Među četrdesetak sudionika 5. Festivala Nagrade Vesna Parun u Stubičkim Toplicama na svečanoj završnici u subotu, 25. lipnja 2022. , najdojmljivijom je ocijenjena pjesnikinja Diana Burazer s pjesmom Povijest u Arial fontu.
Diana Burazer daje izjavu na novinare / Foto Miljenko BrezakS dodjele nagrada / Foto Miljenko BrezakOcjenjivački sud slijeva nadesno: Marija Lamot, Zlatko Krilić, Zoran Ferić, Lidija Dujić i Božica Brkan / Foto Miljenko brezak
Ocjenjujući ukupni dojam odnosno kvalitetu pjesme ili slobodnih formi te interpretaciju, ocjenjivački sud koji su činile dosadašnje dobitnice skulpture akademskoga kipara Ivana Tuđe, poslije prvoga dobitnik Ludwiga Bauera, Marija Lamot, Božica Brkan i Lidija Dujić, te predsjednici književnih društava HDP-a Zoran Ferić i DHK-a Zlatko Krilić, procijenio je drugom nastup Sofije Sonje Bećirević s flautom i s Pjesmom svjetionika,a trećom Sanju Horvat s pjesmom Orah.
Ovogodišnji jubilarni festival u godini 100. obljetnice
rođenja velike poetese trajao je dva dana, a u parku ispred lječilišta gdje je Vesna
Parun provela cijelo svoje posljednje desetljeće života, pokrenuo ga je novinar
i pjesnik Nikola Kristić. Uz brojne pjesnike, zavičajne prvoga dana i
hrvatske te slovenskoga gosta drugoga dana, muzicirali su Tomislav Goluban,
Zoran Predin i drugi.
Organizator Nikola Kristić pročitao je i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš nevinije ruke / Foto Miljenko BrezakDiana Burazer čita pobjedničku pjesmu / Foto Miljenko Brezak
Diana Burazer Povijest u Arial fontu
Pronašla sam napokon odgovarajući računalski program za crtanje obiteljskog stabla. Nude se razni obrasci, primjeri za popunjavanje, precizne upute u slučaju neodlučnosti ili pogreška. Izvlačim papire iz ladica i pokrećem proces udomljavanja svoje povijesti.
Mrtvi se ne bune, a ostalima nije jasan moj zanos, pa cijeli teret istine nosim sama. Prepisujem imena i datume u određena mjesta u programu. Ugrađeni kalendari, kontrole datumskih podataka upozoravaju da se ne može umrijeti ako nisi rođen. Nemilosrdno skraćujem majčine duge i emotivne komentare o precima i upisujem samo dozvoljenih 100 znakova.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji brzo završavam posao. Na ekranu pravilni kvadrati povezani strelicama izgledaju dobro. Program je savršen pa mogu bojom naglasiti generacijske ili obiteljske pripadnosti, odvojiti dječje smrti od starosnih ili od onih koje je odnio rat ili neke čudne bolesti. Mogu izračunavati prosjeke života u obiteljima, stoljećima. Klikom na gumb mogu sve nas poredati izvan vremenske hijerarhije, dodiruju se stoljeća, obitelj ulazi u nemoguće i zabavne dijaloge. Mogu sve ono što majci nije ni padalo na pamet da je moguće, ili da je potrebno.
Isključujem računalo. Moja povijest u Arial fontu zaštićena od zaborava, može sada spokojno čekati nove generacije.
U majčine zgužvane papire nespretno zalijepljene selotejpom presavijene i spremljene u ladicu pogledam često. U računalo? Nikada!
Sonja Kušec Bećirević Pjesma Svjetionika
Nalik sam svjetioniku kojeg je čuvar njegov napustio. Sad ne mogu nikoga spasiti od brodoloma.
Jer bez njega nemam svjetla, a bez svjetla ja sam ništa. Gola stijena usred tamna mora, do mene više nema ni skala ni pristaništa.
Gola stijena usred tamnog mora, prazna kuća navrh strma brda, s oknima bez škura i vratima bez ključa.
Samo hrid, bez svjetioničara. I tko me nađe – izgubit će se, a tko mi priđe -razbit će se.
Jer – bez njega ja sam ništa, ni za kog’ u meni nema niti mira nit’ skloništa.
I ja neću više nikoga, kao nekad davno njega, spasiti od brodoloma.
Kakav provod! Dva u jedan: književna večer i koncert iliti Kućni
Party Gradske knjižnice Čazma u petak navečer, na otvorenom, kad vruć dan
ide u noć i danja se vrelina stišava. Publika se valjda spojila, kad je toliko
došlo, ne samo Čazmanaca, pa, iako na razmak, uživaju uživo. Da tjedan ranije
nisam imala predstavljanje knjiga (sa sladoledom!) i nekoliko recitala uživo,
jedva da bih se mogla sjetiti kako je to čitati pred publikom a ne preko Zooma.
Čisto te iznenadi smijeh publike kao odziv vlastitih rečenica.
Božica Brkan čita Severinu… između Zlatka Krilića, Irene Skopljak Barić, Radovana Dožudića i Hrvoja Kovačevića / Foto Miljenko Brezak
Ovaj sam put čitala priču, autoironičnu, u glazbenom tonu, kao (moslavačka) djevojka sa sela odabrala sam Severina čita moju knjigu.Čak mi je dobro sjelo i što se Vinka Jelić-Balta, šefica
čazmanske knjižnice u kojoj često i rado gostujem, sjetila da sam prva
pobjednica njihova natječaja za kratku priču-satiru Slavko Kolar, ali i
da 2013. Severina nije ušla ni u deset te da je, prije negoli u zbirci Umrežena,
objavljena u Večernjakovoj kratkoj priči Ranko Marinković.
U backstageu dobri duh svih događanja vezanih uz Kolara i – pomna slušateljica: Vinka Jelić-Balta / Foto Miljenko brezak
Osim što je Irena Skopljak Barić čitala nove pjesme, kratku
su prozu čitali i Zlatko Krilić (o Kubankama), Radovan Dožudić (o tetovažama i
ljubavi) i Hrvoje Kovačević (o generacijskom prijateljstvu i koječemu). Za
svakog ponešto. Namjerno upotrebljavam riječ koju ne volim: baš zabavno.
Dio vrlo predane publike / Foto Miljeno Brezak
Kao što se u Čazmi obično družimo (najmanje) početkom prosinca na dodjeli Kolara (ovogodišnji je natječaj upravo raspisan!), nadam se da ćemo i ubuduće i na Kućnom Partyju kojim se s knjižničnom publikom pozdravljaju prije ljetnih odmora.
Odličan koncert Patricka Walkera i Hrvoja Sudara isprepleten s književnom večeri / Foto Miljenko Brezak
Ne mogu se jedino opredijeliti je li mi kao staroj rokerici na otvornom bolje sjela književnost ili očekivani (metaforički najavljen!) Rock’n’Roll, a zapravo sjajna irska glazba na violini, gitari i irskom buzukiju što su je maestralno izvodili englesko-hrvatski par Patrick Walker i Hrvoje Sudar. Najbolje osvježenje protiv toplinskoga vala.
Dio neformalnog afterpartyja poslije službenoga Kućnog Partyja / Foto Miljenko Brezak
Četvrtu godinu zaredom, kako je na dodjeli prošle subote, 24. listopada 2020. u gredičkom dvorcu Gjalski rekao predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić, najveća nacionalna književna nagrada Gjalski otišla je nekome tko nije član našega DHK, koje ju dodjeljuje sa Zabočanima. Uručena je u cijeloj povijesti nagrade najmlađoj nagrađenici dosad 24-godišnjoj Osječanki Eni Katarini Haler, k tome, a i to je rijetkost, za prvu knjigu koju je napisala i objavila.
Uz grob Ksavera Šandora Gjalskoga odnosno obitelji Babić na zabočkom groblju Ena Katarina Haler i oduševljena čitateljica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Uoči obilaska groba Gjalskoga, a prije dodjele nagrade s njegovim imenom/ Fotografija Miljenko Brezak
Mlada spisateljica romanom Nadohvat ima svoje sigurno mjesto u hrvatskoj književnosti, objavila još išta ili ništa, iako sam joj u oduševljenju i zadužena da u ime ocjenjivačkoga suda napišem obrazloženje, poželjela da nadmaši svoga u radionici pisanja prvog učitelja, vrlo uspješnoga Zorana Ferića, raspisala sam se i to je u sažimanju ipak ostalo izvan službenoga, kako je talentirana djevojka mimo svih ladica i ladičaka, klanova i niša, onoga što si komplementira da je kakti naša književna scena.
Predsjednik DHK Zlatko Krilić s članicama Upravnoga odbora DHK Željkom Lovrenčić i Božicom Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Više se nego tekstom, Tekstom, bavi se svim ostalim, a kad je o Halerovoj riječ više od dojmljivih analiza nazovi kritičari prenose marketinške najave i, prema dostupnim medijima i društvenim mrežama, najveći je prijepor tko ju je prvi uočio. Ne računajući Ferića i urednika izdavača V.B.Z.-a, uočila sam da je prvi (i pomni!) kritičar u medijima bio Zlatko Kramarić. Lakše je lijepu djevojku intervjuirati negoli iščitati romančinu, ne pali tu koso čitanje. Ipak je dosad u užem izboru bila ili još jest za t-comovu, Galovićevu i Kamovljevu nagradu.
Zlatko Krilić, predsjednik DHK, u društvu zabočkoga gradonačelnika Ivana Hanžeka uručuje povelju o nagradi dobitnici Eni Katarini Haler / Fotografija Miljenko Brezak
Naš ocjenjivački sud nije bio jednoglasan, a – takva sam, kakva sam – ne mogu prešutjeti da je godišnja produkcija prosječno i brojem naslova i kvalitativno slabija (za neke za nagradu prijavljene i medijski vrlo vidljive autore i naslove nikako ne mogu odgonetnuti zašto su uopće i uknjiženi – ali i da ima knjiga koje su, iako nisu dosegle uglednu (i novčano unosnu!) nagradu a niti bile uvrštene u uži izbor, mene baš oduševiše kao što je Vošicki(Hena com, 2019.) Marka Gregura, Grmovi divljih ruža(Školska knjiga, Zagreb 2020) koje je Ivan Aralica napisao kao u vrijeme svojih najboljih romana ili pak meni maestralno (i) tekstualno putešestvije Približavanje zore: Put 88 hramova (Fotopoetika, listopad 2019.) Maje Klarić. Mislim da bi našim izborom Gjalski bio zadovoljan. Uostalom, imam kojekakva iskustva žiriranja, ali sam prvi sam put doživjela da je, izuzevši autora i izdavača, netko na izboru čestitao i ocjenjivačkom sudu. Navodno zbog – hrabrosti. Stvarno smo čudni: zar je hrabrost pročitati svih 50 knjiga i najiskrenije odabrati najbolji Tekst?
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Dubravka Oraić Tolić (predsjednica), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Božica Brkan većinom je glasova elektronskim glasanjem odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalskiza 2020. dodijeli
Eni Katarini Haler za roman Nadohvat (V.B.Z., Zagreb, 2019).
Za Nagradu je prijavljeno 50 knjiga, a u uži su izbor ušli sljedeći naslovi i autori: Nemirnica (Disput, Zagreb, 2019.) Mihaele Gašpar, Vošicki(Hena com, Zagreb, 2020.) Marka Gregura, Plivač(V.B.Z, Zagreb, 2019.) Ivice Prtenjače i Kad su padali zidovi(Fraktura, Zagreb, 2019.) Kristijana Vujičića.
Obrazloženje
Nije običaj da se Nagradom Gjalskinagrađuje prva knjiga nekog pisca. Međutim, roman Nadohvatnedvojbeno je velik roman. Ne zbog toga što ima gotovo 500 stranica, jer se čitajući i ne primjećuje koliko je opsežan. Čini se kao da je, premda je navodno nastajao gotovo desetljeće, pisan s lakoćom i, suprotno očekivanjima iz najava, ne opterećuje višegodišnjim spoznajama iz arhivskih istraživanja te skupljenim pričama i podacima. Maestralno, kao da ih je prije toga mnogo napisala, autorica vodi priču koja je u hrvatskoj književnosti – pa i ne samo u fikciji nego i u znanstvenoj, povijesno i administrativnoj fakciji – još rijetkost.
Poslije dodjele nagrade vrlo zadovoljni događajem Lidija Krvarič, direktorica V.B.Z., ponosnoga izdavača, Zoran Ferić i Andreja Šagud, dobri duh Dana Ksavera Šandora Gjalskoga / Fotografija Božica Brkan
O mjestu Zrinu koje je u Drugom svjetskom ratu kao ustaško na više desetljeća doslovno izbrisano s lica zemlje i ušutkano u sjećanjima. Haler je toj obiteljskoj tragičnoj priči dala glas, ali to dojmljiviji, to zvučniji što ga nije obojila očekivano teškim bojama i gorčinom, nego je takvu priču pretvorila u antiratni iskaz, bez u nas očekivanoga i uobičajeno uvriježenoga lijevoga i(li) desnoga.
Roman je u biti romansiran život autoričine bake, imenjakinje Katarine, Kate, od njezine tinejdžerske dobi do smrti, od rodnoga Zrina preko služenja u Zagrebu kod ustaškoga ministra i natrag u Kostajnicu, na Banovinu u izbjeglištvo, pa da i sami ne znaju zašto prema Dravogradu i Bleiburgu, pa natrag na Križnom putu sve do dodijeljenoga im slavonskoga sela iz kojega su protjerani folksdojčeri.
Pune ruke zasluženih priznanja / Fotografija Miljenko Brezak
Nesretne pojedinačne sudbine koje uvijek određuje politika, pobjednici, vlast nastavljaju se jedna na drugu. Dok nam je istina, ljudska i povijesna – nadohvat. Osobna priča s mnogim rukavcima, sudbinama, potragama za izgubljenim ljudima, sučeljena je s Velikom Poviješću. Ne samo u tome graničnom zemljopisnom prostoru u kojem radnja započinje 26. lipnja 1997. i vraća se na kronološki početak, kad je glavnoj naratorici Kati trinaest godina. Kao da se, ma koliko mi službeno šutjeli o tomu, sve ponavlja kao u nizanki: Drugi svjetski rat, Domovinski rat, pa i aktualne migracije, bijeg od rata i smrti s Istoka na Zapad. Zlo i grijeh, patnja i strah, nepravde i bijeg, skrivanja i faustovske pogodbe u suradnji s vlašću. Primjer su momci: Katarinin odabranik Petar, koji je na pogrešnoj strani, bjegunac, i Andrija koji postaje pravovjerni partijac.
Župan krapinsko-zagorski Željko Kolar ovjenčanicu je iznenadio i portretom / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica prepušta čitatelju da njezin tekst iščitava iz vlastite perspektive, priča priču čak i kada prenosi citate bešćutnim administrativnim jezikom ispisane dokumente iz 1997. (zahtjev za povrat oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine), iz 1946. (u ime narodakonfiskacija narodnim neprijateljima stanovnicima mjesta Zrin cjelokupne imovine pokretne i nepokretne), iz 1944. (odobrenje OZN-e da se Zrin spali) i iz 2016. (u ime narodao povratu imovine). Deset je to godina nakon Katarinine smrti, kad je izgubivši svaku nadu pred ravnodušnošću državâkoje se smjenjuju da će nepravdu ispraviti u pravdu, već je davno u (njoj svetoj) zrinskoj zemlji, u kojoj joj počiva i ubijeni otac, zalijevajući je suzama iskopala jamu i zakopala godinama uzaludno nakupljane papire sa zahtjevom da joj vrate i otetu zemlju i iščupane korijene. Dodir s tlom, zapravo sa zemljom u koju se često spuštaju ljesovi, u rukama naraštaja zrinskih žena i kad više nisu u Zrinu kroz cijeli se roman provlači kao vrhunski lajtmotiv.
Ena Katarina Haler daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak
Jednostavno i okretno pričajući priču o proizvodnji tragedija, Katarinina unuka Katarina ne ispravlja povijest posvećujući roman majci, koja je živjela u vremenskom između, nego podsjeća kako književnost pripada ljudima i na njoj je da glasno pogovori o utišanom. U završnici romana retorički pita: Ima li dostojnijeg spomenika, od pedeset godina stare šume?
Zlatko Krilić daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak
No, ne bi roman Nadohvat zaslužio Gjalskoga samo zbog te svoje duboke, razvedene priče, sage o 20. i 21. stoljeću u Hrvatskoj, koju neki, i ne pročitavši roman i ne očitavši njegove poruke, uvrštavaju u desničarske. Nadohvat je rijetko dobro, upravo virtuozno napisan roman, kako izdavač ističe, bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. Koncentrirano dobro i sigurno vođen, ekonomičan, prohodan, poetski, čitak. Dirljiv i autentičan.
Čak i u detaljima, primjerice kada mlada Katarina svoju muku pretvara u samoozljeđivanje, danas jednu od medijski vrlo eksponiranih tema: … iščupala sam iglu iz svog veza. Odmotala crni konac, zadigla podsuknju, ispružila bedro i zabola iglu. Noga je cesta, a ubod je jedno tijelo pruženo preko nje, kažem si, i zabadam opet. Koliko ih je? Treće, četvrto, peto, deseto, dvanaesto, dvadeseto… Klasičan, ali inovativan. Nikako samo povijesni, kako ga najčešće opisuju. Jednostavno zanatsko majstorstvo. Iza takva spoja sadržaja i kultiviranoga stila gotovo je nestvaran mladi talent, ženski glas, koji se izdvaja i ne samo u tekućoj književnoj produkciji.
Božica Brkan, u ime Prosudbenog povjerenstva Zagreb, 5. listopada 2020.
Prijateljski susret u Gjalskijevom dvorcu Gredice: Silva Videk, Nikola Kristić, Zlatko Krilić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
I Goran, dakako Ivan Goran Kovačić, bio bi zadovoljan: njegov mi se Most stihovima ukazao nad malenim šumovitim vodopadima, jazima Kupe, Kupice, Čabranke… Ozvučio je stihom i sjećanjem krajolik u koji sam stjecajem prilika navratila čitati svoje književne tekstove napisane mojom moslavačkom kekavicom.
Razmjena knjiga nastalih s ljubavlju u delničkoj Srednjoj školi: Davor Grgurić, Božica Brkan i voditeljica projekta Čuvari baštine profesorica Jasminka Lisac / Fotografija Miljenko Brezak
U Osnovnoj školi Skad djeca su nam izvela igrokaz na svojemu kajkavskom idiomu, u Osnovnoj školi Rudolf Strohal u Lokvama pišu haiku i izdaju školski list Hamica, a u Srednjoj školi Delnice predvođeni profesoricom Jasminkom Lisac upravo su me nadahnuli projektom Čuvari baštine za uvod u skorašnje predstavljanje drugog izdanja školskoga donjostubičkog rječnika. Potaknuti jednom maturalnom radnjom o lokalnom govoru Lokava dvadeset godina srednjoškolci su istraživali vlastitu baštinu sve dok nisu nedavno objavili usporedni rječnik gorskokotarski.
Književnici Zlatko Krilić, Božic Brkan, Davor Grgurić i Božidar Prosenjak s ravnateljicom Borkom Kezele-Kanjer na ulazu u 160 godina staru Osnovnu školu Rudolf Strohal u Lokvama / Fotografija Miljenko Brezak
Književnik i zaljubljenik u zavičajnu baštinu Davor Grgurić na Hiši Rački, najstarijoj delničkoj građevini, kolegama tumači što je to šindra, kalane a ne piljene daske, dske, kojima su se nekad pokrivale goranske kuće / Fotografija Miljenko Brezak
Zato nam se valjda i dogodilo da književna večer za građanstvo u dvorani odmorišta Centar u Delnicama, gdje smo tijekom tjedna od 15. do 19. listopada bili utaboreni gosti 7. Međunarodnih književnih susreta Od mora do gora, zahvaljujući odličnoj ideji kolege književnika Zlatka Krilića da razgovaramo uz piće, postane intelektualni salon, soareja, razgovor pun ideja, pa i proturječja.
Mirjana Pleše sakuplja stare stvari, riječi i recepte te peče i starinski kuglof s rogačem kojega tu zovu karube / Fotografija Miljenko Brezak
Bili smo, ne samo ja, pod dvostrukim dojmovima. Kako ne bi!? Prve večeri svirali su nam i pjevali, improvizirajući uz klavir na engleskome mješoviti američko-hrvatski džezerski bračni par Lela i Jo Kaplowitz. Upitavši ima li možda netko tko ne razumije engleski, budući da uglavnom pjevaju izvorne američke pjesme, od nas 50 ili 60 javio se tek jedan dječačić koji nije dorastao ni jezičnom vrtiću.
S večeri u delničkojj knjižnici na kojoj je D. Grgurić govorio o goranskim bajkovitim bićima, a fotografkinja V. Bolf Gorski kotar predstavila čudesnim fotografijama / Fotografija Miljenko Brezak
A ja sam nevelikoj, ali vrlo zainteresiranoj skupini zrelih ljudi imala potrebu nazdraviti pjesmom Vermut i pričom o razumijevanju preko španjolskoga prijevoda nedavno u Kolumbiji, o tome kako različite publike mogu podijeliti isti osjećaj, osjećaj dobroga teksta, lijepe umjetnosti. Nameću mi se odmah sjajne fotografije Gorskog kotara Delničanke Višnje Bolf, od Goranovih nemirnih voda do šuma, od medvjeda koji svaki ima svoje ime do nervoznoga puha.
Palčava šiša u Plešcima iz 1856. spaja Sloveniju i Hrvatsku / Fotografija Miljenko Brezak
Još mi je bliskiji isti osjećaj međusobnoga prepoznavanja ljudi koji se predano nečim bave u vlastitim se sredinama vjerojatno osjećajući se usamljenima. Za primjer bih mogla navoditi baš pjesnike, pa navodim organizatora gorskokotarskoga književnoga festivala, voditelja etnoudruga i etnozbirki, autora koji piše na standardu, ali i na različitim idiomima gorskokotarske kajkavice Davora Grgurića. A kako tek za radio snima priče koje nestaju s ljudima koji ih pričaju! Navodim dalje i zaljubljenicu u lokvarsku etnologiju i govor Mirjanu Pleše (koju je zaljubljenik i promotor sličnih tema iz Madžareva etnolog Tibor Martan još još ljeti 2015. ovjekovječio na mojim Oblizekima jednostavnim jelom od repe, juhom od kromade!).
Davorka Smole u starom obiteljskom štacunu / Fotografija Miljenko Brezak
Nastavljam s Markom Smoleom i njegovom majkom Darinkom Smole, slovenskom obitelji koja u Hrvatskoj, u Plešcima, čuva obiteljsku etnozbirku Palčavu šišu okupljajući na radionicama etnologe, dijalektologe i druge neovisno o granicama. Kako se sve to sjajno dopunjuje! Samo se valja upoznati, povezati.
U Narodnoj knjižnici i čitaonici iz 1874. ravnateljica Indira Rački Joskić i fotografkinja Višnja Bolf / Fotografija Miljenko Brezak
Iako smo se i na delničkome salonu sudarili međusobno i s različitim stavovima i o dijalektima i o standardu i o modernome latinskome. Nije nužno da svi govorimo ni esperanto odnosno modern language, lingua franca engleski, niti da ponovno stvaramo dvojbeni regionalni nadjezik, a niti da se odričemo svojih maljušnih, zavičajnih govora, seljačkih, koji i naš hrvatski jezik i međusobno razumijevanje – ako to želimo – održavaju živim, vitalnim, s obzirom da i on ima perspektivu da poput mnogih drugih malenih jezika nestane. Dovoljno je da se potrudimo razumjeti jedni druge.
Po gorskokotarskim mjestima Delnice, Skrad, Lokve, Brod na Kupi, Plešce, Petehovec, Zeleni vir i drugima od 15. do 19. listopada održani su 7. međunarodni književni susreti „Od mora do gora“na kojima su sudjelovali književnici Zlatko Krilić, Božica Brkan, Božidar Prosenjak, Branka Arh, Rikardo Starajuz domaćina Davora Grgurića, koji je i začetnik i uz svoju Udrugu „Prepelin’c“ organizator književnoga festivala koji podržavaju i Ministarstvo kulture i Kulturna mreža Primorsko-goranske županije.
Vražji prolaz do Zelenoga Vira i ujesen – zelen
Vrijednost je ovoga festivala, jednoga od mnogih u nas, što spaja nacionalnu književnost – prijašnjih godina njegovi su gosti bili i Božica Jelušić, Drago Štambuk, Boris Domagoj Biletić, Đuro Vidmarović, Ljerka Car Matutinović… – s kulturnom i prirodnom, osobito jezičnom, kajkavskom baštinom toga izuzetno lijepog i raznovrsnog kraja Hrvatske uz granicu sa Slovenijom i na putu od središnjeg do jadranskoga dijela zemlje, koji se, nažalost, ubrzano prazni.
Književnici Zlatko Krilić, Božica Brkan, Davor Grgurić i Božidar Prosenjak u Osnovnoj školi “Rudolfa Strohala” u Lokvama / Fotografija Miljenko Brezak
Škole – a svaki su dan pisci obišli i po dvije, govorili svoje tekstove, pripovijedali priče i dogodovštine, razgovarali o različitim temama – imaju od dvadesetak do 340 đaka i nastoje ih održati. Književnici su gostovali u Osnovnoj školi Skrad, Osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ Delnice (dvaput, za niže i za više razrede),Osnovnoj školi „Rudof Strohal“ u Lokvama, Osnovnoj školi „Fran Krsto Frankopan“ u Brodu na Kupi te Srednjoj školi Delnice.
Božica Brkan govori svoje pjesme učenicima u sportskoj dvorani Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić” u Delnicama / Fotografija Miljenko Brezak
U Narodnoj knjižnici i čitaonici u Delnicama za goste je održana video-prezentacija, virtualna izložba ugledne delničke fotografkinje Višnje Bolf (Magdalena Design) uz izlaganje Davora Grgurića o (ne)poznatoj goranskoj mitologiji.
Književna večer za građanstvo izuzetno zanimljiva i uspjela Zlatko Krilić. Božica Brkan, Davor Grgurić i Branka Arh / Fotografija Miljenko Brezak
Književnike se osobito dojmilo njihovo višednevno neobavezno druženje, a napose vrlo zanimljivo salonsko čitanje i druženje s publikom, o kojem je delnička dopisnica Novoga lista Danijela Pleše opisala umalo na cijeloj novinskoj stranici naslovljenoj „Književnici pozivaju na očuvanje dijalekata i bolju dostupnost novih knjiga“
Svježi odjeci delničkih književnih susreta tekstom Danijele Pleše u “Novom listu”
Polemičan i uzbudljiv razgovor urodio je pozivom novih gostovanja i drugim školama gdje još nisu dospjeli, primjerice u Mrkopalj, predstavljanjem novih knjiga nastalih u Gorskome kotaru, primjerice 20 godina nastajale zbirke zavičajnih govora delničkih srednjoškolaca, i razmjenom, često ne samo pjesama i drugih književnih tekstova – mali Lokvarci izveli su kajkavsko-štokavski haiku, a Skrajani igrokaz na svome lokalnom idiomu – nego i vrlo polemičnih misli o književnosti i knjigama, koje se, kao ni književnici i čitatelji, unatoč nesklonom im vremenu – ne predaju. Baš prigodno uz započet Mjesec knjige 2018.!
S Petehovca pogled na Delnice / Fotografija Miljenko Brezak
Gorani se također od mjesta do mjesta trude održavati živom i kulturu te ugošćuju i kazališne predstave, a 7. književni festival udelničku Osnovnu glazbenu školu „Ivo Tijardović“ doveo im je i sjajne glazbenike Lelu i Joa Kaplowitza koji su ih počastili jazz koncertom i poučili što je scat, improvizacija.
Davor Grgurić, Božica Brkan i Zlatko Krilić u Osnovnoj školi “Fran Krsto Frankopan” u Brodu na Kupi / Fotografija Miljenko Brezak
Za uzdarje, a možda i za nadahnuće gostima predstavili su im ljepotu jesenske prirode primjerice Vražjega prolaza, čudesno koloriranih šuma bukve i hloje(jela), nezaustavljive rijeke i brzace od Kupe, Kupčice do Čabranke, jazove, zatim zbirke starih stvari iz cijeloga Gorskog kotara, koje su prikupili zaljubljenici maločlanih udruga kao što je delnički „Prepelin’c“, koju vodi Davor Grgurić, za Hišu Rački i možda neki zamišljeni budući Muzej Gorskoga kotara ili Udruga ljubitelja lokvarskih starina za svoju etnozbirku u nastajanju, koju vodi Mirjana Pleše te Etnološka zbirka rodbine Čop Palčava šiša u Plešcu.
Nisu književnici propustili kušati goranska jela od divljači, gljiva i šumskih plodova, ali ni voćke starih sorata, primjerice jabuka, koje su ove jeseni bogato urodile, ali nažalost uglavnom leže duž ceste i tek će djelomice biti prerađene u rakiju, ocat, sok, pekmez…
Književnici Zlatko Krilić, Božica Brkan i Davor Grgurić na visećem mostu preko Kupice / Fotografija Miljenko Brezak
