Kakav dan! Petak, 4. studeni 2022. Lijep, unatoč tome što nas je kiša prala i ujutro od Zagreba do Slavonskoga Broda i poslije podne od Slavonskoga Broda do Zagreba. Lijep, jer već dugo u samo nekoliko sati nisam upoznala toliko novih i zanimljivih, književnosti predanih ljudi, dakako osobito zavičajcima Ivani Brlić Mažuranić i Dragutinu Tadijanovića, od Romane Tekić, Jasne Ažman, Dajane Breznik, Miroslav Bjelobrk i drugih.
iNisam odavno čula ni toliko lijepo naizust izrečenih pjesama, toliko anegdota ispričanih prepoznatljivim hinjenim dubokim Tadijinim glasom. Nisam vidjela ni toliko oznaka autograma Tadijinih kao svojevrstan vodič. I više bi se vremena moglo provesti i u spomen-sobi, zagrebačkoj Gajevoj 2 preseljenoj u Galeriju umjetnina grada Slavonskoga Broda, i u šetnji uz Savu i stari samostan u kojem je bard napisao prvih devet pjesama – ni sam ne zna da li je prva bila Lutanje ili Odlazak – te u Rastušju, gdje nam je pjesnikov nećak Miroslav Bjelobrk sa suprugom Renatom i sinom Lovrom, bio vodičem po obiteljskoj još živoj okućnici, graničarskoj kući sagrađenoj 1905. (godini kad rođen i Tadija!) te obnovljenoj poslije potresa 1964., štagljem iz 1912. pretvorenim u ugodno mjesto susreta s izložbom, knjigom dojmova i prvim pjesnikovim pisaćim stolom. Kroz ovaj je prozor padalo svjetlo dugo u noć u zimsku gluhu noć, a ondje su, opisuje preko presušena potoka Pribudovca na njivi Luka rasla su visoka žuta žita. Pa taca kolača, pa domaći kruh dvokilaš iz Marine krušne peći kao suvenir
Prof. dr. sc. Vinko Brešić poveo nas na predstavljanje zbornika Stoljeće Tadijina pjesništva, Tadijine jeseni 2020.-2022. (uredili Dajana Breznik i Miroslav Bjelobrk). Mogla bih lako prebrojiti koliko smo se puta vidjeli uživo, a nebrojeno puta inspirativan i poticajan, uz drugo da za serijal njegovih knjiga napišem književnu autobiografiju, a i da napišem esej uz Tadijinu 100. Bilo je to 2020., zbog korone postali su online i kolokvij i zbornik, koji je sada ukoričen. Nisam očekivala toliko sklada i tihe ljepote. Ni promociju s toliko živog Tadijanovića! Kako li je samo mladi dramski umjetnik Matej Đurđević, govorio stihove! Ni sam Tadija, koji ih je govorio sjajno, ne bi bolje. Svi koplimentiraju: I Tadija bi bio zadovoljan!
hBrešić govori kako nas čovjek i pjesnik koji nas je okupljao cijeloga svojeg života nastavio okupljati i danas – 15 godina nakon smrti i 117 nakon rođenja. Opisuje kako je, i sam Broco, kako zovu rođene Brođane, 2020. bio pozvan da vodi kolokvij o „našem Tadiji“.
Tema je bila 100 godina Tadijanovićeva pjesništva, a neposredni povod prve pjesme koje je Tadijanović kao školarac bio napisao 1920. u brodskome Franjevačkom samostanu. Zato sam pozvao 15-tak potencijalnih sudionika svjestan da nam okolnosti, tj. potres i pandemija kovida, nikako nisu išle na ruku. Nabraja: Mirko Ćurić, Božica Jelušić, Ivan J. Bošković, Ana Batinić, Tvrtko Vuković, Perina Meić, Ana Batinić i Ivana Žužul i ja, Božica Brkan.
Svim kompromisima usprkos, ostalo je zadovoljstvo što smo se uspjeli prilagoditi novim uvjetima, govori, te ipak sačuvati kontinuitet ove manifestacije i tako osvježiti uspomenu na život i djelo barda hrvatske lirike 20. stoljeća. Manifestacija Tadjine jeseni vratila se uživo tek nakon dvije godine. Brešić dodaje:
Jer pjesnik Dragutin Tadijanović to zaslužuje. On je naša lokalna i nacionalna veličina kojoj se uvijek iznova valja vraćati. Jer tko nema svojih veličina – upozoravao je i sam pjesnik dok je radio za druge naše pjesnike – biva osuđen da se divi tuđima. Veličine su razlog da se okupljamo, da se podsjetimo tko smo i što smo, otkud dolazimo i kamo idemo.
I ja sam imala priliku prisjetiti se svog uzora od djetinjstva, jer Dragutin Tadijanović naveo me na datiranje pjesama (doduše, na američki način!), koji je Danima Djetinjstva nedvojbeno utjecao na moju ranu zbirku, kajkavsku, Vetrenica, obiteljska arheologija; njegove su ornice, moje jornice, anjegovo Rastušje moj je (J)Okešinec.
Čitam pjesmu Ogrlica nadahnutu Tadijinim Prstenom, objavljenu u zborniku, a 2012.i u zbirci pjesama Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (ciklus Pisci) s murtićevskim živim, osnovnim prštećim bojama, kako ju je pročitao moj dizajner Jenio Vukelić, a kakve sam našla u Tadijinoj poeziji i opisala u svom eseju Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije.
Nedostajao je samo Tadija. Zamišljam kako bi rado s nama divanio sjedeći posred prvoga reda, kao onomad u Mimari na predstavljanju jedne od Laljakovih knjiga 100 hrvatskih pisaca, koja na žalost, nikad nije objavljena. I prisjećao se kao što mi prisjećamo njega
4. Tadijine jeseni od 2. do 7. studenoga poslije dvije godine zatvorenosti bile su krcate zbivanjima, kažu katkad i po tri događaja dnevno. Uz ostalo, održana je literarna radionica za osmaše Da sam ja Tadija, otvorena je knjižara Školske knjige Od A do Ž nazvana Tadijanovićevim imenom, Đuri Vidmaroviću dodijeljena je Povelja Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića… Ali, na žalost, HAZU je propustio iz Zaklade Dragutina Tadijanovića dodijeliti nagradu s pjesnikovim imenom za najbolju pjesničku zbirku, jer, navodno, nije bilo prijavljenih. E, moj Tadija! E, moji akademici! Nemam komentara, samo žal. Kao u Tadijanovićevoj mladalačkoj pjesmi.
Božica Brkan
Ogrlica
Dragutinu Tadijanoviću
Tadija ima prsten
Takva je da bi je pjesnik Srebrnih svirala možda kupio i svojoj
Jeli.
Elegantna.
Moja crna ogrlica – oniks, vulkanska lava i karneol crni. Mlada umjetnica,
zanatlija, što li je, donijela ju je u hrpi nakita koji radi da preživi kao
što ja radim tekst
koji ne mogu ovjesiti oko vrata. Odabrala sam najprije ametist.
Lila, čak dvije,
(i za Ivanovu Marinu jednu
mladenačku,
jer ona vjeruje da kristali i drago kamenje zrače najbolje neobrađeni).
Ali ovaj poludragi
kao na tetkinu prstenu u zlato tigrasto oko ugniježđeno. Možete li
produžiti, pitam nadajući se da ne može. Vulkansku lavu ni s Etne nisam
ponijela kao sicilijanski znamen,
jer su govorili da je to vražja poruka iz središta Zemlje. Bože, što li sam
ponijela sa Sicilije uopće kao Tadija iz Firence u koju se spreman
da se nas dvoje zagledamo u Arno? I na mostu,
mi stari sentimentalci, ostavimo zakračunat ljubavni lokot.
Najljepšu si uzela, kažu mi.
A nije ni zlatna nego dvije spojene kliještima u jednu, nakit koji ne
pretendira na brojne nositeljice ni prije ni poslije mene,
na energiju sačuvanu,
crna moja ogrlica od oniksa, vulkanske lave i karneola, crnoga.
Tadija ima prsten i pjeva baš u davnoj godini
moga rođenja:
I prsten u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
i pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
A ja imam ogrlicu
novu.
Niti joj tko pita za cijenu, niti ja mislim kako će ona sa mnom leći
u zemlju ili ostati na nepoznatu vratu,
kad moj bude pepeo i prah.
Zašto se meni ne čini,
kao što se činilo onima prije mene i kao što se Tadiji činilo
s prstenom njegovim,
da se vrat moj nikada neće rastati od ogrlice?
Moje crne ogrlice – oniks, vulkanska lava i karneol crni? Ali mi se čini da
pjesma o prstenu od srebra s kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol,
još nije gotova. O mojem ili tvojem prstenu?
Zgb, 20. ožujka 2009. – 19. svibnja 2010 – 17. srpnja 2010. – 18. srpnja 2010. (Iz ciklusa Pisci)
Pjesma je objavljena u zbirci pjesama Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, Acumen, 2012.
