Kako dan na dan zbrajaju turističke rekorde, ne mogu a da ne pomislim: što ti svi ljudi, osim selfija i sjećanja na raznorazne avanture i uzbuđenja, iz naših krajeva ponesu kao suvenir? Oblutak s plaže? Bocu vina, travarice ili maslinova ulja? Kolut sira? Vrećicu lavande ili stručak začinskoga bilja? Portreta s plaže? Knjige, primjerice odlične kuharice Hrvatska za stolom ili neke Pervanove monografije…? Otkriće mi je Dalmacija očima stranaca / Dalmatia through foreign eyes Sveina Mønneslanda, koju su u autorovu prijevodu, dvojezično na hrvatskom i engleskom, još 2011. objavili nakladnici Fidipid iz Zagreba i Sypress Forlag Oslo. Ne mogu se načuditi da je turistički promotori ne preporučuje kao svjedočanstvo o Dalmaciji kakva je nekad bila. Kako tumači Norvežanin zaljubljenik u našu zemlju, upustio se u istraživanja po europskih i svjetskim arhivima i knjižnicama. Zato što je, unatoč masovnome turizmu, Dalmacija donedavno slabo poznata u Europi, a rekla bih: još poznata nedovoljno, pogotovo u svijetu.
Slika na naslovnici Eugen Adam Dalmatinski seljaci kod izvora detalj 1869 Crocker Art Mseu, Sacramento, Kalifornija
Urednik knjige velikog formata na 400 stranica Tonko
Maroević u uvodniku Zrcalo adrijanskopiše:
U svojoj ljubavi prema zavičajnoj nam Dalmaciji nerijetko smo izloženi
napasti pretjerivanja: Katkad nam se ona čini značajnim europskim prostorom,
takoreći „pupkom sredozemnog svijeta“, a koji put padnemo u kušnju nijekanja
svake joj univerzalne mjere, svjesni njezine malenosti i velike sjene koju na
nju bacaju nedaleki kulturni svjetionici poput Atene i Carigrada, Venecije i
Rima, Budimpešte i Beča. U svakom slučaju prirodno osjećamo potrebu odmjeriti
se i s tuđim pogledima na naš prostor, razmotriti saldo inozemnih putnika i
namjernika, usporediti vlastito viđenje s onim kako nas drugi vide, u nadi da
ćemo tako doći do objektivnije slike položaja i značenja Dalmacije u
općenitijim kulturnim koordinatama.
Knjiga Sveina Mønneslanda „Dalmacija očima stranaca“
dobro nam dolazi da monološku poziciju zamijenimo dijaloškom sviješću.
Istraživanjima u nizu svjetskih knjižnica i arhiva, zaslužni je znanstvenik
okupio impresivnu građu raznovrsnih svjedočanstava od preko stotinu različitih
autora, putopisaca i veduista, arheologa i etnografa, pustolova i hodočasnika,
moreplovaca i graditelja, prirodoslovaca i novinskih izvjestitelja, a nastalu u
rasponu od gotovo čitavoga tisućljeća (između 1154. i 1925. godine).
Pohvaljuje Maroević i autorovu pouzdanu metodičnost, izrazitu skrupuloznost, pisanje bez predrasuda, bez italocentričnosti i austrofilnosti, empatičnost i ljubav u otkrivanju povijesnih izvora. Ističe: Primamo knjigu kao novo zrcalo u kojemu se možemo ogledati. To zrcalo nije namijenjeno ni zadovoljavanju našega narcizma, a bogme niti hranjenju našega kompleksa manje vrijednosti.
Vrijednost je što je monografija
mozaik mnogobrojnih subjektivnih viđenja i nataloženo iskustvo gotovo milenijskoga
trajanja. Raznovrsno je viđenjemnogobrojnih autora različitih
strukadalmatinskih uzmorskih, otočkih i gradova i sela u zaleđu. U
vremenima kad smo bili još veća periferija, provincija, na rubu (njihovih)
velikih država, i egzotika. Ukratko, valja nam se složiti s Maroevićem kako u
svakom slučaju, međutim, imamo dodatne
argumente za neravnodušan odnos prema prostoru u kojem smo odnjihani,
prema „malom starinskom svijetu“ što smo ga naslijedili s obavezom da ga čuvamo
i kao ravnopravan dio svjetske baštine.
Svein Mønnesland predano je istraživao po brojnim arhivima i knjižnicama, ali ne manje
predano napisao i uvod oslikavši povijest koja je u znaku strane dominacije, od
Venecije i Austrije dalje. U mnogim će opisima suvremeni čitatelj naći
greške i čak ozbiljne zablude, zbog nepoznavanja regije, što može biti vrlo
zanimljivo, i dakako jezika, a razlike u
govoru, nama izuzetno zanimljive, stranci nisu zapazili. Poučne su i
dokumentirane predrasude prema domorocima Vlasima/Vlajima, a zanimljivo je kako,
primjerice, William Shakespeare nikad nije posjetio Dalmaciju, služio se
nazivom Ilirija, ali ju je uzeo za okvir za dramu Na tri kralja ili Kako
hoćete i spominje je desetak puta! Nadoknađuje se sve – uz opise prema
nekima divnom i iz sna, a prema nekima divljom Europom – ljepota ilustracija,
ne dakako fotografijama kojih nije ni bilo, nego crtežima, gravirama, akvarelima,
i crno-bijelima i koloriranima.
Dalmacijom su s različitim ciljevima i putovima štrapacirali mnogi putnici, najznačajniji putopisci, a sustavno je dosad malo toga sabrano i objavljeno, samo njemački putopisci u dvjema Ivana Pederina, nešto od britanskih autora, a još manje s drugih jezika. Prava je egzotika kako je u Bibliji spominje prvi put sv. Pavao kao Ilirik, iako timeline knjige počinje s arapskim geografom al-Adrisijem, koji je 1154. radio zemljovid za normanskoga kralja na Siciliji. Mnogi su plovili Jadranom od križara do srednjevjekovnih trgovaca, hodočasnika, diplomata.
Slavni turski putopisac Evlija Čelebija u 17 st. 40 godima putovao je Otomanskim carstvom i susjednim zemljama pa posjetio i opipao i neprijateljski teritorij – Dubrovnik, Trogir, Split. Zadar, Kotor Herceg Novi, Knin… Alberto Fortis putuje u Dalmaciju 1774. i opisuje zagorske Dalmatince, Morlake, te u Veneciji 1774. to objavljuje u dvije knjige, kod nas prevedene tek – 1994. godine ! Uz drugo, opisuje: Djevojačke čarape uvijek su crvene; obuća im je slična muškoj i zove se opanci; imaju potplat od sirove volujske kože, gornjišta od usukanih traka načinjenih od ovčje kože… Djevojkama, čak ni iz najbogatijih obitelji, ne dopušta se da nose drukčiju obuću. Kada se udaju, mogu odložiti opanke i uzeti turske papuče ako žele. Djevojke drže pletenice skrivene pod kapom, ali kad se udaju, puštaju ih da padnu na grudi. Opisuje i praznovjerja Morlaka te smrtno gađenje prema žabama. Našli su tu mjesta i lijepe građevine, arheološke iskopine, lokalni stanci, a uz drugo i Bitka kod Visa 20. srpnja 1866. kad je Austrija osigurala kontrolu nad Jadranom, jer je njezina austrijska mornarica pod vodstvom Tegetthofa sa 27 brodova porazila talijansku sa 24 broda…
Vrijedna, odlično i pregledno oblikovana knjiga o Dalmaciji i dalmatinskome identitetu kroz osamsto godina krasan je dar i strancima i domaćima, a samim Dalmatincima odlično zavičajno štivo o književnosti, slikarstvu, arhitekturi, arheologiji, etnologiji, povijesti…Ona je i jedan od brojnih važnih naslova malene izdavačke kuće Fidipid bračnoga para Diane Burazer Delalić i Slobodana Delalića. Dianu će mnogi znati i kao odličnu pjesnikinju, prepoznati je po nezaboravnim stihovima o naranči i po tome da je kupila brdo ili po nekim drugim nagrađenim pjesmama iz više zbirki, po tribini PEN-a Tumači poezije, poput one naše vrlo uspjele o dijalektalnoj književnosti.
Rat je iz Mostara iselio Dianu i Slobodana u Zagreb, a Slobodanova brata Muniba Delalića, književnika, čak u Oslo, gdje i sada živi. Norveški jezik učio je čitajući knjige na norveškom, te ih je počeo i prevoditi i specijalizirao se za norveške autore postavši vrstan znalac. Objavljivao je i u drugih nakladnika, a onda su ga Delalići podržali svojom firmom, dotad specijalziranom za IT. Fidipid su, uostalom, nazvali prema grčkom maratoncu, simbolu upornosti, jer je to bilo primjereno poslu u koji su krenuli. Dosad su objavili više od 50, a od toga 40 probranih naslova norveških autora, među kojima sa po više djela i velike i značajne autore kao što su: Lars Saaby Christensen, Dag Solstad, Tomas Espedal, Tarjei Vesaas, Per Petterson, Knut Hamsun. Još 2010. objavili su i izabrane drame prošlogodišnjega nobelovca Jona Fossea Netko će doći. Ističu i dvije antologije norveških pjesnika.
Uz desetak drugih knjiga, osobito se ponose izvrsnom monografijom Dalmacija očima stranaca. Nažalost, s obzirom na stanje u izdavaštvu i na tržištu te trenutačni način otkupa skrenuo ih je da otišavši u mirovinu, kad su se naglašeno kanili posvetiti izdavanju samo biranih knjiga, pomišljaju na odustajanje – zatvaranje Fidipida. A da je samo do Dalmacije, to njihova dosadašnja dostignuća nikako ne zavređuju.
