Kakva lijepa večer u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u petak, 21. listopada 2022.! Od biljnog iznenađenja u obliku breberike, biljke prema kojoj nazvah buduću kajkavsko-čakavsku zbirku Breberika&Eklektika s Borisom Domagojem Biletićem u izdanju Kajkavskoga spravišča, čije ime u cvjećarnici ne znaju, do pribivanja kolegičinu predstavljanju poetese Anke Žagar koju ne vidjeh od vremena Knjižnice Mladost te do poduže kasnovečernje kave blizu Cvetnjaka! Baš primjereno Mjesecu hrvatske knjige.
Biakova je objavila knjigu Ako sam ikada postojala Dunje Detoni Dujmić, a uz autoricu su predstavili znanstvenik i književnik Tin Lemac, prevoditeljica i književnica Željka Lovrenčić i urednica Zorka Jekić, a tekstove je maestralno interpretirala nacionalna dramska prvakinja Branka Cvitković. Poslije osam zbirki poezije te raznoraznih drugih, sve vrlo serioznih knjiga, esejistica, leksikografkinja i urednica, objavila je i prvu proznu knjigu.
Tijekom večeri nismo posve utvrdili radi li se o romanu o obiteljskome životu, dragulju izbrušenih rečenica (Jekić), tekstu ne nužno žanrovski određenome, zanimljive kompozicije, autobiografskom, snažne lirske proze (Lemac) ili tekstu u kome se vješto barata jezikom pa i nije presudno da li je romansirana biografija, esejistički zapisi, romanu o ljubavi urbane, građanske djevojke i ruralnog momka iz velike obitelji u kojem se povremeno uz Dunju javlja i Maladunja kao simbol bijega iz stvarnosti (Lovrenčić). Možda je tekst književnici melem na dušu poslije smrti Ikića, voljenog supruga, u vrijeme korone? Čitam, uživam i nikako ne mogu odlučiti što je taj tekst. A nije ni važno do li – ljepote teksta. (I grafičkog oblikovanja: na naslovnici su Kola Marijana Detonija!) ProslovNa odeskim stubama počinje sjećanjem na i meni maestralan Ejzenštajnov film Oklopnjača Potemkin. I ne znam koliko sam ga puta odgledala, ne samo na filmologiji na komparatistici, gdje je diplomirala i Dunja, inače rođena Križevčanka.
Ipak, kao poziv na čitanje ove neobične knjige odabirem:
U DVORIŠTU
Najradije se penjem po granama golema trešnjina stabla u dvorištu. Stablo šuti i ne odbija me, pušta mi na volju. Grne mi pokazuju put prema vrhu. Ja sam glavna junakinja, u stakleniku sam, palim motore, mogu sve na svijetu. Visinomjerom određujem dubinu ispod i iznad krošnje. Drvo diše u ritmu sa mnom, u pilotskoj kabini, pored bosih nogu. Katkad okrenem stablo naopako pa ono puže po meni. To je moja njihaljka koja visi o nebu. Svaki je njihaj bliz suncu i slobodan; čas sam kos, čas sam na brijegu, čas rujem pijeskom, prašna su mi stopala, zdenac je sve bliži i počinje teći unatrag kako bi se pročistio. I gradić se pročišćava, leti zajedno sa mnom, otkida se od oka, sagiba, sklanja mi ruke s vrata i širi se u zaletu. Svega se sjećam, samo ne znam zašto.
Dunju Detoni Dujmić poznavala sam samo preko tekstova, dok nije napisala baš temeljitu kritiku u Republici o mom romanu Rez/Leica-roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a kritika je poslije objavljena i u knjizi književnih kritika Mala noćna čitanja (Alfa, 2014.).
Tu i tamo pjesničkim bi se tekstovima susrele u zajedničkim panorama hrvatskoga pjesništva, a onda smo se zbližile žirirajući za Tina, rekla bih sličnim poetskim sklonostima. Kako ne bježim sudbini, nekako me je baš dotaklo što me je na dan promocije Facebook podsjetio na čitanje, također u Ogrizoviću, baš na isti datum 2021. sotuda na neki drugi dan 2018. godine, dakle prije korone, kad smo predstavljali knjigu Encuentros – Susreti, izbor 12 hrvatskih pjesnika na španjolskome Željke Lovrenčić, objavljene u Kolumbiji. Uz sjajnu domaćicu Jasnu Kovačević, na fotografiji Miljenka Brezaka radosne smo Dunja Detoni Dujmić, Željka Lovrenčić, Neda Miranda Blažević-Krietzman i ja. Sad se sjećamo Nede i čitamo neke nove tekstove, a uz ostalo i izbor Dunjinih stihova koji je Željka prevela na španjolski – Una paloma en el supermercado, Poesia escogida, Barcelona 2021.
