Među mladim kritičarima, urednicima i istraživačima posvećenima književnosti, obrazovan i predan, osobito mjesto zauzima Mario Kolar (1981.). Možda su mu Molve kao mjesto rođenja i Koprivnica kao mjesto gdje živi i odredili važnu, možda i najvažniju temu kojoj se posvetio – kajkavskoj književnosti, posebice književnošti sjeverozapadne Hrvatske od 19. stoljeća naovamo.
Nije tu dugo, ali se generacijski nitko s njime ne može uspoređivati. O Kolaru sam pisala prigodice i s pokrićem i radošću što me negdje spominje, a činim to i ovaj put. Povod je najnovija njegova knjiga Izazovi čitanja, Rasprave i ogledi iz novije hrvatske književnosti (Meridijani, Samobor/Koprivnica 2018.) u Biblioteci Posebna izdanja (glavni urednik akademik Dragutin Feletar, recenzenti prof. dr. sc. Vinko Brešić i prof. dr. sc. Zvonko Kovač). Čitači će najnoviju knjigu prepoznati kao nastavak interesa mladoga istraživača u knjizi Nuspojave čitanja (2014.), nagrađenom Julijem Benešićem, i u znanstvenoj monografiji Između tradicije i subverzije: Časopis Kaj i kajkavska postmoderna (2015).
Kolar je, dopuštam si subjektivnost, Riječ unaprijed otvorio citatom Milivoja Solara iz Uvoda u filozofiju književnosti (1978.): Svako je književno djelo izazov zdravom razumu, navici i običaju služenja jezikom. Ako književno djelo kod čitatelja ne izazove nikakvu reakciju, tada se, nastavlja Kolar, mogli bismo pojednostaviti Solarove riječi, vjerojatno radi o lošem djelu, odnosno uopće se ne radi o književnom djelu, dodaje.
U Kolarovu slučaju, dakako, to nije tako, jer on upravo izaziva raspravama i ogledima, kako piše Kovač, o kanonskim i manje poznatim književnicima (Antun Nemčić, Fran Galović, Dubravko Ivančan, Ivan Golub i dr.), ali i o proučavateljima književnosti (Milivoj Solar, Joža Skok, Mladen Kuzmanović i dr.). Pred nama se i nehotice otvara mali pregled suvremenog književno-kajkavskog konteksta hrvatske književnosti, koji posebno u proznom stvaralaštvu, kako među prvima primjećuje Kolar, doživljava svojevrstan preporod (Kristian Novak, Marko Gregur, Denis Peričić, Božica Brkan i dr.). Ocjenjuje ga utoliko potrebnijim koliko je zapušten u našim institucionalnim kroatističkim istraživanjima.
Tko bi se uopće tako pomno kako što se Kolar upustio u analizu Kajkavštine u recentnoj hrvatskoj prozi? Ako su se i bavili modernom kajkavskom književnošću, uglavnom nisu otišli dalje od poezije, koja, uostalom, i kvantitativno daleko prevaguje prozu. Stoga s osobitim ponosom napominjem kako u spomenutome članku (str. 121.-145.), izloženom u Đakovu na susretu kritičara te objavljen u Kolu, u okviru kajkavštine u romanesknoj praksi obrađuje i moju kajkavsku prozu (str. 129.-130.), a nije mala stvar naći se u tako dobrome društvu u tako važnoga autora, koji je, uza sve drugo, i jedan od urednika koprivničkih Artikulacija. Uz drugo, na str. 141. donosi i Malu bibliografiju recentne kajkavske proze (kronološkim redom objavljivanja).
20181002
Link
https://www.bozicabrkan.com/mario-kolar-u-kolu-kajkavstina-uzvraca-udarac-kroz-prozu/
https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-27-svibnja-2016-mario-kolar-izmedu-tradicije-i-subverzije/
http://dhk.hr/ogranci-dhk/detaljnije/pokrenut-knjizevni-casopis-artikulacije