Lepe mlade joči Božice Brkan na krapinskom recitalu

Dramska umjetnica marija Lamot izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Marija Krpan izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak

U okviru Tjedna kajkavske kulture na Recitalu kajkavske poezije u Krapini u srijedu 11. rujna 2019. dramska umjetnica Marija Krpan izvela je pjesmu Božice Brkan lepe mlade joči. Izvedeno je ukupno 37 pjesama od prijavljenih 269 i 79 uvrštenih u zbornik Na fljetne se obrnul tie kotač, prema odabiru prosudbenog povjerenstva Radovan Novina, Dragica Ferjanović i predsjednice Marija Lamot, koja u uvodniku Ustrajnost u traženju i očuvanju traga, uz ostalo, piše:

(…) Stihovima imaš lepe mlade joči/ mi je jotec govoril/ gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti/ i ono kej on videti nemre više/ i kak je mene nadoštrukati dale/ od tam de on videti ne mogel pjesnikinja Božica Brkan u pjesmi „Lepe mlade joči“, kao da nadopunjuje  razmišljanja o tragu, tragovima koje ostavljamo jedni u drugima. „ Nauči gledati stvari i očima onih koji ih više ne mogu vidjeti“ (Luigi Pirandello). U najširem smislu kultura, umjetnost i poezija slijede i otkrivaju tragove, povijesne i vlastite. Biti na tragu znači pronaći i očuvati ono što je uistinu vrijedno: izvornost jezika, ljepotu riječi. (…)

Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja Mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan
lepe mlade joči

imaš lepe mlade joči
bi mi rekel joča saki put gda bi mi pružil jiglicu
naj bi mu konec napelala
gda je imel nekej za zašiti
(a vušicu je ne bi nikak mogla najti
komej)
jel da mu kakvu grdu šprajnu z negvoga gatera od pile
jel klade
zvadim z prsta jel z čela kak mu se gda kam zapiknula
takov je to posel bil
(a gumbe bi si na plavomu radničkomu odelu zašil z tenkem drotom ne ga ni trebalo navadžati
da mu je ni klade ne bi mogle otrči)
a kak se ne bum gda ne vidim
setila da kak ne bi vidla gda imam lepe mlade joči
kak mi je tatič govoril
če sem več i onda
(celi je život još bil pred denu)
imela dioptriju triput vekšu neg on
(i zgledelo je da i on i ja govorimo kantidrago
da se samo tak šalimo mej sobu)

imaš lepe mlade joči
si velim gda mi se pričini da ne vidim ono kej bi baš imela za videti
imaš lepe mlade joči
si govorim
(gda nemrem videti to kej bi štela)
i gleč gleč samo gledi
negda buš i vidla i sprevidla
(če samo opsebe bu ti se najemput vkazalo)

imaš lepe mlade joči
mi je jotec govoril
gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti i ono kej on videti nemre više
i kak je mene nadoštukati dale
od tam de on ne videti mogel

20160906 – 20160917 – 20160918 20170302 – 20170310 – 20170420

Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak
Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak
Prije tradicionalnoga finala Popoveke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak
Prije tradicionalnoga finala Popovke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak

20190912

Umjesto kave 11. svibnja 2017.: doktor Fureš i doktor Lalangue

Kad naiđem na informacije o tome kako moderni roditelji u nas odbijaju cijepiti svoju djecu od zaraznih bolesti, sjetim se iz svoje škole otprije pola stoljeća curice, jedne od sestrica blizankinja, koja je šepala zbog dječje paralize, jer tada još nije bilo ni cjepiva a kamoli obaveznog cijepljenja protiv nje. Pa se sjetim i dr. Andrije Štampara i kako se svijet ugledao u njegovu organizaciju doma zdravlja recimo, koja je danas u našoj zdravstvenoj praksi toliko destruirana kao da nije krenula iz Zagreba u prošlome stoljeću. Ne mogu ne sjetiti se ni uništenoga Imunošloškog zavoda, interferona i sličnih tema, pa i sve nižega, dohvatnog nam zdravstvenoga standarda. A moram se sjetiti i zanimljiva para doktora koje dijeli dva i pol stoljeća – Fureša i Lalanguea.

Doc. dr. sc.  Rajko Fureš sa svojom knjigom o Lalangueu / Fotografija Miljenko Brezak

Da se ambiciozni i rijetko svestrani Rajko Fureš, Zagorec rođen u Martinišću 1966., nije zainteresirao za Lalanguea, autora velebnoga izdavačkog opusa, o njemu bismo i dalje mogli doznavati uglavnom iz stranih izvora – na internetu su najviše rangirani francuski linkovi! – i ne znajući koliko nam je važan. Možda bismo natrapali na poneki egzotični citat iz povijesti kajkavskoga jezika i književnosti, kao što sam ja za svoj roman Ledina iz književnopovijesnoga teksta prof. dr. sc. Alojza Jembriha o tome kako ozdraviti kuću poslije velike vode, poplave.

Predstavljači knjige na 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini / Fotografija Miljenko Brezak

Rođenjem Luksemburžanin Joannis Baptiste LalangueIvan Krstitelj Lalangue (Matton, 1743. – Varaždin, 1799.) kao službenik Beča, kojega je podržavala sama carica Marija Terezija, prekomandiran je u austro-ugarsku provinciju, u nekadašnju hrvatsku prijestolnicu Varaždin, radi zdravstvenog prosvjećivanja i liječenja te učinio toliko da je doc. dr. sc. Rajko Fureš, nakon višegodišnih istraživanja i objavljivanja pojedinih zaokruženih dijelova u novinama, časopisima, stručnim jezičnim i medicinskim skupovima, prošle godine objavio i udžbenik za buduće liječnike Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva.

Kada bih odabirala najmiliju knjigu koju sam pročitala u 2016., a nije ih malo, bio bi to upravo Furešov Lalangue. Pročitavši je prvi put, najprije sam je odložila misleći kako po dobrom običaju strašću pretjerujem. Ali ne! I dalje je, pročitavši je drugi i treći put, srdačno preporučujem, ne samo kajkavcima – i ne samo studentima medicine, jezika, ženama… – kao i odmah poslije prvoga predstavljanja u Tjednu kajkavske kulture u rujnu 2016. u Krapini na jubilarnome 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskog srca i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo. Malo, uporno društvo uvijek spremno na različita mišljenja često organizira zaokružene skupove na kojima, kao i na ovome, uvijek se super provedem, jer upoznam zanimljive pametne ljudi i svašta novoga doznam iz povijesti, kajkavske ponajprije. Takav je slučaj gospon doktor Lalangue.

Lalangueuov Kratki navuk od meštrie pupkorezne iz Furešove knjige

Poput toga svog očiglednog uzora, dr. Fureš je ne samo liječnik, specijalist ginekolog (i šef!) u zabočkoj bolnici nego ginekologiji i porodništvu poučava i buduće liječnike na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer. Ali, član je i Društva hrvatskih književnika (i zagorskih također!), piše kolumne, članke, pjesme kako na standardnome hrvatskojm jeziku tako i na materinskom kajkavskom, vodi bitku da se kajkavski prizna jezikom, slika, uređuje knjige, organizira tribine, znanstvene skupove svakojakih tema i sudionika, u svome kraju otac je mnogo čega ponajprije sa svojim Mužima zagorskoga srca.

Knjigom Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva doc. dr. sc. Rajko Fureš je prema Jembrihovu uvodu, nepravedno zaboravljenog varaždinskog liječnika iz 18. stoljeća iznova je otkrio, u isti mah i habilitirao, pokazući njegovu vrijednost na području medicine u Hrvatskoj onoga vremena, u primaljstvu i porodništvu, njegovo djelovanje u kontekstu prosvjetiteljskoga okruženja i slobodnozidarskoga djelovanja u Habsburškoj Monarhiji. U drugome dijelu knjige dr. Fureš opisuje Lalangueove medicinske radove. U trećem je dijelu prikazana percepcija Lalanguea u Hrvatskoj.

Zahvaljujući Furešovoj knjizi Lalanguovo ime ostaje zlatnim slovima zapisano u povijesti hrvatske medicine i grada Varaždina. Knjigu obogaćuju prilozi s Lalangueovim djelima koje je dr. Fureš predočio u transkripciji i suvremenom hrvatskom prijevodu te iscrpni literaturni navodi. Ukratko: angažmanom autora oko prikaza lika i djela prvog autora medicinske literature u Hrvatskoj, i to na narodnome jeziku – kajkavskom književnom jeziku, dobili smo knjigu kakve dosad u nas nije bilo.

Velika podrška knjizi: prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak

Profesor Jembrih dodaje kako čitatelj ima priliku prvi put izblizu upoznati sadržaj Lalangueovih tiskanih medicinskih djela namijenjenih, prije svega, običnom čovjeku – seljaku, a onda svim staležima Varaždinske i Zagrebačke županije, također. Pomišljam: da je danas aktivan, ne bi nama majci dr. Lalangue, stranac a na našemu jeziku koji svi razumiju, samo tako tiskao (sad bi vjerojatno imao TV emisije i web stranice i društvene mreže!) svoje savjete, ma koliko izuzetno korisni i praktični bili. Gdjekad primaljama, na primjer, primjenjivi i poslije dvjesta godina, pogotovo jer su na njihovu materinskom jeziku (na koji je tadašnja primjenjiva i napredna medicinska znanja preveo franjevac Eugen Limpacher). Današnji naši zdravstveni radnici nužno moraju znati barem engleski kako bi mogli tražiti posao u inozemstvu, dok se opća edukacija, primjerice roditelja o cijepljenju, prepušta tržištu, dosegu džepa i kojekakvim aktivistima i šarlatanima.

Autor potisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

O vrijednosti Fureševe knjige o Lalangueu, ne samo o temi kratek navuk od mestrie pupkorezne iz 1777. (!), govori i popis predstavljača, uz autora i kolege liječnike s kojima radi, zaista vrlo različitih, koliko medicinskih toliko i jezičnih stručnjaka: prof. dr. sc Aleksandar Včev, dekan Medicinskog fakulteta osječkoga sveučilišta Josip Juraj Strossmayer, glavni urednik knjige prof. dr. sc. Alojz Jembrih, recenzenti prof. dr. sc. Dubravko Habek, prof. dr. sc. Miroslav Kopjar i prof. dr. sc. Đuro Blažeka, te u ime nakladnika Anđa Raić.

20170509