kolumne (npr. krapinsko dr. Rajko Fureš, kolumnist i u Glasu Zagorja i Zagorskom listu te portalu Zagorje-International). Sada nema lokalnih izdanja, pa nema ni kolumni (čak ni zagrebačko i sl.) na zavičajnim govorovima. Možda im koja riječ pobjegne u naslovu. Vrlo rijetko, kulturna kolumna kajkavska gosta-pisca kad kajkavskome priznat međunarodni status književnog jezika: Kristian Novak: Književnuga jazika važno je moći napraviti i bez vojske, kultura, 18. 4. 2015. Zatim, kad se radi o očigledno sponzoriranome tekstukaoTele2 Turistička panorama, laganica, Na plažama Crikvenice ‘kaj’ se čuje češće nego na Trenjevačkom placu, 23. 7. 2015.
ali zato, dvojbeno da li žargonski, Večernjak objavljuje: Đir po Zagrebu uz goluba, gradska 4. 7. 2015.Vrlo zanimljivo i logično donosi:Kaj kad poddijalekt hrvatskog jezika ima nevjerojatnih 11 samoglasnika! usporedba zaštićene nematerijalne baštine s lingvističkim ‘jurskim parkom’, kultura, 30. 7. 2015.
reportaža, duplerica, nedjelja 15. 2. 2015. iz kafića: Po Bedljuinski! Udala sam se u ovo selo prije 30 godina i još ne znam govoriti tim njihovim jezikom, piše Petar Grubišić. Za usporedbu, navodim Novi list, Mediteran, nedjeljni prilog za kulturu, 15. 2. 2015., zanimljiv odjek zavičajni govori u reklamama za pivo, uz komiški i čabarski i bednjanski, knjiga Jezik reklama, Hrvatska sveučilišna naklada 2015. Diana Stolac i Anastazija Vlasteić, s čime dalje uspoređujem reklamu Hrvatske lutrije: strane zemlje, hrvatske regije (Ličanka, Zagorec).

24 sata zavičajne govore rabi uglavnom posprdno, kao vrstu komentara, stav novina i fiktivnoga čitatelja, nerijetko na naslovnici, npr. uz Bandića Idemo delat!
Zakaj baš ja? (naslovnica nakon uhićenja 21. 10. 2014.), Na pitanja o Švaljek Bandić uzvraća: ‘Kaj vas to rajca?’, 19. 4. 2015.

Telegram nema ni toga. (U međuvremenu je tiskano izdanje prestalo izlaziti.)

Regionalne novine koje su preživjele samo povremene donose kolumne na zavičajnome govoru:Varaždinske vijesti, 20. 2. 2015.: Kaj je naše pitanje i naš odgovor, kolumna Barice Pahić Grobenski, Žene se pratiju i o semu premišljaju – kajk.;Međimurje: Zakaj ni reči Kajkavski, Ivo Horvat, 26. 9. 2014. – štok.;
Zagorski list: Nevenka Gregurić, Tanja Baran; Dugoselska kronika: Kolinje, Priče mega detinstva, Nevenka Remenar, 6.1.2015.; Smrdlivi Martin, fašnik 2015. – Mačkare, pjesma u dijalektu, Nevesta, anonima 2015. (Uspoređujem sa samoborskom Srakom, Kutinskom buhom i Popovačkim čičkom, koji imaju kajkavske štiklece Da mi se je jemput strezniti, napil bi se kak strela (Zorka Sever, 1937.). Još su mnogima u sjećanju takve kolumne i tekstovi u različitim kajkavskim i drugim medijima Božene Loborec pod pseudonimom Ivan Husni.

Ne zaobilazim ni stručne časopiseKaj, Hrvatsko zagorje,zatimknjiževne časopise poput Vijencaskulturuloškim pokušajima -kolumne Nives Opačić Dud i murvin svilac, 9. 7. 2015. iPavao Pavličić (Ropotarnica) – ili Hrvatsko slovo koje uz povremenepriče, pjesme na zavičajnome govoru, donosi i razgovor, na primjer, i sJasnom Horvat Kajkavska je ikavica sve ugroženija, 13. 2. 2015.

Hrvatska radio televizija, HTV redovitoreprizira odlične dijalektalne serijale Moje malo misto, Velo misto, Mejaši, Gruntovčani. Zabavne sadržaje nazivaju: Šušur, Gušti su gušti (Usporedila sam to s mogućnošću, na primjer, Klafranje!?)Zanimljivo je, međutim, da takve sadržaje rabi čak i Regionalni dnevnik rijetko, uglavnom nehotice, tek ako se nekome omakne u najavi, s obrazloženjem da se valjda neće šire razumjeti, zbog navodne svoje odgojne uloge i sl. Poslije predstavljanja teme, sadržaji na zavičajnim govorima i o zavičajnim govorima na svim kanalima su se, srećom, umnožili, a sadržaj je postao u emisijama uživo, npr. Dobro jutro, Hrvatska, i samo popravljanje izgovorenoga, lokalizama i sl.

Druge nacionalne televizije poput Nove TV, RTL-a, N1 uglavnom ne njeguju ni sadržaje pa ni naslove toga tipa.
Hrvatski radio zavičajnim govorima osobit pozor posvećuje govoreći o kulturnom sadržaju s povodom, na primjer dodjela kajkavskome međunarodnog certifikata, predstavljanje novih i nagrađenih knjiga, autora, npr. Kutija slova Karoline Lisak Vidović, Prvi program; Poezija, Davora Šalata, Radio Sljeme, Ispod Medvednice i Ivančice Maria Harapina, Prvi program i Sljeme, Kajkavijana Ana Lacković Varga, Sljeme i sl.) te baštinske emisije, eventualno reportažne (o lokalnim događajima, folkloru, hrani, izložbama, istraživanjima, narodni izričaji i poslovica (npr. Mirjana Žugec Pavičić, HR Drugi, internet), zatim ukinuta emisija Zagrebušek, HR Sljeme, Anamarie Šnajdar godinu i pol od 14. 2. 2013. Dojmljiva je i jezično emisija Ivice Ivankovića Iz narodne baštine kajkavskih krajeva, koja se emitira ponedjeljkom na HR Prvi program u 17,30 sati.
Lokalne tv i radijske kuće često imaju posebne, obično povremene emisije pod pokroviteljstvom i sponzorstvom radi poticanja određenih sadržaja:
Od reči do reči (Radio Kaj, Velimir Čajko); Kajkavski osebušek (Obiteljski radio Ivanić, Višnja Canjek Macan); Ke li je, ke li ne (Radio Quirinus, Karmen Valenta);
Prema izvoru (Net.hr, Mreža, Josipa Peradenić); Nek svira kaj, rubrika Kajkavski potpuri (TV Plus, Ivana Bičak); Oko jedne hiže (Radio Zlatar, Željko Slunjski) itd.

Na Internetu sam se koncentrirala na web i društvene mreže gdje su sadržaju na zavičajnom govoru uglavnom u određenome kontekstu npr.a – uglavnom neki kontekst: npr. Facebook Ujedinjeni kajkavski emirati (Božica Jelušić), web Oblizeki, Kajkavska hrana (!?); b – tematske stranice na kajkavskome i o kajkavskome – prezentacija malih školskih istraživanja o zavičajnim temama, zbornici pjesama, Youtube s izgovorenim tekstovima. Zanimljivi primjeri suKajkavska renesansa (http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/ ), Kajkaviana magica ( http://kajkaviana-magica.eu/en/) (Mario Jembrih).

Među knjigama najčešće su zbirke pjesmama na zavičajnim govorima, natječaji (zbornici), rječnici, kuharice, istraživanja. No, u antologijama recentne hrvatske poezije priređivači ističu kako nisu ni pratili dijalektalne, kajkavske. (Tek se posljednih godina to mijenja i u antologijama, panorama, prevedenim izborima i sl.). Rijetkost je knjiga Miroslava Šicela Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001. o kojoj izuzetno zanimljivo piše Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče spominjući (re)afirmaciju kratke priče kao žanra i osmero autora s dijalektalnih područlja – a to su čakavci Mate Uvodić Splićanin, Miljenko Smoje i Tomislav Milohnić, te “kajkavci” Božica Brkan, Zvonimir Majdak, Borivoj Radaković, Mijo Kelečić i Denis Peričić. Pronalazi, zanimljivo i tri modela kajkavskoga jezika: prvi izvorni, folklorni i tradicijski model.

Što se tiče filma, još se pamte izuzetne obrade književnih djela Slavka Kolara Breza, Svoga tela gospodar, danas se više rabi žargon. Prije renesanse posljednjih godina, osobito narasle na romanima Kristiana Novaka Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši i Damira Karakaša Sjećanje šume, kazalište se oslanjalo namoderne komedije, npr. Histrioni Zlatka Viteza (Senker-Mujičić–Škrabe); manja odnosno amaterska kazališta eventualno na svoje lokalne pisce (amaterska kazališta Moslavine igraju kajkavske komedije čakavca Ante Juretića, a unatrag tri-četiri godine na kekavici Božica Brkan piše igrokaze za najmlađe kazališne amatere KUD-a Josip Badalić iz Križa i Društvo Naša djecaVladimir Nazor Križ za izvođenje najprije na Kajkavijadi, a zatim i šire, sve do nacionalnih smotri). U popularnoj glazbi poslovično se pjesme na zavičajnim govorima izvođena Krapinskom festivalu (50 godina!) u tjednu Kajkavske kulture, Mik-u (Melodije Istre i Kvarnera, putujući), Splitskom festivalu… No lokalni idiom i šire su hitovima popularizirali Alen Vitasović (istarski čakavski), Gibonni, TBF (splitski),klape itd. Kajkavski (rezervati?) osobito su popularizirali Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Mirko Švenda Žiga, zborovi i KUD-ovi obrade…, a još se mnogi sjećaju primjerice obrade Klinček stoji pod oblokom (Johnny Štulić, Azra) ili Ružica sem bila (Goran bregović, Bijelo dugme).

U promicanju lokalnih govora važna je uloga (sve brojnijih) udruga kao što suKajkavijana, Kajkavsko spravišče, Kajkavska renesansa, Muži zagorskoga srca, Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambukao zlatnoj formuli, trodijalektalnosti jezika i sl.

Ne treba smetnuti s uma ni, uza sve poengležene nazive i kritički odmak jer ima svega i svačega, vrlo zanimljive i poticajne naslove/nazive različitih događaja (kultura, turizam, sport itd.): Croatia rediviva Ča-kaj-što (svehrvatska pjesnička smotru u Selcima na Braču), Homo si dat (darivanje krvi u Rijeci), Ho si teč (promocija trčanja, kretanja u Rijeci), Slatki gušti (u Zagrebu!?),
Rabska fjera (otok Rab), Sušak, Sušak (prvi čakavski mjuzikl, lepršava štorija o Sušaku, Novi list, Nedjeljni plus, 3. 5. 2015.), Šušur! Festival od riči 2015. (Korčula), U lovu ciplov na teću (Zlarinsko ljeto 2015.).

Nikako ne bih propustila dodati i neke zanimljive izjave (zapažanja, prijedloge) do kojih sam došla u anketi:

Izostanak sadržaja na kajkavskom jeziku, te nekorištenje/pojavljivanje kajkavskog jezika i govora tumačim kao ozbiljan propust u uređivačkoj politici određenog medija. Osim pluralizma medija potrebno je primjenjivati poticanje pluralizma raznovrsnosti zavičajnog jezika i govora u kreiranju programskih sadržaja određenog medija. U zadnjih desetak godina uočavam povećanje takvih medijskih sadržaja, s trendom rasta, zbog povećanja interesa publike za njima. (Ivanka Bičak, bila direktorica i glavna urednica Radio Marija Bistrica, na TV Plus Lučko autorica i urednica emisije Nek’ svira kaj – emisija o kajkavskoj kulturi i umjetnosti)

Emisiju Kajkavijana na Radio Sljemenu osmislila je i petnaestak godina vodila Tanja Baran, a ja sam uletavala kad je ona bila na godišnjima, bolovanju i porodiljnome. Ni privatno se nisam bavila kajkavskim jezikom na znanstvenoj osnovi, ne vidim to kao svoju struku ni misiju, već ležerni način davanja prostora kajkavskoj tradiciji i običaja, evocirajući anegdote i kajkavske riječi na što spretniji način s logičnim sugovornicima, koji su ili govornici snimljeni in situ ili rade programe na bazi kajkavskih spelancija, pa ih zajedno najavimo. Ne vidim specijalnim promotorom kajkavske reči, nego više kao vodič od kajkavskih govornika i radnika do slušatelja, s tim da si dopustim i u ostalom programu, izvan emisije, izbjeći standard i pobeči v kajkavski, posebno kad to ima smisla (točnije emocionalnije izražavanje ili pojačavanje zagrebačke slike, dojma). (Ana Lacković Varga, HRT Hrvatski radio Sljeme)

Društveno se sadržaji na zavičajnim jezicima dovoljno ne potiču i trebalo bi ih poticati na razne načine, svakako i financijski. (Tanja Baran, urednica na HR)

Nažalost, u uredništvu Moslavačkog lista i Radio Moslavine nitko se od kolega novinara javno ne koristi zavičajnim dijalektom. (Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkog lista i Radio Moslavine)

Kajkavšina je premalo prisutna u medijima i izdavaštvu na dugoselskom, iako je to tradicionalni govor kraja. Razlozi zašto se kajkavština ne pojavljuje u nekim lokalnim medijima, npr. u programu Radio Martina, su nepoznavanje govora samim autorima te većini slušatelja i čitatelja te nedostatak osjećaja za tradicionalne vrijednosti, pa i za jezik (izvorni govore). Mediji odustaju od izvornog govora izbog komercijalnoga razloga, smatrajući da nije zanimljiv dovoljnom broju slušatelja-čitatelja te neće pridonijeti povećanju naklade ili slušanosti. (…) Mlađim generacijama taj je govor nezanimljiv. Mladi svakodnevno koriste “novonastale izraze” iz riječi engleskoga jezika (uglavnom) koji nastaju u suvremenim okolnostima a to je “govor elektronskih komunikacija, društenih mreža” koji se proširio i na druge segmente života te je sve zastupljeniji u pisanim medijima, svim drugim komunikacijama pa čak i unutar obitelji. (…) Osim bojazni za zavičajne govore sve je jača i bojazan za hrvatski jezik u cijelosti, tako i za standardni jezik. (Nadica Kozić, Dugoselska kronika)

Kajkavski jezik je nositelj kulture kajkavaca, i ako on nestane, a svaki dan sve više nestaje, nestat će i autentična kultura kajkavca. Dobit ćemo jednoobraznost i siromašnije društvo. (Mario Jembrih, kreator i editor tri internetska kajkavska portala)

Narječja i lokalni govori pojavljuju se u specijaliziranim emisijama i zabavnom programu odnosno pecijaliziranim emisijama namijenjenim njegovanju kulture i tradicije hrvatskih krajeva, povremeno u zabavnim glazbenim emisijama i informativnom programu. Takvi sadržaji najviše zanimaju stariju populaciju koja se može poistovjetiti sa često zaboravljenim govorom svog zavičaja. Primjećujem povećanje posljednjih nekoliko godina i mislim da ih ima dovoljno. O njima odlučuju oni koji vode financije i koji vode računa o oglašivačima. Trebalo bi ih poticati financijski, jer oni nisu komercijalno zanimljivi oglašivačima pa se može dogoditi da zbog toga takav sadržaj, iako kvalitetan, izostane. Emisija Prema izvoru u petnaestak epizoda pratila je zavičajne govore središnje Hrvatske, a sada se na istom programu emitira se emisija Pinklec na rame na kajkavskom narječju. (Josipa Peradenić, novinarka Mreže TV)

U medijskom prostoru primjećujem konstantan primat/teror jednog zavičajnog govora – neću reći čakavskog već – dalmatinskog, kojim bez pardona i u udarnim terminima na nacionalnoj televiziji govore gosti koji su porijeklom Dalmatinci. Ne sjećam se da je itko i igdje govorio kajkavski na javnoj ili komercijalnim televizijama ili radio postajama, izuzev nekih voditelja koji se obično sprdaju s kajkavskim jezikom i kulturom. (…) Pobornik sam uvođenja kajkavskog jezika u škole kao fakultativnog predmeta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Gorskom kotaru. (…) Ima emisija na lokalnim televizijama i radijima koje, istini za volju, rijetko pratim, ali bih izdvojio televiziju Jabuka i VTV te ranije spomenuti Radio Zlatar, Stubicu, te Hrvatski radio 2. i 3. program. Isto tako i glazbenu televiziju CMC, na kojoj se puštaju pjesme iz svih hrvatskih regija. (…) Zavičajni govori u medijima, posebno lokalnim, svojevrsni su oblizeki za sve one kojima je pun kufer mediokritetske turbo folk kulture koja je zarazila gotovo sve sadržaje koji se u (ostacima) naših medija mogu pročitati, čuti i vidjeti. (Zoran Gregurek, Hraščina – Trgovišće, Zagorski list, novinar i kolumnist vrlo uspjele kolumne o zagorskim običajima na kajkavskome, koja iz tjedna u tjedan objavljuje više od 12 godina i prenosi internetski)

Vesel je vsaki kaj horvatsku domaju rad ma i kaj mu horvatska je reč materinjska. Moreju se nekteri pitati zakaj sme te veseli i čemu se te veselime. Te je zate kaj su nam z stranjskoga svieta priznali, kaj mnogi med nami niesu šteli priznati, da jezik materinjski kaj kak najvrednejše blage ga čuvame, med stranjskami jeziki priznati je postal. Te vsemi kaj za kaj najdrajši živiju, nekaj je najvrednejše, jer niesme zabadav povedali i delali da se rieč domača – horvatska, zdigne i živi. Kak god da su nam govorili da z našem jezikem govoriju kumeki, da te nie jezik, kak god da sebe niesu videli, horvatsku rieč nam hništili niesu, reč nam naša živi, kak god da su se nadali da je več prie sto i pedeset let bile je nebu. Vse une vriedne kaj na našem horvatskom kajkavskom jeziku je zgovorene, napisane, kaj je ostale i kaj živi, nekaj je najvrednejše kaj Horvatska domaja ma. Horvatskoga jezika nemre biti ak hunjem ma same „što“, ak nema „ća“ i ak nema i „kaj“. Vse te skup vsem nam je najvekše blage, kaj triebame ga čuvati za navek. Zate veseli morame biti, glave z veseljem zdignuti morame, jer vrieme se je zišle, da nam je naš jezik priznati po cielomu svietu postal. A mi nigdar niesme drugoga jezika meli nek jezika Horvatskoga, a niti bile druge ni niesme nek sme te kaj jesme – Horvati. (Doc. dr. sc. Rajko Fureš, prim. dr. med., Martinišće, kolumnist u Večernjem listu, Zagorskom listu, Glasu Zagorja, Zagorje – Internationalu itd., koji stanje ocjenjuje lošim i smatra da ono zahtijeva hitno djelovanje.)

Od ostaloga iz javnoga komunikacijskog prostora osobito je znakovita i zanimljiva izjava s neke jezične radionice suca Vrhovnog suda Marina Mrčele kako bi se popravila sudačka nepismenost, lokalna značenja onemogućuju presude na višem sudu i kod najtežih zločina. Naveo je čakavski primjer za ubojstvo o optuženiku koji je pucao stojeći iza štekata i kajkavski za silovanje
petal mi je po čuči.

Zaključak? Unatoč tome što je dobio certifikat međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom, bilo da funkcionaira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik (pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Opaska autorice pri konačnom zaključivanju teksta 2018.: bitne šire promjene uočene su, kako navodi Mario Kolar, utjecajem kajkavskih autora u modernoj hrvatskoj prozi (Kristijan Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić…).

Važno je da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija ostaje u knjižničnim arhivama i na webu (npr. radijske i tv emisije na poziv, tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice, privatni Facebook itd.).
Zaključno predlažem: Dobro bi o ovoj temi došlo temeljito istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija.

Izvori:
anketa provedena od početka siječnja do kraja kolovoza 2015.
dnevne novine s prilozima zaključno s kolovozom 2015.: Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Novi list, 24 sata
tjednici: Nacional, Globus, Telegram, Zagorski list, Moslavački list
Miroslav Šicel, Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001.
Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče http://www.bozicabrkan.com
http://www.oblizeki.com
http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html
http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/
http://kajkaviana-magica.eu/en/

Zagreb, 20150720 – 20150819 – 20150902 – 20150903 – 20150904 – dovršeno 20180326.