Tito, Tuđman, Tuđen – Umjesto kave 8. siječnja 2021.

Blagdanski dar koji me je rasplakao suzama, radosnicama, knjiga je Tito, Tuđman – Jedan zavičaj, jedan put/ 200 skiciranih životopisa, Večernji list, 2020. S posvetom. Ionako bih je kupila prvom prilikom, ali mi ju je poslao autor Branko Tuđen, nekadašnji vrlo uspio, ali prije kraja mandata smijenjen glavni urednik Večenjaka. Već sam uz Večernjakovu monografiju napisala da je od 15-tak mojih glavnouredničkih posada u životu, po mojem, sa vrlo jakim kolegijem, on bio najbolja. U prilog tome govore i tadašnji uspjesi Večernjaka, iza kojega je vodio i Hrvatski obzor te Sportske novosti. 

Naslovnicu je kreirao Zoran Birman

Načitala sam se Tuđenovih manje sportskih, a više političkih tekstova, pa i onih kada je, bivajući uredničkim grudobranom za svoje autore, u nevremena kad su Večernjak parafrazirali Bezgrešnjakom, pisao ono što se moralo odraditine tjerajući nikoga da potpisuje što ne misli. Autorica ovoga teksta to zna, jer sam mu i kolumnistica i urednica Vrta (za koji sam kao najbolje uređen prilog u hrvatskom novinarstvu dobila Nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za 2000.). Sjećam se kako je smatrao da bolje da misle da je loš karakter nego loš čovjek. O svome autoru kao čovjeku govori i ova knjiga, procjenjujem bolja i od nekadašnjih novinskih tekstova i od prethodne dvije S političarima u četiri oka – dnevničke bilješke glavnog urednika(2007.) i Tito, Tuđman, Hrvatska – 100 skica za portrete s političkog groblja(2013.). U tekstu je, i sam kaže, do punog izražaja došla Tuđenova strast za povijesnom literaturom, odlično je uređena (urednik Žarko Ivković s poticajnom literaturom (navodno 500 od 600 apsolviranih naslova!), pouzdanim abecedarijem) i solidno opremljena (naslovnica Zoran Birman), tako da 500 stranica u dahu pročitaju i čitatelji mlađi od naše generacije, neskloni tisku, a koji ni prirodno ne mogu pamtiti ni manjinu spomenutih imena i događaja.

Knjiga je zamišljena u devet tematskih cjelina: 1. Josip Broz Tito bio je Matija Gubec 20. stoljeća; 2. Franjo Tuđman neosporan je pobjednik borbe za državu; 3.  Katolička crkva u Hrvata: Kuharić, Šeper, Stepinac; 4. Od Deklaracije i Desete sjednice do Karađorđeva;  5. Kardelj, Krleža, Bakarić, Krajačić, Velebit, Kopinić; 6. Titovi vjernici; 7. Tito i Srbi – desetljeća međusobnog nepovjerenja: 8. Jugoslavenska armija – zagonetna i neispričana priča; 9. Jugoslavenski generali u Hrvatskoj vojsci.Sve neće čitatelje podjednako zanimati, pa neće ostati zakinuti ako eventualno što preskoče ili čitaju li naprijed-natrag.   

Povremeno me je hvatala panika kamo će nas sve to odvesti, ali zanimljivo je kako je Tuđen svladao opsežni materijal, uobličio da u tekst, podijelivši ga u kraće, nejednako dugačke članke poput novinskih, zanimljivih naslova, npr. Novinar Bešker zaustavio je Žankovu rehabilitacijuKrleža Savki: Draga Savka, Tito je iskusan igrač pokera i neće mu ruka zadrhtati kad vas bude trebao odigratiBakarić je od Vjesnikaželio napraviti drugu Politiku. I time i dobrim jezikom podsjeća me na Večernjakovu novinarsku školu iz ponajboljih vremena. Tuđen nije stilogeni pisac a i ne gnjavi pametujući, nego publicistički jasno priča priču, ali se – za njega mi je to novina! – i neočekivano opušteno igra. Podsjeća me katkad na moje dijete koje je legić-željeznicu u čas znalo preobraziti u uspinjaču ili kakav drugi poticajni maštoviti konstrukt. Na nemoguće načine spaja dosad tobože nespojive i nespajane stvari te oblikuje novi kontekst, uzročno-posljedične veze, pogled, perspektivu o odabranim osobama i temama posežući za citatima različitih autora i stavova iz posve oprečne literature, od ustaškedo staljinističke, srbijanske, za koju kaže da je bolja od naše, i druge. 

Podjetilo me to na Hergešića i njegovu o tome kako nije znanstvenik tko nije napisao novinski tekst i nije novinar tko nije napisao znanstveni rad te na studij novinarstva (još sredinom sedamdesetih!) i na, socijalizmu i nedemokraciji unatoč, i teoriju i praksu kako i za najobičniju vijest nužno moraš imati najmanje dva izvora. Iako sam mnoge od citiranih knjiga pročitala, otkrivaju mi se ponekad zanimljivim otkrićima. Čak zabavnim da bih najradije išla čitati iznova pročitano ili čitati nepročitano. Tuđen se ne opterećuje poviješću kao učiteljicom života i pravovjernošću, čini se kako je sve promjenjivo i best before, a ni ne razmeće se naknadnom pameću, nego dijeli kao sebi za dušu. Imam dojam da mu čak nije nužno ni da se čitatelj složi s njime. Bez dvojbe je najzanimljiviji kad kaže pisac ove knjige, jer tada obično slijedi i dodatna, nova perspektiva, nešto iz backstage, Tuđenovo svjedočenje iz prve ruke, često vrlo vrijedno, nepoznato, iz vremena kad su se, kao i na propalom 14. izvanrednom kongresu SKJ, u stankama u skupštinskom restoranu miješali članovi CK i novinari, a nisu čubili pred haustorima na suncu i snijegu da se državni, partijski i ni demokratski izabrani visokodostojanstvenici tobože udostoje usput dati izjavu. 
Predgovor Put prema ovoj knjizi otvorila je 1990. godinamogao bi otvoriti put i prema dodatnim autorskim sjećanjima, koja bi mogla ispričati i više od toga kako i zašto Tuđen nikad nije ni pozvan ni ušao ne samo u Tuđmanovu stranku, nego ni u „njegov“ zrakoplov: „Dok su se pojedini novinari gurali u državni zrakoplov na putovanjima primjerice u Argentinu, Čile, Australiju i Novi Zeland, ja sam putovao redovitim linijama u biznis klasi, smješten u najbolje hotele, što mi je visokotiražni i dohodovni Večernji list mogao priuštiti.“ Spominje ga i kao jedan od fenomena, a ne izostavlja ni prije Večernjaka također moj, ali gubitaški i povijesti prepušten Vjesnik.

Ne samo Zagorcima i kajkavcima bit će zanimljive teze o tome kako zavičaj oblikuje ljude, u knjizi Hrvatima i hrvatskoj važne ljude rođene u krugu nekoliko desetak kilometara, nego i različita zagorskasvjedočenja, primjerice kako je uzaludno nagovarao Gregorića da osnuju zavičajni klub kao ravnotežu podravskome, slavonskome, hercegovskome…, te kako je usred neke beogradske sjednice, prema Mesićevim navodima, hladnokrvnome Gregoriću iz torbe ispao magnum tik pred generala Kadijevića! 

Zanimljivo je tko je, sudeći prema susretima i intervjuima za Večernjak, Tuđenu bio odličan znanstvenik a loš političar, tko netalent za politiku, što kaže o Denisu Kuljišu ili o Feralu, kako je Tuđman očekivao da Hudelist postati njegov Dedijer, kako ga Savka nije voljela misleći da je Tuđmanov potrčko, kako je Miko Tripalo više volio Novi list od Večernjega, o tome tko je u bližoj ili još bliskijoj povijesti vedrio i oblačio, tko je što prokockao, a tko, baš kao u predratnom hitu, bio i ostao đubre do kraja. Ima tu ozbiljnoga štiva, a ima i štikleca, kako se kaže u nas, u novinarskome svijetu. Nije čudo da sam knjižurinu progutala u dva poludana. Sad, Tuđenu moj, čekam – novu!

20201231 – 20210108