Prvi dan lipnja dr. sc. Vesni Halugi je važan dan – prije dvanaest godina na svijet je donijela svoga dječaka, a ovoga javnosti na svijet donijela svoje drugo dijete – zaista jedinstvenu, moćnu, kapitalnu knjigu Znamen na koži (Naklada Dominović, urednica Petra Somek, fotografije fotografije Zoran Stojanović, Mladen Topić i drugi.). Kako ju je iznjedrio doktorat Semiotički aspekti tradicijskih tetovaža katolkinja s područja Bosne i Hercegovine i njihovo komunikacijsko značenje, obranjen na Sveučilištu Sjever u Koprivnici 2022. i očigledno odlična suradnja s mentorom te recenzentom prof. dr. sc. Nikšom Sviličićem, ne treba čuditi što su predstavljanje u zagrebačkome Napretkovu kulturnom centru HKD Napredak popratili marketinški odlično usuglašeni i pjenušac Znamen iz Decanterom višekratno ovjenčanoga iločkoga podruma Zelenika odnosno Izvori života i odjeća (Poppy Helene Beljo) i detalji te privremene moderne tetovaže na tragu tradicionalnih (Croatiantattoos Eve Balažin), a ni, kako je rečeno, pokretanje ideje da se tradicionalno tetoviranje žena katolkinja u Bosni i Hercegovini uvrsti na UNESC-ov popis zaštićene svjetske baštine u BiH i Hrvatskoj (jer se običaj tetoviranja može naći i u Lici, Dalmatinskoj zagori, zaleđu Šibenika i u južnoj Dalmaciji!).
Svoj je seminarski pa doktorski rad i knjigu na 200 stranica, bogato ilustriranu, nastalu uz potporu Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH, Haluga pripremala nekoliko godina, intervjuirala je 20 kazivačica iz okolice Rame, analizirala 516 upitnika, zabilježila čak 317 različitih motiva od križića, sunca, mjeseca i zvijezda do biljnih koji su doslovce štitili živote žena u 400 godina turske vladavine. No o sicanju, bocanju govori posežući i duboko u povijest danas vrlo modernoga i raširenoga trenda tetoviranja od davnina i iz različitih razloga, sve do Japoda, Skita, Indijanaca i drugih naroda. A sve kako bismo čuvali i pamtili svoju nacionalnu baštinu i povijest.
Dr. sc. Vesna Haluga analizira teorijski diskurs fenomena, zatim ulogu i značenje tradicijske tetovaže u interpersonalnoj i interaktivnoj komunikaciji, pa komunikacijsko značenje tetovaže u religijskom diskursu, suvremeno komunikacijsko značenje, primijenjenu umjetnost i očuvanje tradicije tradicijske tetovaže itd. Uz drugo, donosi i Tradicijsku tetovažu u književnosti, a nemala mi je čast što uz Ivanu Brlić Mažuranić, Ljudevita Gaja i Ivu Andrića (Na Drini Ćuprija), na str. 86. i 87. navodi i citat iz mojega romana Ledina, Acumen, 2014.
Božica Brkan, jedna od najvećih živućih hrvatskih, kajkavskih književnica u svome romanu – literarnoj rekonstrukciji života svoje obitelji „Ledina“ iz 2014. godine, također spominje tetovaže i to iz dvije perspektive. Na rukama najmlađe članice obitelji tetovirana je tradicijska tetovaža na moderan način i simbolizira sadašnjost, trend, izaziva pozornost, iako nitko ne zna što zapravo prikazuje te zbog jedinstvenog dizajna postaje poželjan motiv. „Baš sam rekla da bi najbolje bilo da me zadrže u karanteni kad mi vide nadlanice. Stara, fala kaj brineš, to se i meni samoj čini bolesno. Upaljeno. Crvenilo je obrubilo sve one pikice. Nije ti taj tvoj majstor baš nekaj. Možda je problem i moja osjetljiva koža. Ne znam kaj mi je bilo da se baš pred put idem tetovirati, i to na takvo mjesto i toliko. Nisam stigla prije, zbrzala sam se pred put i malo pogubila, rekla sam ti. Ma znam da sam stalno govorila kako mi se unatrag nekoliko stoljeća ispod kože vide još ispikani križevi mojih šukunbaba iz Bosne pa da ih učinim vidljivima. Kao da će me upet neki Turci iz Novoga svijeta htjeti oteti i prekrstiti. Da, da i zatočiti u harem. Ne bih imala ništa protiv toga. Barem bih na miru mogla raditi. Znaš koliko toga imam obraditi? Samo sam ruke sredila barem za dva tjedna. Valjda mi ne budu uvalili i antibiotik!? Nešto sam uzela sa sobom, pa znaš koliko to tu košta!? Boli ko sam vrag, tebi mogu biti iskrena. Ovaj tvoj što mi je radio tattoo odmah mi je rekao da će moju mustru dati u ponudu i da bi to moglo biti jako popularno. Mo’š mislit. Kaj mi je bilo!? Čak je zamolio da fotkam ruke i pošaljem mu mailom kad se to sve smiri. Kako po kojoj mi je mustri radio? Pa ja sam mu nacrtala prema literaturi. Iz neke etnografske knjige. Glupača, je l? Otkačil se je kad sam mu rekla da su si žene to nekad radile barutom…Ubojstveno, baš! Da, da, dobra si! A ni antibiotika nije bilo“ (Brkan, 2014:10-11).
Književnica iz povijesne perspektive, kroz usta svoje pretkinje Matije opisuje i sam običaj tetoviranja. „Djevojčicama smo svejedno i godinu i dvije, pa i tri ranije nego inače, mi matere i babe šarale nadlanice. Više nego ikoje godine te sam jeseni morala brati bilje za boju, te plodove, te koru, te korijenje. Običaj je bio da se ondje gdje se najviše vidi, gdje se nikako ne može sakriti, iglicom ubada, ukrašava križićima, šara jedna ljepša od druge, a sada se žurilo i kako je prestalo biti važno da je modro, kako se činilo oduvijek, nego samo da se vidi da je cura naša, pa da je odbiju uzeti jer im je naružena, ružna kaurkinja, tako je prestajalo biti važno je li smeđe, zeleno, crno, crveno, a ni što je nacrtano. Samo da se vidi, samo da odbija nekrste napasnike. Što gore, to bolje. Samo da, ako može, a teška su vremena ako o tome ovisi, nadlanica spasi glavu. Osim najmlađih djevojčica svaka je već u našoj skupini bila tetovirana, označena do kraja života.“ (Brkan, 2014:67).
Božica Brkan u svome romanu „Ledina“, opisujući običaj apliciranja tradicijske tetovaže, zorno kroz svoje, kako ih sama naziva „pretkinje“ svjedoči ženskoj snazi jednog vremena, istovremeno odajući čast i počast ženama koje su tradicijskom tetovažom pridonijele opstanku čitavog jednog naroda, no zasigurno postoje i drugi autori koji su se bavili tom tematikom.
