Među četrdesetak sudionika 5. Festivala Nagrade Vesna Parun u Stubičkim Toplicama na svečanoj završnici u subotu, 25. lipnja 2022. , najdojmljivijom je ocijenjena pjesnikinja Diana Burazer s pjesmom Povijest u Arial fontu.
Diana Burazer daje izjavu na novinare / Foto Miljenko BrezakS dodjele nagrada / Foto Miljenko BrezakOcjenjivački sud slijeva nadesno: Marija Lamot, Zlatko Krilić, Zoran Ferić, Lidija Dujić i Božica Brkan / Foto Miljenko brezak
Ocjenjujući ukupni dojam odnosno kvalitetu pjesme ili slobodnih formi te interpretaciju, ocjenjivački sud koji su činile dosadašnje dobitnice skulpture akademskoga kipara Ivana Tuđe, poslije prvoga dobitnik Ludwiga Bauera, Marija Lamot, Božica Brkan i Lidija Dujić, te predsjednici književnih društava HDP-a Zoran Ferić i DHK-a Zlatko Krilić, procijenio je drugom nastup Sofije Sonje Bećirević s flautom i s Pjesmom svjetionika,a trećom Sanju Horvat s pjesmom Orah.
Ovogodišnji jubilarni festival u godini 100. obljetnice
rođenja velike poetese trajao je dva dana, a u parku ispred lječilišta gdje je Vesna
Parun provela cijelo svoje posljednje desetljeće života, pokrenuo ga je novinar
i pjesnik Nikola Kristić. Uz brojne pjesnike, zavičajne prvoga dana i
hrvatske te slovenskoga gosta drugoga dana, muzicirali su Tomislav Goluban,
Zoran Predin i drugi.
Organizator Nikola Kristić pročitao je i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš nevinije ruke / Foto Miljenko BrezakDiana Burazer čita pobjedničku pjesmu / Foto Miljenko Brezak
Diana Burazer Povijest u Arial fontu
Pronašla sam napokon odgovarajući računalski program za crtanje obiteljskog stabla. Nude se razni obrasci, primjeri za popunjavanje, precizne upute u slučaju neodlučnosti ili pogreška. Izvlačim papire iz ladica i pokrećem proces udomljavanja svoje povijesti.
Mrtvi se ne bune, a ostalima nije jasan moj zanos, pa cijeli teret istine nosim sama. Prepisujem imena i datume u određena mjesta u programu. Ugrađeni kalendari, kontrole datumskih podataka upozoravaju da se ne može umrijeti ako nisi rođen. Nemilosrdno skraćujem majčine duge i emotivne komentare o precima i upisujem samo dozvoljenih 100 znakova.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji brzo završavam posao. Na ekranu pravilni kvadrati povezani strelicama izgledaju dobro. Program je savršen pa mogu bojom naglasiti generacijske ili obiteljske pripadnosti, odvojiti dječje smrti od starosnih ili od onih koje je odnio rat ili neke čudne bolesti. Mogu izračunavati prosjeke života u obiteljima, stoljećima. Klikom na gumb mogu sve nas poredati izvan vremenske hijerarhije, dodiruju se stoljeća, obitelj ulazi u nemoguće i zabavne dijaloge. Mogu sve ono što majci nije ni padalo na pamet da je moguće, ili da je potrebno.
Isključujem računalo. Moja povijest u Arial fontu zaštićena od zaborava, može sada spokojno čekati nove generacije.
U majčine zgužvane papire nespretno zalijepljene selotejpom presavijene i spremljene u ladicu pogledam često. U računalo? Nikada!
Sonja Kušec Bećirević Pjesma Svjetionika
Nalik sam svjetioniku kojeg je čuvar njegov napustio. Sad ne mogu nikoga spasiti od brodoloma.
Jer bez njega nemam svjetla, a bez svjetla ja sam ništa. Gola stijena usred tamna mora, do mene više nema ni skala ni pristaništa.
Gola stijena usred tamnog mora, prazna kuća navrh strma brda, s oknima bez škura i vratima bez ključa.
Samo hrid, bez svjetioničara. I tko me nađe – izgubit će se, a tko mi priđe -razbit će se.
Jer – bez njega ja sam ništa, ni za kog’ u meni nema niti mira nit’ skloništa.
I ja neću više nikoga, kao nekad davno njega, spasiti od brodoloma.
Već je dovoljno mrtva da joj se svi mogu diviti bez rezerve,
da je kanonom priznaju i ovi i oni. Možda joj primjerice i u Akademiji, kojoj
je bila samo dopisnim članom, pripreme kakav tematski skup u čast današnje 100.
obljetnice rođenja? Možda rođendan Vesne Parun 10. travnja postane Dan poezije,
možda i hrvatske poezije, umjesto da datum prisvaja i prekriva crno breme endehazijske
obljetnice? Uza sve što je prigodno – mi baš volimo prigodno – otisnuto,
snimljeno, emitirano, izgovoreno napokon većina citira akademika Antu Stamaća s
oproštaja s poetesom da je ona legitimna nasljednica Tina Ujevića.
Autor portreta Vesne Parun za naslovnicu je pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić / Foto Miljenko Brezak
A ja se pridružujem čitanjem i slušanjem vječnih stihova, ne samo zato što sam u Stubičkim Toplicama prije koje godine za svoju pjesmu Haljina za snove nagrađena Nagradom Vesna Parun, skulpturom akademskoga slikara Ivana Tuđe, svojevrsnim, kako ga vozač nazva auspuhom, nego zbog ljepote i ljubavi, onima vječnima, kojima nas je
učila. A mi, htjeli ili ne htjeli vidjeti, čuti. Svatko doma ima barem koju,
ako ni koju onda lektirnu, knjigu Vesne Parun. Možda, gorčino, izdanu u
vlastitoj nakladi. Sad navodno dvoje s novim knjigama, izborima, sabranim
djelima zbog neurednih autorskih prava, zbog opisivanih i snimanih crnih vreća
pretrpanih arhivom koje su je pratile sve do stubičkotopličke bolničke sobe.
Autorica Sanja Knežević / Foto Miljenko Brezak
Ali ima zato maestralnih knjiga o Parunici, takozvanih novih
čitanja i interpretacija, među kojima odskače Golubica iz crnog maslinika/ Studije o književnom djelu Vesne
Parun Sanje
Knežević. Izvanredna profesorica na zadarskom sveučilištu i doktorica znanosti
predstavila je svoju knjigu – rekla bih žensku! – u subotu 12. ožujka
2022. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u društvu jedne od
urednica izv. prof. dr. sc. Nives Tomašević, recenzenta doc. dr. sc. Tina Lemca
i Anite Šikić, direktorice Hrvatske sveučilišne naklade, koja je sa
Sveučilištem u Zadru izdavač knjige. Odlična je naslovnica s portretom
pjesnikinje, koji je kombiniranom tehnikom naslikao također pjesnik Tomislav
Marijan Bilosnić. Kao i obično, dramska umjetnica Marija Sekelez nadahnuto je
čitala izabranu Parunicu kao ilustraciju jedinstvenoga znastvenoga hommagea
pjesnikinji, posve novoga pogleda na hrvatsku književnost u kojoj je u
čitatelja omiljena mnogo manje nego u službenim pregledima i još bez pravoga
mjesta koje zaista zaslužuje.
Predstavljači knjige o Vesni Parun u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak
Sanja Knežević u svojim pitkim znanstvenim esejima – i rekla
bih: ženskom knjigom! – Poetesu natkriljuje pojmom mediteranizma, ne
samo zato što je tipična Dalmatinka, nego pripadnošću tome krugu od antike kroz
bujne stvarne i pjesničke krajolike s drevnim maslinama, mirisnim čempresima i
borovima, kroz otočnost, i životnu i pjesničku, od rodnoga Zlarina, Visa i
Brača do Šolte u kojoj je našla vječno počivalište. Izvlači za pjesnikinju
smjelu metaforu Penelope iz Homerova rebra, referira se na Platonovu Gozbu,
posve ženski a opet znanstvenički definira komplekse neostvarenoga, i ljubavi i
majčinstva, kroza stihove duboke boli i sućuti, trpnje i patnje ali ne
mučeništva, ne samo Ti koja imaš nevinije ruke, Psalme nerotkinje,
nego kroz jedinstveno, teško i s čim usporedivo djelo, kaže, ostvaruje trajno
potomstvo.
Duplerica presnimljena iz Golubice
Kneževićeva potom analizira simbol ptice, slobode koje natkriljava
ne samo vrhove najviše drveća planina, nego i svakidašnjicu iz koje je i mogla
nastati suvremenicima neugodna satira sa stanom bez grijanja i tople vode u
Studentskom gradu u Dubravi, ali i s mnoštvom čudesnih sjećanja. Sjećam se
primjerice kako je Nives Gajdobranski, njezina družica, s povratka s ukopa
ispričala kako je na misi zadušnici bila sama s lokalnim svećenikom.
Denis Derk u DHK govori o svojoj knjizi objavljenoj prije 10 godina / Foto Božica Brkan
Poslije čitanja pjesama u Društvu Hrvatskih književnika, na Pjesničkom buketu za Vesnu Parun 30. ožujka 2022. – ne znam ništa napamet, ali, zanimljivo, znam koji će Paruničin
stih uslijediti – Stipe Čuić ispričao je kako se, iako se nisu ni poznavali, u
tadašnjemu socijalističkom SIZ-u kulture Parunova odrekla stana u njegovu
korist, jer je imao ženu i malo dijete, a Joško Ševo, koji je pjesme V. P.
čitao uz Anju Šovagović-Despot i Jelenu Perčin, prisjetio se kako mu je, kao
mladome govorniku svojih stihova na proslavi nekoga svog rođendana u
Studentskom centru, na bini, darivala dar umotan u stari papir. Bila je kugla
za na bor, koju je kupio još njezin otac i koju je cijeli život nosila sa sobom.
Nedostajala joj je trećina, pa i visuljak, a kad ju je doma odmotao, postala je
samo hrpica srebrnoga praha…
Pozivnica na Pjesnički buket za Vesnu Parun u DHK
Denis Derk, odličan novinar i književni kritičar, prijateljevao je
s Vesnom Parun od 1991. do njezine smrti 2010., 25. listopada 2010. u Stubičkim
Toplicama i o tome još 2012. kod VBZ-a objavio neobičnu, knjigu posve drugačiju
od one Sanje Knežević, s kojom se po mojem sudu odlično dopunjuje. Posljednja
volja Vesne Parun bogato je ilustrirana fotografijama, a predstavlja isječke
s iz njezina života i stvaranja svevremenih stihova te osobito onoga što iz
daleka nije iščitano – proze, književnosti za djecu te satire, osobito one s kurcomlatima,
koja je mnogim mjerodavnim Vesninim suvremenicima, posebice u kulturi, dizala
živac.
Naslovnica Derkove knjige
Ta je – rekla bih muška knjiga! – prema Derkovim riječima
nastala iz dva rukava: jedan je Paruničina želja da njih dvoje, pjesnikinja
i urednik, objave antologiju nesretnih hrvatskih književnih sudbina – zato
knjiga i nosi podnaslov Antologija nesretnih sudbina! – a drugi je njegova
novinarska nakana da iz prve ruke posvjedoči, skicira posljednja dva desetljeća
života i stvaranja strasne žene koja je od rasne ljepotice doživjela teške
bolesničke dane kao nepokretna starica naružena strumom, ali je neprestano 70
godina pisala, bilježila. Živjela kroz svoje pisanje. Kroz njega je i danas
živa i – sve življa. Prigodno, ne bez razloga, jer je izuzetno aktualna kao i
12.-15. rujna 1992. kad je nastala i 22. listopada 1992. objavljena u 82. broju
Hrvatskoga rukopisa Večernjeg lista, pročitao je odlomak iz Ode za
transeuropsku željeznicu Vesne Parun:
(…) I doći će ptice k Tinu, valu, na idealnu rijeku A ona će teći kroz lug i začarana žita. Protutnjat ćeš sutra željeznice nesita kužnim ovim Balkanom kao gluh jazz kafanom, žilama Panonije, zemljom Kulina bana. Kurs: Kanal La Manche, Montmartre, Pakrac, Ilok. Probit ćeš Papuk i Maglaj. Pregazit Tisu i Timok. S onustran Uralske kose transeuropski vlak zbacit će monokl, cilindar, brkove, frak.
Pronaći će ložač u oknu elektronskom
Sibir, gigantski silos. Tvoj novi, Europo, dom.
Ondje te čekaju, tihi, u smjernom pokajanju
s rukama požutjelim od neba i od ptica
i tijelom punim modrica Raskoljnikov i Sonja:
Kraj njih u travi ukrašen malajski bodež kris. – Mi ubili smo babu
krvopiju!… Dobrodošla
kćeri Sredozemlja, uzjaši sunčeva konja!
Raskoljnikov. I Sonja. Nečitljiv sudski spis.
Trust mozgova. Klub bogatih. Eureka!
Suklja iz vimena kravljeg nafta umjesto mlijeka.
Od boga Marsa ište Hrvatske seljačke stranke
bard, da skine embargo
na gnoj i poljsko oruđe.
Elito državotvorna, pokaži častan dlan:
pod brijegom Afrodite čuči vam Džingiskan!
Za ovaj planet Zemlju đavo ima svoj plan
lucidan i brz, u orbitu netom mu uđe. (…)
Kako vam ljubiše se riječi! – zavodljiv je stih iz pjesme Ane Horvat izgovoren na 4. Festivalu Nagrada Vesna Parun, održanome u Stubičkim Toplicama 19. lipnja 2021. Marijan Lončarić iz Ozlja spominjao je pjesmu koja nije htjela govoriti svoje stihove, Lana Derkač uskliknula je koliko pisaca odjednom, a Davor Šalat detektirao je: tvoja riječ označuje sve što si ti. Maja Tomac s razlogom je spominjala posljednje sanjare.
Nagrađenici 4. Festivala Nagrada Vesna Parun Davor Šalat, Lidija Dujić i Lana Derkač s Božicom Brkan, predsjednicom stručnoga ocjenjivačkog suda / Foto Miljenko BrezakPublika u Stubakima vrlo zainteresirana za poeziju / Foto Miljenko Brezak
Stručni ocjenjivački sud u kojem su bili pobjednici prijašnih festivala Ludwig Bauer, Marija Lamot i Božica Brkan te književnik i kritičar Tin lemac i književnica Stanka Gjurić ocjenjivala je kakvoću pjesme, interpretaciju i opći dojam te procijenila među 28 pjesnika laureatom i tradicionalno dobitnicom skulpture akademskoga slikara Ivana Tuđe Lidija Dujić za Arhipelag odlazaka, prvi su put dodijeljene i druga nagrada Lani Derkač i treća Davoru Šalatu.
Stručni ocjenjivački sud u koncentraciji: Stanka Gjurić, Tin Lemac, Božica Brkan, Marija Lamot i Ludwig Bauer / Foto Miljenko Brezak
Najviše, međutim, valja čestitati na ustrajnosti i ideji osnivaču I organizatoru Nikoli Kristiću i Udruzi Mogus vivendi što uspijevaju u ugodnu večer posvećenu velikoj pjesnikinji spojiti teško spojive različitosti u kakvoći i interpretaciji. Kako priredba raste, uz već izrečenu ideju o nagradi publike, kao prošlogodišnja dobitnica Nagrade Vesna Parun, organizatoru i sponzorima usuđujem se predložiti i tiskanje godišnjeg zbornika kako bi se dokumentirali stihovi – jer ondje ima i stvarno dobrih stihova – i kako bi se sačuvao dio ljepote, jer se i na najbolje tekstove bez toga može samo slučajno natrapati. Mediji među brojnim recitalima, pogotovo oživljavanjem poslije koronske zatvorenosti, jedva da registriraju i održavanje priredbe, a kamoli da predstave nagrađene. Ako ni zbog čega za raspravu o konkurenciji, nagrađenicima i nenagrađenicima, nepoštivanju i neprepoznavanju truda, kuhinjama i slično. S dopuštenjem autora donosim pjesme troje pobjednika, te po vlastitu odabiru i četvrtoga, meni sjajnoga.
Lidija Dujić Arhipelag odlazaka
Lidija Dujić čita nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak
I. Sonet
Vesni
Proljeće je onoga proljeća
zavirivalo pod suknje
glomaznim kućerinama, kamenih obraza,
a one su sramežljivo žmirkale oknima.
Nisi bila dječak,
a dugovratu maslinu
sklisku poput vidre
paruni su vratili u more.
Isprela si koralj
i sašila molitvenik
za nijemu službu ribama.
Ukrštena i obgrljena, isprekidana
katrenama, tercinama,
sa snom si se tek susljedno rimovala.
II. Na, o, po, prema, pri, u otoku
Na uzici si povela oblak
i sišla s otoka u plićak
koji se lažno modrio.
Dubinama nije bilo ni traga,
a otok je poslušno okretao lice
istim izlascima i zalascima.
Kopno je na drugoj obali
dizalo jedro.
(Užad je morala posrnuti
pred tvojom nestrpljivošću.)
Sidro je rastjeralo dotrčale valove,
mačiće što su toplo milovali
gležnjeve gospodara.
More te je predalo kao rasklopljenu školjku, ljušturu raka, kućicu ježa; slijepu putnicu koja u potpalublju zrno po zrno soli oblaže sedefom riječi.
III. Njeno otočanstvo
Iz stisnute šake otoka
izvukao se samo gušter.
Bez repa.
Ubran u gnijezdu kapara
slomljen s granom koralja
sklizak da bi njime usidrili
stope stopala daždevnjaka,
ženskog kišnjaka
koji kamenom otvara bademe riječi,
a iskrom miješa mlijeko oblaka.
Na zub otoka
nanizali su barke
mornarskim čvorovima.
Potom je Kirkina učenica
objahala jarbol mola.
I otok je zaronio
pod površinu slova.
IV. Na sobu Vesne Parun
stavljamo račun od 10. travnja
– pripovijest o insuli
koju, i ove godine, odbija primiti
svako kopno pred kojim se utabori
– povijest otpora
odmetnute povijuše jezika
u hipertekstu zabludâ
– vijest o ribama
koju dijeli konobar u toplicama
s tijelima što pamte
dodir njezinih perajâ.
Lana Derkač Koliko pisaca odjednom!
Uručivanje nagrade Lani Derkač / Foto Davor Šalat
Daleko doba! Između njega i današnjeg mene uvalilo se gotovo pedeset godina, pomislio je najpoznatiji Desničin književni lik i prisjetio se svojih proljeća. Barem desetljeće kasnije, između mene i današnje mene prvi čovjek stao je na Mjesec. U Europi već je bila noć i čulo se jedino pucketanje radijske komunikacije dok Neil Armstrong nije uključio crno-bijelu kameru i učinio prvi korak. Njegova noga zakoračila je u prašinu, a da nije nosio kacigu, lice bi mu isijavalo neobičnu svjetlost i na Zemlji bilo vidljivo kao drugi i manji Mjesec, iste godine u kojoj sam rođena. Između jedne mene i one druge mene tresla se Banja Luka, a i drugi gradovi. Između mene i mene otvarala sam i zatvarala prozore, lupala vratima, ugledala zmiju u dvorištu, ljetovala, trčala i razbila koljena. razapinjana je žica i naučila sam riječ izbjeglica. Između mene i mene bespolno su se namnožili pametni telefoni, Facebook stranice i kiborg-prijateljstva. Svi moji odnosi pretvoreni su u kiborge i ne vjerujem da bi primijetili onu svjetlost s Armstrongovog lica i da nije imao kacigu. Stroj takvu svjetlost teško očitava. Između mene i mene, u vrtu, tijelo je otrovane mačke. Od nedavno hrani se mesom svemirskih frekvencija i možda joj se noću smiješe Mjesečevo ili Armstrongovo lice. Između mene i mene moj otac gloda kosti odašiljača, ali naučio je da ne jede kruh od zvjezdane prašine, svemirskog brašna. On živi racionalno, a za svakodnevne potrebe jednom bit će dovoljno skenirati ruku. Ako moj otac i zaboravi na prirodu, kako Ivan Galeb, Desničin lik, vjeruje da je čovjek zaboravlja, tu su dronovi što zuje poput insekata.
Razvoj događaja ne ostavlja povratnu adresu. Da je ostavi, bila bi netočna. Između mene i mene svake sekunde plamen se približava ljepoti i smrti. On je pogon. Između mene i mene, uvjerena sam, ne tinja samo u zraku. Anonimno živi i stvara utisnut u zemlju, utopljen u vodi. Koliko pisaca odjednom! Plamen je pisac. Vrijeme je pisac. Čak i bolest. Sati okreću karcinom, cistu, shizofreniju, i sasvim ljudski, prevrću ih po rukama poput koverte. Kad bolest upiše svoj kod u tijelo, ispisala je zaplet. Dio teksta plagira s laboratorijskih nalaza, tumačenja snimaka, otpusnih pisama. Između njega i njega, između mene i mene, nas i nas, njih i njih, nas i njih, napeto se čeka na njen rasplet.
Davor Šalat GIPKIJA OD SVJETLOSTI
Davor Šalat interpretira nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak
Tvoja riječ je glatka, tamna i šuškava. Prije za mačje uho koje čuje nečujno, nego li za ženu koja joj dodaje i čega nema. Tvoja riječ ozvučuje sve što si ti, brzu ljutnju, stidljivi spokoj i krijesnice rasplesanih slika. Postojiš li uopće iza riječi, stroga u bezvučnom saginjanju, gipkija od svjetlosti koja se umirila na staklu? Ili si sva usna koja, kad ljubi, uobličuje riječi. A kad govori, približava se poljupcu?
Božidar Brezinščak Bagola NAS DVOJE SE ODAVNO ZNAMO
Nastup Božidara Brezinščaka Bagole / Foto Miljenko Brezak
U spomen na Vesnu Parun
Lipanj i ljeto
devetsto sedamdeset i šeste
provodili smo
zajedno u Studentskom gradu,
dotjerivali tekstove za tvoje Apokaliptičke basne
i moj prvi roman Traganje za samim sobom.
Ja bih odlazio na poštu i u redakcije,
a ti po indijske košulje u male trgovine,
potom bismo zajedno svratili u klub književnika,
gdje si me gordo predstavljala uvaženim kolegama.
U zamračenoj sobi bacali smo novčiće,
savjetovali se s kineskom Knjigom promjena
sve do babljeg ljeta negdje sredinom rujna,
kad nas zadesi i rastavi sudba nujna.
Primila si prijeteće pismo iz Murske Sobote
i počela sumnjati da ne stvaram možda kakvu urotu,
proglasivši me sumnjivim tipom iz Beograda.
Zanosno prijateljevanje odjednom je splasnulo.
U stanu je i dalje bilo sve u divljem neredu,
ali nas dvoje nismo se više smijali.
Na moju zamolbu da prenoćim još jednu noć kod
tebe
uzdahnula si: „Ah, čemu dva leša jedan pokraj drugoga“,
otpratila me autobusom do tramvajske stanice u Dubravi,
pričala više sebi u bradu, kako se ne isplati živjeti u gradu,
kako ćeš kupiti zimsku odjeću za sirotu Magdicu
i već sutradan otputovati u Bidružicu.
Dugo
sam gledao za autobusom
i razmišljao u čemu li smo to pogriješili,
jesmo li se doista sreli ili tek
mimoišli?!
20210619 – 20210702
Nikola Kristić još se jednom pokazao i kao talentirani pjesnik i glazbenik i kao odličan organizator / Foto Miljenko Brezak
Božici Brkan upravo su objavljene dvije knjige, a nedavno je u Stubičkim Toplicama dobila i nagradu na festivalu poezije Vesna Parun
Svestrana književnica Božica Brkan nedavno je dobila nagradu na Festivalu poezije Vesna Parun u Stubičkim toplicama i to za pjesmu “Haljina za snove”. Festival je organiziran treći put u spomen na najveću hrvatsku pjesnikinju 20. stoljeća.
Autorici je na kraju festivala na kojem je sudjelovalo tridesetak pjesnika uručena skulptura “Nevinije ruke” Ivana Tuđe.
Zbirka pjesama “Nemoj mi to govoriti” Božice Brkan nalazi se i u užem izboru za dodjelu književne nagrade Društva hrvatskih književnika “Tin Ujević”.
U ocjenjivačkom sudu trećeg festivala Vesne Parun bili su predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, književnik Ludwig Bauer, dugogodišnja tajnica Društva Kajkaviana Vlasta Horvatić-Gmaz, dok je predsjednica ocjenjivačkog suda bila Marija Lamot, prošlogodišnja pobjednica ovog festivala.
Božici Brkan su nedavno objavljene i dvije nove knjige, roman “Generalov sin, Srbin a Hrvat” i zbirka pjesama “Gastrolatrija” koju uz Božicu potpisuje i velika pjesnikinja Božica Jelušić. U toj se zbirci nalazi po 25 pjesama svake autorice o hrani.
Na 3. Festivalu poezije NAGRADA VESNE PARUN u Stubičkim Toplicama, u subotu 20. lipnja 2020. ocjenjivački sud manifestacije u čast velike poetese koja je u tamošnjoj Specijalnoj bolnici provodila posljednje dane, u sastavu Marija Lamot, predsjednica i prošlogodišnja pobjednica, te članovi Ludwig Bauer, prvi pobjednik, Vlasta Horvatić-Gmaz i Đuro Vidmarović, predsjednik DHK, među tridesetak pjesnika najboljom je ocijenio pjesmu HALJINA ZA SNOVE Božice Brkan uključujući i izvedbu odnosno kvalitetu, kreaciju i interpretaciju stihova.
Skulptura Ivana Tuđe u rukama Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Nagrada je pet kilograma teška i više od pola metra visoka skulptura Ivana Tuđe Nevinije ruke. Nagradu Vesne Parun organiziraju NikolaKristić i Udruga Modus vivendi.
Izjave za medije / Fotografija Miljenko BrezakI HRT-ove Vijesto iz kulture emitirale su prilog o Nagradi Vesna Parun
Božica Brkan
haljina za snove
moja haljina za snove doslovce se raspada rašiva se po švehu razdvaja po svakoj niti dvoji hoće li prije vodoravno ili okomito kao u križaljci skandinavki
moja haljina iz snova odjednom se ne razlikuje od drugih mojih haljina od spavaćice sa sitnim plavim ružicama koju sam rasparala za pranje prozora čarobniju od svake čarobne krpe ili bluze koja je počela nestajati od lijevoga džepa ponad srca baš banalno otkucala je svoje
kad bih se nekad zavrtjela oko sebe moja haljina za snove otvarala bi puni krug svih 360 stupnjeva starinski glokn rukave na puh i kragl posve preko ramenâ dok sam se okretala sve dok mi se ne bi zavrtjelo uvijala se oko mene kao u bečkom ili u engleskom valceru uvježbanima za maturalni ples
moja haljina iz snova mirisala je lavandom mirisala je smiljem mirisala je horizontom čak i onime iza njega prema šnitu iz burde nije razmišljala o preklopu i brandu diane von fürstenberg ili makar aleksandra dojčinović shop now
moja haljina za snove porozna brižna nježna sad najbolje čisti prozore na jugozapad zagledane u oblake i nebo kad ostakli u predvečerje u tvoj dah i punu mjesečinu
Predsjednica ocjenjivačkoga suda Marija Lamot na svom je Facebooku odmah po završetku pjesničkoga festivala napisala:
Festival poezije „Nagrada Vesna Parun“ 2020.
Slušam noćnu kišu i razmišljam o, upravo završenom, Festivalu poezije „Nagrada Vesna Parun“ u Stubičkim Toplicama. Prema zamisli Nikole Kristića i Udruge Modus Vivendi, ovaj festival „otvorenih formi“ nešto je drugačiji od sličnih festivala. Ovdje autori sami interpretiraju svoje stihove, a stručni žiri ocjenjuje pjesme, interpretacije i dojam. Kao prošlogodišnja pobjednica imala sam, nezavidnu, čast da predsjedam žirijem u kojem sam zajedno s Vlastom Horvatić Gmaz, Ludwigom Bauerom i Đurom Vidmarovićem, trebala odabrati ovogodišnjeg pobjednika. Ocjenjivanje pjesama zahtijevalo je pozorno slušanje 24 pjesnika „kako“ čitaju svoje pjesme. Količina kvalitetnih pjesama upućuje na određeno profiliranje i budućnost ovog Festivala. Nakon dilema unutar žirija, pobjednicom ovogodišnjeg Festivala proglašena je Božica Brkan s pjesmom Haljina za snove. Prvi dojam ove pjesme čini jednostavan svakodnevni jezik pun podataka, igra riječi i ironijski odmak koji otvara dublje slojeve značenja, i nasuprot prvotnoj lakoći, otkriva težinu i snagu proživljenih i promišljenih riječi o životu, stvarnosti i snovima, o poeziji. Jednako snažni, ali hermetičniji i, za ovakvu pjesničku manifestaciju, prezahtjevni, bili su virtuozni stihovi Lidije Dujić. Čestitam jednoj i drugoj autorici. Isto tako čestitam i drugim izuzetnim autorima koji nisu spomenuti, zbog različitih mišljenja žirija. Želim istaknuti autore čije su pjesme na mene ostavile snažan dojam. Kao prvo, predivna pjesma Crveni konj, pjesnikinje Vlaste Vrandečić Lebarić, o kojoj bih mogla pisati nakon čitanja, jer se, samo nakon slušanja, ne usuđujem interpretirati složene metafore i sintagme. Emocionalno najjača, za mene, usprkos manjim stilskim nedostacima, je pjesma Predaj se Ines, autorice Višnje Goljački. Jednako snažna i cjelovita je pjesma Ljubavnici u doba korone, autorice Sonje Kušec Bećirević. Estetski profinjena, iako bez čitanja, nisam mogla razumjeti zbog čega se zove Staklar(?) svidjela mi se pjesma Biserke Goleš Glasnović. Nježno sjećanje na Vesnu Parun zapisala je Acija Alfirević… Ovo su pjesme koje sam ja ocijenila s najvišim ocjenama. Ima još dobrih s nešto nižim ocjenama, ali o njima neću pisati ovaj put. Bilo bi dobro da se pjesme objave u zborniku, kako bi ih nakon pozornog slušanja mogli i pročitati. U svakom slučaju, još jednom, čestitke organizatorima. Čestitke pobjednici Božici Brkan, ali i svima ostalima koji se usuđuju riječima popravljati i mijenjati svijet. Hvala Vesni Parun za trajna pjesnička nadahnuća! Ispričavam se, ako neki naslovi nisu točni. M. L.
Predsjednica ocjenjivačkog suda Marija Lamot obrazlaže nagradu / Fotografija Miljenko Brezak
