I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

I Goran, dakako Ivan Goran Kovačić, bio bi zadovoljan: njegov mi se Most stihovima ukazao nad malenim šumovitim vodopadima, jazima Kupe, Kupice, Čabranke… Ozvučio je stihom i sjećanjem krajolik u koji sam stjecajem prilika navratila čitati svoje književne tekstove napisane mojom moslavačkom kekavicom.

Razmjena knjiga nastalih s ljubavlju u delničkoj Srednjoj školi: Avor Grgurić, Božica Brkan i profesorica Jasminka Lisac / Fotografija Miljenko Brezak
Razmjena knjiga nastalih s ljubavlju u delničkoj Srednjoj školi: Davor Grgurić, Božica Brkan i voditeljica projekta Čuvari baštine profesorica Jasminka Lisac / Fotografija Miljenko Brezak

U Osnovnoj školi Skad djeca su nam izvela igrokaz na svojemu kajkavskom  idiomu, u Osnovnoj školi Rudolf Strohal u Lokvama pišu haiku i izdaju školski list Hamica, a u Srednjoj školi Delnice predvođeni profesoricom Jasminkom Lisac upravo su me nadahnuli projektom Čuvari baštine za uvod u skorašnje predstavljanje drugog izdanja školskoga donjostubičkog rječnika. Potaknuti jednom maturalnom radnjom o lokalnom govoru Lokava dvadeset godina srednjoškolci su istraživali vlastitu baštinu sve dok nisu nedavno objavili usporedni rječnik gorskokotarski.

Književnici na ulazu u staru Osnovnu školu Rudolf Strohal u Lokvama / Fotografija Miljenko Brezak
Književnici Zlatko Krilić, Božic Brkan, Davor Grgurić i Božidar Prosenjak s ravnateljicom Borkom Kezele-Kanjer na ulazu u 160 godina staru Osnovnu školu Rudolf Strohal u Lokvama / Fotografija Miljenko Brezak

Kakvo međusobno prožimanje i nadahnjivanje te ustrajnost kroz više naraštaja, ne samo đaka i profesora, nego i govornika, kazivača! Koliki je sve to trud!? Koliko je to ljubavi ljudi koji su se osvrtali, zagledali u vlastitu prošlost, baštinu  prenoseći je onima koje je to zanimalo!? Da se ne zaboravi, da se popiše, da se znajući vrijedi li i koliko svojim ponosi a ne srami. Od 2000. godine spomenuti Donjostubičani kao izvannastavnu aktivnost, u svojoj Maloj kajkavijani s profesoricom Danicom Pelko, stvaraju sad već drugo, ozvučeno, izdanje zavičajnoga rječnika. S kajkavskom su ikavicom tu nedaleko Zaprešića već dosegli i zaštitu nematerijalne baštine, kao i čabarskog ili pak bednjanskog.

Književnik i zaljubljenik u zavičajnu baštinu Davor Grgurić na Hiši Rački kolegama tumači što je to šindra, kalane a ne piljene daske, dske, kojima su se pokrivale goranske kuće / Fotografija Miljenko Brezak
Književnik i zaljubljenik u zavičajnu baštinu Davor Grgurić na Hiši Rački, najstarijoj delničkoj građevini, kolegama tumači što je to šindra, kalane a ne piljene daske, dske, kojima su se nekad pokrivale goranske kuće / Fotografija Miljenko Brezak

Zato nam se valjda i dogodilo da književna večer za građanstvo u dvorani odmorišta Centar u Delnicama, gdje smo tijekom tjedna od 15. do 19. listopada bili utaboreni gosti 7. Međunarodnih književnih susreta Od mora do gorazahvaljujući odličnoj ideji kolege književnika Zlatka Krilića da razgovaramo uz piće, postane intelektualni salon, soareja, razgovor pun ideja, pa i proturječja.

Mirjana Pleše sakuplja stare stvari, riječi i recepte te peče starinsku kuglof / Fotografija Miljenko Brezak
Mirjana Pleše sakuplja stare stvari, riječi i recepte te peče i starinski kuglof s rogačem kojega tu zovu karube / Fotografija Miljenko Brezak

Bili smo, ne samo ja, pod dvostrukim dojmovima. Kako  ne bi!? Prve večeri svirali su nam i pjevali, improvizirajući uz klavir na engleskome mješoviti američko-hrvatski džezerski bračni par Lela i Jo Kaplowitz. Upitavši ima li možda netko tko ne razumije engleski, budući da uglavnom pjevaju izvorne američke pjesme, od nas 50 ili 60 javio se tek jedan dječačić koji nije dorastao ni jezičnom vrtiću.

S večeri u Narodnoj knjižnici i čitaonici Delnice, starijoj od 140 godina, na kojoj je Davor Grgurić govorio o goranskim bajlovitim bićima a fotografkinja Višnja Bolf Gorski kotar predstavila čudesnim fotografijama / Fotografija Miljenko Brezak
S večeri u delničkojj knjižnici na kojoj je D. Grgurić govorio o goranskim bajkovitim bićima, a fotografkinja V. Bolf Gorski kotar predstavila čudesnim fotografijama / Fotografija Miljenko Brezak

A ja sam nevelikoj, ali vrlo zainteresiranoj skupini zrelih ljudi imala potrebu nazdraviti pjesmom Vermut i pričom o razumijevanju preko španjolskoga prijevoda nedavno u Kolumbiji, o tome kako različite publike mogu podijeliti isti osjećaj, osjećaj dobroga teksta, lijepe umjetnosti. Nameću mi se odmah sjajne fotografije Gorskog kotara Delničanke Višnje Bolf, od Goranovih nemirnih voda do šuma, od medvjeda koji svaki ima svoje ime do nervoznoga puha.

Palčava šiša u Plešcima iz 1856. spaja Sloveniju i Hrvatsku / Fotografija Miljenko Brezak
Palčava šiša u Plešcima iz 1856. spaja Sloveniju i Hrvatsku / Fotografija Miljenko Brezak

Još mi je bliskiji isti osjećaj međusobnoga prepoznavanja ljudi koji se predano nečim bave u vlastitim se sredinama vjerojatno osjećajući se usamljenima. Za primjer bih mogla navoditi baš pjesnike, pa navodim organizatora gorskokotarskoga književnoga festivala, voditelja etnoudruga i etnozbirki, autora koji piše na standardu, ali i na različitim idiomima gorskokotarske kajkavice Davora Grgurića. A kako tek za radio snima priče koje nestaju s ljudima koji ih pričaju! Navodim dalje i zaljubljenicu u lokvarsku etnologiju i govor Mirjanu Pleše (koju je zaljubljenik i promotor sličnih tema iz Madžareva etnolog Tibor Martan još još ljeti 2015. ovjekovječio na mojim Oblizekima jednostavnim jelom od repe, juhom od kromade!).   

Davorka Smole u starom obiteljskom štacunu / Fotografija Miljenko Brezak
Davorka Smole u starom obiteljskom štacunu / Fotografija Miljenko Brezak

Nastavljam s Markom Smoleom i njegovom majkom Darinkom Smole, slovenskom obitelji koja u Hrvatskoj, u Plešcima, čuva obiteljsku etnozbirku Palčavu šišu okupljajući na radionicama etnologe, dijalektologe i druge neovisno o granicama. Kako se sve to sjajno dopunjuje! Samo se valja upoznati, povezati.

U knjižnici iz 1874. ravnateljica Indira Rački Joskić i fotografkinja Višnja Bolf / Fotografija Miljenko Brezak
U Narodnoj knjižnici i čitaonici iz 1874. ravnateljica Indira Rački Joskić i fotografkinja Višnja Bolf / Fotografija Miljenko Brezak

Iako smo se i na delničkome salonu sudarili međusobno i s različitim stavovima i o dijalektima i o standardu i o modernome latinskome. Nije nužno da svi govorimo ni esperanto odnosno modern language, lingua franca engleski, niti da ponovno stvaramo dvojbeni regionalni nadjezik, a niti da se odričemo svojih maljušnih, zavičajnih govora, seljačkih, koji i naš hrvatski jezik i međusobno razumijevanje – ako to želimo – održavaju živim, vitalnim, s obzirom da i on ima perspektivu da poput mnogih drugih malenih jezika nestane. Dovoljno je da se potrudimo razumjeti jedni druge.

20181022 – 20181023  

Linkovi 

http://www.bozicabrkan.com/7-medunarodni-knjizevni-susreti-od-mora-do-gora-u-gorskom-kotaru/ 

http://oblizeki.com/juha-od-kromade-ili-zute-korabe-na-lokvarski-15728

 

Tibor Martan, pjesnik – umjesto kave 22. srpnja 2017.

Upoznala sam ga prije nešto više od dvije godine kada se sam javio bi li mogao surađivati na mojim Oblizekima. Željela sam najprije upoznati Tibora Martana, koji je zbog naše kave (i zubara!) posebno došao u Zagreb. Mladi je etnolog neumorni istraživač baštine svoga kraja, novomarofskoga, odnosno sela Madžareva, a također i pedagog u svojoj osnovnoj školi. Svestrana i vrlo zanimljiva osoba, koja nije jadikujući otišla u svijet trbuhom za kruhom, nego u provinciji, kako se to misli, predano, s jednakim žarom vodi različite udruge, obnavlja  etnokuće, s djecom stvara teatar, osmišljava jestive suvenire oživljujući uspomenu na dobročiniteljicu groficu Lujzu, predstavlja dio svega toga na našim Kriškim oblizekima i tako dalje.

Na fotografiji ovjekovječen dan upoznavanja: Božica Brkan i Igor Martan 16. ožujka 2015. na fotografiji Miljenka Brezaka
Na fotografiji ovjekovječen dan upoznavanja: Božica Brkan i Igor Martan 16. ožujka 2015. (zima!) na fotografiji Miljenka Brezaka

Čitatelji mojih Oblizeka, www.oblizeki.com , upoznali su Tibora Martana unatrag dvije godine i kroz brojne povremene tekstove o sezonskim jelima iz njegova zavičaja i običaje vezane uz njih. Ustrajno bilježi seoski život kroz sezone tijekom godine kako ga ne bi progutali novi globalistički običaji te kako i zašto, na primjer, uza sv. Janu u njegovu Madarevu ili negdje drugdje poslužuju jela od tikve, uza sv. Vida štrudlu od trešanja, a u korizmi – bijelu juhu. Koga zanima, više linkova za web i fejs u dodatku, jer danas želim onima koji to još ne znaju Tibora otkriti kao – pjesnika.

Njih dvojica pjesnika: ivan Babić i Tibor Martan / Fotografija Hrvatski sabor kulture
Njih dvojica pjesnika: ivan Babić i Tibor Martan / Fotografija Hrvatski sabor kulture

I meni je bila novost, baš ugodna vijest kad sam nedavno na istoj fotografiji na društvenim mrežama ugledala svoga dragog kolegu pjesnika Ivana Babića i svoga suradnika Tibora Martana. Ivan je, naime, s Miroslavom Mićanovićem i Ozanom Iveković bio u prosudbenom povjerenstvu 36. Susreta najboljih hrvatskih zavičajnih književnika, koje je Tiboru dodijelilo priznanje za pjesmu Pisana plafta. Njemu to, doznah pitajući dalje i ja, nije ni prva nagrada, a ni prva pjesma, a ni prvi literarni nagrađeni rad! Tako mi preostaje da, uz opetovane čestitke, samo s čitateljima s veseljem podijelim nagrađenu pjesmu.

Tibor Martan interpretira svoju pjesmu / Fotografija Hrvatski sabor kulture
Tibor Martan interpretira svoju pjesmu / Fotografija Hrvatski sabor kulture

Tibor Martan       

Pisana plafta

V one noči
gda je plaftica Božja cvela
i dišala
kak trokraljsko svetsvo,
zalukaval se bledi mesec
z drobnemi zvezdami
čež mučki obloček
v  hižicu,
z prutja spletenu.

Spazili so oni
nečije roke,
prste,
sfrkane i strošene,
kak fetno črlenu merku
čez konopljinu preju
na naredi
čonekom prevlače
i z češljem zbijaju
v pisanu, cufridnu
plaftu.

Jedino zbrati nesu mogli
zakaj tožna oka tkalje
od cajta do cajta
v kot glediju
i komu to
njezine vusnice
tak nekaj stiha šepču. 

A onda se najenput
z jalšinih gran
veter zdigel i
obločeka na hižici
resprl.
Vušle su reči v svet,
i spoznala se molitva
zrečena
vmiručem Jezušu
na križnom drevu.

Njemu se tkala pisana plafta,
vredne tkalje
posledni osebunjek.
Zastrla ga bu ona,
sa pisana i črlena
v onaj čas, gda se bu
od njezina tela
dušica restavila
i v nebiče
vputila.

20170720

Linkovi

http://oblizeki.com/slatki-cvibok-ane-martan-15811
http://oblizeki.com/janino-s-tikvama-na-stol-15546
http://oblizeki.com/magdini-zdigani-skrukli-15842
http://oblizeki.com/bijela-juha-korizmeno-jelo-novomarofskog-kraja-17517
http://oblizeki.com/kiflini-s-tikvinim-koscicama-ane-martan-jako-fiiiiiiini-i-bastinski-i-trendovski-18768
http://oblizeki.com/vilinski-medenjaki-i-kruscici-grofice-lujze-na-vilinskom-igriscu-15435
http://oblizeki.com/kuruzni-tropanec-i-psenicni-kolac-glavna-jela-tradicijskog-dorucka-novomarofskog-i-visockog-kraja-18478
http://oblizeki.com/strukli-od-tresanja-lipanjska-slastica-sv-vida-20691
https://www.facebook.com/oblizeki/posts/10155436611582210
https://www.facebook.com/oblizeki/posts/10153607323592210