Suze i smiješak za Vjesnik – Umjesto kave 22. siječnja 2020.

I mjesec je dana prošlo kako sam, opraštajući se sa svojim važnim urednikom iz Nedjeljnoga Vjesnika Zvonkom Gajskim, nakon ne punih, ali gotovo tri desetljeća, ponovno u gomili nas nekadašnjih rastuženih i tko zna kuda sve porazbacanih vjesnikovaca ugledala Ivana Ivicu Kranjčeca. Jednoga od onih ljudi kakvih se nema puno u životu. Zajedno smo radili, on nije bio novinar nego je brinuo o tadašnjem računalskom sustavu, koji se taman od kućnoga VRS-a odijelio u manje redakcijske. Još smo radili na računalima naslijeđenim od Univerzijade, zelenih slova. Ako me sjećanje dobro služi, Maroje Mihovilović osmislio je stvar tako da smo za neke znakove morali ukucati i po četiri tipke. 

Susret: Božica Brkan i Ivan Kranjčec / Fotografija Miljenko Brezak

Mnogo sam zaboravila i iz Večernjaka odakle sam otišla bit će uskoro i prije desetljeća, a kamoli ne bih od proljeća 1992., kada sam odlazila iz Vjesnika, iako mi je ostalo dojmljivo svježe kako se, recimo, Hido od glodurasa tri uzaludna redizajna premetnuo u diplomata i veleposlanika Hidajeta. Nakon jedno pet pošiljanja na čekanje i novoga pred nama od šest mogućnosti za izlaz, odabrala sam prelazak kat niže, u Večernjak – OOUR-i NIŠPRO Vjesnik postali su samostalna poduzeća ili tako nešto. Još se najavljivalo nikad ostvareno spajanje vječnoga gubitaša, kontejnera kadrova, i bezgrešnjakate zajednički novi tjednik. Nisam primijetila da baš pretjerano, kao što mi se ondje nitko pretjerano nije veselio, itko žali za mnom (osim što se Jagoda Martinčević derala po redakciji kako to dopuštaju da im odlaze najbolji ljudi i iako su me ubrzo poslije najmanje dvojica glodurazvala natrag!). 

Piće različitih naraštaja vjesnikovaca u počast Zvonka Gajskoga / Fotografija Miljenko Brezak

A onda se pojavio gospon Kranjčec i rekao mi kako je baš tada morao napraviti najteži posao otkako je u Vjesniku: da bi me večernjakovci mogli uvesti u svoj, morao me je izbrisati iz Vjesnikova redakcijskog računalskog sustava. Samo smo se pogledali i zagrlili. Onda sam otišla u WC i isplakala Vjesnik, jedno dvanaest godina života. Hvala Kranjčecu, a i hvala Tebi, Gajski, Zvonac moj, što si nas makar na zajedničkom oproštaju u tuzi spojio i u smiješku. Da se zagledamo u desetljeća svojih života.

20200120 – 20200121 


Hrvatski kvadrati, hrvatske kockice – umjesto kave 15. srpnja 2018.

Kolega Zlatko Šimić odličnom rubrikom Tjedan u 10 pitanja Borisu Ljubičiću u Magazinu Jutarnjega lista, 14. srpnja 2018. podsjetio me i na moje kockice, kojima i današnji nogometni slap, poput onoga Dobriše Cesarića, i moja kaplja pomaže ga tkati.

U intervjuu naš sjajni dizajner Ljubičić podsjeća uporno kako su hrvatske kockice, prema američkim zvijezdama, startale njegovim crveno-bijelo-plavim kvadratima 1990. One koje je kreirao za crikvenički Product of Croatia 1994. udružene su na plakatu i drugim promomaterijalima s mojim tekstom, zapravo dijelom novinarskoga teksta kojim sam samu sebe ispratila 1992. iz Vjesnika i poželjela si dobrodošlicu u Večernji list. Ponoseći se plakatom i tekstom, objavljujem ga kao još aktualnoga:

Product of Croatia koristimo kao emotivni naboj, ali nipošto kao nadomjestak za inferiornost u kvaliteti, količini, ideji, odabiru. Hrvatska se najbolje brani i najbolje osvaja standardima, koji se ne razlikuju od europskih/svjetskih. Na svakom području. Na svakom području možemo bolje i možemo svoje.

Božica Brkan

20180715

Denis Derk o kajkavskim proznim sonetima Božice Brkan

Denis Derk u Političkom magazinu Obzor u rubrici Knjiga na stolu na stranici 35 Večernjeg lista u subotu 10. veljače 2018. pod naslovom Kajkavski prozni soneti iz pera literarne ‘teroristice’ Božice Brkan koja se bori za kajkavski piše kolumnu / kritiku njezine u listopadu prošle godine objavljene zbirke kajkavskih priča “Život večni”.

Internetsko izdanje dodaje u podnaslovu:

Njezin “Život večni” iznimno je kvalitetna zbirka nevjerojatno mračnih priča u kojima ona kajkavska upravo fanatična tragičnost itekako dolazi do izražaja.

Vukovarka, muškatla gopođe Marije i gospođe Jasmine – umjesto kave 3. kolovoza 2017.

Gospođa Jasmina Reis očito je za mene vrlo poticajna. Najprije me je nadahnula za priču Cohenova longplejka (objavljena u Večernjaku!), a onda mi je netom esemesom poslala iznenađenje koje me je baš zdrmalo (piše: i nju je!), uz poruku kako je tražeći nešto drugo naišla na našu zajedničku Vukovarku.

Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.
Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.

O toj je muškatli, belogoniji, pelargoniji, điranu, naime pelceru donesenome u nevremena iz Vukovara, pa uzgajanome u Zagrebu i nazvanome po gradu-heroju, njezina majka Marija Šenoa, supruga Zdenka Šenoe, i to ne jednom, pisala prije više od dvadeset godina u Večernjakovu Vrtu, koji sam tada uređivala. A ja sam napisala i kolumnu Pogled odozdo.

Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.
Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.

Koliko sjećanja uz dva-tri izreska iz starih novina! Ma moram konačno napisati svoju vrtnu knjigu, jer je zaslužuju i brojni suradnici i čitatelji Vrta. Hvala i jednima i drugima, i gospođi Mariji, a i gospođi Jasmini.

Moja kolumna Pogled odozdo (Vukovarska muškatla) iz Večernjeg lista, 1997.
Moja kolumna Pogled odozdo nadahnuta vukovarskom pelargonijom iz Večernjeg lista, 1997.

20170803 u 19,10