Ne, neću uopće pisati o jutrošnjem proljetnom pomicanju vremena, jer vrijeme se meni drugačije pomiče i drugačije mjeri. Podsjetilo me na to gostovanje u Požegi, u petak, 23. ožujka 2018. Najprije sam s učenicima tamošnje Poljoprivredno-prehrambene škole pretresla ukratko zavičajnu i nacionalnu baštinu na globalnome stolu, uz fine pogačice koje su sami ispekli na pekarskom praktikumu. Učenika je sve manje u školi koja neprestano radi 133 godine!
A onda smo se dakako, usredotočili na lijepu književnost i na moju najnoviju knjigu priča Umrežena, pjesme, a i lijepi rose. Napisa moja Ljilja, Ljiljana Marić da nas čekaju radosna srca i raširenih ruku, ali ovo je bilo još bolje. Koliko novih ugodnih susreta i poznanstava! Od ravnateljice škole Marije Grgić, zatim voditeljice pekarskoga praktikuma Marije Marketanović Hadžić i niz drugih profesora i pedagoga, sve do Marije Ćorluke, profesorice hrvatskoga u Katoličkoj gimnaziji, koja je sjajno vodila moju književnu večer u Gradskoj knjižnici, i njezine učenice maturantice Maje Grgić, koja je izvrsno čitala moje (teške!) priče.
, vrijeme mi je bilo relativno kao kad smo na filmologiji na zagrebačkoj komparatistici proučavali filmsko vrijeme na primjeru filmova Sergeja Ejzenštejna. Sjećate se mosta koji se diže, pa diže, pa diže…To je ono nešto što preskočiš i na što zaboraviš u stvarnome životu, katkad se nečega nebitnoga sjećajući kao nezaboravnoga. Irena Lukšić takva je, jedna od rijetkih, moja prijateljica: i kad se ne vidimo niti čujemo godinama, kao da smo se vidjele i razgovarale jučer.
Rastezljivo, a zgusnuto vrijeme. Na primjer, nakon 24 godine u Požegi sam susrela dragu prijateljicu Rajnu Karan, više iz njezine nego iz moje mladosti. Igrala se s Legićima sjedeći na podu s mojim sinom Ivanom BB. Kći joj je u dobi kada smo se družile! Ljudi koji su nas davno povezali i povezivali izgubiše nam se putem, i njoj a i meni, katkad pomislim sa žalom, a eto mi povremeno komuniciramo elektroničkim sredstvima.
Odnekud se stvoriše i predragi mi Hruškari, Igor, s kojim stotinu godina komuniciram poslovno (opet vino!), i njegova supruga Zorica, s kojima smo se krasno družili i gastronautski, a onda i na ljetovanju u Malinskoj, povezaše nas Beleca i kava u toj uzmorskoj kavanici. I moj kolega i prijatelj Đuro Vidmarović u Zlatnoj dolini susreo se nakon godina i godina s Ivicom Bedeničićem, kolegom iz saborskih klupa kada je Hrvatska tek nastajala, nekadašnjim gradonačelnikom Samobora, a sada ravnateljem Katoličke gimnazije u Požegi.
A na kraju, Dane Matice hrvatske, koje smo odgađali zbog snježina, organizirala je Ljiljana Marić, sada kustosica i edukatorica u Gradskom muzeju Požega, a nekad u požeškome (jakome!) dopisništvu Večernjeg lista, prije nego je rastureno, važna novinarska faca poput Jelenka Topića i fotoreportera Duška Mirkovića, s kojima sam se također ponovno zagrlila i izljubila i podsjetila se i na Kulenijade koje smo godinama organizirali baš u Požegi, čak i za vrijeme rata, i stvarali Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. Zadnji smo se put uživo vidjeli u proljeće 2012. na predstavljanju projekta Muzej u loncu Maje Žebčević Matić, tada viša kustosice, a sadašnje ravnateljice Gradskoga muzeja Požege, Ljiljine šefice. (Kad smo se oko stola dobacivali kakva sam ja bila šefica, lijepo je čuti da smo mi bili – suradnici.) Lijepo je, baš ugodno i toplo, susretati se s razlogom i povodom, a u travnju imamo povod u Zagrebu – predstavljanje knjige Muzej u loncu. Ni godine, ni bolesti, ni prezaposlenost takvim malenim ljupkim trenucima odmoći ne mogu, jer, napokon, i naše je vrijeme, unatoč svemu pa i onom frankeštajnovskom u njemu, poput filmskoga, Ejzenštejnovoga, rastezljivo.
20180325
linkovi