Kakva lijepa večer u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u petak, 21. listopada 2022.! Od biljnog iznenađenja u obliku breberike, biljke prema kojoj nazvah buduću kajkavsko-čakavsku zbirku Breberika&Eklektika s Borisom Domagojem Biletićem u izdanju Kajkavskoga spravišča, čije ime u cvjećarnici ne znaju, do pribivanja kolegičinu predstavljanju poetese Anke Žagar koju ne vidjeh od vremena Knjižnice Mladost te do poduže kasnovečernje kave blizu Cvetnjaka! Baš primjereno Mjesecu hrvatske knjige.
Uz novu, prvu knjigu proze na hrvatskom, Željka Lovrenčić predstavila je i izbor stihova Dunje Detoni Dujmić na španjolskome / Foto Miljenko Brezak
Biakova je objavila knjigu Ako sam ikada postojala Dunje Detoni Dujmić, a uz autoricu su predstavili znanstvenik i književnik Tin Lemac, prevoditeljica i književnica Željka Lovrenčić i urednica Zorka Jekić, a tekstove je maestralno interpretirala nacionalna dramska prvakinja Branka Cvitković. Poslije osam zbirki poezije te raznoraznih drugih, sve vrlo serioznih knjiga, esejistica, leksikografkinja i urednica, objavila je i prvu proznu knjigu.
Dunja Detoni Dujmić sa svojom novom knjigom / Foto Miljenko Brezak
Tijekom večeri nismo
posve utvrdili radi li se o romanu o obiteljskome životu, dragulju
izbrušenih rečenica (Jekić), tekstu ne nužno žanrovski određenome,
zanimljive kompozicije, autobiografskom, snažne lirske proze (Lemac) ili tekstu
u kome se vješto barata jezikom pa i
nije presudno da li je romansirana biografija, esejistički zapisi, romanu o
ljubavi urbane, građanske djevojke i ruralnog momka iz velike obitelji u
kojem se povremeno uz Dunju javlja i Maladunja kao simbol bijega iz stvarnosti
(Lovrenčić). Možda je tekst književnici melem na dušu poslije smrti Ikića,
voljenog supruga, u vrijeme korone? Čitam, uživam i nikako ne mogu odlučiti što
je taj tekst. A nije ni važno do li – ljepote teksta. (I grafičkog oblikovanja:
na naslovnici su Kola Marijana Detonija!) ProslovNa odeskim
stubama počinje sjećanjem na i meni maestralan Ejzenštajnov film Oklopnjača
Potemkin. I ne znam koliko sam ga puta odgledala, ne samo na filmologiji na
komparatistici, gdje je diplomirala i Dunja, inače rođena Križevčanka.
Branka Cvitković čita / Foto Miljenko Brezak
Ipak, kao poziv na čitanje ove neobične knjige odabirem:
U DVORIŠTU Najradije se penjem po granama golema trešnjina stabla u dvorištu. Stablo šuti i ne odbija me, pušta mi na volju. Grne mi pokazuju put prema vrhu. Ja sam glavna junakinja, u stakleniku sam, palim motore, mogu sve na svijetu. Visinomjerom određujem dubinu ispod i iznad krošnje. Drvo diše u ritmu sa mnom, u pilotskoj kabini, pored bosih nogu. Katkad okrenem stablo naopako pa ono puže po meni. To je moja njihaljka koja visi o nebu. Svaki je njihaj bliz suncu i slobodan; čas sam kos, čas sam na brijegu, čas rujem pijeskom, prašna su mi stopala, zdenac je sve bliži i počinje teći unatrag kako bi se pročistio. I gradić se pročišćava, leti zajedno sa mnom, otkida se od oka, sagiba, sklanja mi ruke s vrata i širi se u zaletu. Svega se sjećam, samo ne znam zašto.
Za uspomenu na lijepu večer: Željka Lovrenčić, Zorka Jekić, Dunja Detoni Dujmić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Tu i tamo pjesničkim bi se tekstovima susrele u zajedničkim panorama hrvatskoga pjesništva, a onda smo se zbližile žirirajući za Tina, rekla bih sličnim poetskim sklonostima. Kako ne bježim sudbini, nekako me je baš dotaklo što me je na dan promocije Facebook podsjetio na čitanje, također u Ogrizoviću, baš na isti datum 2021. sotuda na neki drugi dan 2018. godine, dakle prije korone, kad smo predstavljali knjigu Encuentros – Susreti, izbor 12 hrvatskih pjesnika na španjolskome Željke Lovrenčić, objavljene u
Kolumbiji. Uz sjajnu domaćicu Jasnu Kovačević, na fotografiji Miljenka Brezaka
radosne smo Dunja Detoni Dujmić, Željka Lovrenčić, Neda Miranda
Blažević-Krietzman i ja. Sad se sjećamo Nede i čitamo neke nove tekstove, a uz
ostalo i izbor Dunjinih stihova koji je Željka prevela na španjolski – Una
paloma en el supermercado, Poesia escogida, Barcelona 2021.
Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.
Izbor Samo kritično, molim,
poduprt i Ministarstvom
znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela
suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim
zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici
od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo
je sastavio Ivan
Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar
Bekavac Basić.
Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić
Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.
Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.
Kako u svome prikazu navodi Vesna
Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih
hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan,
Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak
da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i
najradije piše.Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu
proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna
Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure
Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu
Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.
U svojemu povelikom rasponu
književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa
slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige
eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike
Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su
zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić,
Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir
Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales
Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna
Mimica iz Čilea…
Kako vam ljubiše se riječi! – zavodljiv je stih iz pjesme Ane Horvat izgovoren na 4. Festivalu Nagrada Vesna Parun, održanome u Stubičkim Toplicama 19. lipnja 2021. Marijan Lončarić iz Ozlja spominjao je pjesmu koja nije htjela govoriti svoje stihove, Lana Derkač uskliknula je koliko pisaca odjednom, a Davor Šalat detektirao je: tvoja riječ označuje sve što si ti. Maja Tomac s razlogom je spominjala posljednje sanjare.
Nagrađenici 4. Festivala Nagrada Vesna Parun Davor Šalat, Lidija Dujić i Lana Derkač s Božicom Brkan, predsjednicom stručnoga ocjenjivačkog suda / Foto Miljenko BrezakPublika u Stubakima vrlo zainteresirana za poeziju / Foto Miljenko Brezak
Stručni ocjenjivački sud u kojem su bili pobjednici prijašnih festivala Ludwig Bauer, Marija Lamot i Božica Brkan te književnik i kritičar Tin lemac i književnica Stanka Gjurić ocjenjivala je kakvoću pjesme, interpretaciju i opći dojam te procijenila među 28 pjesnika laureatom i tradicionalno dobitnicom skulpture akademskoga slikara Ivana Tuđe Lidija Dujić za Arhipelag odlazaka, prvi su put dodijeljene i druga nagrada Lani Derkač i treća Davoru Šalatu.
Stručni ocjenjivački sud u koncentraciji: Stanka Gjurić, Tin Lemac, Božica Brkan, Marija Lamot i Ludwig Bauer / Foto Miljenko Brezak
Najviše, međutim, valja čestitati na ustrajnosti i ideji osnivaču I organizatoru Nikoli Kristiću i Udruzi Mogus vivendi što uspijevaju u ugodnu večer posvećenu velikoj pjesnikinji spojiti teško spojive različitosti u kakvoći i interpretaciji. Kako priredba raste, uz već izrečenu ideju o nagradi publike, kao prošlogodišnja dobitnica Nagrade Vesna Parun, organizatoru i sponzorima usuđujem se predložiti i tiskanje godišnjeg zbornika kako bi se dokumentirali stihovi – jer ondje ima i stvarno dobrih stihova – i kako bi se sačuvao dio ljepote, jer se i na najbolje tekstove bez toga može samo slučajno natrapati. Mediji među brojnim recitalima, pogotovo oživljavanjem poslije koronske zatvorenosti, jedva da registriraju i održavanje priredbe, a kamoli da predstave nagrađene. Ako ni zbog čega za raspravu o konkurenciji, nagrađenicima i nenagrađenicima, nepoštivanju i neprepoznavanju truda, kuhinjama i slično. S dopuštenjem autora donosim pjesme troje pobjednika, te po vlastitu odabiru i četvrtoga, meni sjajnoga.
Lidija Dujić Arhipelag odlazaka
Lidija Dujić čita nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak
I. Sonet
Vesni
Proljeće je onoga proljeća
zavirivalo pod suknje
glomaznim kućerinama, kamenih obraza,
a one su sramežljivo žmirkale oknima.
Nisi bila dječak,
a dugovratu maslinu
sklisku poput vidre
paruni su vratili u more.
Isprela si koralj
i sašila molitvenik
za nijemu službu ribama.
Ukrštena i obgrljena, isprekidana
katrenama, tercinama,
sa snom si se tek susljedno rimovala.
II. Na, o, po, prema, pri, u otoku
Na uzici si povela oblak
i sišla s otoka u plićak
koji se lažno modrio.
Dubinama nije bilo ni traga,
a otok je poslušno okretao lice
istim izlascima i zalascima.
Kopno je na drugoj obali
dizalo jedro.
(Užad je morala posrnuti
pred tvojom nestrpljivošću.)
Sidro je rastjeralo dotrčale valove,
mačiće što su toplo milovali
gležnjeve gospodara.
More te je predalo kao rasklopljenu školjku, ljušturu raka, kućicu ježa; slijepu putnicu koja u potpalublju zrno po zrno soli oblaže sedefom riječi.
III. Njeno otočanstvo
Iz stisnute šake otoka
izvukao se samo gušter.
Bez repa.
Ubran u gnijezdu kapara
slomljen s granom koralja
sklizak da bi njime usidrili
stope stopala daždevnjaka,
ženskog kišnjaka
koji kamenom otvara bademe riječi,
a iskrom miješa mlijeko oblaka.
Na zub otoka
nanizali su barke
mornarskim čvorovima.
Potom je Kirkina učenica
objahala jarbol mola.
I otok je zaronio
pod površinu slova.
IV. Na sobu Vesne Parun
stavljamo račun od 10. travnja
– pripovijest o insuli
koju, i ove godine, odbija primiti
svako kopno pred kojim se utabori
– povijest otpora
odmetnute povijuše jezika
u hipertekstu zabludâ
– vijest o ribama
koju dijeli konobar u toplicama
s tijelima što pamte
dodir njezinih perajâ.
Lana Derkač Koliko pisaca odjednom!
Uručivanje nagrade Lani Derkač / Foto Davor Šalat
Daleko doba! Između njega i današnjeg mene uvalilo se gotovo pedeset godina, pomislio je najpoznatiji Desničin književni lik i prisjetio se svojih proljeća. Barem desetljeće kasnije, između mene i današnje mene prvi čovjek stao je na Mjesec. U Europi već je bila noć i čulo se jedino pucketanje radijske komunikacije dok Neil Armstrong nije uključio crno-bijelu kameru i učinio prvi korak. Njegova noga zakoračila je u prašinu, a da nije nosio kacigu, lice bi mu isijavalo neobičnu svjetlost i na Zemlji bilo vidljivo kao drugi i manji Mjesec, iste godine u kojoj sam rođena. Između jedne mene i one druge mene tresla se Banja Luka, a i drugi gradovi. Između mene i mene otvarala sam i zatvarala prozore, lupala vratima, ugledala zmiju u dvorištu, ljetovala, trčala i razbila koljena. razapinjana je žica i naučila sam riječ izbjeglica. Između mene i mene bespolno su se namnožili pametni telefoni, Facebook stranice i kiborg-prijateljstva. Svi moji odnosi pretvoreni su u kiborge i ne vjerujem da bi primijetili onu svjetlost s Armstrongovog lica i da nije imao kacigu. Stroj takvu svjetlost teško očitava. Između mene i mene, u vrtu, tijelo je otrovane mačke. Od nedavno hrani se mesom svemirskih frekvencija i možda joj se noću smiješe Mjesečevo ili Armstrongovo lice. Između mene i mene moj otac gloda kosti odašiljača, ali naučio je da ne jede kruh od zvjezdane prašine, svemirskog brašna. On živi racionalno, a za svakodnevne potrebe jednom bit će dovoljno skenirati ruku. Ako moj otac i zaboravi na prirodu, kako Ivan Galeb, Desničin lik, vjeruje da je čovjek zaboravlja, tu su dronovi što zuje poput insekata.
Razvoj događaja ne ostavlja povratnu adresu. Da je ostavi, bila bi netočna. Između mene i mene svake sekunde plamen se približava ljepoti i smrti. On je pogon. Između mene i mene, uvjerena sam, ne tinja samo u zraku. Anonimno živi i stvara utisnut u zemlju, utopljen u vodi. Koliko pisaca odjednom! Plamen je pisac. Vrijeme je pisac. Čak i bolest. Sati okreću karcinom, cistu, shizofreniju, i sasvim ljudski, prevrću ih po rukama poput koverte. Kad bolest upiše svoj kod u tijelo, ispisala je zaplet. Dio teksta plagira s laboratorijskih nalaza, tumačenja snimaka, otpusnih pisama. Između njega i njega, između mene i mene, nas i nas, njih i njih, nas i njih, napeto se čeka na njen rasplet.
Davor Šalat GIPKIJA OD SVJETLOSTI
Davor Šalat interpretira nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak
Tvoja riječ je glatka, tamna i šuškava. Prije za mačje uho koje čuje nečujno, nego li za ženu koja joj dodaje i čega nema. Tvoja riječ ozvučuje sve što si ti, brzu ljutnju, stidljivi spokoj i krijesnice rasplesanih slika. Postojiš li uopće iza riječi, stroga u bezvučnom saginjanju, gipkija od svjetlosti koja se umirila na staklu? Ili si sva usna koja, kad ljubi, uobličuje riječi. A kad govori, približava se poljupcu?
Božidar Brezinščak Bagola NAS DVOJE SE ODAVNO ZNAMO
Nastup Božidara Brezinščaka Bagole / Foto Miljenko Brezak
U spomen na Vesnu Parun
Lipanj i ljeto
devetsto sedamdeset i šeste
provodili smo
zajedno u Studentskom gradu,
dotjerivali tekstove za tvoje Apokaliptičke basne
i moj prvi roman Traganje za samim sobom.
Ja bih odlazio na poštu i u redakcije,
a ti po indijske košulje u male trgovine,
potom bismo zajedno svratili u klub književnika,
gdje si me gordo predstavljala uvaženim kolegama.
U zamračenoj sobi bacali smo novčiće,
savjetovali se s kineskom Knjigom promjena
sve do babljeg ljeta negdje sredinom rujna,
kad nas zadesi i rastavi sudba nujna.
Primila si prijeteće pismo iz Murske Sobote
i počela sumnjati da ne stvaram možda kakvu urotu,
proglasivši me sumnjivim tipom iz Beograda.
Zanosno prijateljevanje odjednom je splasnulo.
U stanu je i dalje bilo sve u divljem neredu,
ali nas dvoje nismo se više smijali.
Na moju zamolbu da prenoćim još jednu noć kod
tebe
uzdahnula si: „Ah, čemu dva leša jedan pokraj drugoga“,
otpratila me autobusom do tramvajske stanice u Dubravi,
pričala više sebi u bradu, kako se ne isplati živjeti u gradu,
kako ćeš kupiti zimsku odjeću za sirotu Magdicu
i već sutradan otputovati u Bidružicu.
Dugo
sam gledao za autobusom
i razmišljao u čemu li smo to pogriješili,
jesmo li se doista sreli ili tek
mimoišli?!
20210619 – 20210702
Nikola Kristić još se jednom pokazao i kao talentirani pjesnik i glazbenik i kao odličan organizator / Foto Miljenko Brezak
Autorica knjige Dunja Detoni Dujmić, urednik Božidar Petrač i jedan od uvrštenih autora Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Baš sam se obradovala uočivši na popisu knjiga što ih je otkupilo Ministarstvo kulture i naslov Mala noćna čitanjaDunje Detoni Dujmić. Kao da je moja. Ne zbog bliskoga nam zajedničkog izdavača, Alfe, nego zato što ta knjiga nije dosad naišla na odjeke prethodnih financijskih natječaja, unatoč tome što na gotovo 400 stranica ustrajna i danas rijetko ozbiljna i sustavna čitačica analizira hrvatski roman 2011.-1015.
Naslovnica
Tako ju je i podnaslovila, jer, kaže u proslovu, nastala je kao odjek moga petogodišnjeg intenzivnijega čitateljskog praćenja recentnoga hrvatskoga romanesknog stvaralaštva. Ta je knjiga istodobno i dokaz kako se iskustvo čitanja kadšto posve prirodno stapa s iskustvom pisanja pri čemu je čitatelj uvijek pomalo i suautor književnoga djela. Njezina se zbirka književnokritičkih prikaza i esejističkih interpretacija, kako autorica kaže, može promatrati i kao osoban prilog kreativnom čitanju suvremenih hrvatskih romana.
Početak teksta o romanu Rez B. Brkan
Objavljeno je sedamdesetak prikaza romana 58 autora pragmatično podijeljeno u pet ključnih grupa čiji nazivi otkrivaju i sadržaj: 1. Zagonetači i njihova djeca, 2. Štemeri, desperadosi, trajači, 3. Junaci svojih povijesti, 4. Uvrnuti potrošači zbilje i 5. Odred za ljubav. Nije naodmet: knjiga se otvara tekstom II. Kamera, snimka, rez o romanu Rez (2012.) Božice Brkan, o kojem Dunja Detoni Dujmić u Uvodu u knjigu piše:
Citat iz Uvoda
U romanu Božice Brkan Rez ratno-detekcijsko pismo premetnulo se na jezično zamjensko polje: stara krimishema zasjenjena je jezično diferenciranim diskursima urbanog i ruralnog podrijetla, koji stvaraju dostatnu tekstovnu napetost, pa akcijsko polje potisnuto ratnog krimena – gotovo miruje.
S predstavljanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu; slijeva nadesno: Lada Žigo Šanić. Vinko brešić, Dunja Detoni Dujmić, Božidar Petrač i Tin Lemac / Fotografija Miljenko Brezak
Na predstavljanju Malih noćnih čitanja – hrvatski roman 2011.-2015. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 15. studenoga 2017. uz autoricu Dunju Detoni Dujmić govorili su i prof. dr. sc. Vinko Brešić, dr. sc. Tin Lemac, Lada Žigo Španić i urednik Božidar Petrač.