Profesorica Danica Pelko javila mi se kako bi zahvalila na „kavi”. A uza sve drugo dodaje i kako projekt ide dalje:
300 kom Rječnika planulo je u tri mjeseca, najesen krećemo u snimanje tonskog zapisa. Djeca će uz moju pomoć izgovarati riječi tako da će i to biti u cilju njihovog obrazovanja i napredovanja, a na radost onih koji će taj rječnik koristiti. Napravit ćemo drugo izdanje s tonskim zapisom i obećavam Vam da ću Vas onda pozvati da se vidimo u Stubici. Tu će biti i male Božice, Magdalena i Marta i druge pucice i dečeci (i njih imam) koji mojem radu daju smisao. Inače, ja imam bazu od 12 000 riječi za Veliki kajkavski rječnik stubičkog kraja, polako radim na njemu, trebala bih suradnika, jer neću moći sve sama, želim da ovaj ima naglaske i natuknice “kak Bog zapoveda”, al se nadam da ću uz njegovu pomoć i u tome uspjeti.
Sa svog fejsa prenosim i reagiranje svojega nekadašnjeg kolege novinara Denisa Vinceka:
Jedan od mojih uzora u poslu koji radim je Danica Pelko. Uzor, u smislu kako je važno raditi sa zainteresiranom djecom i motivirati ih i odgajati ih – u današnje vrijeme kada je ta komponenta u odgojno-obrazovnom procesu nedovoljno zastupljena, jer su učenici opterećni gradivom koje trebaju nabubati,, a koje im nikad u životu neće trebati.
Kada mi je prošle godine u okviru Mjeseca knjige Pučko otvoreno učilište – Knjižnica Donja Stubica organiziralo autorsku večer u Majsecovu mlinu, uz druge goste svoje nagrađene kajkavske pjesme čitale su i talentirane sedmašice OŠ Donja Stubica Magdalena Blagec i Marta Kučko, male Božice. Za koji me je dan gospođa Nada Tučkar, ponosna Magdalenina baka, razveselila zanimljivom pošiljkom – tada upravo objavljenim i predstavljenim Malim rječnikom kajkavskoga govora stubičkoga kraja.
Naslovnica Maloga rječnika
Kao izdavač je potpisana Osnovna škola Donja Stubica, a glavna urednica je Danica Pelko, školska knjižničarka i vrsna poznavateljica zavičajnoga kajkavskog govora, koja vodi Malu Kajkavijanu, jednu od brojnih školskih izvannastavnih aktivnosti, u kojoj, kako u uvodu navodi ravnateljica škole Sonja Martinek, svoje znanje proširuju te iskazuju kreativnost učenici skloni izražavanju na kajkavskom narječju, istraživanju i proučavanju zavičajnoga govora.
Odjeća u rječniku: k kao kiklja i kao lajbek
Dakako da pišu svoju đačku poeziju i prozu, ali pronađe li netko i donese novu riječ koju je saznao od bake ili djeda, ona se objasni i čuva u školskoj riznici zavičajnoga jezičnog blaga kako bi ju naši učenici usvojili, znali se njome koristiti i tako je sačuvali od zaborava. Tijekom godina prikupljen je zavidan broj kajkavskih riječi te se ukazala želja i potreba za oblikovanjem rječnika…
Kaj sve je v štaglju?
Tako mi kajkavci zahvaljujući lijepoj knjizi sa 3000 pojmova na 150 stranica možemo uspoređivati doznavši da je od alto, alta – automobil, asparabus, sparabus – asparbus do žmati – žmiriti, najprije u kajkavsko-standardnom, pa u standardno-kajkavskom rječniku. Mnogi bi rekli, pa kaj, rječnik kao rječnik, pa i zavičajni, međutim, u ovome je izuzetno važan odgoj, osobito malih kreativaca koji se mogu i dalje razvijati, jer su sami ne samo prikupili riječi, nego ih i oslikali. Tako su, primjerice, na predlistku i zalistku drvenim bojama nacrtali dijelove kola i dijelove štaglja.
Djevojčice Marta Kučko i Magdalena Blagec čitaju svoje nagrađene literarne radove / Fotografija Miljenko Brezak
Ilustracije su dječje, pomalo naivne, nesrazmjerne, oduševile su me više od preciznim fotografija ili rada nekojega akademskog slikara. Kolorirana abeceda između dva rječnika, riječi poput afinger, čuček, drievo, nuča, sukamnik (valjak za tijesto), štrumfa ili tuk (pernica!) u osnovnoškolskoj izvedbi oduševit će i one čiji ih unuci i unuke nisu oslikavali. Stoga, uz lektorice i korektorice Anamariju Grabušić i Koraljku Parlaj, moram spomenuti kako je grafički knjigu oblikovao Studio za umjetnost i dizajn Nikole Sinkovića, ali i ilustratore učenike Silviju Kraljić, Doroteju Kišur, Magdalenu Blagec, Valentinu Peštaj, Martu Kučko, Martu Hren, Paulu Jozić, Jelenu Bubanko, Antoniju Bubanko, Patrika Martineka, Rajnu Landripet, Evu Pelko i Idu Matildu Repar.
S predstavljanja Božice Brkan u Donjoj Stubici / Fotografija Miljenko Brezak
Čestitike i školi i profesorima i mjerodavnome ministarstvu, a osobito Danici Pelko, voditeljici Male Kajkavijane na upornosti. Još 2012. u časopisu Hrvatsko Zagorje – zahvaljujem Vlasti Horvatić-Gmaz iz (velike!) Kajkavijane što mi ga je poslala – opisala je kako je, unatoč tome što postoje za učenike različitea vrednovanja i literarnih radova poput Dana kajkavske riječi u Zlataru ili danas Lidrana, 2000. godine osnovala malenu skupinu koja je postala primjer kako škola postaje više od obrazovne i odgojne ustanove – u nekim trenutcima pretvara se u životnu zajednicu.
Ohrabruje i poštovanje izaziva kad netko misli (i) na nadarene, a i na pripremu najmlađih za život, a k tome pridonosi i čuvanju (ne samo zavičajne!) jezične i uopće kulturne baštine.
