Ivan Pergošić 450 godina poslije – Umjesto kave 26. studenoga 2024

Večeras je u Popovači, poslije Kutine i Garešnice, treći put predstavljeno Moslavačko zrcalo, časopis moslavačkih ogranaka Matice hrvatske. Najnoviji broj, dvobroj 7. oživio je pod istim glavnim  urednikom i proijenjenim i proširenim uredništvom ponovno nakon 2017. godine. Imenom nadahnut davnim malim kulturnim prilogom Moslavačkoga lista kao časopis s temama ih kulture i književnosti, povijesti i znanosti počelo je izlaziti 2011. Već sam se pohvalila dobrim društvom i svojim trima raznovrsnim temama, a imala sam prilike upravo u Kutini podsjetiti na prikaz 450 godina o tiskanja prve kajkavske knjige (str. 209.-213.) te kako kajkavci nisu svoj blagdan prve knjige proslavili zajedno i glasno nego u gotovo zatvorenim, ponajprije znanstvenim i stručnim krugovima bez medijskoga odjeka i to kajkavski regionalno – Podravina, Zagorje, Međimurje (nedavno Nedelišće), pa zahvaljujući samo tome članku u Moslavačkome zrcalo i Moslavina, iako Ivan Pergošić i njegovu Decret te, posebice, dokazano moslavačko podrijetlo to itekako zaslužuju. I ponos!

Naslonica najnovijega dvobroja Moslavačkoga zrcača

Zato prenosim članak iz Moslavačkoga zrcala:

Božica Brkan

450 godina od tiskanja prve kajkavske knjige Decretum Moslavca Ivana Pergošića

Pretisak Pergošićeva Decretuma iz 2003.

23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. Cijeli je naslov prve tiskane kajkavske knjige Decretum koterega je Verbevci Ištvan dijački popisal a poterdil ga je Laslov koteri je za Matijašem kral bilzevse gospode i plemenitih hotienjem koteri pod Vugerske korune ladanje sliše. Od Ivanuša Pergošića na slovienski jezik obernjen (…) štampan v Nedelišću Leto našega zveličenjav 1574. Ili modernizirano: Dekretum koji je Verbeci Stjepan iz latinskoga napisao a potvrdio ga je Ladislav koji je bio kralj nakon Matije, sa željom svih plemića i gospode koji pripadaju vladanju Ugarske krune, Od Ivana Prgošića na slovenski (slavenski, op. BB) preveden (…).Tiskan u Nedelišću u godini našega Spasitelja 574.

Duplerica iz Pergošićeva pretiska

O knjizi i autoru govorio je prof. emer. Alojz Jembrih. Poprilično razočaran što su tu obljetnicu mainstream mediji prešutjeli, što im je netema, kao da nema nemjerljivu važnost za hrvatski jezik, napose za kajkavski, kojem je zaista jedinstven i u širim razmjerima europski spomenik. Jembrih ističe kako se jezik Pergošićeva prijevoda u Decretumu iskazuje u dvjema jezičnim varijantama: kajkavskoj i čakavsko-štokavskoj te kako je bjelodani dokaz da je kajkavski jezik od samih početaka bio otvoren za druge hrvatske jezične izričaje. To djelo nije samo pravni kodeks, nego i jezični spomenik u kojemu ima obilježja književnoga teksta koji svjedoči o počecima „oficijelne“ kajkavske književnosti.

Dražen Kovačević, glavni urednik Moslavačkoga zrcala (Foto Miljenko Brezak)

Uz obljetnicu kajkavskoga prvotiska iz 1574. je, doduše, i od 23. do 25. svibnja u Varaždinu i Ludbregu održan Znanstveni skup Četiri i pol stoljeća kajkavske pismenosti. Kako je izvijestila Bojana Schubert u Vijencu,u organizaciji dva zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja djeluju na području sjeverozapadne Hrvatske, Zavoda za lingvistička istraživanja u Zagrebu i Zavoda za znanstveni rad u Varaždinu više od četrdeset sudionika je prizvalo u sjećanje pisanu kajkavsku riječ i odalo joj počast. Možda je još štogod prigodno održano i objavljeno, ali nije mi poznato da je po našoj Moslavini u tri županije, ma i u jednoj knjižnici, školi ili gdje, održan i običan školski sat, predavanjeu sjećanje na Decret i Pergošića. Kao da smo posve prestali biti kajkavci i sada – jedva da i tko spomene zavičajne govore ma i u izbornoj školskoj nastavi – i u povijesti iz koje nam svijetli upravo Ivanuš Pergošić, jedva da se zna rođenjem Moslavac.

Imamo sreću da su Matica hrvatska i Zrinski u Čakovcu 2003. godine – kojoj su pripisivali nastavak tradicije tiskare slavnih Zrinskih u Nedelišću – na 550 stranica velikoga formata objavili Decretum 1574. Hrvatski kajkavski editio princeps. Za tisak ga je priredio odnosno transkribirao, i priloge napisao Zvonimir Bartolić, uz Tomu Blažeku i urednik knjige. U predgovoru je istaknuo kako je Decretum u Nedelišću tiskan na dohvat turskih topova u tiskari Jurja Zrinskoga, sina branitelja Sigeta Nikole IV., koji ju je utemeljio kao ratnički i kulturni hrabar, jedva dvadesetogodišnjak. I kako se nakon 429 godina ponovno objavljuje nakon propasti mnogih planova za tisak i pretisak, među ostalim za Hrvatskoga proljeća 1971., kad je pripreme prekinula zabrana Matice, te, potom, drugi topovi u samostalnoj Hrvatskoj početkom devedesetih Domovinski rat.

Alojz Jembrih s pretiskom Pergošića na krapinskom znanstvenom skupu (Foto Miljenko Brezak)

Odakle hrvatska tiskara utemeljena u doba Zrinskih baš u Nedelišću, na dva kilometra od Čakovca? Bartolić tumači kako je prema zaključku Ugarskoga sabora iz 1498. Nedelišće (Nedelicz), bilo jedan od glavnih tridesetničkih ureda južno od Mure, uz Varaždin i Zagreb, s filijalama u Raskrižju, Vinici, Krapini, Stubici, Steničnjaku, Topuskom i Kostajnici. Sama bi tiskara, dakako, mogla biti posebna tema, ali učinio mi se mnogo zanimljivijim prevoditelj knjige na kajkavski Joannes Pergossich notarius civitas warasdiensi, varaždinski gradski i županijski notar, koji je živio od 1521./22. do 1592.

Objavljena knjiga prijevod  je na slovienski jezik pravnoga djela, zbirke zakona i običajnoga prava mađarskoga pravnika Ištvana Verbecija (Weböczy istván,1458.-1341.), nazvana i najznačajnijom produkcijom pravne pismenosti na kraju srednjega vijeka. Izvorni joj je latinski naziv Opus tripartitum juris consuetudinarii incliti regni Hungariae, et partium eidem annexarum… (Beč, 1517.) odnosno Trodijelno djelo običajnoga prava slavnoga Ugarskoga kraljevstva i njemu pridruženih zemalja. Uz stanovite dopune, Decretum se upotrebljavao sve do 1853., odnosno do austrijskoga Građanskog zakonika. Pergošićev prijevod, posvećen je Jurju Zrinskome, jer je dao radno sklonište putujućem tiskaru Rudolfu Hoffhalteru, a zbog važnosti Decretuma istraživačima je zanimljiv i sam Pergošić, koji u knjizi, iako je zacijelo poznavao latinski izvornik, navodi kako  je v nekih malih mesth Veres Balasa, koteri je na vugerski jezik te Decretum pretumačil, nasleduval. Vereš je bio Pergošićev kolega notar Biharske županije u Ugarskoj i glavni sudac u Velikom Varadinu. 

Staro izdanje Pergošića (presnimljeno iz pretiska iz 2003.)

Prevoditelja su zato mnogi istraživali iz različitih perspektiva. Jedan od posljednjih, Neven Budak u Gradovima Varaždinske županije u srednjem vijeku (1994.) navodi matrikulu Krakovskoga sveučilišta iz 1567. s imenom Johannes Georgii Pergoszicz podrijetom iz Zagrebačke biskupije. Dotad se nije znalo gdje je i kad studirao ni kamo je otišao nakon zagrebačke funkcije školskoga ravnatelja 1564. I Bartolčić i Jembrih, uz druge, izvore spominju monografiju Čazma u prošlosti i danas (1979.), u kojoj je romanist, filolog i etimolog Valentin Putanec (1917.-2004.) objavio vrlo zanimljiv rad Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskoga pisca Ivana Pergošića, str.  123.-136. Spominje radove Franje Fanceva, Marina Franičevića, Mihovila Kombola i druge, ali unosi nove podatke o obitelji i rođenju Ivana Pergošića, oslanjajući se na listinu koja se čuva u Arhivu tadašnjega JAZU u Zagrebu, a sastavljena je 1521. te su u njoj citirane još dvije isprave, jedna iz 1446., a druga iz 1501. U tim trima ispravama spominju se svi članovi obitelji Pergošić, ponegdje i Pergašić, koji su živjeli od 1446. do 1521. Citira se Matija Pergošić koji je umro prije 1446. i iz te se listine može pratiti loza Pergošića za idućih otprilike 150 godina.

Vijenac u broju 801. od 21. studenoga 2024. donio je članac s predstavljanja Moslavačkog zrcala kao važne kativnosti Matičinih moslavačkih ogranaka

Vrlo je zanimljiv Putančev zaključak kako Obitelj Pergošića potječe iz Mikulinaca u Moslavini gdje boravi u 14.,15. i 16. stoljeću. Dodajem tu Putančevu fusnotu s drugog mjesta u kojoj kaže da se je u radnji „Jezik Dekretuma (1574) Ivana Pergošića“ godine 1977. odlučio za lokalitet MIKULANICA koji se susreće na specijalki 1 : 100 000 između Gornje i Donje Vlahinićke. Dalje nastavlja zaključak: U feudalnom društvu bili su predijalci zagrebačke biskupije, odnosno zagrebačkih biskupa. Njihov predij nalazio se negdje na crti između Božjakovine i Ivanića. Sam pisac Ivan Pergošić, autor prvog tiskanog kajkavskog djela, rodio se negdje odmah poslije 1521 (dakle oko 1522). (Uvrijeme tiskanja Decretuma ima oko 52 godine, op .BB.) Iz tih materijala koje smo pronašli nije jasno da li se rodio u Mikulincima ili na nekom drugom mjestu, ako se obitelj, odnosno njegov otac, zbog sigurnosti od Turaka, preselio prije 1521. na neko sigurnije mjesto. Može biti da se rodio i u Mikulincima. Godine 1522. nastradali su krajevi oko Gradeca i Dubrave pa je možda loza Pergošića do tog vremena bila ipak u Mikulincima, te se i pisac Ivan Pergošić mogao roditi u kuriji Pergošića u Mikulincima. Možda će dalja istraživanja nešto svjetla unijeti i u ovaj problem. Pisac Ivan Pergošić bio je učen čovjek, „literatur“ svoga doba, upravitelj škole u Zagrebu (kratko vrijeme), a u Varaždin dolazi iza 1564, gdje već 1581. obavlja službu gradskog notara.

Na kutinskom predstavljanju (Foto Slavica Moslavac)

Nama Moslavcima na ponos je navod iz Putančeva zaključka: Što se tiče kajkavske diftongacije koja se očituje u jeziku njegova Decretuma, ona može biti i odraz moslovačkoga kajkavskoga govora kojim je po materi govorio pisac.  Putanec se oslonja na istraživanja Stjepana Ivšića. Ne navodi podrobnije tko je što rekao o Pergošićevu jeziku, ali kaže kako je prema jednoj njegov jezik međimurski, jer je djelo tiskano u Međimurju. Prema drugoj, napuštenoj teoriji Pergošić je štokavac, jer je njegovo djelo u jednom dijelu naklade u prvom dijelu teksta „štokavizirano“, a prema trećoj je kajkavac. To se pak oslanjalo na dokaze Fanceva, koji je skupio glavne podatke o piščevu životu u člancima za  bečki Archiv für slavische Philologie Beitrãge zur historischen serbocroatischen Dialektologie, 1910.-1912., i Ein Beitrag zur Gechichte des Schriftums in Kroatien, 1914., da se prezime Pergošić javlja na tlu kajkavske Hrvatske. Pogotovo otkako je Ivšić pronašao primjere da se u njegovu djelu kratki jat i dugi jat javlja kao refleks kajkavske metafonije te nalazeći u tim slučajevima isto stanje u današnjim (tadašnjim! Op.BB) kajkavskim govorima. Pergošićev jezik Ivšić zbog takvih refleksa stavlja u I, zagorsko-međimursku grupu, a otkako znamo da je Pergošić podrijetlom iz Moslavine, možemo tvrditi da je iz IV grupe, Đurđic kod Ivanjske, iz čega izvode zaključak kako se u Pergošićevu Decretumu odrazuje jedan moslavački dijalekt..

20240910 -20240917 – 20240919 – 20240920   

Oživjelo novo Moslavačko zrcalo sa tri rada Božice Brkan

U Muzeju Moslavine Kutina Ogranak Matice hrvatske u Kutini, s ograncima Popovača i Garešnica i izdavač, predstavio je u utorak 12. studenoga 2024. najnoviji broj, dvobroj 7., časopisa moslavački ogranaka MH Moslavačko zrcalo.

Naslovnica časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske
Božica Brkan citira tekst o Pergošićevu moslavačkom podrijetlu, Đuro Vidmarović, Katarina Brkić, urednik časopisa Dražen Kovačević i predsjednica kutinskoga Ogranka Matice hrvatske Matea Paripović (Foto Slavica Moslavac)

Na 230 stranica u sadržajno možda najzanimljivijem broju do sada objavljene su jezikoslovne, povijesne i književne teme više od dvadeset autora, relevantne ne samo u zavičajnom nego i u nacionalnome kontekstu. Primjerice, Željka Macan analizira značajke leksičkog izbora i njegovoj funkcionalnosti Badalićeve Svojom stazom, Silvija Piska otkriva novosti iz prošlosti i arhiva o moslavačkom djetetu Ivanu Vitezu od Sredne i srednjevjekovnoj Sredni, Franko Mirošević I Dražen Kovačević pišu o Orlovima i križarima u Moslavini od 1918. do 1941., a slijedi i niza zanimljivih književnih tekstova Đurđe Vukelić Rožić, Dragutina Dumančića, Jasne Popović Poje, Ane Prolić, Senke Slivar, Peje Šimića, Denisa Vidovića, Đure Vidmarovića i drugih.

Početak kajkavske priče Božice Brkan Slika: Bugarija
Dio teksta Jahač na krovu, ulomak romana u nastajanju Božice Brkan

mMeđu ostalim, Moslavačko zrcalo objavljuje i tri rada Božice Brkan: u cjelini Moslavačka kajkavijana priča Slika: bugarija (priča iz zbirke u nastajanju Povečane slike (str.100.-103.), u cjelini Recentna književnost objavljenje Jahač na krovu (izvadak iz romana u nastajanju Cijelac, str 126.-140.) te u odjeljku Prikazi tekst 450 godina o tiskanja prve kajkavske knjige (str. 209.-213.) u kojem se govori o Ivanu Pergošiću i njegovu Decretu, te dokazano moslavačkom podrijetlu. Na predstavljanju sam govorila i o tome kako kajkavci nisu svoj blagdan prve knjige proslavili zajedno i glasno nego u gotovo zatvorenim ponajprije znanstvenim i stručnim krugovima bez medijskoga odjeka i to kajkavski regionalno – Podravina, Zagorje, Međimurje, a Moslavina, nažalost, jedva.

Dražen Kovačević, urednik Moslavačkoga zrcala (Foto Miljenko Brezak)
Dio uredništva i suradnika obnovljenoga časopisa: Ivan Masnec, Đuro Vidmarović, Franko Mirošević, Božica Brkan, Dražen Kovačević i Katarina Brkić (Foto Miljenko Brezak)

Valja podsjetiti kako je Moslavačko zrcalo, naslovom se oslonivši na davnašnji mali kulturni prilog Moslavačkoga lista, u obliku ozbiljnoga časopisa počelo izlaziti 2011. do 2017. i ponovno se sada probudilo. Glavni urednik je i dalje  Dražen Kovačević, a uredništvo je prošireno (Božica Brkan, Katarina Brkić, Goran Grgić, Marijana Horvat, Dražen Kovačević, Mile Martinčić, Matea Paripović, Nikolina Petranović, Đuro Vidmarović i Tija Žarković Palijan.)

20241113

Republika objavljuje kritiku Božice Brkan o knjizi Domanjićevih štokavskih Pjesama, napokon objavljenih na latinici

Časopis DHK za književnost, umjetnost i društvo Republika, broj 3-4/2024., str. 169.-172. (urednici Tin Lemac i Livija Reškovac), objavio je u cjelini Kritika tekst Domanićeve štokavske Pjesme: u Begradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene latinicom tek 2022. o knjizi Dragutina Domjanića, Pjesme, priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih, Matica hrvatska, Zagreb, 2022.).

Prenosimo ga:

Naslovnica Republike

Božica Brkan
Domjanićeve štokavke Pjesme: u Beogradu 1933. ćirilicom, u Zagrebu ponovljene latinicom tek 2022.  

Dragutin Domjanić, Pjesme (Priredio i pogovor napisao Alojz Jembrih), Matica hrvatska, Zagreb, 2022.

Predstavljajući u veljači 2020. u DHK knjigu Dragutin Domjanić u novom svjetlu (Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu), autor Alojz Jembrih, kao ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, istaknuo je kako bi bilo vrijedno istražiti Domjanićevu poeziju objavljenu u hrvatskim časopisima predloživši da se napokon i u Zagrebu objave Pjesme (1933.), posljednja i to štokavska, ijekavska Domjanićeva zbirka objavljena za života, tiskana samo tri mjeseca prije smrti, u Beogradu na ćirilici.I 2022., gotovo devedeset godina poslije objavljuje je latinično Matica hrvatska, a priredio ju je Alojz Jembrih, kojis pravom zaključuje da je zbog činjenice što je na ćirilici, ta knjiga do danas ostala gotovo nepoznata hrvatskim književnim kritičarima. A sad se otvara mogućnost da ovi iznimni Domjanićevi stihovi steknu i nove čitatelje.

Uz sadržaja Republik

Moglo bi se reći i u novome svjetlu zahvaljujući popratnoj opsežnoj pogovornoj studiji Alojza Jembriha. Ma koliko u svakodnevici bio nezaobilazan uglazbljenim kajkavskim evergrinima, Kaj (Vre ptčeki spiju…) i Fala, Dragutin Milivoj Domjanić(1875.-1933.) može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe. Jembrih ne dvoji da rođen u vlastelinskom prigorskom dvorcu Krči kraj Adamovca, obrazovanjem doktor prava i zanimanjem činovnik, sudac (životni balast koji je teško podnosio) vrlo aktivan u vodstvu Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i PEN-u, član JAZU, prevoditelj, pjesnik (po tri kajkavske i štokavske zbirke), dramatičar i prozaik, modernist i impresionist, Domjanić zaslužuje više od dosadašnjega čitanja. U pogovoru Uz ponovljeno izdanje Domjanićeve posljedne zbirke Pjesme (1933.) različiti čitatelji mogu naći različite nove teme, a Jembrih vrlo detaljno nastoji dokumentirati svoja polazišta. Piše, primjerice:

Domjanića su neki htjeli proglasiti čistim regionalistom, misleći pri tom na njegovu kajkavsku poeziju, jer je uronjen u zavičajni pejzaž kajkavskoga podneblja iz kojega je crpio slike prirode u svu ljepotu koju je riječima mogao dočarati. No u svojim štokavskim pjesmama on svoju čežnju za pjesničkim slikarstvom prenaša svuda i svagdje. I recentnim primjerima mogli bismo potkrijepiti kako se kajkavska odnosno djalektalna poezija i pjesnici guraju onkraj i preskaču u nacionalnim antologijama, pa ne čudi da se kajkavski kanonski pjesnik propušta čitati na standardu. Kad zagledamo i novije izbore, pa i primjerice Izabrane pjesme koje je Matica hrvatska 1998. objavila – kao  i Pjesme – u istoj Biblioteci Parnas,priređivač Mladen Kuzmanović na devedesetak stranica odabrao je 38 kajkavskih i samo 12 štokavskih, ali niti jednu iz beogradske zbirke, koja je sada u Zagrebu objavljena na 200 stranica.

Kritika B. Brkan na stranicama časopisa Republika od 169. do 172.

Jembrih smatra kako se u hrvatskih kritičara pa ni književnih povjesničara o posljednjoj Domjanićevoj zbirci nije pisalo a još manje spominjalo i da je razlog zaobilaženju i prešućivanju što je objavljena u Beogradu ćirilicom, ijekavicom, dakle hrvatskim jezikom. Osim toga, na političkom polju u tadašnjoj Hrvatskoj, dominacija srpske politike bila je takva da je u intelektualnim krugovima poticala odbojnost prema beogradskom centralističkom režimu.
Prijatelju Slovencu Božidaru Borku (1896. – 1980.) točno dva mjeseca prije smrti 7. travnja 1933. Domjanić piše: A ja imam svagdje osjećaj, da se hoće sve centralizirati u Beogradu. Čast, kad bi mi bili kulturno jedno i kad bi tamo bio centrum sve naše kulture, ali to nije, a politika je od kulture vrlo daleko. Riječ je o pjesnikovoj zahvali Borku na prijaznoj i toploj ocjeni objavljenoj u Jutru njegovih Pjesama izdanima u Srpskoj književnoj zadruzi te Jembrih šire citira Domjanićevo pismo u kojem također stoji:Vi ste se sigurno začudili, da ste tamo i mene našli. Nisam im mogao odbiti, premda se inače s onim sprijeka u mnogo čemu ne slažem. Ali kultura je druga stvar. U tom se pak ne možemo sasvim razići. Konačno, ja sam preko 20 godina suradnik Književnog Glasnika, mnoge od pjesama u toj knjizi su baš i u Glasniku štampane, pa nisam postao manje Hrvat, nego što jesam i ostajem uvijek.  

Iznimno zanimljivo u cjelini Dragutin Domjanić istinski tumač svoje poezije i zbirke Pjesme (1933) Jembrih prenosi Domjanićev razgovor s A. Vešićem iz časopisa 15 dana, III., br. 10 (15. svibnja), 1933., 145-147.u povodu izlaska te beogradske knjige, u kojem pjesnik kaže i:  To je moj prvi izbor poslije Matičinog. U toj knjizi su većinom pjesme, koje sam ispjevao u posljednjih deset godina. Skoro su sve štampane po raznim časopisima, ali imade i novih. Pjesme u knjizi sam razdijelio u četiri grupe: Iz kanconijera; Iz teških dana; Slike i Život. Razdijelio sam ih tako, da budu jedne drugima bliže i da tvore sve zajedno jednu cjelinu. Sama riječ Kanconijeri govore kakve su pjesme, premda to je za mene samo neki kostim rokoko u kome se izražavam. Iz teških danasu ratne uspomene. Slike su više objektivne, dočim Život su više subjektivne pjesme.(…)

Odgovarajući na brojna Vešićeva pitanja, Domjanić izjavljuje i kako je sputan poslom te da kakvo veće djelo za sada ne sprema. Svoje vrijeme ne vidi odviše lirskim. Za njega je lirika, kao neki pritajeni osjećaj nježnosti ili ljubavi i ljepote, ono što postoji i u najgrubljem čovjeku. Zato je drži uvijek savremenom. Ne slaže se s kritičarima koji misle da je nastupio „sumrak lirike“, ali misli kako se čovjeku, koji se mora brinuti za svagdašnji kruh slabo pjeva. Također, po njegovu, lirika može biti socijalna, ali samo socijalna ne smije biti. Pjesma mora biti nešto proživljeno, ali i umjetničko! Rak ranu književnoga života nalazi u materijalnim (ne)prilikama i siromaštvu književnika i čitalačke publike, jer za život se mora namaknuti, a za knjige, kako se može. C’est la litterature, citira Verlainea. Zacijelo mu je bilo drago kad je Ljubomir Maraković nalazio da je primijenio na hrvatske stihove simbolistički program Verlaineove Art poétique upravo točku po točku te ocijenioda se pjesme poput Jeseni, Mjesečina, Noć, Tiho prihaja mrak itd. sugestivnom i spontanom muzikom stiha mogu mjeriti s najslavnijim draguljima Verlaineove poezije.

Želeći Domjanića promotriti u kontekstu hrvatske Moderne, Jembrih opsežnije citira upravo Marakovića, koji s Nazorom i Vidrićem, Domjanića vidi njezinim tvorcem, a uoči tiskanja recenzirao je i njegovu beogradsku zbirku. Uspoređujući prvu iz 1909. i posljednju zbirku iz 1933. – obje nose naslov Pjesme – nalazi i slične naslove u obje, primjerice Glicinije. Piše: Domjanićeva je poezija možda ponešto monotona, kad se čita na dušak; ali se zato njen intezitet sve više produbljuje, njena mogućnost izražavanja sve se više izoštrava i profinjuje, te konačno uspijeva da nas snagom svoje sugestivnosti sasvim zaokupi svijetom pjesničke fikcije ili bojama koje pjesnik daje zbiljnosti.  

Naveden je primjer balade Ulica u kojoj je nanizano niz slika iz zagrebačke ulice, (…) gdje se Domjanić iskazuje kao pjesnik koji predočuje sve što vidi oko sebe i što ga boli.Iako su muspoticaliplemenitaško podrijelo,ovu pjesmu uzimaju za dokaz da bi, da je odrastao u drugoj životnoj sredini, Domjanićbio najsocijalniji pjesnik ondašnjice.


Ulica
 

Kako se sve ovo čini daleko,

kao da priviđenje je neko:

Ljudi u gužvi. I hite niz ulicu,

s brigom u licu.

Kao da boje se, hoće li stići

nekud, kud moraju ići.

Mnogom u oku pokornost je tupa,

tako robijaš na robiju stupa.

Drugom u zjeni još sni su iz noći,

ili od bančenja mutne su oči.

U nekom mržnja il zavist je blijeda,

kad one bogate izloge gleda,

gdje ima svega što čovjek zaželi,

gdje mesa rumene se brjegovi cijeli.

A njemu bližnji ni živjeti ne da,

ni do sita jesti.

Padaju konji po sluzavoj cesti,

udara bič, jer se mora izvesti.

Dolaze ljudi i nekuda odlaze,

svi svoje posebne imaju staze,

a jedan drugomu smeta i priječi.

Život sve buči i ulica ječi.

Koliko laži sad prozbore riječi!

Sjene polako niz spratove plaze.

Skoro već lažna će svijetla se palit

i zapad će krvlju se zalit.

A noć će doći negdje sa sela,

gdje bijeda na svakom pragu je sjela.

Auta u šetnji, sve najskuplja marka.

Šofira dama. I vozi psetance,

nakazu malu, al’ japansku pravu,

ljetos i vrpcu je dobila plavu.

A tamo na klupi, na kraju parka,

kunja sad radnik bez posla i hrane.

Dalje, u zakutnih ulica klance

vuku se žene, već nešto i pjane.

Sve se tu prodaje: tijelo i duša,

il se bar prodati kuša.

Koliko djece spred stanova vlažnih

umire sad, dok sa sjednica važnih

idu gospoda i, kako se kaže,

oni zaključiše rat proti bijedi.

A eto prosjak je izbačen blijedi

iz nekog doma što uboge pomaže.

Prljav i poderan, ipak se drznu

(ko zna, u svojoj prostoti il zlobi?)

novom se, finom približiti krznu

što ga za Božić pisarica dobi.

Krzno je meko i kô da je mazi.

Zato ga tako i voli i pazi.

A šef joj dobar, i srca ima.

Pomaže on i siromašnima.

Smrklo se već, i kroz grada dubinu

svijetlo na mlazove blistave sinu.

S ulica prosjake čiste, jer jadno

tamo ih gledat. A biva i hladno.

Kupi ih racija, k noćištu nosi.

Bijedni taj svijet zar i noću da prosi?

 – Treba sve čisto bit. Sjutra će dame,

bogate, s prstenjem, mlade i stare,

prosit i – primati milodare.

Svako će dati za ubogoga,

pa i sirotinja mnoga.

Jer piše: „Ljubi bližnjega svoga!“

A negdje iz mraka, al nedaleko,

kao da grubo se nasmija neko.

I kletvu je rekô…

 
U kritikama Domjanićeve poezije ne nedostaje pohvala, ali ni prigovora i negiranja. Jembrih je uvjeren kako će budući ocjenitelj njegove zbirke Pjesme (1933.) imati mogućnost, potvrditi ili otkloniti i konstatacije primjerice Branimira Donata (I dok se o Dragutinu Domjaniću, pjesniku štokavskih stihova, može govoriti kao o stvaraocu mnogih deklarativnih i dekorativnih pjesama, kada pokušavamo definirati profil njegove kajkavske poezije, onda se pred nama otvaraju bogate i relativno neistražene perspektive jednoga jezika, jedne imaginacije, obrisi poglavlja koje nije samo epizoda u povijesti hrvatske književnosti.) ili Cvjetka Milanje (Dakle, Domjanićevo pjesništvo na štokavskom jeziku, koje se smatralo umjetnički inferiornim [sic!] i poetički različitim od pjesništva na kajkavskom jeziku, većinom je nastalo do vremena kada je on počeo pisati kajkavski, pa je, dakle, ipak zbirka iz 1909. najcjelovitija i umjetnički najbolja jer su kasnije ‘nadopisane’ pjesme na štokavskomu u biti neznatno proširile teme, a formativno su morfološki i izražajno gotovo iste.) i drugih. Ako se za analizu Domjanićevih štokavskih stihova smatra osobito važnom dešifrirana rukopisna ostavština Razmišljanja i zapisi objavljena 1996., iiako su u posljedna dva desetljeća proučavanja i ocjene Domjanićevih štokavskih pjesama već krenula drugim smjerom  (Šicel, Pavličić), poslije objave Pjesama iz 1933. u Zagrebu 2022. s Jembrihovim popratnim tekstom, valja zaključiti kako Domjanić, pogotovo na štokavštini, ni izdaleka nije iščitan te da bi bilo za očekivati novo vrednovanje njegova opusa, i štokavskoga i kajkavskoga te njihova međuodnosa.

Na kraju još, neke će čitatelje vjerojatno zanimati koliko je ćirilično izdanje promijenjeno u latiničnome. Vrlo malo, kaže Jembrih: na tri je mjesta futur I. promijenio Domjanićev oblik živjeće u živjet će, snivaću u snivat ću i snivaće u snivat će; ostavio je kako je Domjanić zbog rime napisao u pjesmi Plein air plemićska ruka – sizifska muka te pridjev tavni (tamni) – slavni;imenicu okean prepisao je kao ocean u duhu današnjega hrvatskoga jezika.

Pohvalna gesta kako se Matica hrvatska ponovljenim izdanjem zbirke Pjesme (1933.) odužila svojemu dugodišnjem predsjedniku Dragutinu Domjaniću uoči njegove 90. obljetnice smrti.

Šenoa i štap grofa Janka Draškovića – Umjesto kave 14. prosinca 2017.

Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiju Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak
Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiku Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak

Danima, čak i na stilističkim predavanjima, meni omiljenu Budi svoj! pripisala sam odjednom Kranjčeviću, a sad se samo nadam da mi Šenoa nije zamjerio. August, koji – hvala Wikipediji što me je podsjetila – nosi i imena Ivan Nepomuk Eduard. Rođen je u Zagrebu 14. studenoga 1838., a umro 13. prosinca 1881.

Prije zatvaranja izložbe Božica Brkan snima izložene Šenoine rukopise / Fotografija Miljenko Brezak
Prije zatvaranja izložbe Božica Brkan snima izložene Šenoine rukopise / Fotografija Miljenko Brezak

 

Jedan od izloženih rukopisa / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan od izloženih rukopisa / Fotografija Miljenko Brezak

Ove su godine između ta dva datuma održani već drugi, vrlo sadržajni Dani Augusta Šenoe u Kući Šenoa u Malinovoj, gdje je živjela obitelj najutjecajnijega i najplodnijega hrvatskoga pisca 19. stoljeća i istinskoga tvorca moderne hrvatske književnosti i gdje nasljednica Jasmina Reis s obitelji ne muzejski nego izuzetno toplo pomno održavaju uspomenu i riječ velikoga pisca vrlo živom.

Odlični ladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Odlični mladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak

U srijedu navečer tako su učenici Osnovne škole August Šenoa (nastavnica Ivka Bašić), s kojom stalno surađuju, održali odbirom od Kugine kuće do Kamenih svatova i Prosjaka Luke i izvedbom sjajan i vrlo aktualan recital Šenoine poezije i proze. Bilo je to u okviru Hommaga Augustu Šenoi, večeri Matice hrvatske u Kući Šenoa. O književnikovoj povezanosti s Maticom hrvatskom govorio je akademik Josip Bratulić, a Jasmina Reis prigodno je o 175. obljetnici MH njezinu predsjedniku akademiku Stjepanu Damjanoviću uručila štap grofa Janka Draškovića, prvoga predsjednika Matice Ilirske.

Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac... / Fotografija Miljenko Brezak
Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac… / Fotografija Miljenko Brezak

Začudno je, a i tko bi danas, kako je August prilikom brojnih selidbi prije nego što je, tek poslije Šenoine smrti, sagrađena današnja Matičina palača, štap ilirca izvukao doslovce iz vatre u koju su bacani viškovi. Čuvala ga je zatim Šenoina udovica gospođa Slava, koja ga je nadživjela šezdeset godina, pa njezino troje djece, pa unuci, a od posljednjega iz obiteljskoga stabla Šenoe, Zdenka, svoga očuha, i majke Marije naslijedili su ga Jasmina i njezini sinovi.

Događaj, radoznalu i vrlo predanu publika u duhovnom i fizičkom Šenoinom ozračju fotografirala je i doajenica Slavka Pavić / Fotografija Miljenko Brezak
Događaj, radoznalu i vrlo predanu publika u duhovnom i fizičkom Šenoinom ozračju fotografirala je i doajenica Slavka Pavić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako uopće opisati takvu brigu o jednome štapu, koji kako rekoše, nije za šetnju nego zakrivljen poput pastirskoga i biskupskoga da bi se iz pogibli njime mogle spasiti zabludjele ovce? Štap je to i koji postaje metafora za svu, ponajmanje opću društvenu, brigu o baštini i za svijest kako o stvaranju vlastitoga identiteta tako i baštine. Od izložbe Šenoinih rukopisa do finih paprenjaka, biskupskoga kruha i vanili kiflica ispečenih prema kuharici slavnoga biskupskog sladopeka Alojza Šenoe.

Bravo Šenoa, bravo Šenoe!

Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima - Božica Brkan s kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom/ Fotografija Miljenko Brezak
Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima – Božica Brkan s dragim kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom / Fotografija Miljenko Brezak

20171214

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-listopada-2016-otvorena-kuca-senoa/

 

Skok, Joža – umjesto kave 24. svibnja 2017.

Da je napravio 18 hitova, a ne objavio 18 antologija (kajkavske i dječje književnosti i prema prof. dr. sc. Vinku Brešiću najplodniji je naš antologičar), 85. rođendan i jedinstven rođendanski dar književnom povjesničaru i antologičaru Zbornik posvećen 85. obljetnici rođenja dr. sc. Jože Skoka (izdavač Tonimir, priređivač Ernest Fišer) zacijelo bismo slavili okupljeni u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ovako je u srijedu 24. svibnja 2017. domaćin u svojoj palači bila Matica hrvatska zajedničkoj proslavi s Društvom hrvatskih književnika, ograncima MH Varaždin i Varaždinske Toplice i Kajkavskim spraviščem.

Ruže i knjiga – dar za slavljenika

Jožu su Skoka lijepim riječima častili dr. sc. Dragutin Rosandić i dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, izdavač (čak sedam skokovih knjiga!) Stjepan Juranić i načelnik Općine Petrijanec Vladimir Kurečić. Vodila je Lada Žigo Španić, a tekstove je čitao Dubravko Sidor. Mr. sc. Ernest Fišer je isprva svome profesoru, mentoru, a poslije prijatelju i suradniku pročitao pjesmu posvećenu mu Zvirišča zavičajna pohvalivši rodni mu Petrijanec koji se svome intelektualcu odužio ne samo bivajući mecenom pri objavi njegovih knjiga nego i, kulturno gledano sudjelujući u njegovoj proslavi, pravim velikim gradom.

Prije početka trebalo je još nešto i pribilježiti

Šulkolega slavljenika Ivan Golub za govornicom: dobro i dugo i nikaj drugo

Šulkolega iz Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati vlč. Ivan Golub, poput njega i sveučilišni profesor i kajkavski pjesnik kojega je uvrštavao u svoje antologije, i s kojim prijateljuje već 75 godina – leta idu, fala Bogu, neka idu – parafrazirao je poznatu svoju o tome kak je bog čovjeka od zemle napravil, ali od one zemle na kojoj se rodil. A Jožina je petrijanečka. Ispričavši i kako je Joži tog jutra služio svetu mešu i poželio mu dobro i dugo i nikaj drugo.

Dok s pažnjom slušamo Dubravka Sidora, za dobar kadar vrijedi i na koljena

A ja dodajem sitan osobni post scriptum o iznenađenju kad mi je kajkavolog bez premca pjesme uvrstio u antologiju Rieči sa zviranjka ili kad je recenzirajući Oblizeke – Moslavinu za stolom moj Okešinec nazvao mitskim ili što me pri susretima običano pita kej se dela? Na neku sam promociju u Kajkavskom spravišču taman iz tiskare donijela frišku Kajkavsku čitanku Božice Brkan kajkavcima do čijega mi je mišljenja osobito stalo te da ih dodatno pozovem na sutrašnje predstavljanje Pevcova koraka. Dođem sutra u DHK, a profesor Skok prvi u dvorani, sam, već me čeka. Pretrnula sam kad je rekao da zbog mene nije spavao cijelu noć. Onda me je zagrlio govoreći kroza smijeh kako nije mogao prestati čitati moju Čitanku. Onda sam ja, na rubu plača, zagrlila njega… Živio!

Posveta slavljenika Božici Brkan na njezin primjerak zbornika

I do novih viđenja skupljeni oko slavljenika

20170524

Fotografije Miljenko Brezak

link 

https://www.youtube.com/watch?v=11u5wUfEbgY

https://books.google.hr/books/about/Kajkavska_%C4%8Ditanka_Bo%C5%BEice_Brkan.html?id=B4zfrQEACAAJ&redir_esc=y

http://oblizeki.com/oblizeki-knjiga