Treća repriza Ledine u Radio romanu na HR 3

Uz treću reprizu njezinog romana Ledina od 18. do 22. lipnja od 09:30 do 09:55 u emisiji Radio roman na HR 3 Božica Brkan na svojem fejsu je napisala:

Podsjetnik! Mojim čitateljima i slušateljima koji stjecajem prilika još nisu uspjeli čuti svih pet nastavaka, a – osim knjige – nisam mogla poslati i snimljeno, HR 3 od ponedjeljka 18. lipnja 2018. treći put reprizira moju LEDINU kao Radio roman. Premijera je bila u prosincu 2015. Zahvalna i ponosna. Maja Gregl , hvala cijeloj ekipi! Idemo slušati!

Božica Brkan: LEDINA

Ponedjeljak, 18.06.2018. 09:30 – 09:55

Božica Brkan: LEDINA 1/5 Dramatizacija: Dubravko Torjanac Glazbeni urednik: Franka Meštrović Ton majstor: Srđan Nogić Redatelj: Dejan Šorak Premijera: 07.12.-11.12.2015. Urednica: Maja Gregl Uloge: Asja Jovanović, Dora Lipovčan, Damir Šaban, Slavica Knežević, Tena Nemet Brankov

Ledina je literarna rekonstrukcija života obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja.. Iz krhotina sjećanja i obiteljskih legendi te rijetkih dokumenata oživljavaju ženska svjedočenja o ljubavi i mržnji, ponosu, patnji i osveti. Autoričine pretkinje su Matija, koja krnju obitelj iz jednoga carstva dovodi u drugo kao u obećanu zemlju; Mara, koja zbog ljubomore i osvete postaje palikuća i bjegunica u Ameriku; Julča, koja se nosi s mužem bez nosa i sinom s grbom;Janča,koju udaju već u djetinjstvu i koja sinovom smrću ostaje sama na svijetu…

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/ledina-i-treci-put-u-radio-romanu-hr3/?preview_id=6249&preview_nonce=83b48730f5&post_format=standard&_thumbnail_id=-1&preview=true

http://hrtprikazuje.hrt.hr/311484/radio-roman-bozica-brkan-ledina-premijerno-na-hr3

http://radio.hrt.hr/ep/bozica-brkan-ledina/182600/

http://radio.hrt.hr/ep/radio-roman-bozica-brkan-ledina/222349/

http://radio.hrt.hr/ep/radio-roman-bozica-brkan-ledina/222348/

Obiteljsko stablo, fakti i fikcija – Umjesto kave 26. studenoga 2017.

Božica Brkan predaje na temu Fikcija i fakcija ili od genealoškog istraživanje vlastite obitelji do romana / Fotografija Miljenko Brezak


Obiteljsko stablo po stablo dorasli su strpljivo do 6. Hrvatske rodoslovne konferencije, zaključih dolazeći u subotu, 25. studenoga 2017. na skup što su ga organizirali Hrvatsko rodoslovno društvo Pavao Ritter Vitezović i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Desetak godina šećemo uz nju, u susjedstvu nam je, i začudo nije nas radoznalost navela da navratimo, ali jesu eto poziv i prilika da sudjelujem kao amater, književnički predstavim vlastito iskustvo temom Fakcija i fikcija ili od genealoškog istraživanja vlastite obitelji do romana.

Sudionici na 6. Hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji / Fotografija Miljenko Brezak

Konferencija je, najavljeno je, organizirana u cilju razmjene informacija i iskustava na području genealoških istraživanja. Središnja tema ovogodišnjih predavanja jest raznolik prikaz relevantnih tema iz područja rodoslovlja i humanistike. Uz predstavnike organizatora, Željke Nađ i Miljenka Babića, govorili mr. sc. Damir Gašparović o Matičnim knjigama rođenih (krštenih) župa Kotor (1738. – 1793.) i Crikvenica (1793. – 1815.); dr. sc. Roberto Žigulić o Povijesti i rodoslovlju Vasanke; prof. Josip Šintić o Rodoslovlju žumberačkih obitelji Šintić; dr. sc. Davor Lauc sa svojim je iz Acte croatice predstavio je Mogućnost izvedbe otvorenog obiteljskog stabla semantičkim tehnologijama, a Maroje Mihovilović govorio je o tome kako je nastala knjiga Mi, djeca Solferina. Uglavnom zaljubljenici, predstavili su i brojna rodoslovlja koja su izradili, a u koja su utrošili mnogo vremena, alata i znanja. Među ostalim, izloženo je i obiteljsko stablo Krešimira Ćosić, proslavljenoga košarkaša, diplomata i pripadnika Crkve Isusa Krista svetca posljednjih dana.

Obiteljsko stablo Krešimira Ćosića / Fotografija Miljenko Brezak

Vokalni ansambl Angelus prvi je put javno izveo Rodoslovnu himnu koju je komponirala Paula Fabinger-Orešković, uz drugo, i jedna od osnivačica Hrvatskoga rodoslovnog društva. Na moje se iznenađenje okupilo oko 150 vrlo zainteresiranih i predanih ljudi.

Svoju prezentaciju Fakcija i fikcija ili od genealoškog istraživanja vlastite obitelji do romana posvetila sam nedavno preminulom, a davnašnjem kolegi s posla, osnivaču Hrvatskoga rodoslovnog društva, Mladenu Paveru i zahvalna za ideju također kolegi novinaru, diplomatu i genealogu Vladimiru Mateku. Povela sma se za geslom Fikcija nije laž, već istina, neophodna istina (Richard Flanagan, književnik). Nisam zaobišla spomenuti slavne obitelji iz povijesti, a posebice iz književnosti.

O obitelji Brkan krenula sam od prezimena i to iz više internetskih izvora. Istakavši kako prezime Brkan u modernoj Hrvatskoj nose uglavnom Hrvati, rjeđe i Srbi, a izvan Hrvatske u Bosni i Hercegovini ponegdje i muslimani, Bošnjaci, te crnogorski Hrvati i sami Crnogorci. U Hrvatskoj živi oko 300 Brkana u 130 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 130, pa se njihov broj više nego udvostručio.

Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan u pauzi konferencije / Fotografija Miljenko Brezak

Brkani se javljaju u gotovo svim županijama, najviše nas je u Zagrebu, a zanimljivo, u mojem Okešincu kraj Križa u Moslavini, osim na groblju, nema više nijednoga, jer je izumrla grana kojoj sam zadnji izdanak, ne računajući mojega sina Ivana Brezaka Brkana, kojega smatram začetnikom novoga stabla, ponajprije zbog dvostrukoga prezimena, očeva i mojega. U različitim oblicima prezime Brkan pojavljuje se, osim u našoj, u 41 zemlji svijeta (SAD; Turska, Njemačka, Švedska…). Među karakterističnim imenima uz prezime Brkan danas se spominje i moje, ali su izostavljena naša stara obiteljska graničarska imena koja su se ponavljala: ženska Kata, Mata, Jana i muška Jožec, Štefec i Ivec.

Ispripovijedila sam kako sam zapravo, posve uzgred, počela istraživati, zapravo više skupljati zanimljivosti, koje sam poslije ugradila u svoj roman Ledina, 2014. str. 238. 20. / Brkani od Beškera / Fragmenti za osobni arhiv:

(…) neki Bešker imao poveće brkove. Poštovani kolega i prijatelj Inoslav Bešker iskopao je to negdje u bosanskim crkvenim knjigama i donio mi kopiju iz neke župe, zato sam ga zvala Predak, a on mene Potomak. Kopajući, našla sam da je riječ o tekstu O. Miroslava Džaje Sa kupreške visoravni, Monografijaja rodnog kraja, uz dodatak naselja i migracije na Kupresu, Naklada župe Otinovci – Kupres (župnik Petar Grujić) 1970., str. 459. i 460.

Imala sam samo kopiju komada papira, bez izvora. Poslije sam sve to našla na fejsu: http://www.facebook.com/group.php?gid=61564012016. Grupa Brkanovih, navodeći izvor, preuzima tekst s Beškerove kopije.

Zanimanje za obiteljsko stablo obično počne kada djeci ili unucima zatrebaju u školi obiteljski odnosi, tko je kome što, najčešće dijete, roditelji, eventualno bake i djedovi. Da se sama više zainteresiram za vlastite korijene povod mi je bila iznenadna očeva otac smrt baš kad sam očekivala svoga Ivana i kada su počeli iz prošlosti iskrsavati meni posve novi zanimljivi podaci (npr. da je tata bio Križnom putu, da je moj djed Brkan u Prvom svjetskom ratu izgubio nos i za prve Jugoslavije dobivao invalidninu) i likovi (Američka Baba Mara sa slike, moja šukunbaka, palikuća i sl.). Nastala je tada mojem brkanom, graničarom, kekavcom posveta  zbirka pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990., prema kritičarima ženske Balade Petrice Kerempuha, na naslovnici s obiteljskom fotografijom, koja me je nadahnula i za pjesmu slika. Glavne su mi teme vezane uz obiteljsku zadrugu Brkanovih i kajkavske izraze zdojti, zatrči se, baš kao što pjevam u pjesmi vetrenica u kojoj nabrajam nestale i gotovo nestale domorodačke obitelji

Dalje sam neobavezno pomalo istraživala za pjesme, pripovijetke, roman, sjećanja, jezik, zapisujući prepričane mi obiteljske i ostale legende te prikupljajući literaturu o obiteljskim zadrugama, Križu, Vojnoj krajini, Moslavini… Za sina Ivana Brezaka Brkan (ime – rođen ubrzo po smrti djeda Ivana Brkana, a kako otac i majka – oba jedinci – imaju različita prezima, on ima oba – začetnik novoga obiteljskog stabla?) – suprug Miljenko Brezak nacrtao je obiteljsko stablo. Moj dio stabla nacrtao je detaljnije uz podatke moje majke Jelice Brkan

Za roman Ledina, 2014., http://www.mvinfo.hr/knjiga/10219/ledina o obitelji unatrag 300-400 godina iz ženske perspektive, pokazalo se da imamo vrlo kratak rok i kako mi nije mogao pomoći ni Mladen Paver, a nismo imali vremena za iti k popu, Državni i druge arhive, oslonila sam se na ono što sam imala, zatim na križanje podataka iz literature (povijesno izuzetno jednostane!), usmenih predanja i na vlastitu imaginaciju. Tako su mi se negdje u zamišljenom stablu, a otprije i u pjesmi, pojavili neki Mato Brkana koji je u obiteljskom pamćenju ostao kao selski starešina i koji se spominjao v paperima staroga Mlakara, kej su hičeni nekam na Bok, te, zahvaljujući starom broju Moslavačkoga zbornika u popisu iz jedne od kaptolskih vizitacija 1701. godine prvi se put u popisu stanovnika Okešinca spominje neki Berkan.
Također u Ledini napisala sam kako je od podataka važnije da se priča priča:

Što sam više kopala, listala po stvarnim izvorima, to mi je više toga nedostajalo, kako to već biva, i to me je više opčinjavala mogućnost povezivanja. Da sam imala više vremena, zacijelo bih obilazila arhive i iskapala imena, godine rođenja i smrti, podatke, podatke… Zacijelo bih našla tih dvjesto, tristo ili četiristo godina unatrag, kronološke korijene. Ali možda sam upravo iz odnosa svog oca prema svemu tome – i prema sebi, osjećaj da ste nekome najvrednije – shvatila kako je to nebitno. (…)

Osjećaj da sam, baš kao u nekoj svojoj pjesmi, zrno, sekanec, u niski, džundžu, između Ivana oca i Ivana sina, osim spoznaje o zadatosti dao mi je i osjećaj slobode da mogu, zahvaljujući kontekstu, i sama odabrati, odlučiti, kak si prestrem tak bum si i legla, stvoriti cijelu jednu novu povijest. Priču. Da se mogu, a nije to lako, suočiti s bilo kojim likom, stvarati ih, pitati ih i postavljati pitanja kao da ih postavljaju oni, pitanja koja nikad nisu ni sebi postavljali, i od- govarati, odlučivati u njihovo ime, propitivati njihove odluke, proživljavati posljedice njihovih postupaka, pokušati dokučiti kakvi su bili stvarno i kakvi su možda bili. Ni prošlost ni povijest ionako se promijeniti ne mogu. Tek koliko dostaje za priču. (…)

Moj je tekst pokušaj da shvatim, obuhvatim, identificiram. I da pričam priču uokvirenu granicama malena zatvorenog svijeta od samo nekoliko prostornih kilometara, komada ravnice s pogledom na Čret i Moslavačku goru, ali koji je onima koji su živjeli u njemu bio prostraniji i od našega globaliziranoga, današnjega, uključujući cijelu okruglu Zemlju i svemir sa zvijezdama i crnim rupama. (…) Da održavam ne ognjište nego priču. (…)

Pokušavam ne tek umiliti se njima ili čitatelju/čitateljici, nego održavati priču živom. Ne kao u tisuću i jednoj noći, šeherezadski, zavodnički, nego dajući mogućnost, riječ svojim pretkinjama da napokon i one nešto kažu. Žene katkad uz bok antičkim tragičnim heroinama. (…)

Zato i pišem.A kad pišem, pričam, pričam i pričam.Kao što su meni pripovijedali u djetinjstvu. Ali ne pripovijedam samo lijepe poučne priče i ne samo priče s lijepim, sretnim, bajkovitim završecima. I kad više životno ne ovisim o tome, pričam kao da je to moj osebušek, ženinstvo, popudbina, prćija, dota, miraz. Ili prikupljam priče, kao što bih nekad zlatninu, dukate, za pod glavu svojim potomcima, ako se rode. I muškim i ženskim. Koliko je sve to stvarno, nebitno je. Zar ikoja priča uopće može i treba biti – stvarna? Zar ionako sve u najboljem slučaju na kraju ne postane i ne ostane samo dobro ili loše ispričana priča?

Licentia poetica – rodila sam si kćer, ali samo u romanu

Na početku romana Ledina nacrtali smo obiteljsko stablo, s naznakom da je literarizirano, iz fakcije idem u fikciju, jer sam na to stablo nacijepila fikcijske likove, npr. kćer Cat, Katarina Trnina i temelj stabla, ženu koja je, po svemu, morala postojati jer nas inače ne bi bilo, a nazvala sam je Matkom, Matijom iz zbjega pred Turcima iz njihova Serhata, iz Bosne, Hercegovine u kasniju krišku Vojnu krajinu. Tumačim kako sam za tom licentiom poeticom posegnula samo za potrebe književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima!

Nisam odoljela a da genealozima u zbirci Umrežena, 2017. posvetim dio u priči Stablo, gdje pričam mušku i žensku priču, pa se ženska svodi na živo drvo, hrast, budućnost, a muška na računalsko kopanje po povijesti i prošlost.

20170928 – 20171122 – 20171123 – 20171124 – 20171126

Umjesto kave 11. svibnja 2017.: doktor Fureš i doktor Lalangue

Kad naiđem na informacije o tome kako moderni roditelji u nas odbijaju cijepiti svoju djecu od zaraznih bolesti, sjetim se iz svoje škole otprije pola stoljeća curice, jedne od sestrica blizankinja, koja je šepala zbog dječje paralize, jer tada još nije bilo ni cjepiva a kamoli obaveznog cijepljenja protiv nje. Pa se sjetim i dr. Andrije Štampara i kako se svijet ugledao u njegovu organizaciju doma zdravlja recimo, koja je danas u našoj zdravstvenoj praksi toliko destruirana kao da nije krenula iz Zagreba u prošlome stoljeću. Ne mogu ne sjetiti se ni uništenoga Imunošloškog zavoda, interferona i sličnih tema, pa i sve nižega, dohvatnog nam zdravstvenoga standarda. A moram se sjetiti i zanimljiva para doktora koje dijeli dva i pol stoljeća – Fureša i Lalanguea.

Doc. dr. sc.  Rajko Fureš sa svojom knjigom o Lalangueu / Fotografija Miljenko Brezak

Da se ambiciozni i rijetko svestrani Rajko Fureš, Zagorec rođen u Martinišću 1966., nije zainteresirao za Lalanguea, autora velebnoga izdavačkog opusa, o njemu bismo i dalje mogli doznavati uglavnom iz stranih izvora – na internetu su najviše rangirani francuski linkovi! – i ne znajući koliko nam je važan. Možda bismo natrapali na poneki egzotični citat iz povijesti kajkavskoga jezika i književnosti, kao što sam ja za svoj roman Ledina iz književnopovijesnoga teksta prof. dr. sc. Alojza Jembriha o tome kako ozdraviti kuću poslije velike vode, poplave.

Predstavljači knjige na 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini / Fotografija Miljenko Brezak

Rođenjem Luksemburžanin Joannis Baptiste LalangueIvan Krstitelj Lalangue (Matton, 1743. – Varaždin, 1799.) kao službenik Beča, kojega je podržavala sama carica Marija Terezija, prekomandiran je u austro-ugarsku provinciju, u nekadašnju hrvatsku prijestolnicu Varaždin, radi zdravstvenog prosvjećivanja i liječenja te učinio toliko da je doc. dr. sc. Rajko Fureš, nakon višegodišnih istraživanja i objavljivanja pojedinih zaokruženih dijelova u novinama, časopisima, stručnim jezičnim i medicinskim skupovima, prošle godine objavio i udžbenik za buduće liječnike Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva.

Kada bih odabirala najmiliju knjigu koju sam pročitala u 2016., a nije ih malo, bio bi to upravo Furešov Lalangue. Pročitavši je prvi put, najprije sam je odložila misleći kako po dobrom običaju strašću pretjerujem. Ali ne! I dalje je, pročitavši je drugi i treći put, srdačno preporučujem, ne samo kajkavcima – i ne samo studentima medicine, jezika, ženama… – kao i odmah poslije prvoga predstavljanja u Tjednu kajkavske kulture u rujnu 2016. u Krapini na jubilarnome 15. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u organizaciji Hrvatske udruge Muži zagorskog srca i Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo. Malo, uporno društvo uvijek spremno na različita mišljenja često organizira zaokružene skupove na kojima, kao i na ovome, uvijek se super provedem, jer upoznam zanimljive pametne ljudi i svašta novoga doznam iz povijesti, kajkavske ponajprije. Takav je slučaj gospon doktor Lalangue.

Lalangueuov Kratki navuk od meštrie pupkorezne iz Furešove knjige

Poput toga svog očiglednog uzora, dr. Fureš je ne samo liječnik, specijalist ginekolog (i šef!) u zabočkoj bolnici nego ginekologiji i porodništvu poučava i buduće liječnike na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer. Ali, član je i Društva hrvatskih književnika (i zagorskih također!), piše kolumne, članke, pjesme kako na standardnome hrvatskojm jeziku tako i na materinskom kajkavskom, vodi bitku da se kajkavski prizna jezikom, slika, uređuje knjige, organizira tribine, znanstvene skupove svakojakih tema i sudionika, u svome kraju otac je mnogo čega ponajprije sa svojim Mužima zagorskoga srca.

Knjigom Ivan Krstitelj Lalangue, otac medicinske stručne literature na hrvatskom jeziku i hrvatskog primateljstva doc. dr. sc. Rajko Fureš je prema Jembrihovu uvodu, nepravedno zaboravljenog varaždinskog liječnika iz 18. stoljeća iznova je otkrio, u isti mah i habilitirao, pokazući njegovu vrijednost na području medicine u Hrvatskoj onoga vremena, u primaljstvu i porodništvu, njegovo djelovanje u kontekstu prosvjetiteljskoga okruženja i slobodnozidarskoga djelovanja u Habsburškoj Monarhiji. U drugome dijelu knjige dr. Fureš opisuje Lalangueove medicinske radove. U trećem je dijelu prikazana percepcija Lalanguea u Hrvatskoj.

Zahvaljujući Furešovoj knjizi Lalanguovo ime ostaje zlatnim slovima zapisano u povijesti hrvatske medicine i grada Varaždina. Knjigu obogaćuju prilozi s Lalangueovim djelima koje je dr. Fureš predočio u transkripciji i suvremenom hrvatskom prijevodu te iscrpni literaturni navodi. Ukratko: angažmanom autora oko prikaza lika i djela prvog autora medicinske literature u Hrvatskoj, i to na narodnome jeziku – kajkavskom književnom jeziku, dobili smo knjigu kakve dosad u nas nije bilo.

Velika podrška knjizi: prof. dr. sc. Alojz Jembrih / Fotografija Miljenko Brezak

Profesor Jembrih dodaje kako čitatelj ima priliku prvi put izblizu upoznati sadržaj Lalangueovih tiskanih medicinskih djela namijenjenih, prije svega, običnom čovjeku – seljaku, a onda svim staležima Varaždinske i Zagrebačke županije, također. Pomišljam: da je danas aktivan, ne bi nama majci dr. Lalangue, stranac a na našemu jeziku koji svi razumiju, samo tako tiskao (sad bi vjerojatno imao TV emisije i web stranice i društvene mreže!) svoje savjete, ma koliko izuzetno korisni i praktični bili. Gdjekad primaljama, na primjer, primjenjivi i poslije dvjesta godina, pogotovo jer su na njihovu materinskom jeziku (na koji je tadašnja primjenjiva i napredna medicinska znanja preveo franjevac Eugen Limpacher). Današnji naši zdravstveni radnici nužno moraju znati barem engleski kako bi mogli tražiti posao u inozemstvu, dok se opća edukacija, primjerice roditelja o cijepljenju, prepušta tržištu, dosegu džepa i kojekakvim aktivistima i šarlatanima.

Autor potisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

O vrijednosti Fureševe knjige o Lalangueu, ne samo o temi kratek navuk od mestrie pupkorezne iz 1777. (!), govori i popis predstavljača, uz autora i kolege liječnike s kojima radi, zaista vrlo različitih, koliko medicinskih toliko i jezičnih stručnjaka: prof. dr. sc Aleksandar Včev, dekan Medicinskog fakulteta osječkoga sveučilišta Josip Juraj Strossmayer, glavni urednik knjige prof. dr. sc. Alojz Jembrih, recenzenti prof. dr. sc. Dubravko Habek, prof. dr. sc. Miroslav Kopjar i prof. dr. sc. Đuro Blažeka, te u ime nakladnika Anđa Raić.

20170509

Umjesto kave 30. travnja 2017.: Sve naše životinje

Iako knjige gutam, možda i više od čitanja knjiga recentna sam u obilasku izložaba. Kad još nije dorastao ni do dječjih predstava, pa nismo mogli u kazalište – a kad je krenuo, jednom je poslije tri odgledane predstave, sve jedne za drugom pitao: a što sad idemo gledati? (ne sjeća se toga, toliko je bio malen!) – s našim smo sinom Ivanom Brezakom Brkanom hodali po izložbama. U restoranima i galerijama mogao se i igrati. Kad je Rabuzin, davno, imao veliku retrospektivu u Umjetničkom paviljonu, mali je, na majstorovu radost (pa se onda njemu i potpisao na katalog) kliktao: «Mama, mama, to je stliček iz moje slikovnice!» Poslije se maskirao u slikara, a onda krenuo u pripreme za dizajnera, pa su mu sugerirali slikarstvo… pa odustao i od obilaska izložaba. Ali mi zato idemo, obično odredimo dan za dvije-tri. Kad nam se nakupe.

Božica Brkan i Orebov MAČAK iz 1977. / Fotografija Miljenko Brezak

Jako sam se žurila na animaliste u Modernoj galeriji, koju jako volim, ne samo zato što me sad ondje dočekuju omiljeni mi Bukovčev Gundulićev san (što sam ga uostalom i opisala zašto u romanu Ledina), nego da provjerim kako su i kakvu su to, uz naglašeno malo odobrena novca, izložbu napravili oslonivši se ponajprije na djela iz vlastita fundusa te nešto posudbi.

Božica Brkan i CVRČAK Dalibora Stošića / Fotografija Miljenko Brezak

Nisam odmah pisala da ne pretjeram u pohvali, sve misleći da sam po običaju pretjerano subjektivna, ali kad je kritičarka Patricija Kiš u Jutarnjem koji dan kasnije pobrojila tek dva-tri aktualna imena koja, stručno gledano, nedostaju na izložbi sa stotinjak djela od druge polovice 19. stoljeća do danas, još sam se više razveselila. I pustila oduševljenje van. Pa živkam, mučem, hržem, lajem, mijaučem…

Božica Brkan i Miljenko Brezak pred Hegedušićevim platnom VA DRAVI iz 1960. / Fotografija Đuro Vidmarović

Jer, ako mene pitate, a ne morate, meni je to jedna od najboljih izložaba što sam ih u Zagrebu vidjela u posljednje vrijeme, pogotovo od onih prezrivo skupih, a s kojih sam izašla razočarana i posve ravnodušna, čak i na lovu ulupanu u transport, a o doživljaju da i ne govorim. Ali animaliste preporučujem, što zbog umjetnika i umjetnina, a što zbog njihova viđenja životinja. Kako li smo se proveli!? I zbog izložaka svih fela i zbog dobroga osjećaja da kvaliteta u umjetnosti nije ponajprije do love, nego do kreativaca i kreacije. Ovdje i zbog truda radi publike.

Đuro Vidmarović uz Mašićevu GUŠČARICU NA SAVI / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitke svima koji imaju veze s izložbom – pogledajte, pa da ne nabrajam – a osobito autorici izložbene koncepcije, muzejskoj savjetnici Dajani Vlaisavljević, koja se udubila u fundus, stvar zamislila, okupila djela, umjetnike i suradnike i pružila nam rijedak doživljaj od Babe Penavuše odnosno Sofije Naletilić prema čijoj je skulpturi Sve naše životinje izložba i nazvana, do također u drvu, ali neobojenu, nakostriješena drvenog Mačka Izvora Oreba (priznajem, očekivala sam i njegove glinene peseke i mačkice!). Kolege u Nacionalu naslovile su svoju najavu «Izložbom pokazujemo ljudsko licemjerje prema životinjama», citatom s kojim se ne slažem posve, jer je, osim iskazane ljubavi, uz ovu izložbu kao u svakoj basni iskazano ponajprije licemjerje među ljudima, osobito u trokutu umjetnost – kultura – novac.

Božica Brkan uz SVE MOJE ŽIVOTINJE Sofije Naletilić-Penavuše / Fotografija Miljenko Brezak

Ostala sam si još jedino dužna da provjerim da li nezaboravno platno Na Dravi Krste Hegedušića s ljudima i kravicama u čamcu na nabujaloj vodi, sada vlasništvo Moderne galerije, kako piše, potječe iz sobe glavnoga urednika Vjesnika, kako mislim.

20170430