Profil je početkom ove godine objavio izmijenjeno i dopunjeno 2. izdanje, na više od 320 stranica putopisa Na Putu svile, kojemu je putopisac Jasen Boko dodao podnaslov Kako nam je lagao Marko Polo te mnoge pretjerane priče, pa i priče o svili i njezinim putovima i tisućljećima prije karavana i starih saraja. Dakako da sam se odmah upitala kako nam laže Jasen Boko, koji je svilenim spojem Istoka i Zapada putovao u razmaku od petnaest godina, prvi put 2008. Možda se tko nadahne pa za koju godinu ili desetljeće krene njegovim Putom svile. Čitala sam i prvo izdanje, ali ih nisam uspoređivala. Odabrao je, i sam navodi a i objavljuje zemljopisne karte, i dio ture kojom još nije putovao. Opredijelio se, tko je čitao njegova putešestvija, da odmah na početku obeshrabri ili ohrabri ocjenom kako se zapravo, malo što na Putu svile promijenilo. Nabolje – ništa. Pa proteklo je tako malo vremena uspoređujući makar s onovremenim Markovima ili prigodnim TV putovanjima vođenima svilenom niti.
Nekoga poput mene tko voli putovati uređenim zemljama, u paket-aranžmanima s unaprijed najavljenim itinerarom, prema kalendaru ali ipak s dovoljno slobode, ne baš u masovnom turizmu s hinjenim influencerskim uzbuđenjima, putovanjima radi putovanja ili zbog uzbuđenja ili da zbog boljeg selfiea završiš u grotlu vulkana ili niz liticu vodopada, to bi od putovanja odvratilo, primjerice jer je i red vožnje apstraktan pojam, ali i od čitanja – ni slučajno. Iako mi ipak često ostaje dužan praktične životne detalje od lokalne love do toaleta. Praveći oštru distinkciju između turista i putnika, sebe rado vidi kao potonjega, Boko piše:
Turist hoće da mu putovanje izgleda što sličnije boravku kući, pratit će pomno vijesti od kuće dok je na putu, kako ne bi što propustio, kupovat će turističke brošure kako bi se informirao i trudit će se što manje mučiti i oko organizacije ili samostalnog hotela i transporta. (…) Cilj turističkog putovanja jest povratak i materijalni suveniri, dokazi putovanja. Cilj putnika putovanje je samo!
Ne putuje Boko samo da mu rit vidi puta nego jer voli
zaći tamo gdje ništa nije organizirano, odlučno ni na ovakvu putovanju ne
leti nego se služi isključivo lokalnim prijevozom, priznajući kako je u eri
masovnoga turizma sve teže biti putnikom. Ali nam nepoznate i daleke svjetove, zabačene
zakutke u koja hrvatska noga kročila nije – a i zanimljivi su i slučajni
susreti sa zemljopisno bliskim putnicima – manje snima, a više opisuje krasnim
jezikom. Oduševljava me povremenim lokalnim spli’skim izrazima i
usporedbama. U cjelini Kako sam postao taliban tako opisuje: Nepostojeći
higijenski standardi obilato su kompenzirani srdačnošću susjeda za istim
stolom, jedino Lepa Smoje nedostaje da se osjećam kao kod Fife. Ovakvim bi
me razglednicama i ne znajući stvarno mogao navesti na kakvo takvo
putovanje. Uzdala bih se samo u vodiča koji bi bio poput njega.
Knjizi sam napravila ne samo uobičajena brojna uha nego valjda nema stranice
bez dodatne podvlake ili bilješke. Osim fascinantnih faca, sporazumijevanja i
nesporazuma, napredovanja i povratka, Boko raspisuje dvojbe o transkripciji,
primjerice kineskih naziva, o poimanju vremena, o svakidašnjici… O tome zašto
putuje sam. Vješt pisac serijala putopisnih knjiga u 33 cjeline Na putu
svile napeto vodi svoje putovanje poticajnim naslovima poput Prema
Divljem zapadu, u zemlji barbara, Kroz pustinju i pustinju, kroz
strane vragova, na čaj s Ujgurima ili sajam u Kašgaru (Azija
intravenozno, kaže), razglaba Zašto Hrvati ne putuju?, vodi dalje
kroz Kalaš, dolinu izgubljenih Aleksandrovih potomaka, pa na divlju granicu,
kroz Beludžistan (što brže, to bolje!), kreativno psuje Viza ti
materina! I otkriva trista putnih čuda od Budi kao Barbie, budi kao Ken
– stavi novi himen! do karavansaraj s gulašom od devina mesa.
Zanimljiv putopis kao putopis, međutim, ova je knjiga meni najdraža kao intelektualno svjedočanstvo o razornoj globalizaciji, od brendirane robe Made in China do vrištećih neprijateljskih poznatih TV reklama i natpisa čak i u Iranu Enjoy Coca-Cola. Kao Mediteranac, vraćajući se Mediteranu, Boko prepoznaje ne, kako bismo očekivali naš piarovski Mediteran kakav je nekad bio, nego Mediteran kakav će jednom biti. Pročitajte kakav. I pročitajte gdje i kada spominje i citira Hafiza i Tina.
Ali pročitajte i meni ponajbolje, razorne teme, komparatističke i konzumerističke, zbog kojih zaključuje: Gdje god uđe novac od turizma, ljudi i običaji se mijenjaju, poznato mi je to s Kube, iz Indije, Vijetnama… Javlja se pohlepa, obijest, bahatost, proizišla iz akumulacije kapitala (čak i kad se ona broji s deset ušteđenih dolara). Pročitajte, dakle, Gdje su nestali bazar i kebab? (Ali čim kebab stave u sendvič, e to je drugo, nije više kebab, nego sendvič i, u kombinaciji s Coca-Colom…) i naći najviše kebab restorana u – njemačkoj prijestolnici.
Pročitajte i dojmljivu temu Globalizacija i turska kava. U Turskoj turske kave – jok!Ali imanescafe, s aromom vanilije ili čokolade, frape, icecoffe, cappuccino… I čaj, Earl Grey ili voćni! Da se zapitaš: čemu onda uopće putovati? Pa nije li mene najveće domotožje udaralo sladoledom King? Ove potrošačke slučajno pratim odavno, kao i Boko na proputovanju, od restorana tipa Put svile, drevni azijski a sad globalno popularan Shiraz ili na povratku već na Balkanu bečku šniclu za srpski dinar (što nije Karađorđeva!?). Ali da Boko nije putovao (ovaj put!) desetak tjedana Azijom, ni mi ne bismo mnogo toga, unatoč malenosti svijeta pred medijima i breaknews,iz povijesti i našega vremena doznali da nam nije i ispričao. Putuj, Boko, samo putuj i za nas!