Bome buš znala kak se ježi ježiju, obično bi rekla moja mama kad me je htjela unaprijed upozoriti na loš ishod nečega što bih ja tupila. Sjetim se toga pred proljeće, kada se i ježići bude iz zimskoga sna, a i ujesen, kad se spremaju bajkovito na bodlje nabadajući jabuke, lišće, da se utople. Prisjetim se i onoga moslavačkoga, okešinskoga ježa što je davno izbezumljivao mojega selskoga cucka Lafa: kad bismo mu ostavili jelo – a nikad nije pojeo do kraja – jež bi mu okretno uskočio u šalondru i jeo do iznemoglosti. A pas bi se gutio lajući bespomoćno na bodljikavo klupko. Katkad bi hrabro uronio da bih mu sat vremena morala izvlačiti bolje iz njuškice. Sve dok netko od nas šalondru ne prevnuo na miščafl i isnosio ježa čak preko ceste u Čeret, nekamo u travu, u mrak. Još se ne bismo ni vratili, a Laf je već ponovno lajao. Mali je trčao sve u šesnaest.
Kad je Ivan BB bio mali, i prije negoli je poželio ježek-frizuru, grao se s nekim malim ježekom, valjda siročetom. Ne sjeća se. Ima negdje uslikano. Čak sam mu i pekla čokoladne tortice-ježeve s crnim okicama, crvenim njuškicama i bodljama od ljuštenih bijelih badema. Nepojmljivo mi je bilo kada su se za Vrt javljali ljudi s ježevima kućnim ljubimcima. Divlja životinja, inteligentan, a – pet? Kako mu čiste buhe? Oni bi pripovijedali svoja iskustva i obično citirali Ćopića, Ježevu kućicu, iako privremeno nije bila poželjna, podobna. Znam da smo je na nekom izletu usputno vidjeli prekrivenu debelim slojem nasjele prašine u izlogu knjižare propala lokalne poljoprivredne zadruge.
I sad se pitam jesu li se iskobeljali gladni iz svojih duplji, još bez odgovora jesu li mladim ježevima bodljice meke, kako se snalaze s općom izolacijom. Zapravo sam listala knjige i našla lijepe pjesme s ježevima. Pa, sva naježena u vlastito klupko prenosim Dragu Štambukai Franju Nagulova, i dakako malo Branka Ćopića. Uz fotke zagrebačkih kvartovskih ježeva, jednoga maesteralnog Antonie Hohnjec, a jednoga, onoga jarunskog, Miljenka Brezaka.
Drago Štambuk
*
Mladi jež sa Sustipana
pristupa mi s mračne strane
crkve svetoga Stjepana, prihaja rijetkom
travom k mojim cipelama, njuškom ih draška,
dok govorim stihove prispodobne ukopištu.
„Uskrsnuće mrtvih kostiju“! Dođe bodljikavac, pak se vrati
rubu crkvice sv. Stipana, zatim prilazi nanovo. Posluje živo biće
oko tronožnog stalka mikrofona dok uspravan zborim u noć mlačnu
pritajenom mnoštvu, a brodovi prolaze nehajno, usputno; dohode i odhode
spljetskoj luci. Jež mlad sluša poeziju i njuška pjesnika. Pitomi sisavac, znak Franjina
priseća u noći prepolovljenog mjeseca, zarobljenog raskošnim pinijama i osvijetljenom
palmom na Sustipanu 30. srpnja 2017. Poezija jest, prema ježu mladu – milost i poklon,
skliznuo iz rukava Božjeg u naš surovi svijet. Pohlepa u naramku nezrelog lišća i bobica
donosi smrt.
(iz zbirke Angjeo s bakljom, Atahualpa)
Franjo Nagulov
Recept za dug i zdrav život
Filmskom redatelju iz Mađarske
Baba Ika, doseljenica iz okolice Benkovca,
često se hranila kuhanim ježevima.
Nedavno je tako pregazila devedesetu.
Kuhani su ježevi, govorila je, zdravi.
Ustvari, nije govorila ništa.
Ona se dakle hranila ježevima koji u vinkovačkom
predgrađu Kolonija, za proljetnih mjeseci,
nisu imali šanse.
Niti će imati.
Dok je god baba Ika u stanju rano ujutro,
kada preostali umirovljenici spavaju, loviti
bodljikave sisavce.
A u okolici je Benkovca, za posljednjih godina
Kraljevine Jugoslavije, bez imalo gađenja
proždirala zmije.
Narod je bio gladan.
Baš kao danas.
Jesti se mora.
Zato je baba Ika u mladosti bila mungos.
Zato je sada terijer.
(iz zbirke Služba riječi)
Branko Ćopić
Ježeva kućica
Slavni lovac
Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.
2020406 – 2020415 – 20200526
