Svijet je stvarno malen. Na svoj račun. Naime, krenuh na predstavljanje knjige «Soba Jacka Nicholsona» (Meandarmedia, 2016.) u Dvorište ponajviše, iskreno, kako bih autoru, Miroslavu Mićanoviću odnijela na čitanje neki svoj rukopis.
Dragi su mi predstavljači i izdavač i urednik Branko Čegec, i Jadranka Pintarić i Zoran Ferić, ali radije bih Mićanovićeve priče, pjesme u prozi ili što li već je taj otisnuti modernizam prema dvojbama predstavljača, čitala doma. Koliko mi leže kave, što je je, i kad ih ne pijem toliko da se doslovce otrujem, promocije u birtijama, i ovako dobre, samo mi izazovu glavobolju. Publike, hvala Bogu, nije nedostajalo.
Znamo se iz tekstova i iz različitih prilika, usput, predstavljanja knjiga poput njegove, a i kao uspješan kratkopričaš bio je ocjenjivač na natječajima na kojima su me kao početnicu-kratkopričašicu, satiričarku štoviše, i nagrađivali.
Ne znamo se puno, ali imamo sličnosti koje čovjeka zdrmaju. Već u geslu spaja pisanje i smrt – a baš sam sva u rukopisu Život večni! – pa piše o Australiji – i u tom sam rukopisu! – pa on ima Nicholsona, a ja Severinu (Severina čita moju knjigu!)…
Progutam knjigu odmah po promociji, prije spavanja, a onda, da bih imala odmak, ponovo je jutros čituckam i naiđem u priči Zemlja iz koje se dolazi na Nives G. Pa je li to moguće!? A odnijela sam mu rukopis s (već objavljenom!) pričom Post s onoga svijeta posvećenom pokojnoj prijateljici – Nives G! Gajdobranski. I Miroslav joj je ostao dužan teksta za Zadarski list, a ja standardiziranih kutija za arhivu, najmanje.
20170427
link
http://www.bozicabrkan.com/citam-ovih-danacitiram-kova/