Republika – Božica Brkan

Božica Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz zbirke priča u nastajanju Povečane slike, napisane na moslavačkoj kekavici)

Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.

Naslovnica Republike s pričama Božice Brkan

Početak kekavske priče Božice Brkan o Trnu na Harleyu cirkularu

Gda se je pred par let v duge bajkerske kolone, se jen za drugem, i Trn prevezel na svojemu Harley-Davidsonu, najbolše ga je bilo čuti. Tulko se je rasprdel da su se si smejali i tropati: tak, Harley, tak treba, samo dej!

Baš takvoga, samo nekej mlajšega, kej da je Marlon Brando v onomu filmu baš tak naslojnen na istomu matoru, naredili su Trna na matoru na spomeniku, se kak je da bi štel i napisal v oporuke. Morali su i grobno mesto preširiti, nebi drugač ne dva stali. Za to je očlo fajn penez kej je pojnem ostalo. I niko se ne čudil, a si su išli glet, kak se je te mator i baš te i takov, navezel sredi grobja. Niko od mlajše Trna se ne sečal ni staroga, a kamoli tak mlajšega kej su mu si jargani spomrli, a mlajši ne pametiju neg kej očeju.

Gda je Harley tak mej matori zaprdel bole neg i si najjakši matori, i Trnovi su drukeri vuz selski put nadglasali se druge kak je negva pila, cirkular za prav, kak su se vikali. A i kej je je, negvi se je mator svetil kej ni jen. Malo je imel grdu duhu po starinske mašinske masti kej ju je namazal i znutra i zvana i naglancal z komadom stare veste. Matoristi odsekud bi se tak jemput na leto za Dan opčine prevezli i črez niovo selo, pak je, gda več vozi, za paradu del i sebe i počastil se z nove modne dodatke kej, vrag te dal, je naručil ni mejne ni više neg prek Interneta kako se to des dela. Moral mu je neko drugi, ne bi se on vsudil ni sesti za kompjutor, če se je na mobitelu znal i spominati, slikati i čitati kej ima novoga.

Već su puno let, kak se je, još mlad, z rata vrnul brez leve cevanice, stal je na minu i komad noge mu je zmrvila da su mu ju doktori mogli samo odrezali pod kolenom, kej z cirkularom. I cura kej ju je kanil ženiti ga je mam ostavila i našel se sam na svetu, matori su postali celi negvi život. Kak mu je država kej dragovolcu, vuz penziju, dala narediti po mere te del noge kej mu je falel, samo se je okoli matorov vrtel. To mu ne bilo teško. Kupuval si je saki dan samo kruv, neko bi mu donesel z dučana vuz put, a rajše neg kakve nove lače jel košulu dokupil bi si nekakov del kej mu je falel za zamišleni oldtajmer. Rajše je hodil podrapan, kej je tobož i bile v mode. Al za mlajše.

Gda su ga nagovorali da kej si ne bi našel kakvu takvu žensku, ima ženske, da nebu tak siromak sam, da mu bu ležeše, Trn bi rekel da si on i sam zna i skuvati i oprati i da ni jena ne bi dala da si sam rasporedi svoju muku kak si on oče i da mu ne treba još jena muka. Gda bi se rasrdila, još bi ga i špotala kej si ga je zela takvoga šepavoga i kam to malo kej dobi rajta kam ne treba. V staro železje! Crni fond skrival je sam pred sobu da ga imaju z čem pokopati, kej da mu država ne imela kak i sakomu dati i za to les i za bajrak i za par metkov kej buju vojniki spucali v plotun; i za dele matora, toga kej ga je imel v glave i nikak se ne dal van, a kej je nikak, da mu i boga daš, ne mogel najti. Je govoril: nem ja stal, bum ja bome iskal, če ga i nigdar nem našel.

V dučan jel kam bi več baš trebalo skočil bi z matoričem, temzičem, još mu od joca kej ga je vozil od mladosti i kej si ga je kupil za na posel, na zajam. A i volel se je stari razvažati okoli, v ribičiju jel kam. Ni rib nekak ne štel jesti, kej je vlovil se bi podelil. Al je rajše Trn po cele dane od jutra do zutra nekej prtlal da ima više svetla, v širom otprte najvekše sobe kej su ju naredili negda za garažu da je vujne još bilo mesta za Ferguson z kabinu, mrcinu kej jim se je jenu zimu potle smrzla, pa plug, tanjurače, sejačicu, kosilicu, vezačicu i za seno i za slamu… I to je se spremejnal i spometal, kak bi rekel negvi jotec, v toga crnoga vraga na dva kotače.

Stene garaže samo je zvelkoga sam pofrajal i pobelil i okolo naokolo spometal stalaže z kugllageri, federi, radkapami, šarafi, šrafcigeri, francuski i kojekakvi drugi kluči, cvikcange i kojekakva još klešča… A sesloženo kej v apateke i tak zglancano, spremno da si samo zemeš, jel da je mam metneš de fali jel zameniš za drugi nekoji del kej ti fali jel za trženje. A ostavil je zmej jobluki tulko mesta na stene da je tam prikelil i još pribil z rajsnedli i z čavliči, kej mu je došlo pod ruku, veliku sliku Harleyja z nekojega automoto-časopisa. Crno beloga. Ionak je te mator i tu i tam bil crn.

Kej niko v celomu kraju bil je Trn vpučen kej de ko kej nudi po novina, polovne, rabljene motore i dijelove. Pretplatil se je na se motonovine, i papernate i IT, i član je seh klubov kej su valda igda postojali. Ne to bome bilo ni jefino. Imel je i punu stalažu novin, knig, katalogov, plakatov i sega kej je našel da je negde bilo naštampano de bilo na svetu. Ni sam ne znal kak se je sega toga zapomogel i kulko to več traja. A ne bi dal nikomu da i jeno od toga zide siže, da bi si ko malo pogledal. Ne!

Vu večnomu poslu več je duge leta imel toga svojega Harleyja kej ga je kej kakov mladič odmila zval Harlek. Još od onda gda je, ima i tomu dobre let, na nekakvomu motopijacu takreči za niš kupil krš pod dele. Gazda se je štel toga rešiti, samo da mu ne pači i da ne bi moral još platiti odvoz v smetje. I samo je on od seh ludi v te par komadov zmotanoga železa i drota videl svoj mator i veruval kak bu se več tulke leta te osetliv kostur jake mašine sigornonekak pokrenul. Slagal je i slagal, sklapal, sklapal, del po del. I najsitneši je del pral v ovomu v onomu, kej mu je več ko povedal,i čekal dan gda bu sel najnega i priklučil se dečkom v crne koža. Medtemtoga strplivo usvajao znanja i o najnovijim spoznajama u industriji motora i iz njihove sve detaljnije povijesti. Spozapisane.

Skrbnokej da morase o tomu kej dela, kej ima, kej kupuje i prodaje, kej bi od koga štel kupiti če bu se prodavalo, vnašal je v malu crnu teku kej ju je stalno sekam sobu nosil, premetal samo z jede lač v druge, z jenoga žepa v drugi, z radne za po doma v jedine bolše, kožnate, v koja bi izlazil, de i gda i kak je nabavil koji del, de je videl neki del, de mu te kej prodaje i počem ga još čuval jer mu je za sad bilo preskupo če mu baš i trebalo. Gda bi koji del kupil, vpisal bi i negvu pripovetku, celu historiju, od kojega čoveka i od kojega je stroja i za kej bi morti mogel poslužiti. Če je znal, i o pretršcu, gazde, zakej ga i kak prodaje, i o matoru kojega je negda bil del. Već je v kosturu Harlič po delovima postal mednarodni projekt. Nekoga bi to podsetilo kako su tak komad po komad negda v onomu ratu i dugo potle nega tržili na primer šivače mašine, kak bi si našparali penez i kak su našli v prodaje, ne bilo železa kej su se topili i zlevali v puške, tope i tak kojekej i tekar gda se se poprav smirilo poprav, krenuli su delati fine mašine. I matore.

Ne Trn ni sam znal kak je mogel posložiti, pospajati, al najemput je mašina počela turerati i to tak da su mam susedovi dečki dodrčali pitat z čem to repa. Ne ni znal kej ga pitaju, a da je i štel, ne jim mogel dati to za nekakvu muziku kej baš slažeju na kompjutoru. Nigde tak nekej nesu ni mogli najti, tak bubnati. Ritam, man! A de bi dal!? Ni za kej! Mogli su oni do zutra pripovedati da buju oni nemu kupili novi mator, kakov si god zebere, čim od svirke zmogneju prve novce. Badav. On ne štel neg te svoj, stari.

A bilo je tak da su na Elektre čistili tavan i našli su nekakvu trokolicu bogtepitaj od gda, niko ne pametil, kej je tu bilo stvari i od prije onoga rata. Samo su se još v partizanske filmi Nemci navek vozili na nekakve takve matora. Niov selski Devede ju je štel kupiti. Jocov svak, jen od Trnove tecov, kej je na Elektre delal kej dreksler i v se je bil i vpučen, niko ga ne tiral, sam se je javil da bi jim on priflancal mator od trokolice za voziti kej vatrogasnu špricu, da buju imeli za gasiti če kakov jogen zbilam dojde v selo. A gda nabožaju peneze za kej bole, tu prepravlenu bi imeli za vežbe, če za mlajše dečke. Još se nesu dospomenuli jel se to splatilo, jel su preplatili, gda je te svak to posložil, mam se vidlo da mator ne bu nikak mogel povleči vodu. Dobro da niš ne gorelo. Onda je to tak stalo v patrolnice, stalo, i Trnov jotec je da se dale ne durilo, dopelal domom da bu te negvi svak naredil z trokolice cirkular za piliti drva po selu, da ne ispalo baš da su hitili selske peneze, kulko je da je. Cirkular Harley-Davidson, bog te ne videl! Jotec je več priredil lepi, fest jaki, drveni kej fondoment, imel je doma dost planki kej mu ne za drugo trebalo. A pokazalo se da ni za to te mator ne bil dost jak. Al ni mešter z su svoju meštriju ne ni to znal narediti. Svak je jeno vreme govoril kak bu to probal još malo malo pridelati, al niš ni z toga ne bilo. I tak se je odmetalo se bole, v staru kuharnu, mej starukramu. Da to bar niko ne vidi.

Pripovedalo se je po selu fest dugo kak su to, da su majstori i za kej, mam još na Elektre mogli videti i kak su samo hitili peneze da bi se jotec kej precednik vatrogascov mogel zapomoči za toga matora. A za kej? Če za niš, za mlin čekičar za namleti kuruze za kokoši, če za kakov agregat gda su zaredale redukcije. Stari je mam na selskom sastanku rekel da gda je tak da bu on, če baš očeju, i platil kulko to vredi, ali nikak prede neg počne nekej delati. Ne bilo ko ne došel z nekoju pomisli kej bi se moglo, a niš.

I tak je se leto po leto očlo v zaborav. Dogda se mladi, Trn, kak je več bil faličen i kak je več ostal sam na domu po svojemi ne setil da bi mogel raskrčiti kuharnu, staru kramu sredi dvorišča i spohitati se kej mu nigda ne treba. I tak je našel baš kej mu je trebalo i to o čem je samo čul pripovedati kej o selskom Harleyju cirkularu. Onda je još prosil dečke kej putujeju na posel v Zagreb da mu najdeju nekakvu knigu z matori i jen mu je za bome dobre peneze naručiljenu debeluameričku kej ju ne mogel razmeti neg samo gledeti. A zdalkoga je putuvala jedno dva-tri meseca urgent.
Si si, bedak, za to mogel kupiti kej drugo. Imaš, Trn, i na Internetu stranicu z jedno 200.000 folowerov, mu je rekel susedov mali.
Da je imel Internet. Al je mator na grobju des poprav kej z Interneta.

20191008 – 20231021 – 20231102 – 20240824 – 20240825 – 20240827 – 20240828 – 20240902

manje poznate riječi
tropati – pljeskati
Harley-Davidson, H-D – najpoznatiji brand motora na svijetu istoimene američke tvrtke osnovane u Milwaukeeju, Wisconsin, stvoren 1903. kao jednocilindrični motocikl. Ima izuzetno zanimljivu povijest, a u svijetu su ga proslavili filmovi poput Divljak, The Wild One (1953.) s Marlonom Brandom i Goli u sedlu, Easy Rider (1969.) s Peterom Fondom.
mator – motor
pametiti – sjećati se, pamtiti; ne pametiju neg kej očeju
neg kej očeju – samo što žele
drakslati, drekslati – tokariti; podrekslati
dreksler njem. Drechsler – tokar, dreher, dregsler
jargani – vršnjaci
cevanica – potkoljenica
podrapan – rasporen, pun rupa
temzič – malen motor TMZ
kugllager – kuglični ležaj
feder – opruga, pero
radkapa – ukrasni poklopac na automobilskom kotaču
šarafi – vijci i matice
šrafcigeri – odvijači
kluči, francuski kluči – ključevi, neizostavni dio radioničkoga alata
klešča – kliješta
cvikcange – vrsta kliješta
medtemtoga – u međuvremenu
pretržec – trgovac
turerati njem. tourieren – turirati, vrlo glasno davanjem gasa zagrijavati motor ili to činiti iz obijesti
zebere, zebrati – izabrati
šprica – prskalica, šmrk
folower engl. – sljedbenik na društvenoj mreži
des – danas

Božica Brkan: Showroom

Početak priče Showroom objavljene u Republici

Buka, prašina i dim. Kao da se ruši portalka koja desetljećima još dijagonalno nadsvođuje glavninu nekadašnje firme pretvorene ni u što. Malo prije okretna mehanizacija pod trepćućim svjetlima i sirenama neočekivano se uvezla u zapušteni park, izvan tvorničke ograde. Misleći da su vatrogasci i da negdje gori, učas se stvorio grozd radoznalca. Skamenjeni, zadrvenili samo su zvjerali uokolo.

Gibaj, gibaj, upućivali su izvođači radova sve brojnije kibice, koji su, i ne znajući još što je povod uzbuđenja, snimali mobitelima dok su jednoruki strojevi gnječili redom najprije krov, pa metalni nosač po nosač kao da građevini uvrću ruke, od kojih bi većina oljuštena i posve korodirana odavno popustila da se nisu, kao u zagrljaju, držali u osmerokutu.
Nisu to loše smislili, mislio je bagerist, domišljajući kako da sve u što manje poteza složi na tlo.
Nisu popadala ni napola razbijena stakla, a vremenu su se dobro odupirali i karniši s raskošnim zavjesama, po nekadašnjoj modi sa strane s teškim šarenim draperijama, a u sredini s prozračnim markizetom. Od namještaja je preostalo vrlo malo, a i to rasparenoga: fotelja One EXHAT, komodica Luka… Made in nekad vodeća tvornica namještaja, parketa i dizajna.
Gibaj, gibaj, dalje, dalje, uredovali su izvođači spretno ubacujući ostatke srušene građevine u pripremljene kontejnere po vrstama otpada s imenom vrlo uspješnih sekundarnih sirovina lokalnoga poduzetnika.
Mogli ste to ljudima podijeliti, ubaci neki lajavi babac. Nekima bi dobro došlo za sklepati ljetnu kuhinjicu, terasicu, sjenicu ili zamijeniti dotrajali prozor na verandi. Godinama čuvari nisu nikome dopuštali ni prići. Više nisu ni znali zašto. Kad bi u paviljonu povremeno zatekli mlade koji su se tu sakrili popušiti ili pipkati se, podizali bi prijave, objavljivali po lokalnim novinama dok su još izlazile i po portalima. Navodno su još godinama poslije propasti oko zaboravljenoga paviljona danju i noću, ne odašiljući sliku više nikamo, neumorno sve snimale kamere. Dobra marka, njemačka ili japanska: Big Brother nebrojeno puta presnimavamo preko već snimljenoga.

Gibaj, gibaj, izvođači radova postajali su sve glasniji kako se množila gomilica.

Odjednom jedan od radnika u fluorescentnoj uniformi s kacigom poleti da zaustavi veliku šaku stroja. Vozač vješto iskoči, pa zajedno zakorače u mrak i prašinu. Ne vidi se unutra, samo sve glasnija nevjerica bagerista:
Pa čovječe božji, što ti je? Mogao sam te zgnječiti!

Paaaa? Ne bi me bilo šteta, kao da je u svojoj comfort zoni čovjek dokono povuče dim, raskravljen na najvećem trosjedu u hrpi nekad modernih okruglih jastučića što su se bojom i nakon desetljeća odlično slagali u tonu s apšisanim meblštofom višekratno izašlim iz mode. Vintage, shabi shick opisali bi u lifstyle magazinu, lupkajući po rukohvatu prekrivenim slojem skorene prašine. Iznad njega, preko poluodlijepljene tapete s motivom vodopada, visjelo je nad šumom višejezično Proleteri svih zemalja, ujedinite se! i prvi i posljednji reklamni slogan odavno prekrštene banke zaustavljen u vremenu Ostvarite svoje snove. Uštedite za svoje snove.
Uuuu, pa kej to nije naš dišo? Zalelujalo od nekoga mnoštvom kao da je kamen pao u mirnu vodu i zamreškao je valovima.

Vede? Bome je! A kej je on još živ!? Kibici se počeše naguravati. Svatko hoće vidjeti onoga unutra: oni koji su prepoznali glas, hoće se osvjedočiti da je to stvarno dišo, vede, a oni kojima je nepoznat, htjeli bi vidjeti tko je taj što im je svima zaustavio dan.

A neki su pamtili kako je baš taj u paviljonu već jednom tako sjedio, samo što onda nije ovdje bio svojoj voljom. Kao da nije ni odlazio. Nije ni trebao.

***

Kad je najavljeno čišćenje parka, svi su se u naselju, pa i u okolnim mjestima, pogotovo oni koji su s firmom vezali glavninu života, međusobno domundžavali ispod glasa kao da se međusobno nagovaraju hoće li otići pogledati što će naposljetku ostaviti od parka desetljećima opisivanoga najuređenijim hortikulturnim objektom u cijelom kraju. U nekim su vremenima prikupljali podatke, izvorne nacrte i sjećanja radi zaštite povijesne baštine, snimali za televiziju. Većina je najpredanijih, najzainteresiranijih promatrača bila odavno ili umirovljena ili na burzi da možda dočeka mirovinu. A rijetko bi se tko sjetio kad je zadnji put uopće i bio u parku. Kao da im je bilo neugodno.

U mladosti, još nije bilo ni televizije, u park su odlazili na ljubavne sastanke prije i poslije kina, po dvije predstave dnevno, a subotom i nedjeljom uz matineju i tri poslijepodnevne. Odavno mladima nije ni za uzeti šut, a starijima podivljao ni za šetnju. Park oko upravne zgrade giganta, vile za stanovanje isprva vlasnika a poslije direktora, kina i restorana, hotela-stanova za ledične, samce, godinama je brižno, s gotovo zaljubljenom predanošću, uređivala zaštitna radionica, četa radnika prethodno isluženih na teškim pilanskim poslovima da uz reumu, rahitis, išijas više nisu mogli slagati ni lamelice ni parket u parketari, a kamoli na stroju na normu prebirati frizer ili daske. Bolesnu bi granu, grm ili drvo uočili i iskrčili, kao na svojoj okućnici, i prije negoli bi oboljeli i odvezli ih u kompostanu. I prije negoli je stigla ekologija, dijelili su tko hoće dozorio kompost odvesti doma u svoje vrtove, pošto bi uredili i osvježili gredice po firmi i po parku, prije nego što bi mašti prepustili oblikovati figure u svim mogućim bojama i vrstama, svake godine drugačije, jer bi dijelili i počupane još upotrebljive biljke i višak flanaca.

Podrazumijevalo se da je park oduvijek bio tu, jer je i vazdazeleno i egzotično drveće nadživjelio firmu: divlji kesteni, platane, ginko biloba, kanadski javori, breze, žalosne vrbe, japanske trešnje, grabrova redovito šišana živica… Očigledno je mnogo drveta bilo posađeno još kada je prije gotovo stotinu godina dioničko društvo odabralo posve prazno mjesto uz glavnu željezničku prugu i za istok i za zapad, u središtu velike zemlje i blizu još velikim šumama dozrelimza eksploataciju. Park je bez svoje hortikulturne čete, jer novi su se vlasnici usredotočili na core business i otresavši se svega suvišnoga, odavno podivljao u džunglu, izuzevši uzak dio uza sam ulaz do još jedinoga dijela koji je nešto proizvodio. Ni obična drva za potpalu već se desetljećima nisu mogla kupiti, a kamoli povoljno, pa je prvo naselje doseljenika proletera prešlo na plin, a potom i okolna sela ispražnjena toliko da više nisu bila u stanju rušiti ni vlastite šumarke koji su ponovno postajali šume. A odavno se prestalo i prijetiti ako nebuš učil, peš delat na Našičku, u Dip, na plac, pilanu, parketaru, poslom teškim i slabo plaćenim, ali sigurnim do penzije.

Kako su čistači po zaraslome parku s velikoga krčili ni malo nježnim, teškim strojevima i komade odvozili kamionima metal, bio…, tako su se gromadi priključivali i usputni prolaznici. Opreznoodmakavši raslinje samo bi zainteresirano prisjedali na klupe kojima su odavno pootpadale daske sa sjedala ili naslona, a korozija im je oglodala metalne dijelove neprepoznatljive boje.Ubrzo bi se uključili uprisjećanje na prvemajeve, daneoslobođenja, daneustanaka, danerepublike, danedječjeradosti, cvjetnakorza…

Tko zna hoće li ikad obnoviti i paviljon s namještajem? Trgovački centri povoljno nude montažne hortikulturne elemente, sve do priručnih bazena, pa mogli bi urediti, naklapali su. Da ga nisu rastrgali, osmostranični objekt mogao je poslužiti kao sjenica, mjesni trefpunkt. Nekad bi, dodao je netko. A netko je uskočio da su tu mogli urediti i muzej, jer općina ionako nema ni jednoga. Ali ni restoran nisu obnavljali, ambulante se jedva tko i sjećao. Sve su sravnili sa zemljom. Ne rekoše ni tko ni kad. Najnoviji se gazda svaki dan dovozio iz Zagreba.

U današnje bi vrijeme to zvali Showroomom, a nekad su zvali izložbenim salonom. U vrijeme prije interneta tu su dolazili kupci na veliko iz svih republika i pokrajina i brojnih europskih zemalja uživo opipati i odabrati namještaj i parket. Sad su radoznalci sjedili uokolo kao u amfiteatru i prisjećali se kako su, kad su onomad socijalizam umjesto u obećani ipetoljetkama planiranikomunizam pretvarali natrag u kapitalizam, jednu državu u drugu. Nisu mogli okriviti da je sve uništio rat, iako je i mnogo njihovih mlađih radnika ratovalo.

Pričalo se kako će radnicima za minuli rad podijeliti našu firmu. Neki su odmah pomišljali na pojedine strojeve ili kombinirane sobe te što bi se moglo s njima, ali posrijedi su bile samo dionice o kojima ništa nisu znali. Pa se onda pripovijedalo kako su si sve to potajice među sobom već podijelili direktori i to samo oni najviši, jer oni su barem znali što bi s tim. Sindikalna delegacija pomišljala je otići sve do Beograda, ili barem do Zagreba, ili u Komitet, pa se usput saznalo kako dugogodišnji dotadašnji generalac uopće nema diplomu šumarskoga inženjera, pa je počelo isplivavati i drugo. Da su samo malo pričekali, ne bi se ni to doznalo, jer se država već raspala, a i prije negoli je zaratilo, generalac je odmaglio. Onamo. Nitko se nije čudio kad su im otamo prestale pristizati klade. I kamionima i vlakovima. Zarastao je i odvojak industrijskog kolosijeka koji je skretao s državne pruge, pa su ga željezničari odmontirali i još dobre šlipere posložili uz željezničku stanicu na kup. Odjednom ni njih više nije bilo.

Dok se na najvišoj razini tražio novi, još podobniji, naš vlasnik, pokazalo se da će, što se nikad prije nije dogodilo, kasniti i plaća. Uvijek bi desetoga, ni prije ni kasnije, glavna računovotkinja uzela direktorova merdžu, i kad im je bio jedini, i sama sa šoferom u dvije torbe iz banke dovezla gotovinu. Tada još nije bilo ni securityja ni blindiranih vozila, ali nije ni trebalo, jer se odavno ne dijeli ni gotovina ni papirnati rezanci, nego e-izvješća. Uglavnom minusi. Onda su ih uvjeravali da samo malo budu strpljivi, dok ne naplate prodanu robu. A skladišta su već bila prepuna. Nije da se ne bi našao kupac, ali teško kupac koji bi i platio.
Razjarene jer je izostala i organizirana zimnica sa svinjskim polovicama, vrećama krumpira i glavicama zelja, sindikalke su se postrojile pred upravom poput soldata, vikale kako će sad one krojiti svoju sudbinu, pa dan na dan odbijale proći kroz kapiju.

Nemojte, nemojte, žene, uvjeravaše ih šefovi od najnižih do najviših, dok se, na kraju, kamioni i inozemnih kupaca, koji bi još i dolazili po robu, nisu počeli vraćati prazni, jer ih nije imao tko natovariti.

Dok je vede nekim potencijalnim novim kupcima i namještaja a možda firme, ulagačima u njihovu budućnost, pokazivao Showroom, sve ih zaključaše.
Pokazuj, pokazuj, samo ti sad pokazuj dok imaš što, ciktale su.

Pokazale mi bumo tebi, dovikivale su protestantice.

A da je i htio, nije imao mnogo za pokazivanje, jer se i u namještaju promijenila moda, dok mjesecima nisu uspijevali ni promijeniti postav Showrooma, gdje je još bio izložen teški namještaj od punoga hrasta, kombinirana soba Nada. Sobe su nazivali po radnicama. Ova na kojoj je sad sjedio.

Nemojte, žene, bedesati, govorio im je onda ispod glasa, kao između sebe. Pustite barem gospodu u restoran na ručak, oni vam žele samo dobro, a mene ostavite kao polog da se dogovorimo k’o ljudi.

Ti si naš talac, drugo i ne možeš biti, odvraćale su mu odlučno, pošto im je dosadilo da se i dalje prave da ga ne čuju kroza debelo staklo. Samo su odmahivale, sad su već bile Novi nezavisan sindikat, kao: bit ćeš tu, dok ne isplatiš plaću, smjesta javi financijskom. A nije bilo ni novca ni financijskoga. Kad su procijenile da su strance dobro izgladnile, pustiše ih na objed. A direktor je mislio, a mislile su i one, kako će i njega pustiti popodne, do večeri najkasnije.
Kako ni dotad ništa nije riješeno, brižne su mu kuharice donijele večeru iz restorana, ali protestantice im nisu dopuštale prolaz. Ništa od ostanjaka od objeda za strance, koji je poput namještaja za izvoz bio nešto kvalitetniji nego za domaće; jest ćeš što i mi, da vidiš kakav nam napoj kuhate. Kako njemu, kuharice i njima ostaviše pohanac između dvije šnite kruha, nisu im tražile ni restoranski bon, paimnajaviše da sutra ionako neće skuhati ni to, jer ni dućan im neće više davati robu na veresiju. Ove samo zagalamiše kako nije strah najgore što čovjeka može snaći u životu i nastaviše još žešće iskazivati nezadovoljstvo, te se napokon događaj probio u TV Dnevnik.

Žene, pustimo čovjeka, neće unutra ništa riješiti, utrčao je netko straga. Nisu puštale, a straga se čulo mrmljanje: babe k’o babe, papskije od pape. Neka se žena ozlojeđeno razderala iz petnih žila:
Ti baš očeš da mi snemeno rukavice!? Premenili bumo ploču, dragi moj, premenili, neg kej! Buš ti onda videl

Vede je telefonirao, svi su vidjeli, još mu nisu isključili telefon, ali nitko od njegovih pomoćnika nije se više odazivao. Svi su se razbježali odnijevši i poslove. Njemu su dali otkaz. Po kratkom postupku. Da su i htjeli raditi, poslova jednostavno više nije bilo. Ni Radnički savjet, koji je još postojao, nikako nije mogao skupiti kvorum ni da donese odluku o izmjeni odluke: jedno je vikati u masi, a drugo gledati si oči u oči preko stola.

Ostaviše ga preko noći, postaviše i štrajkašku stražu. On je otvorio izloženu butelju stranoga viskija, pa on ga je i kupio u djutiću, i potočio i svojim čuvarima dok su otvorili izložene šahovske ploče išahirali pušući u ledene prste. Nije da nisu poslije, skriveni mrakom, došli tajni pregovarači da bi se ispričali i predložili da se ipak sve zaboravi, da bi bilo najbolje da se svatko vrati svom poslu, jer je sve obezglavljeno. Vede je, kao da im i nije prestao biti strah i trepet, samo pustio vrata da se za njima sama zalupe.
Pizdun, rekoše svaki sebi u brk kad se već nisu počastili međusobno.

Kišosnježica se prosula parkom. Pošto su u paviljonu isključili i vodu, i struju, i grijanje, žena mu je uzaludno kumila i molila idući od jedne do druge sindikalke, od nemila do nedraga, napokon otključaše vrata. Njega je hitna odvezla u bolnicu. Stvarno se razbolio. Neko se vrijeme nagađalo i da je i umro, da je nekamo otperjao, pritajio se.

Svi su mislili kako su baš oni pobijedili. Ne bi se ga više sjetili ni prigodice, osim susjede koja je, kad god su se poslije susreli, čula samu sebe kako mu je, dok su se ženske ono kurčile, u zanosu doviknula kako bi ga mogla mam priklati z tupem nožom i kak i njega jeli buju črvi. Nije se sjećala odakle joj je takva prijetnja došla na pamet, nije baš tako ni mislila, niti ju je on čuo, ali nelagoda je ostala.

Showroom je stajao zaključan. Zaboraviše i kod koga je ključ. Najprije je netko posve navukao zavjese do poda, baš su lijepo padale, dok se nisu same počele skidati na tlo žabicu po žabicu. A onda je, navodno, netko iznio namještaj. Kauč po kauč, stol po stol, policu po policu. Fotelju po fotelju. Nije se vidjelo. Nije se vidjelo niti da su iz parka nestale i drvene skulpture s ljetne kiparske kolonije, njegova ideja s nekoga inozemnog službenog puta.
Firma se otvarala, pa zatvarala kako su se smjenjivali vlasnici. I futur i futur drugi već su otišli u aorist, perfekt i puskvaperfekt.

***

I sad, baš kad su dovukli bagere za totalno čišćenje, uskrsnuo opet on u Showroomu. Kao da mu je to escaperoom.
Bome zgledi kej smrt na dopustu, zgrozi se neka jezičava mršavićava iz trećega reda.
A kad smo ono štrajkale, baš je bio zgodan, nastavila je druga, motao se rado oko sukanja.

A i suknje oko njega, nakreveljio se neki biciklistu trenirci iz drugoga reda.
Nabacivali su se okupljeni, i sami ostarjeli, doskočicama i poskočicama kao bećarcima u svatovskom kolu. Samo što nikome nije bilo ni do pjevanja ni do juškanja.

Neki su samo časkom prisjeli, ne preblizu, a neki su se zalijetali bliže ne bi li prizor s jobovski zgrčenom figurom uzmogli bolje kadrirati u selfiju. Mreže su se punile brže od obližnjih kontejnera. Kod njih se ionako nikad ništa zanimljivo ne događa i tko zna kad će im se opet pružiti takva prilika. Čak su pomišljali da se možda snima neka serija ili show.

Sekundarne sirovine nisu odustajale, raspoređivale su smeće znalački. Već se i vlasnik dovezao u vizitu tko mu to trati vrijeme. Samo je klimao glavom kad mu je pogled dohvatio odavno nevažnog igrača zavaljenoga u trosjedu među jastučićima pod prijetećom šakom njegova stroja. Kad je onomad drug vede zatvoren sjedio na istom kauču, iako je bio malen, sjećao se kako mu je tata nervozno hodao ispred paviljona povremeno odlazeći provjeriti da li je još uvijek direktorski mercedes tu, cijeli, ako bude nekamo morao iznenada odvesti druga direktora. A što ga je vozio, vozio je. Onda je zakratko vozio novoga gazdu, pa je, kad se u stečaju sve rasprodavalo, otkupio stari firmin auto postavši prvi taksist u kraju, prije nego što je organizirao prodaju polovnih auta, pa leasing, dok unosan posao nije prepustio još poduzetnijem sinu, koji je shvatio da je zapravo još bolja budućnost u čistoj, zelenoj industriji i sekundarnim sirovinama.

A na omari u sumraku vede na dogorjelu cigaretu pripali novu. Nekako su svi očekivali logičan rasplet: da opušak baci na hrpu preostalu od Showrooma i da sve nestane u plamenu. Da je stvarnost film! Osim mišjih i štakorskih gnijezda iz kojih su se, ostavši bez zalogaja, i glodavci povukli na rezervne položaje ne bi imalo više ni što gorjeti. Svi pretrnu kad se starčić uspravi s trosjeda i opušak odbaci na tlo. I pomno ga zgazi. Kao dok je bio pri snazi. Negdje u krošnji zagrakne ptić. U filmu bi bio ćuk.

20200122 – 20200211 – 202020317 – 20200402 – 2020421 – 20200424 – 2020026 – 20200427 – 20200714 – 20220119 – 20220815 – 20220908 – 20221020 – 20231023 – 20240703 – 20240725 – 20240802 – 20240805 – 20240806

Lada Žigo Španić u Republici o romanu Privremeno neuporabljivo Božice Brkan

Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika, u broju 7-8/2023., str. 170. – 173., u cjelini Kritika objavljuje kritiku romana Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022. Božice Brkan. Zahvaljujem Ladi Žigo Španić na sjajno napisanom tekstu te urednicima Tinu Lemcu i Liviji Reškovac na uvrštenju.

Prenosimo iz Republike:

Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2023.

Životna melankolija i novinarski egzibicionizam

Početak ktitike Lade Žigo Španić u Republici

Većina čitatelja voli čitati „dinamične“ romane u koje se uselio stvaran život, a malo njih voli sofisticirane tekstove, odnosno literarnu konstrukciju koja se zavlači u sebe, bez izravnih veza s ljudima i svakodnevicom. Takve knjige kao da više pripadaju piscu negoli čitatelju. A kada pisac ima i književno i novinarsko iskustvo, obično nastaje pravi desert – životna drama (koja se može dogoditi svima), napisana na zanimljiv način, a usto i raslojena i produbljena, kako bi se i ronilo, ne samo plivalo na površini života i proze. Među takvim piscima svakako je i nagrađivana pjesnikinja i prozaistica Božica Brkan koja uvijek piše živo i raznovrsno, pa radilo se o književnim, kulinarskim ili novinarskim tekstovima. Piše na štokavici i moslavačkoj kajkavici, a i na štokavici pokazuje široku stilsku lepezu, od književnoga govora do različitih slengova.

U novome romanu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2003.) glavna je junakinja Dora, zagrebačka radijska novinarka koja trčkara i izvještava o rasulu grada u vrijeme potresa i korone, a istodobno pokušava u glavi posložiti krhotine privatnoga života koji je također doživio potres. Stalno juri, a čini joj se da tapka na mjestu i da se vrti u krugu besmislenoga novinarskog senzacionalizma koji joj diktira Gazdarica radija, a i u opakom krugu vlastite egzistencije za koju ne zna je li njezina ili sudbinska. Život ju guta, povlači je u svoje ponore, a ona mora izvještavati i intervjuirati na sve strane o vidljivom rasapu grada, pa je njezin najveći san mir u histeričnome nemiru. Stalno je u radijskome eteru, u braku je s mužem koji je vara, u nejasnoj je vezi sa sumnjivim prijateljem-tajkunom, tu su još dijete, majka, teta i drugi likovi iz njezina života koji je nedefinirano introvertan, a i medijski prekomjerno ekstrovertan.

Novinarska manija

Njezin je život privremeno neuporabljiv, kako piše na mnogim urušenim zgradama, no ona ipak mora ići ukorak s kazaljkama nemilosrdna vremena, s terorom društvenih mreža, s lajkovima, šeranjem, pijarovskim i marketinškim vratolomijama, mora stalno biti na standby-u, jer novinarstvo nije više struka, nego nemilosrdni karijerizam do ekskluzive koja graniči s egzibicionizmom. Javlja se iz svih četvrti, mora povezati arhitekturu, operu, književnost, sadašnjost i spomeničku baštinu, odglumiti homo universalesa, ne zbog renesansnog gesla, nego zbog neoliberalnog tržišta i štednje na plaćama. Mora saznati kako se osjećaju celebrity face, moliti slušatelje da se javljaju iz svojih četvrti, namnožiti što više ljudskih priča zbog tobožnje globalne empatije, odnosno mora servirati što više special emisija, city light oglasa i ostalih mega-informacija. Tu su sponzori, kunsthistoričari, inspektori, načelnici, zastupnici i sve ostale čete u žurnalističkoj armiji koja prodire na oštećeni zagrebački teritorij. Dora je odraz svih pošasti ovoga vremena – digitaliziranoga života koji je postao hrpa aplikacija, novinarstva koje se odavno degradiralo i utopilo u moru trivijalija i tabloida, reklama koje guraju proizvod bez obzira na kvalitetu. S jedne strane, ljudski životi tonu u melankoliju, a s druge strane novinarska manija i konzumerski harač pretvaraju svijet u filmski set za provincijalnu „holivudsku“ produkciju. Dora među tim krajnostima jedva vibrira, obuzeta, opsjednuta, a istodobno i prazna, beznadna.

Božica Brkan, dobitnica mnogih književnih i novinarskih nagrada, predavačica komunikologije i autorica internetskih magazina, radni je staž provela u novinarstvu (Večernji, Vjesnik) kao urednica, novinarka i kolumnistica, a tu je branšu uplela i u svoj prozni opus. Priča o našem novinarstvu rasprostrta je u knjizi Privremeno neuporabljivo te u knjigama Lift (Azur Journal, 1993.) i Rez (V.B.Z., 2012.). Premda su ta tri romana različita po fabulama, likovima i vremenu i mjestu radnje, ono što ih povezuje jest živa novinarska tema, pa se kronološki može pratiti i raspad naše žurnalistike, nekada profesionalne, a danas toliko labilne da više ne postoje niti rubrike, nego univerzalni koš za life style, scenu, showbiz i druge sinonime čitava svijeta.

Kako je bilo nekada…

U romanu Lift junakinja (također imenom Dora) zaljubljuje se u Maca, bivšeg partijca, potom podobnoga Hrvata, a iza privatne priče razvija se novinarska scena koja početkom devedesetih još uvijek njeguje stručnost i pismenost, što će uskoro nestati privatizacijom, odnosno profiterskom „logikom kapitala“. Već u sljedećem romanu Rez dočarat će se novinarska „tvornička traka“ na kojoj se banaliziraju tekstovi za „opću“ publiku, kao da čitanje novine nije više ozbiljan posao, nego zabava, slikovnica, odmak od pravoga posla. Većina radnje u romanu Lift događa se u novinarskoj redakciji, odnosno radionici u kojoj se kreira i brusi tekst, sadržajno i jezično – tekst je još uvijek zaštićena kreacija, nema još kompjuterizacije koja sve uratke okuplja na jednome mjestu, pa se i tuđi tekst može kratiti ili nadopisivati. Početkom devedesetih novina se još lista po rubrikama, crne kronike su pri kraju, nitko se ne rasipa tragedijama kao atrakcijama, postoji još uvijek empatija, dobro i zlo ne izjednačuju se pod istim nazivnikom. Novinari se dijele na stručnjake za ova i ona pitanja, čitatelji imaju povjerenja u informacije, a glazbenici, glumci i redatelji u nesanici čekaju jutarnje izdanje da pročitaju tekst uglednoga kritičara. Postoje još uvijek profesionalni novinari i novinski pisci (autori vijesti i kolumnisti, reporteri), svaki tekst se piše, ne kuca se bezumno kao danas, senzacije se ne proizvode na prvu loptu, a trač se još uvijek smatra nižom vrstom, nedostojnom ozbiljnoga novinarstva. Informacije se sakupljaju na terenu (istraživačko novinarstvo), a ne na internetu („prepisivačko“ novinarstvo). Na kraju novine stoji karikatura kao predah od svega, humor je na cijeni kao kritički odmak od politike, a danas nemamo više ni humorističkoga lista.

Korporacijski tornado

U romanu Rez Brkan nam servira tobože kriminalističku, a zapravo socijalno-psihološku priču o profesionalnom i etičkom propadanju žurnalizma koji će kasnije zaglibiti u sve ono što Dora proživljava u romanu Privremeno neuporabljivo. Ubijen je branitelj i reporter novine, a iza sve stoji krim-scena koja mu se osvetila zbog snimki ratnih zločina. Priča se pripovijeda iz ugla mnogih likova, od prijatelja do sumnjivih „art“ direktora, različitim jezicima (tu je autoričino carstvo „fukcionalnih“ govora). Novinarstvo je biznis (na neki način povezan s kriminalom), ekskluziva je glavna riječ struke, društvene mreže histeriziraju, podcastovi se gomilaju, novinar je zapisničar ružnih strana svijeta od 0 do 24, suosjećanje je loša strana novinarstva, a nemilosrdni juriš do bombastične afere najveći je heroizam zaposlenika. Taj korporacijski gigant gazi sve pred sobom, bitne su grozomorne teme, a stilizacija tekstova je najmanje važna, pa su poželjni novinari-tipkači, odnosno daktilografi koji bez emocija prenose ono što im je naloženo „odozgo“. Nekada su novinari bili žrtve ideologije, danas su žrtve menadžera i pijarova koji promoviraju, guraju, forsiraju sve ono što donosi novac, bez obzira na moralnu cijenu. Nekada su ljudi tračerske novine poput Asa kupovali krišom, da ih netko ne bi „krivo shvatio“. Danas su takve tiskovine postale legitimno dnevno novinarstvo, osobito na portalima, gdje odmah ispod vijesti o stravičnom ratu u Gazi ili Ukrajini stoje hvalospjevi o folk zvijezdama ili tekst o najskupljim domaćim razvodima. Privatni život danas je važniji od javnoga, lektura, odnosno pismenost zadnja je rupa na svirali, a ime i prezime novinara stoji i iznad prizemnih nekoliko rečenica koje se guraju pod „autorstvo“. Rijetke su novine koje još drže „do sebe“. Tekstovi su sve više nalik na kupusarije, a sve manje na osmišljene cjeline. Naslovi često nemaju veze s tekstom – oni, paradoksalno, privlače pažnju kako bi odvukli pažnju od srži teksta.

Roman Privremeno neuporabljivo dočarava Dorin život kao niz fragmenata, a dijelom prikazuje i život u današnjoj globalnoj civilizaciji koja čitava nalikuje na niz datoteka, tražilica, programskih smjernica i drugih mobilnih alata, kako na ekranu, tako i u svijesti ljudi. Sve više koristimo kratke rečenice u dopisivanju, a imamo sve manje strpljenja za opširan suvisao tekst, kao i za oblikovanje vlastita života u smislenu cjelinu. Jesmo li postali odraz društvenih mreža, odnosno jesmo li postali žrtve u velikoj mreži koju je na nas bacio Tehnopolis? Krećemo li se po svojoj volji ili se u toj mreži koprcamo, jer smo opet ulovljeni po tuđim željama i direktivama? Roman Privremeno neuporavljivo izaziva nam niz pitanja – on kao da je poticaj za raspravu o tome gdje je nestao čovjek, gdje je nestalo novinarstvo, gdje se to razlomio svijet na tisuće jurećih staza. U velegradu postajemo sve skučeniji, on nam ne širi vidike, nego nas mrvi u okviru straha, u koji nas sabija. Čovjek metropole više nije flâneur koji ima vremena doživljavati isječke grada i obogaćivati ih svojim asocijativnim nizovima na lirski način. Velegrađanin je postao trkač za egzistencijalnim ciljem koji preskače sve dionice na svom putu kako mu ne bi pobjeglo vrijeme. Dokolica, nekada izvor kreativnosti, gotovo je dokinuta, a ako i postoji, u njoj žive uglavnom „gubitnici“ koji ne žive ukorak s ovim vremenom, koji nisu in nego out. Eto, svaki ljudski status dobiva engleski prefiks. Život staje u nekoliko slova.

Globalna mreža

Jesmo li svi danas u svojoj svakodnevici privremeno neuporabljivi, možemo se zapitati, jer je egzistencija odavna zgazila esenciju. Može li ta privremena neuporabljivost izazvati i trajnu? Može, uzmemo li u obzir da je depresija danas postala jedna od vodećih bolesti, upravo zato što se čovjeku nameće odgovornost za vlastitu sreću (što ju propovijedaju life coachevi, trgovci i ini širitelji unosna uspjeha), a ne može tu sreću dostići. Nijanse vide rijetki, krajnosti su vrišteći putokazi – ili si winner ili si loser. No, još uvijek postoji mali postotak stanovništva koji vjeruje da se misli i tekstovi mogu i dalje prenositi na sporiji način, jer taj put nešto ostavlja za sobom, dok brzina dokida i samu sebe.

Stoga, ne dajmo se u grotlo besmislenih natuknica niti polovičnih vijesti, nego očuvajmo, barem u mislima, vlastiti dan. To bi mogla biti jedan od poenti ovoga romana čitamo li ga dubokim psihološkim „okom“. Razmrvljenost, fragmetarnost, bezumna brzina, od aritmične ljudske psihe do pompoznoga novinarstva, može stvoriti zanimljivu konstrukciju romana, no ne i poželjnu konstrukciju stvarnoga života, premda smo svi njezin dio. Ovo je i egzistencijani i društveni, a i pravi novinarski roman koji pokazuje sav jad i svu bijedu današnjega novinarstva što je umrlo u našem divljem kapitalizmu (možemo na prste izbrojati svijetle strane). Možda bi trebalo stare primjerke novina sahraniti na Mirogoju, onako kako su karikaturisti za ideoloških nevremena sahranili karikaturu. Zbogom, novine, pišite nam opet!

Lada Žigo Španić

Lada Žigo Španić u Republici o zbirci Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Časopis za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju ožujak-travanj 2021., godište 76, broj 3-4, uz drugo u Kritičarevu izboru ugostila je Ladu Žigo Španić, str.145. – 160. Među sedam sve dobrih knjiga odabrala je prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020. Sa zahvalom i radošću prenosimo taj izuzetno zanimljiv tekst.

Izvrsne pjesme o hrani u ozračju staroga zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, doista zaslužuje posebnu pozornost.

Mnogo je danas knjiga o hrani (što pukih kuharica, što kuharica uz esejističke priloge, koje najpopularnije piše Veljko Barbijeri), no malo je poezije o hrani. Zapravo, prije ove knjige i nemamo tako specificiranu liriku uz sjajne prozne priloge. Knjiga Gastrolatrija, puna domaćih i egzotičnih plodova i slastica, puna „mirišljavog ozračja kuhinje“, puna raznovrsnih tradicija i umijeća, lako nas može hipnotizirati, jer nas zamamno uvlači u bezbroj doživljaja i slika, i to razigrano, „skokovito“, iz osjeta u osjet, iz prizora u prozor. Riječ je, naravno, o književnom „ukuhavaju“ i „prohukavanju“ ove slasne teme – vrsne autorice umijesile su u poeziju i prozne priloge ukusan materijal i pregršt lijepo stiliziranih rečenica, isprepletenih misli i asocijacija i drugih literarnih začina, što je svako jelo u ovoj knjizi učinilo jedinstvenim i neponovljivim. Nije riječ samo o pjesmama o hrani, koje su obje autorice napisale i na štokavskom i na kajkavskom, uz krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje, nego je riječ i o poeziji zavičaja, onog davnog djetinjstva koje je imalo mirise, okuse, njuh i opip, bilo u prirodi, bilo u majčinim i bakinim hižama u kojima se „njušila“ hrana, često ubrana iz raskošnog i raznovrsnog vrta, te male kućne „arkadije“.

Knjiga ne donosi konkretne recepte, nego su pjesme zbir posveta nekim jelima iz zavičaja, a ta jela autorice su opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i prostore starih domaćinstava, siromaštvo i bogatstvo stolova, odnosno i onu „svetu“ hranu koja je bila puki izvor opstanka, ali i onu obilniju, „prazničku“, što bijaše izvor posebnih radosti i užitaka.

Kada govorimo o esejima u knjizi Gastrolatrija, moramo naglasiti kako je riječ o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarne akrobacije, koje će s užitkom pročitati i „uža“ i „šira“ publika.

Duplerica ili odličan tekst Lade Žigo Španić o zbirci Gastrolatrija

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava fenomenologiju jela:

„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. (…) U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko. Asocijacije na vrijeme kada se – ne pojmeći ni kada i za što bi to imalo poslužiti kasnije u životu — upoznaje slatko, ljuto, kiselo, gorko, toplo. Na jeziku i hladno i vruće i glatko i hrapavo. Tek poslije na okusnim pupoljcima svoga rođenog, nematerinskog jezika, snubi te tajna da je slanije ako posladiš, a slađe posoliš li.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić „Za hižnim duhama i uspomenama“:

“Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada.

Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!“

U poeziji o hrani „dvije božice“ pišu različitim stilovima. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, arkadijski ples užitaka, a Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, često „prepričavajući“ u njima anegdote iz djetinjstva. Ukratko: izvrsna knjiga pjesama uz sjajne eseje o hrani, odnosno knjiga koja se i čita i dobro „kuša“!

20210607

B. Brkan u časopisu Republika: Pop-književnost

U pripremi za Zagrebačke književne razgovore uredništvo časopisa Društva hrvatskih književnika pozvalo je književnike da napišu Što je književnost danas? Kako sam na Upravnom odboru DHK grintala upravo o natječaju/natječajima, osjećala sam moralnu obvezu da i ja napišem koju, a kako pripremam više od pola godine jednu drugu, sličnu temu, odabrala sam odrediti se o Pop-književnosti. Zadovoljna sam tekstom.

I, eto, u Republici, u dvobroju za studeni i prosinac 2019. od 133. do 140. stranice u temi broja i moj je prilog raspravi u kojoj meni više ili manje zanimljivim tekstovima i podtemama sudjeluju i: Božidar Brezinščak Bagola, Danica Bartulović, Jadranka Klepac, Ljiljana Domić, Biserka Goleš Glasnović, Božica Jelušć, Marina Katinić, Emilija Kovač, Ružica Martinović-Vlahović i Luka Tripalo.

Ali, uz druge teme tu su odlični poetski i prozni prilozi Darije Žilić, Slavka Jendrička i drugih. Prema mojem ukusu, ne zato što je i moj tekst tu niti zbog čak 250 stranica, to je u posljednje vrijeme jedan od zanimljivijih brojeva toga književnog časopisa. Uredništvo Tin Lemac i Božidar Petrač, lektura i korektura Livija Reškovac, grafička oprema Neven Osojnik. (BB)

20191217