Najnoviju svoju knjigu nadahnuta i predana Slavica Moslavac posvetila je Zorki Sever, Moslavčanka Moslavčanki, talentirana svestrana žena talentiranoj svestranoj ženi. Iako se Popovčankom višekratno bavila izložbama, predavanjima, tekstovima i cijelim knjigama, ponajprije kao etnologinjom, monografijom Zorka Sever – umjetnica našeg kraja, Vokalna skupina Rusalke i Grad Popovača, Popovača, 2024., sagledava je kroz poznate, ali i kroz dosad nepoznate, prvi put objavljene materijale, kao multimedijsku umjetnicu (etnografkinju, spisateljicu, ilustratoricu), meni najzanimljivije kao književnicu, ponajprije za djecu. Da je započete radove objavila kad su nastali, tko zna kakvo bi joj danas bilo mjesto u hrvatskoj književnosti? Recenziju objavljujem kao pozivnicu na predstavljanja publici u Popovači 25. listopada 2024., Kutini 4. studenoga 2024. i Sisku 20. studenoga 2024.:
Ujesen 1974. kao brucošica priključila sam se svom Miljenku u podstanarskoj sobi u Badovinčevoj 2, pokraj Dinamova stadiona, kod Josipa Octenjaka, tada već udovca, koju je pet godina ranije moj student ekonomije usput se raspitujući u susjedstvu Fakulteta našao sretnim slučajem zavičajnom vezom u umirovljena učitelja iz Volodera. U našem je skromnom stražnjem sobičku jednokatnice s pogledom na vrt lijepo uramljen zračio poveći pastel: trećinom gore nebo, a dvije trećine odozdo prelijevalo se zelenilo svih mogućih nijansi. Toplina hladnih boja. Baš je pristajala meblštofu starinskoga trosjeda iznad kojega je visjela! Tek smo više godina kasnije doznali da je motiv iz naše Moslavine, popovački, i da ju je naslikala njihova prijateljica Zorka Sever. A iz rukopisa Slavice Moslavac Zorka Sever – multimedijska umjetnica (etnografkinja, spisateljica, ilustratorica), koja mi je u međuvremenu postala mnogo bliskijom negoli u mojoj prvoj zagrebačkoj jeseni,doznala sam kako moslavački pejzaži prerastu u najintimniji, najsuptilniji i najliriskiji dio njena stvaralaštva
Zorku Sever rođ. kao Olgu,
Zoru pl. Getz (služb. Voloder a stvarno Popovača, 29. ožujka 1894. – Zagreb, 21. kolovoza 1973.,
pokopanu u Popovači) zahvaljujući upravo
izložbama u Muzeju Moslavine te tematskim knjigama Slavice Moslavac uglavnom i
poznajem kao likovnu umjetnicu, pouzdanu vještu krajobraznu slikaricu – osobito
je na cijeni osam pastela starih moslavačkih gradova od
Garić grada, Jelen grada do Kaluđerovog groba koje čuva
Muzej Moslavine Kutina – i portretisticu (na stotine osoba koje su joj
prošle kroz život sve do zatvorenica u KPD Požega). Kao pjesnikinju više poznajem
jednu od dvije Zorkine kćeri Višnju SeverSiglhuber,
magistricu povijesti i umjetnosti (druga je Ruža Sever-Plešnik, dipl ing. agronomije
i nastavnica elek.), s kojom sam se zbližila na
predstavljanjima našavši se s još četvoro i u prvoj antologiji Kajkavska
lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina 2009., urednik Dražen
Kovačević). Spominjalo se obvezno i da je Višnjina majka Zorka Sever također
pisala, a Slavica navodi i kako Višnja je često
recitirala Zorkine pjesmice u Domu kulture bez obzira da li je pisano na staroj
kajkavštini i štokavštini.
Usporedivši i količinu materijala koji se
spominje kao njezina ostavština, likovnih je radova Zorke Sever neusporedivo
više: od 1906. – 1973. Zorka
je izradila 1709 umjetničkih djela. Dakako, likovni su joj radovi češće i ozbiljnije prezentirani,
kako na skupnim svjetskim izložbama od Bruxellesa do Barcelone i Kopenhagena, tako
i na samostalnim izložbama po Hrvatskoj te
su češće bili i predmet kritičke opservacije (Branka Hlevnjak, Stanko
Špoljarić, Stjepan Beleta, Slavica Moslavac i drugi).
Što se književnih radova tiče, tek posljednjih godina pojedinačno dopiru do javnosti primjerice kroz tematske knjige Slavice Moslavac (Uskrs koke crnka, Vuzmeno veselje…), pa je moguće da svi još i nisu predočeni, obrađeni, prebrani, još manje vrednovani. I od poznatih je samo dio objavljen uglavnom prije Drugoga svjetskog rata u časopisima Obitelj, Hrvatica, Pismenost, Naša žena, Svijet, Priroda, Hrvatski dnevnik itd.,te u časopisu za djecu Mala mladost. Uz etno, dnevničke i slične bilješke te kratke priče (Šta ljubav može, Pomlađena starost…), većina Zorkinih uradaka koji bi bez dvojbe pripadali književnosti namijenjena je djeci. Prema današnjim suvremenim mjerilima i protekom desetljeća, ne bi se moglo ustvrditi da je objavljen dio literarno i kvalitetniji od neobjavljenoga te je pitanje, da je većina objavljena u vrijeme nastanka, gdje bi Zorkino mjesto bilo u književnosti. Iako je kao učiteljica radila samo nekoliko godina, primjerice u selu Potoku, do udaje za Josipa Severa 1919.u Zlataru, prevladava odavno potisnut učiteljski, odgajateljski, poučavateljski pristup. Osobito je to zorno u dijelovima koji u vrijeme nastanka, u prvoj polovici 20. stoljeća nisu u javnosti imali važnost kakvu imaju danas. Međutim, dojmljive su i zabavne njezine pouke primjerice u Svadbi cvrčka s lakomom starom krastačom žabom – lakomost često nailazimo u Zorkinih životinja! – koja se prejede cvrčaka ili kako u Zadruzi peradi, perad brani svoj zajednički peradnjak: I ako su raznog roda, / Razne ćudi, razne boje, / Ipak dom svoj složno ljube / Tuđincima sudbu kroje.
Dok odraslima uglavnom namjenjuje dokumentarističke, deskriptivne tekstove, Zorka je najsnažnija i literarno najraznovrsnija upravo u dječjoj književnost, koja i količinski preteže. Zanimljivo je da su forme, reklo bi se kreativno multimedijalne, pomalo ispred njezina vremena i bliske danas vrlo popularnom i modernom stripu i uopće nerijetko karikaturalno ilustrirane pjesmice, a smiješne zgode, primijetili smo već, bile su joj bliske i u prozi i u stihu. Nažalost, nedovršene su ostale cjeline zamišljene ambicioznije kao samostalne slikovnice, koje stjecajem prilika ni u dijelovima a još manje kao cjelina nisu ugledale svjetlo dana. Moslavac spominje osam koncipiranih, složenih po motivima i ilustriranih s ukupno 127 akvarela i crteža pod nazivom Lumpićeve dogodovštine (uz druge u pjesmiVinograd opisuje nestašluk ljetne radosti kupanja u koritu!),Vesele zgode našeg doma, Volite li ptičice? (kroz upute čime ih zimi gladne hraniti slijedi prava mala enciklopedija ptica oko kuće: ševe krunčice, sjenice crnokape, palčić, vrapci, svrake, vrane), Dečec Cico, Snješka, Čarobna špilja, Jarac Miško, Dječja usta. Zašto nisu objavljenje? Ili nisu dovršene ili autorica nije našla izdavača ili ih im nije ni nudila, jer se i tim vrstama i u odrasloj književnosti onoga vremena spominju rijetka u tome prihvaćena imena i to redom muškarci.
Kao i u likovnosti, i u književnosti je Zorka bila pretežito posvećena zavičajnom i baštinskom i dnevnički je u svom domu – koji Moslavac bogato oslikava u Životnome putu Zorke Sever – izuzetno bilježila sve, od izgleda kuće i dvorišta do odjeće te običaja kroz godinu, posebice crkvenih, (božićni, uskrsni…) i vjerovanja (prozni zapis Valentinovo u narodu i pjesma Ptičja svadba…), a da i ne spominjem ljude oko sebe, ne samo članove svoje velike obitelji, a napose djecu. Zabilježeno je da se radeći s djecom predstave, uz kostimografiju i scenografiju, pisala i scenarije. Iz suradnje s Vladimirom Širolom spominju se tekstovi iz svjetske i hrvatske književnosti Crvenkapica, Postolar i vrag, Kugina kuća i druge, što govori o Zorkinu poznavanju književnosti i objašnjava u njezinim tekstovima njegovanu citatnost i figurativnost, metaforiku, onomatopeju (u Mačjem carstvu mama „mr, mr, mr“ dječicu doziva; u Zujcu, priči za neposlušnu djecu:… Kada takva djeca odu spavati, nanjuši on njih i čim osjeti da su legla, eto ga! Već izdaleka čuje se njegovo zujanje…Najprije poput sitne mušice zn, zn, zn, muhe, bumbara, velikog obada zzzzz, a zuj mu je sve glasniji i glasniji i kao da se sasvim približi postelji, pretvara…) te zanimljiv nesvakidanji vokabular(nevaljalčić u Ele tvrde glave u našega Pave!; goropadan, fakinaža, kravar u Jarac Miško; raskovoca seu Razočaranoj koki; vran-oblaci, vjetar prkošljivi, curičica u pjesmi Kod bake; Zapjevulje odmah slađe, Kad mirisom glad utaže u Volite li ptičice?…).
Posvećivala se Zorka ponajprije praktičnome, primjenjivom, a dio tekstova koje je Slavica Moslavac od obitelji uspjela prikupiti za objavu prvi put, otkriva i neprestani rad, brojnost tema, raznovrsnost stila te bogatstvo i ljepotu jezika, pretežito štokavice ali i više od dokumenta, zanimljive popovačke, moslavačke kajkavice, primjerice u duhovitim, od štokavskih malobrojnijih pjesmama Papagaj i Veselica pri mjesečini te sajamskoj Jajnke i Miške, pa San maloga Jureka, poduža i raskošna o dreseru koji je sanjao da je uvježbao predstavu s brojnim životinjama muzikantima, akrobatima i cirkusantima, koje iako prirodni neprijatelji poput psa i mačke, u stihovima zajedno sviraju i plešu polku i kvadrilu ili nespretni prasac po drotu hodi. Počinje: Mali Jurek tak je fino / Živine dresiral, / Te je potom svud po svetu / Z njimi premaširal! A završava: Vre Jurek pak sad štundira, / Naškubil je usta, / Jer od ove lepe senje / Osta želja pusta!
Zanimljiv je Zorkin bajkovit pristup i u pričama (Klitirinka, Zujec, Što ljubav može…) i u pjesmama, a najmoćnija je u rimovanim basnama u kojima nije zaobišla valjda ni jednu životinju sa svoje okućnice te da uglavnom sve imaju i imena, od mačaka, pasa, gicana, zajca, ježa, kokoši i pijevca, đureka, pataka, gusaka, pura, biserki, perlinki, vrabaca i drugih ptica, čak ni gavrana i rodu Rodača. Općepoznate basne često vješto izokreće na danas vrlo moderan i blizak nam način, primjerice u Staroj priči s novim vukom, u kojoj se curica mala – dobra Crvenkapa / Ne boji se vuka ni njegovih šapa! I gdje Dobru djevojčicu ama svatko voli, / Ni mrki vuko ne zada joj boli! S danas vrlo aktualnom temom, preambicioznim roditeljima, još 1938. obračunala se ironično u Mravčiću kao glazbeniku prepjevavajući po svome Cvrčka i mrava: Mravčeva se mama kapricira: / Mora sinak da joj muzicira! / Šalje ga do cvrčka glazbenika, / Nek’ ga uzme za svog učenika. … (…) a kad završava kao građevinar: „Pa nek’ bude – kako sinak želi – / Neka samo pos’o ga veseli!“ // Prođe vrijeme – sinak kuće gradi –/ Marljivost mu njegov život sladi./ Položaj mu nije više bijedan; / Svi ga štuju, jer je jako vrijedan! S podnaslovom stara priča u novom ruhu donosi Palčića u prozi Palčec, djelomice ga u dijalozima i kajkavizirajući: „Oj, tato, zemi me sa sobom!“, molio je mali. „A kam bum s tobom, gda si tak mali, buš mi opal čez šaraglje!“ “Pa metni me u volovsko vuho.“
Svako od spomenutoga – a i nespomenutoga! – zavređuje i dodatni pozor odnosno da se Zorkini tekstovi vrednuju unutar njezina opusa i u općem kontekstu, onovremenom i suvremenom.
S obzirom na bogat i ne uvijek lagan život, od toga da se odrekla svoga sna, studija slikarstva, a posebice ekonomskih i političkih muka po završetku Drugoga svjetskog rata (od konfiskacije imovine i prijetnji smrću do četverogodišnjega zatvora), čovjek bi očekivao mnogo više gorčine, pogotovo jer tekstovi nisu objavljeni. No, ona i u najtežim trenucima stvara: na odsluživanju kazne u Požegi od 1946. do 1949. više od tristo portreta zatvorenica, stražara i rukovoditelja. Moslavac citira kako je u Sabranim zrncima zapisala: Toliko volim smijeh, čistu radost i prirodu i sunce… U svojoj sredini intelektualno daje ton društvenom i kulturnom životu od slikanja i pisanja, vođenjem zborova i predstava, prikupljanjem narodnoga ruha (sve do otkupa na sajmu!), gradnji popovačke crkve…
Godine 1969. iz Popovače se obitelj seli u Zagreb, ali i danas je Zorka Sever tu prisutna kroz Donatorsku zbirku i Trijem s ostavštinom Zorke Severte Osnovnu školu koja nosi njezino ime, ne jednu likovnu skupinu i radionicu nadahnutima njezinim djelom. Književnost Zorke Sever ovom je knjigom tek načeta i zavređuje temeljitiju valorizaciju. Tim veću pohvalu zaslužuje ustrajna, umješna i upućena Slavica Moslavac za stručnu i temeljitu posvetu zavičajki, ženi, koju naziva multimedijalnom umjetnicom i koja zaslužuje da se njezino djelo ne prepusti zaboravu. Pogotovo jer je na različite načine vrlo inspirativan poticaj nama današnjima i budućima.
20240703 – 20240706 – 20241023