Koji je to odličan kanonski pisac prošao i kroz čiju to radionicu pisanja da bi bio tako dobar i čitan? Koliko je njih uopće slavu steklo kroz radionicu pisanja?Čije su to radionice pisanja stvorile ponajbolje majstore književnosti?Prisjetila sam se tih dvojbenih pitanja u mnogo oblika iz žustrih razgovora s Ladom Žigo-Španić kada je u svibnju, ne slučajno, pripremala jednu od svojih polemičkih tribina Bez cenzure u DHK-u .
Posvetila ju je baš temi namnoženih književnih radionica. Imenovala ju je Klasici nisu izrasli iz književnih radionica. Pa čemu služe danas? Pozvala je Dubravku Brezak Stamać, Miroslava Mićanovića i Kristijana Vujičića da s publikom polemiziraju o umjetnicima profesionalcima i amaterima, stvaranju slike, teksta (ne nužno književnoga!), kipova i koječega prema uzorima.
A tada, baš s početkom planiranja ljetovanja, kao što je inače običaj početkom jeseni, početkom kulturne sezone, počeli su se množiti pozivi i na radionice kreativnoga pisanja, što online, a što uživo na krasnim odredištima po jadranskim otocima, brdskim jezerima, seocima na romantičkim OPG-ima, dvorcima u šumama… S književnim radionicama, navrle su radionice storytellinga (Krčani ljetos na gradskim sajamskim šetnjama nude storrytellinge na engleskome!) ili raspisivanje scenarija, radionice poezije (valjda u prozi, a može i u rimama), radionice slikanja portreta ili krajolika, ulja i akvarela, izrade skulptura u drvetu ili slanom tijestu, radionice joge, šivanja, kuhanja… Raspištoljile su se čak i turističke zajednice, jer nije loše uz Severinu, Rozgu ili Maju Šuput dodati i malo prave kulture.
Nisu ni literarne radionice ništa novo. Godinama su neke uhodane na uglednim imenima, koja polaznicima postaju ne samo uzori nego savjetnici, lektori, urednici, recenzenti, izdavači, članovi komisija za primanje u profesionalne udruge, zatim ocjenjivačkih sudova na kojekakvim natječajima, nagradama i uopće podupirateljima. Uhodane su jednako i za radionice i za prezentaciju radova polaznika i lokalne i državne, pa i EU potpore, recimo za nas 65+, inkluzivne ovako ili onako. A dio, također navodno uz ugledna i iskusna literarna imena, ne samo po POU i knjižnicama, poslije korone održava se i online, može čak i na otplatu, valjda da se naplatom vlastitoga umijeća, talenta ili dosjetke popune kućni budžeti između pisanja ili drugih tezgi. Po izboru, i proza, osobito kratke priče, i poezija koja se temelji na 11 ili 12 zadanih riječi, nisam sigurna, pa haiku, pa sonet sve do akrostiha, pa… Katkad spominju i iscjeljujuća intelektualna, svaki put i zabavna, nigdje naporna druženja. Nije više vrijeme da bez muke nema nauke.
Bolje stojeći koji si to sad mogu priuštiti, upisuju radionicu jer osjećaju zanatsku zakinutost budući da si u mladosti, u izostanku stipendija za mlade talente, nisu mogli priuštiti umjetnički nego tek neku praktičnu školu ili studij da što prije dohvate kruh u ruke. Davno su bili dobri u školskim literarnim i novinarskim grupama, dobivali nagrade na LIDRANO-u, isticali su ih talentiranima, ali život im nije dao… Neki tako bez mnogo ambicija samo izbjegavaju usamljenost. A ništa više nema besplatnoga.
Prisjetila sam se i kako sam u proteklim desetljećima i sam nadnaslovima Vrtovih inače odličnih serijala skrivila i po koju malu školu (domaćega slavonskog kulena, autohtonih hrvatskih sireva!) i akademija (zdravoga življenja!) prije pola stoljeća za prijamni na komparativnu na zagrebačkom Filozofskom uz drugu literaturu imali i odabrane dvije knjige o tome kako pišu dobri pisci, jedna s primjerima iz svjetske, a druga iz domaće književnosti. Fasciniralo me zapisivanje, neprestano prepisivanje (još rukom jer još ni stroja a kamoli prijenosnoga računala nije bilo!) te da sam se do danas zadržala na Goranovim krpcima, papirićima sa zapisanim riječima-podsjetnicima i možda Tadijanićevim zapisivanjem datuma ispod teksta. Nikako da se posve riješim montaže pri pisanju. I dalje čitajući književni, pa i novinarski tekst zagledam stil, kao da ću još to prokomentirati s Inom Beškerom ili Majom Matković. Često uspoređujem, istražujem, a katkad mi se čini da i dalje, nakon desetljeća vježbam, prekrajam, uvjerena kako svatko najviše može i naučiti čitanjem i dobrih i loših pisaca i, mnoge će razočarati, lenjinskim – pisati, pisati pisati.
Zato me i jest to više oduševila također uoči ljeta u izdanju Đakovačkoga kulturnog kruga objavljena nevelika knjižica Kako napisati roman / prema uputama velikih romanopisaca Harukija Murakamija, Phiilipa Rotha, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa i Amosa Oza. Autor Mirko Ćurić je đakovački predani književnik, istraživač kulture i povijesti svoga zavičaja, kulturni organizator brojnih od lokalnih do međunarodnih književnih i drugih priredaba koje tematiziraju književnu kritiku, A. G. Matoša i kao kulturnjaka biskupa Strossmayera na kojem je i doktorirao, hrvatsku panonsku književnost, https://www.bozicabrkan.com/privremeno-neuporabljivo-b-brkan-predstavljen-u-dakovu/dalmatinsko-slavonske veze kroz Luku Botića itd. Nevelikom knjižicom kao pedagog i ravnatelj mnogo čime uzorne Sredne strukovne škole Antuna Horvata, jedne od najboljih hrvatskih strukovnih srednjih škola, iskazao se i kao kreaciji, poticanju i vođenju poput kakva pouzdana starinskog učitelja. Napisao je odličan esej i uvjerena sam kako je literatura ponovno na dobrom putu da, ako ništa, pokvari sumnjive biznisiće sitnih literarnih kulturpoduzetnika s kreativnim radionicama.
Pitala sam Mirka Ćurića zašto se upustio u pisanje ovakve knjige. Kaže:
Postoje danas mnoge škole i radionice koje podučavaju autore kako kreativno pisati. Upisao sam u Googlovu tražilicu pojam „kreativno pisanje“, očekujući kako će izbaciti niz stranica koji nude savjete ili radionice za kreativno pisanje. Međutim, ipak me iznenadio tako velik broj radionica, predavača, polaznika. Mnogi su predavači ili predavačice afirmirani književnici i književnice, ali svemrežje poručuje kako ima i onih kreativnih podučavatelja čije biografije ne obećavaju puno. Naravno, dobar sportaš ne mora biti dobar trener: Ćiro Blažević i Zlatko Dalić su bili osrednji nogometaši i vrlo uspješni treneri, pa je možda netko od tih malo poznatih učitelja kreativnog pisanja upravo književni Ćiro, ili se kod njega/nje može naučiti (što je realnije), kazano Ćirinom terminologijom, kreativno pisati kao nogomet „kod Gige u šupi.“
Još više zadivljuje ili čudi, koliko ljudi želi postati književnikom/književnicom, u vrijeme kada se govori o nečitanju i smrti književnost. Dodatno se možemo začuditi ako se broj književnika i književnica usporedi s nakladama hrvatskih knjiga, napose poezije, koja se najustrajnije objelodanjuje i nema gotovo dana da se negdje ne objavi ili ne predstavlja kakva nova zbirka. Ali još nešto začuđuje, također, koliko ljudi koji su završili gimnazije i fakultete, treba dodatan autoritet/autoritete koji će im otkriti tajne pisanja i probuditi kreativnost.
Dala mi je misliti nedavno pročitana izjava upućenoga autoriteta o američkim piscima kako s obrazovanjem ne raste kvaliteta njihove literature, čak ne ni broj bestselera.
Ćurić u knjizi Kako napisati roman? – kako se vidi i iz podnaslova – dodaje razmatranja svojih omiljenih probranih uglednih svjetskih književnih veličina, njihove fotoportete i kratke biografije te izvlači i njihove savjete, koji su nerijetko kontradiktorni, kako napisati roman. Nisam se usudila pitati bi li mogle uslijediti i druge vrste, recimo kratke priče, drame, poezija… – Po mojemu, a očito i Ćurićevu, knjiga je to zanimljivija da čitatelja i potencijalnoga pisca romana potakne na kreativnost, na procjenu što i kako
Piše na koricama
Kako se postaje književnik odnosno romanopisac? Presuđuje li nadarenost ili mukotrpan rad? Postoji li naputak koji mogućem autoru ili autorici može pomoći napisati roman? Mogu li nam u tome pomoći savjeti uspješnih romanopisaca?
Autor ovoga eseja zatražio je pomoć Harukija Murakamija, Amosa Oza, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa Llose i Philipa Rotha: pristupio je njihovim knjigama i tekstovima u kojima govore o vlastitom pisanju ili pisanju uopće. Ne sumnjamo kako će ovi savjeti mnogom budućem književniku/književnici biti od koristi: čak i ako se ne slažete s nekim zaključkom ili prijedlogom, korist će biti barem od toga što ćete saznati kako ne biste trebali pisati ili kako ne želite pisati.
Pisanje je (osim za Murakamija) ozbiljan, težak, mukotrpan posao. Stvoriti iz nepisanog svijeta pisani svijet je kompleksan proces, ali i prostor neograničene slobode i imaginacije s kojom se nije uvijek lako nositi. Nije, stoga, loše na tom putovanju imati smjerokaze koje su postavili veliki romanopisci.
Vraćam se Mirku Ćuriću koji u Zaključku eseja, uz drugo, nimalo sveznadarski piše: Želio sam dati svoj doprinos pisanom svijetu i iskazati poštovanje književnicima koje volim i iznova čitam, čak i kada su mi njihovi savjeti nejasni, preopćeniti, nekonkretni i možda nepotrebni. Međutim, još su mi jednom potvrdili kako ne postoji recept koji će pismen i korektan tekst učiniti tekstom koji će nam promijeniti život…To je nešto što prelazi okvire ovakvoga eseja.
A moj skromni savjet s radionicama? Hajdemo čitati, čitati, čitati i samo pisati, pisati, pisati! Svatko svoje.