Lepi moj pajdaš – Božica Brkan

Pratitelji Facebooka mogli su primijetiti objavu Rusalki Kutina kako je istoga dana kad i u Zagrebu prosvjed protiv megafarmi u Sisačko-moslavačkoj županiji, u samome Sisku županijska Zajednica kulturno-umjetničkih udruga održala seminar dječjeg folklora Žab, žab, žaba – laba. Voditeljica Slavica Moslavac, kutinska etnologinja i muzejska savjetnica, te njezina korepetitorica Lana Moslavac, sviračica na tradicijskim glazbalima, prezentirale su dječje igre, brojalice, pjesme i pjevana kola, ali i tradicijska glazbala Moslavine, Posavine, Banovine i Zapadne Slavonije. Rado podsjećam kako je to nastavak i nadogradnja najnovije, zapravo jedne od brojnih knjiga Moslavčeve Lepi moj pajdaš, Kako bismo proširili vrlo uspješan seminar, Slavicu Moslavac zamolila sam da nam otkrije sadržaj detaljnije.

Razigrani seminarci koji će na igru pozvati djecu Sisačko-moslavačke županije (Foto Lana Moslavac)

„Lepi moj pajdaš“ Slavice Moslavac – Umjesto kave 17. listopada 2025.

koju još predstavljaju i oživljavajući njezin sadržaj i ovako, među potencijalnim edukatorima i među djecom kojima je namijenjen, držeći živim važan dio zavičajne i nacionalne kulture i baštine.

Naslovnica knjige Slavice Moslavac prema kojoj se igra, pjeva, pleše…

Seminar je započeo brojalicama. Brojalica je dječja pjesma u kojoj važnu ulogu ima broj. One se pjevaju ili recitiraju u strogom deklamatorskom ritmu; s pomoću njih se najčešće određuje mjesto u igri ili se neki igrači isključuju iz igre. Mogle su započinjati štapanjem (pomoću štapa), no i razbrojavanjem. Brojalica je zapravo kratka ritmička pjesmica koja se recitira na jednom tonu. Djeca ih koriste u igri kako bi odlučili tko će loviti, žmiriti, baciti loptu, smisliti nešto, započeti igru. Učenje kroz brojalice je voljno, nenametljivo i trajno jer djecu brojalice vesele. One su poticaj na igru te sama igra. U osnovi, sva djeca vole pjevati i plesati, to im pomaže u motoričkom i govornom razvoju, a brojalice su jedan od najjednostavnijih i najprihvatljivijih oblika pjesme pogodne za djecu. Evo i nekoliko primjera:

Eri, beri, muzi, keri – kreč.
Oj, Nikola, Nikola, veži kuju za kola, pa ju udri vilama, da ne sere šljivama.
Jedna vrana gakala i po polju skakala, dođe crni kos i odgrize vrani nos.
Egede, begede, banda svira, mene doktor vizitira, pa me pita što mi fali? Meni fali šešir mali. U šeširu lepa seka to se zove apoteka.
Enci, benci na kamenci, tu se kuju tri mladenci, iu, piu, čarapiu, tarapupe, ‘ajd u dupe, …in, tin, arapin, arapupe, ‘ajd u dupe.
Enci, benci na kamenci, troja vrata zapečata, eri, keri, mužikeri, grec. Loviš!
En, ten, tore, duboko je more, a u moru kit, ajde Maro vrit!
Ete, pete, paprikete, teja baja buf. Loviš.
En, ten, tini, sava, raka tini, sava, raka, tika, taka,bija baja, buč. Loviš!

Korepetitorica Lana Moslavac svira bisernicu, samo jedan od brojnih narodnih instrumenata

Zatim su, govori Moslavac, usvajali i dječje igre s pjevanjem koje predstavljaju zanimljiv, brojan i raznovrstan oblik dječjega stvaralaštva, koje je zbog složenije izvorne strukture i sadržaja u odnosu na ostale igre bio češći u životu starijega dječjeg uzrasta. Igralo se obično u okolnostima kad se moglo okupiti više djece, npr. prije ili poslije škole, na pašnjacima, za vrijeme blagdana i drugih prigoda. Dječje igre s pjevanjem obuhvaćaju nekoliko vrsta igara raznovrsnih po svojim osobinama kao što su npr. igre biranja, pogađanja, oponašanja, pokreta i različitih improvizacija. Sve to potvrđuje važnost pjesme u dječjem svijetu. Veći broj tih igara djeca su naučila u školi i u slobodno vrijeme koristila se njima, pri čemu su ih prilagodila govornim i glazbenim značajkama svojega kraja. Navela je Moslavac i primjer po kojem je seminar i nazvala Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug:
Vrapci bi se poslagali u parove, jedni iza drugih, a ispred je stajalo jedno dijete koje je predstavljalo žapca. On bi mahnuo rukama oponašajući pticu i govorio: Žabac, vrabac ‘ko je moj drug (Banovina). Dok se u Moslavini govorilo: Žab, žab, žaba, laba, ‘ko je moj drug.

Zadnji par djece koji su glumili vrapce bi se razdvojio. Jedno bi dijete trčalo naprijed, a drugo oko crkve. Prvog vrapca žabac je pokušavao uhvatiti, a rastavljeni vrapci su se nastojali što prije susresti i uhvatiti za ruke. Ako su to uspjeli, žabac je ponovo bio žabac. Pak, ako je žabac uspio uhvatiti vrapca, on bi postao žabac, a žabac se pridružio neuhvaćenom vrapcu. Igralo se dok igračima nije dojadilo ili dok roditelji nisu pozvali djecu kući.

Mene osobito veseli što je Slavica Moslavac i u knjizi i na seminaru navela varijantu kriške igre Žabe na kolec, koju je, navodi, u svojim zapisima sačuvala književnica Božica Brkan, igralo se tako da su parovi stali u jednu liniju, a ispred njih, licem okrenut prema njima, držeći metraški štap, nalazio se jedan plesač zvan žabac koji je imao zadatak da podizanjem štapa u vis izgovara komandu „Žabe na kolec“. Kad on to izgovori zadnji par se razdvoji i svaki trči sa svoje strane postavljenih suigrača. Oni moraju brzo tračati da dođu na čelo, a da ih pri tom žabac ne ulovi.
Ukoliko oni dotrče na čelo kolone i uhvate se za ruke, žabac koji je izgovori komandu, nastavlja dalje dok jednog ne uhvati, jer tek tada on postaje par ulovljenog plesača, a onaj drugi dolazi na njegovo mjesto i on je žabac.

Od rekvizita igrali smo se sa loptom, pisanicama a veoma zanimljiv dio bio je svirka na dječjim „glazbalima“ koje je vodila Lana Moslavac. Našle su se drvene žabe, štapići, razne šuškalice, rifljača, prda, ali su se upoznali i sa žičanim instrumentom bisernicom ili primom, tamburom samicom, jedinkom i dvojnicama.

Za one koji su željeli saznati nešto više plesali smo razne vrste polki, drmeša (Hrvatsko kolo, Igram, pjevam, Sitni-posavski drmeš…) u formaciji četvorke, manje i veće kružnice.

Autori i izvođači zavičajnog igrokaza Žabari jel žabe na kolec na premijeri u Varaždinskim Toplicama 2026. (Foto Miljenko Brezak)

Žabari na pozornici Kajkavijade (Foto Miljenko Brezak)

Moslavac ocjenjuje kako su brojni polaznici, njih 40-ak, s područja cijele Sisačko-moslavačke županije – koji su na kraju dobili i potvrde o pohađanju seminara – pokazali spretnost i vještinu savladavši gradivo koje su voditeljice pripremile za ovaj seminar, a pojedina građa preuzeta je iz prošlosti kada su tradicijske igre bile sastavni dio tjelesnog odgoja te su zapisane u starim udžbenicima za niže razrede osnovnih škola, dok danas jedino kulturno-umjetnička društva uvježbavanjima i nastupima pokušavaju u svoje koreografije uključiti i građu baštinjenu iz prošlosti.

Oprimjerujem otprije desetak godina 2016. i 2017. radom kriške djece u Društvu Naša djeca „Vladimir Nazor“ i Amaterskom kazalištu „Josip Badalić“ i nastupima na smotrama Kajkavijada i nacionanima amaterskima upravo zavičajnim kekavskim igrama poput Žabari jel Žabe na kolec, rekonstruirajući i oživljavajući zaboravljenu dječju igru, eto, i na YouTubu.

U četvrtak 16. listopada 2025. u kutinskome Muzeju Moslavina, u kojem je odradila radni vijek, Slavica Moslavac predstavila je drugu ovogodišnju, svoju novu knjigu Lepi moj pajdaš (Narodne dječje igre) u izdanjusvojekutinske Vokalne skupine Rusalke. Predstavljam je kao ponosna recenzentica.

Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac

Ako ja, kako mi doslovce reče jedna mlada moslavačka snaha, zamjenjujem tradicionalne svekrve svojom zavičajnom čitankom Oblizeki – Moslavina za stolom, pa i blogom Oblizeki, druga čuvarica tradicije Slavica Moslavac, osim da se ne zaboravi, nadoknađuje i zamjenjuje bake i djedove djeci kojima bake i djedovi zbog različitih razloga ne mogu uskočiti poukom o dobroj tradiciji ili ne pamte igre iz vlastita djetinjstva. Ili ih nisu ni imali.

U vrijeme kada je većinu djece teško izvući u dvorište, park i igralište, jer radije sjedi u zatvorenome buljeći u ekrane TV-a, računala ili mobitela, ponajboljom pedagogijom i didaktikom pouzdana znalca Slavica Moslavac odašilje jedinstven dobrodošao poziv u višestruku avanturu – u povijest s mnogim junacima, u vlastiti jezik, u nedvojbenu kreaciju i na kretanje na otvorenome i zatvorenome.

Slavici Moslavac čestitke na ideji i izvedbi knjige Lepi moj pajdaš u izdanju Vokalne skupine Rusalke. Nazvana je po jednoj od pjesama-igara koje su je nadahnule da nam uknjiži i otvori jedinstvenu riznicu s blagom koje zaboravismo da ga imamo.

Moslavac je već objavila knjigu namijenjenu upravo najmlađima Urodila žuta dunja, Muzej Moslavine, Kutina, 2016., ali ima u svojoj biobibliografiji mnoštvo izdanja u kojima se mogu naći i vrijedni sadržaji za djecu, primjerice u katalozima izložaba, programima različitih etno priredaba, u biografiji Zorke Sever, zatim u knjizi Uskrs koke crnke, koreografiranim plesovima, a da se i ne spominju brojne, katkad i nezabilježene još brojnije radionice i za djecu i još više za njihove odgajatelje – voditelje KUD-ova, folklornih skupina, učitelje početnih razreda osnovne, vrtićke tetice itd. Kreativne radionice – likovne, književne, kazališne, folklorne, plesne, makar usputne prigodne uz blagdane, zatim na otvorenome u dokolici… živima održavaju brojalice, pjesme za govorenje i pjevanje, plesove, igre. Dobrodošli su, jer otvaraju potisnute svjetove koje su moderni mediji i sveprisutni i svemoćni globalni junaci istisnuli iz mašte ne samo naše djece, nego i naraštaja roditelja, pa i naših soba, dvorana za društvene aktivnosti i druženja, seoskih i školskih dvorišta, igrališta, gradskih trgova…

Iako se gotovo sve jeftino može kupiti u najbližem trgovačkom centru ili internetski, djetetu se ovom knjigom, koja se može shvatiti i kao više knjiga u jednoj, ukazuje kako smo zaboravili da se baš lijepo može igrati i mijeseći blato i nogama i rukama, pokazuje kako se umjesto u otpad batučine, otučak okrunjena kukuruzna klipa mogu ugraditi u izmaštanu SF građevinu, a sit s livade uplesti u stolac, košaricu, pletenicu kao u vrijeme djetinjstva predaka i prapredaka te neimaštine, kad si, ako si je htio, sam morao izmaštati i igru i igračku. Mi smo se primjerice, kao djeca radnika nekadašnjega DIP-a Novoselec, igrali ne samo plodovima divljega kestena iz kriškoga parka, šipka i sličnim što bismo sami ubrali u poljskim živicama, nego i lamelicama, sitnim parketom iz tvorničkog otpada Parketare.

Tko zna što sve mogu, unatoč tome što na recentnim društvenim mrežama s filtrima za proljepšavanje ali stvarno bez ikakvih objektivnih filtera u izboru, u svoj vrli novi svijet ugraditi naša djeca, unuci i praunuci? Što mogu u taj svoj svijet ponijeti iz našega, sadašnjega i nekadašnjega?

Poučit će ili njih ili one koji ih mogu poučiti teta Slavica Moslavac svim onim što je desetljećima prikupljala iz literature i s terena, pedagoški pouzdano, iz svijeta oko nas kojega zapravo više i nema.

U knjizi autorica postavlja pitanje Zašto su važne dječje igre? I sama odgovara:
Kulturno nasljeđe – Tradicijske dječje igre su važan dio kulturnog nasljeđa i pomažu u očuvanju tradicije i identiteta zajednice.
Učenje kroz igru: Ove igre ne služe samo za zabavu, već i za učenje kroz interakciju s drugima, razvijanje socijalnih vještina i razumijevanje pravila i uloga.
Raznolikost oblika: Tradicijske igre dolaze u različitim oblicima, od jednostavnih igara s loptom i preskakanjem užeta do složenijih igara s pjevanjem i plesom.
Primjeri: Neke od poznatih tradicijskih dječjih igara su: „Lepi moj pajdaš“, „Siječanj-veljača“, „’ko je moje guske krao“, „Pometač“, „Vučji rep“, „Care, care“, govedare, „Lovice“ i mnoge druge.
Važnost za djecu: Ove igre doprinose razvoju djetetove osobnosti, karaktera, interesa, sklonosti i sposobnosti.
Doprinos odgoju: Kroz igru djeca se rano uključuju u samoodgoj, a proces igre je prirodan i stihijski, bez unaprijed zadanih ciljeva.

Jedna od duplerica iz knjige Lepi moj pajdaš

Knjiga Lepi moj pajdaš Nuka na radoznalost i razmišljanje o tome svijetu oko sebe, sada kao u vrijeme kada je svijet još bio malen i zaokružen, o gotovo skrivenoj ljepoti koja se otkriva uz samo malo domišljatosti i truda i to svim osjetilima. Boja, oblik, zvuk, , miris, pokret i uopće odličan tekst prebogat primjerima brojalica, zagonetki, mudrosti obogaćen je vrijednim, ne samo ilustracije radi, nego dokumentarnim fotografijama, crtežima, pouzdanim notnim zapisima i drugim što pripomaže namjeri autorice da nam umnoži rekvizite za život. Nastavlja svoje životno poslanje – aktivnim čuvanjem održavati baštinu živom i obogaćivati je. Ukratko, Dobri moj pajdaš mnogo je više od knjige za ljetnu razbibrigu – knjiga za svaku obiteljsku, školsku i javnu knjižnicu i svaki dom. I to mnogo šire od Moslavine!