Normalni ljudi, unutra i vani – Umjesto kave 19. travnja 2020.

Na Podilaženju lijenosti(urednik Siniša Matasović, izdavač Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture) prošle mi je godine, na godinu prije objavljenu knjigu, Denis Vidović, jedan od Sinišinih sisačkih literarnih mladaca, napisao posvetu kao kolegici po peruljubiteljici dobre klopeNajbolje je jelo ono kojemu se najkraće divimo.Ja sam, priznajem,  ostala na tim njegovim aforizmima – nisam bez razloga na polonistici kod Zdravka Malićaodabrala seminarski čerečiti aforizmeJerzyja Leca! – a razoružao me je upravo objavljenim novim romanom Normalni ljudi(i urednik i izdavač isti) toliko da sam ga progutala u jedno poslijepodne. Nije to velik roman (oko 230 stranica), ali je zanimljiv za čitanje. I razmišljanje. 

Naslovnica romana Denisa Vidovića

Da mi je poštom stigao samo tjedan-dva ranije, kad se sisačka ekipa još mogla probiti na predstavljanje u Osijek, zacijelo bih ga iščitala posve drugačije. Uostalom recenzentica Slavica Sarkotić opisala ga je kao duhovit roman o našemu problematičnom zdravstvenom sustavu, a sada je, s našim debelim iskustvom socijalne distance, kad smo svi, umalo cijeli planet, postali od svojevrsne metafore stvarna zatvorena globalna ustanova,dobio neplanski dodatnu dubinu na koju sigurno ni mladi autor nije računao. Time je dobio i priliku za nova čitanja i iščitavanja. Nadam se i za predstavljanja uokolo.

A time duhovitost književnoga teksta postaje ljekovita poput terapijekoju svako malo stvarno i zaziva na beletrističkim stranicama. Ne može se reći ni da je roman distopijski, realističan mi je na Kafku, koji u svome tekstu obično hoće unutra, a ne van, a za Denisova Izaka Gržanića nisam sigurna – pogovo poput toga glavnog lika iz romana ovako udobrovoljena prestižnim humorom– kamo bi htio i tko je tu s kojom dijagnozom, tko bolesnik a tko  samo luđak.

Eto kaže na POČETKU:

„Potpiši ovdje da ostaješ dobrovoljno ili ćemo se pobrinuti da ostaneš puno duže dobrovoljno, nego što bi ostao ako potpišeš da ostaješ dobrovoljno“, pruži mu papir. 
„Važno je imati mogućnost izbora“,  počeše se mladić po natpisu svoje plavkasto prugaste pidžame. 
BOLNICA „LJEČILIŠTE“, pisalo je. (str. 5.)

A na KRAJU:

Nakon što se konačno probio do izlaza i začuo zaključavanje vrata iza sebe, Izaku nije preostalo drugo nego da nastavi do drugog izlaza. Duboko je udahnuo svijet izvan zidova bolnice; svijet koji nije poznavao poremećene primjerke nestabilne osobnosti, svijet u kojem nije nedostajalo topline i međusobne zainteresiranosti za osobe koje su ga činile, svijet u kojem nitko nije stezuljom sputavao svaki drugačiji pokret ili ideju. Bio je to svijet u kojem žive normalni ljudi. (str. 225.)

Kako aktualno: povrće i stezulje na sisačkoj tržnici za naslovnicu knjige snimio je Siniša Vidović

Normalni ljudiatmosferski me podsjećaju na Formanov Let iznad kukavičkoga gnijezda, samo što se baš i ne pjeva, a još više na mjuzikl PacijentiGavran-Huljić-Barberić. I u filmu i u mjuziklu i u romanu također nema one navodno tanke granice između pacijenata i pacijenata, odnosno psihijatrijskih bolesnika i bolesnih na drugi način, čak i među, kako ih Denis u romanu sve ne naziva, dvadesetak jakobinaca, zoroastera, braće po pidžamama, menjševika, zelota, opričnika, blankista, sandinista, pasa Božjih, prevarenih borhesovaca, stoika, boddisathvi… 

Kao da je mladi romanopisac raširio neki od svojih aforizama ili spolijepio aforizam do aforizma, samo da bismo ih mi drugačije čitali u dužoj – pitam se da li stvarno stvarnosnoj– prozi. Možda je, rekoh, duhovit bio do prije kojega tjedna, sad, i ako to nije kanio, ispada podsmješljiv, ciničan, sarkastičan, ironičan, kao i svaki od nas bivših, obmanutih idealista. Najbolje da se za ovih dana kad već više i ne znate što biste sa sobom od sobe do sobe, u očekivanju najnovije presice iz nacionalnoga Stožera Civilne zaštite, podružite sa zanimljivim likovima od Ivana Gržetića, Ivana Groznice, majke Tereze, Trenka, Tepeša, druga Franje do Ljudevita Draškovića i sličnih, a i s doktoricom Ivanom Kastiljevićkoja za psihijatrijske seanse prekomjerno tepa, često odmilicama u vokativu: pudingić, štruklica, skarabejiću, djetelinice, koalice, ljubičice, šećeri, ribice, pikiću pernati, marmeladice, ugljikov dioksidić, kalcijić, kremšnitice, roladice, zlatice, bombonjerice… 

Pripremite se na promišljeno zanimljiv jezik i stilogenost: žargonizme, anglizme (osim pravoga engleskog i na: vejkati, fajndam, šeram, slipanje, drimajte, tinkam, tolkati, kveščanje, lajka kata, čejndža, tačati, representaju, hašati, emplojević, sejvaj…), administrativizme (tabletice VS1-VS8, formulari A1, B1, C1, postoci na str. 129…). Ne nedostaje ni psovki i prostakluka: Jeebe se tebi! Jebi ga, jebote, pičke materine, pizda materina, pičkarati, sterati u kurac, Oš se jebat sa mnom?…). Katkad su i sama opetovanja duhovita, primjerice Tipkajuća tišina, a umalo začudne postaju, sad itekako vrlo prigodne i dezinfekcijskeigrarije s vodom od lika zaraženoga zarazom, koji ne pere ruke, nego pere katkad zrak, a katkad i vodu i tome slično, i kojem je voda iz jedne slavine, lijeve (ili desne, svejedno) čista, a iz desne (ili lijeve, svejedno) prljava. Kao i u stvarnosti, i tu se peru ruke. 

Autor Denis Vidović i urednik Siniša Matasović s jednoga od prije korone učestalih sisačkih književnih događaja / Fotografija Miljeno Brezak

Odjeljci posvećeni hrani, učestali i poput dnevnih obroka ritmički raspoređeni među ukupno 57 njih, meni su toliko zanimljivi da zaslužuju i posebnu priču, gastropriču, pa nju ostavljam za Oblizeke, Bakanalije u ludnici. Dodajem tek da vam izazove zazubice:

44.

Doktorica Ivana Kastiljević  bila je zauzeta telefonskim razgovorom i samo je rukom pokazala Izaku da sjedne. 

„Da zlatica, prvo ćeš narezat špek na kockice. Tako je. A onda ga malo isprži na ulju. Ma uzmeš si neki veći lonac. U tome ćeš raditi i umak, a još ćeš poslije u njega i špagete umiješat. Da, da, bolje ti je tako. Onda će se sve onako fino spojit, puno bolje nego da prelijevaš umak preko špageta. Ovako ćeš pokupit sav umak. Ma samo malo, dok ne porumeni. Vidjet ćeš već. Ajde, sunce, pa ti nazovi ak zapne. Bok bok bok, pusa pusa bok! Bok, Izak sunce. Ma sin mi radi špagete carbonara, a prvi put pa mu ja malo pomažem. E i on isto ima dvadeset dvije godine kao i ti.“ 
„Dvadeset jednu.“ 
„Što kažeš?“
„Star sam dvadeset i jednu godinu. Rođen sam pred kraj godine u jedanaestom mjesecu.“ 

P. S. Denis, proš’o si!

20200407 – 20200408 – 20200409 – 20200410 – 20200411 – 20200418