Diviću neprikosnoveni Tomić nije ni do koljena – Umjesto kave 27. lipnja 2020.

Jedan od lanaca svetoga Ante ili već koga što je u ožujku kružio uokolo je i onaj s preporukom nekoliko knjiga za čitanje u koroni. Kako je Covid-19 to opet aktualizirao, aktiviram nedovršenu kavu. Ne, ne bih Dekameronai Boccaccia, a ni Camusovu Kugu, ne bih ni maestralno Pekićevo Bjesnilo, čak niti svoje zarazne Oblizeke, dosta da svi bare i vare, nakuhavaju sve u 16, nego jednu duhovitu knjigu Jure Divića, svoga kolege novinara i odličnog snimatelja, a sada i pisca, kojega sam upoznala na prvom i nažalost jedinom natječaju Ivan Raosza kratku priču u Vrgorcu. Radije bih da je povod bio Tin– u međuvrmenu mi je zbirka Nemoj mi to govoriti ušla u ovogodišnji uži izbor nagrađenika! – ali oduševila sam se jer me nagrada za Umreženuponukala da postanem kratkopričašica i na standardu i kajkavskom, pa sam zahvalna. 

Naslovnica knjige, grafičko oblikovanje Dražen Cvijetković

No, iako se, valjda zbog love, održalo i samo nekoliko natječaja i za prozu, ima smisla, jer Jure Divić također je kratkopričaš i srdačno preporučujem njegovu knjigu Tamo doli (Društvo prijatelja vrgorske starine, 2019.). Zamolila sam ga da mi je pošalje jer sam u Večernjaku u veljači prije virusne gungule pročitala duplericu s njime iz pera meni drage novinarke i nekad vrijedne suradnice Slavice Vuković. Isticana je i ljepota knjige, grafički izgled (grafičko oblikovanje Dražen Cvijetković)  s raskopčanim trapericama i asocijacija naslova na najstariji vrgorački grafit TAMO DOLI ŽIVI ĐOKO na seks. Meni je to, priznajem, više bio odličan PR, gerilla marketing, jer meni je tamo doli, ako već ne down under,kao Tinovo Tamo, tamo da putujem…, antipod od ovdje gore, ali – pročitala sam je nadušak. Baš se lijepo čita.

Jure Divić, novinar, fotoreporter, književnik / Privatni album

Jezično neodrediv – ni standard, ni čakavica ni žargon – alternativac kojega ni jedan od čistunaca vjerojatno ne bi uvrstio u antologiju kratke priče. Po mojemu bi mu ondje bilo mjesto, iako nisam sigurna jesu li ti njegovi hibridi, sudari bjelosvjetskoga i vrgoračkog zaleđa, uopće priče: kratke jesu, ali ta forme može gdjekad biti i (novinska) kolumna, i (digitalni) blog, čak i pjesma u prozi. Baš da misliti! Kako i ne bi, i da ne piše, zanimljiv je i sam čovjek, jer mu je djed imao putovnicu jedne, otac druge, a on teće države da bi onda imao i četvrte. Kao pisac iz dijaspore je, rođen 1965. u Takapuni na Novom Zelandu, pa kaže: Kad sam došao iz Novog Zelanda, hrvatski gotovo i nisam govorio. Znao sam samo psovati!Negdje napisa da jezik na kojem psuješ i moliš, tvoj je

Prema onome što i o čemu piše, zanimljiva mu je i familija, statistički prosječna hrvatska onosno on + žena + sin + kći, gotovo da ih ne kroji već se kao literarni likovi sami stvaraju za moderne vrgoračke tobože laganice, zapravo gadne navlakuše sa zgusnutim, oporim, valjda vlaškim humorom. Najkraće: Tomić mu nije ni do koljena. 

Jure Divić ispred najstarijega vrgoračkog, za knjigu vrlo inspirativnog grafita / Privatni album

Skupe kurve, recimo, započinje: Novinarstvo u Hrvatskoj je otišlo ukurac. I sve teme u novinama su otišle ukurac. Ako u trećoj rečenici sad spomenem spolni organ, onda će ispast da su i novinari otišli u Đonija, Vilija, i kako li ga sve TBF zove. Nisu, hvala Jure!

Ali u više od 40 cjelina isto je toliko svojevrsnih uglova za svaku priliku (pa i predizbornu!), iza kojih ne možeš znati što te čeka, jer se Jure ni u čemu i ne trudi biti dosljednim:

Fakultet, Katolička misija, Najlipša ljubavna priča, Baba sa spejom, Jebavanje na desnici, Trudna udovica, Brutalna baba, Moje trišnje i njezine sandale,  Seks za gospođe ili kratka priča, Šampon protiv peruti, Triba ženit Kineskinje, 7 iljada kuna za moga rodijaka, Agrentina campeones, Dislajk čitabhana, Pozdrav iz Titova Drvara, Jebem ti državu, Pin za pišanje, Tučepi Blues, Imamo za koga glasovati za Alena Slavicu; Frex time job, Degenek, Lucino more, Golf dvica, Suvremena tehnologija, Internet za kućnu čeljad, Bogati barba Konzum… Baladom o svjećici pripovijeda oznanstvenicima koji se poput njega bave ulogama psovke u očuvanje hrvatskog jezika. Kako je i meni tema bliska, dakako da sam se navukla na Jurina otkrića -glagol prčinspominjanje Isusove krvi, jebu mliko materino… 

Tim mi je Jure Divić najdraži kad se jednakom mjerom i bez propisane društvene distance šali s vlastitim okruženjem, a bogme i na vlastiti račun, primjerice u Dislajk ćitabhana(radi u vrgoračkoj Gradskoj knjižnici!):

Geni kameni preko Novoga Zelanda / Privatni album

…Ali, kad sve sabereš, ja sam se slučajno rodija u Takapuni, u Aucklandu, isto ko što se Tin Ujević slučajno rodija u Vrgorcu. Moj je ćaća poslon iša u Novi Zeland, a njegov u Vrgorac, tako su in se dica rodila u mistima i zemljama di su oni raditi, tj. plovili jedan dio života. Kako je moj stari bija užasno nostalgičan, vratija se u Vrgorac i mene doveja sa sobom i smistija me tu di jesam, tu di su živili moji didovi i pradidovi, od vrimena Turaka pa na ovamo ili možda i ranije, ali iz tih vrimena imamo pisane zapise da su Divići sa Stilja, tu iz sela pored Vrgorca. Od tih vrimena pa do danas minjale su se različite vlade i zemlje i moja obitelj bila je stanovnik različitih zemalja i sve te zemlje ostavljale su poneki utjecaj, a ponajviše u jeziku. Razni vladari donosili su svoje namete, običaje i jezik i svim time ostavljali trag na jednu običnu porodicu sa Stilja, koja je uvik lutala, a gotovo uvik se vraćala. Moj did koji je otiša u Novu Zelandu poslije Prvog svjetskog rata otiša je s austrijskom putovnicom, pisalo mu je unutra da je Austrian. Ćaća je šezdesetih otiša s jugoslavenskim pasošem, ja doša s novozelandskim I sada ja pokušavam upratit taj jezik, koji nas sve spaja, hrvatski jezik, onako na ikavici, kojom smo se vjerojatno koristili sva trojica, i did, i ćaća, i ja, i kojom će se vjerojatno koristiti i moj sin, koji za razliku od svojih predaka s austrijskin, jugoslavenskin, novozelandskin pasošem ima hrvatsku putovnicu.

S jedem od promocija
S jedne od promocija / Privatni album

Valjda neće inzistirati na autorskom pravu prenesem li jednu cijelu priču, dijalog sa sinom Matom:

Ne zajebavaj
– Ćaća, kakva je razlika između tipkovnice i tastature?
– Gotovo nikakva.
– Al isto ima neka razlika?
– Ima.

– A koja je?
– Jebi ga, ne znam, sine.
– A jel to ono kao gljiva i pečurka, mrkva i šargarepa?
– Je, otprilike tako.
– To je onaj jezik koji ti znaš, a mi ne znamo, ono kako pričaju u Srbiji.
– Ma važno je samo da razumiješ, što više jezika znaš to je bolje.
– Zato ja i pitam, ali velika je razlika, ja neke stvari i nikako ne razumijem.
– Ma koje ti to ne razumiješ?
– Evo, recimo, mi kažemo ne zezaj, a ti kažeš ne zajebavaj?

Jure Divić s jedne od izložaba svojih fotografija / Privatni album

20200310 – 20200627 


Siniša Matasović vam predstavlja: Božica Brkan

U sisačkom Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac u utorak, 29. siječnja 2018. na svojoj novoj, potkraj prošle godine započetoj tribini Siniša Matasović vam predstavlja, književnik i važan sudionik sisačkoga kulturnog života, ugostio je Božicu Brkan.

Gošća tribine ima riječ: Siniša Matasović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Nakon vrlo uspješnog predstavljanja poezijom na Stihovnici te na Kvirinovim susretima prošloga proljeća dvojac je predstavio autoričinu prozu dvjema najnovijim knjigama priča, kajkavske Život večni i pisane na hrvatskome standardu Umrežena. Teme su bile biografske i bibliografske, jezične, kulturne, zavičajne… Brojna publika zanimala se osobito za odnos stvarnoga i fikcijskoga u tekstovima Brkanove.

Predstavljanje se odužilo i nizom pitanja publike svestranoj autorici / Fotografija Miljenko Brezak

20190130

Božica Brkan 29. siječnja na književnoj tribini Siniše Matasovića u Sisku

Prenosimo sa fejsa Knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac Sisak:

SINIŠA MATASOVIĆ VAM PREDSTAVLJA – BOŽICU BRKAN
29. 1. 2019. /18:00-20:00/Odjel za odrasle/

U idućem izdanju nedavno pokrenute književne tribine Siniša Matasović vam predstavlja, ugostit ćemo nagrađivanu književnicu i novinarku Božicu Brkan. Naglasak okupljanja bit će na dvije najnovije prozne knjige ove produktivne autorice rodom iz Okešinca pored Križa. Zbirka priča „Umrežena“ pisana je na standardnome hrvatskom jeziku i pretežito govori o ljudskom otuđenju u takozvanoj virtualnoj stvarnosti u kojoj čovjek ima osjećaj da mu je sve lako dostupno, ali istodobno živi u svijetu samoće, u svijetu koji nestaje. Druga zbirka priča „Život večni“ pisana je na kajkavskome narječju, preciznije na moslavačkoj kekavici, a bavi se svakodnevnim problemima i anegdotama žitelja toga kraja.

Strahimir Primorac u Forumu o zbirkama priča „Umrežena“ i „Život večni“

Forum, mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u broju 7.-9. srpanj – rujan 2018. (glavni i odgovorni urednik Krešimir Nemec, uredništvo Mladen Machiedo i Miro Gavran) u Književnoj kronici, uz drugo, na stranicama od 966. do 977. objavljuje i vrlo opsežan i studiozan članak Strahimira Primorca „Samoća umreženih, zatvorenost ruralnih“ (Božica Brkan, Umrežena: knjiga kratkih priča; Život večni; knjiga kajkavskih priča; Acumen, Zagreb, 2017.).

Forum, broj 7.-9. srpanj – rujan 2018., 966. i 967. stranica

Link:

http://www.bozicabrkan.com/strahimir-primorac-samoca-umrezenih-zatvorenost-ruralnih/

Strahimir Primorac: Samoća umreženih, zatvorenost ruralnih

Prenosimo uz autorovo dopuštenje: Forum, mjesečnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u broju 7.-9. srpanj – rujan 2018

KNJIŽEVNA KRONIKA

Strahimir Primorac

SAMOĆA UMREŽENIH, ZATVORENOST RURALNIH

Božica Brkan, Umrežena : knjiga kratkih priča; Život večni : knjiga kajkavskih priča; Acumen, Zagreb, 2017.

Proznom dijelu svoga literarnog opusa – romanima Lift ili politička melodrama (1993), Rez : Leica – roman u 36 slika (2012) i Ledína (2014) – književnica i novinarka Božica Brkan (1955) dodala je dvije zbirke kratkih priča koje je istodobno tiskala u svojoj maloj izdavačkoj kući „Acumen“. Riječ je o knjigama Umrežena, u koju je uvrstila dvadeset tri priče na štokavskom standardu, i Život večni, koja sadrži dvadeset dvije kajkavske priče.

Čitatelja koji se tek sad susreće sa stvaralaštvom ove prozaistice i pjesnikinje može iznenaditi njezina u nas neuobičajena brižljivost i pedantnost kad je riječ o informacijama vezanim uz priče uvrštene u ove knjige. Ona se doista silno trudi da ih čitatelju što više približi, da prikaže njihovu povijest nakon što su se otisnule u samostalan život. Izuzimajući, naravno, priče koje se ovdje pojavljuju prvi put (a takvih je u Umreženoj otprilike trećina, u Životu večnom nešto malo manje), ona donosi podatke o prvotiscima uvrštenih tekstova, o njihovim kasnijim, ponovnim objavama, pa i o varijacijama pojedinih priča uklopljenih potom u veće cjeline (čak je pet priča iz kajkavske zbirke ugrađeno, u nekoj varijaciji, u roman Ledína!). Autorica navodi i nagrade koje je dobila za pojedine priče i obrazloženja tih nagrada, a ne može se zaobići ni činjenica da u zbirci Život večni nakon svake priče donosi štokavsko tumačenje manje poznatih kajkavskih riječi.

Podaci koje autorica navodi upućuju na zaključak da je većinu štokavskih priča objavila u knjigama i zbornicima, najviše u godišnjacima „Broda knjižare“ 20 + 1 najbolja priča te u Večernjem listu; kajkavske priče udomili su uglavnom časopisi Kaj i Moslavačko zrcalo, a neke su izišle u Republici, Kolu i Hrvatskom slovu. Ima i priča koje su se najprije pojavile na internetu. U autobiografskoj bilješci (identičnoj u objema knjigama), Brkan za svoje kratke priče kaže da su „najčešće bile namjenske“, „po narudžbi“, makar i vlastitoj – tek toliko da se okuša i vidi može li odgovoriti izazovu tržišta, ali i ozbiljnijih literarnih natječaja. Spominje iskustvo s različitim žanrovskim pričama pisanim za dnevne novine – koje ćemo, iz razumljivih razloga, preskočiti; ali, u stanovitom smislu namjenske su i „prave književne [priče] za natječaje omeđene temom (emigranti/gastarbajteri), duljinom, jezikom (kajkavske), stilom (satirične)…“ – a to su, ponajviše, upravo ove koje je uvrstila u svoje dvije najnovije knjige.

Potpisujući nova izdanja svojih zbirki priča ne samo kao autorica nego i kao urednica, Brkan je smatrala potrebnim da u objema knjigama – uvodeći čitatelje u vlastito pripovijedanje – objavi (identičan) predgovor: Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči („pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem“). Ali su zato njezinu uredničku koncepciju zaokružila dva pogovora različitih autora – Što ti je vrijeme, što su ti tjedni… Miroslava Mićanovića za Umreženu, a za Život večni obuhvatni esej Zvonka Kovača Kajkavske ženske priče Božice Brkan. U svom predgovoru autorica ističe da su priče „po mnogo čemu različite“ (ne samo po jeziku) iako dolaze „iz istog pera“. Tako za tekstove u zbirci Umrežena kaže da ih doživljava „samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad.“

Štokavskoj zbirci naslov je dala priča „Umrežena“, za koju se, s puno argumenata, može reći da je ne samo među autoričinim najuspjelijim radovima (pa se stoga i našla na prvome mjestu u knjizi) nego i da simbolički reprezentira njezine kratke priče sabrane u ovoj knjizi. U središtu je tog teksta problem komuniciranja danas, koji se u svakodnevnom životu mlade žene, protagonistice priče, pojavljuje na različitim razinama: obiteljskoj, poslovnoj, društvenoj. Glavna junakinja, koju gotovo nitko ne zove pravim imenom Katica, nego CyberCat zbog njezine opčinjenosti suvremenom informatičkom tehnologijom i umreženosti u virtualni svijet (stilski impresivno dočaran namjernim gomilanjem – gotovo do groteske – engleskih naziva tih naprava i umjetnog svijeta koji one oblikuju), svoju svakodnevicu doživljava kao neku vrstu neprekidne komunikacije. U obitelji, doduše, uglavnom neuspjele – starija sestra, za razliku od nje „normalna, udana i dakako plodna“, posprdno je naziva kiborgom, a majka na njezino uporno tumačenje kako je moderna komunikacija danas silno važna, bijesno pita s kim to ona komunicira, „Gdje ti je tu život i kakav to život?“. Na poslu gdje kao community menadžerica vodi društvene mreže za klijente, „radi i kad ne radi“, otkidajući za poslodavca od svog slobodnog vremena, kući se vraća kasno predvečer ili navečer pa odrađuje tezge da pokrije minuse na karticama, održava brojne internetske profile i „harači po Fejsu i Netlogu“, preslušava telefonsku sekretaricu i pregledava e-poštu, šalje SMS-ove i priprema se za idući, jednako dinamičan i iscrpljujući radni dan. Autorica priču efektno poentira potirući jednom običnom djevojčinom suzom u dubini noći, u vrijeme kad se napokon skinula s aparata, ostajući off-line, njezino naivno oduševljenje modernom komunikacijom:

Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate noćni zvukovi. Kao da i nije noć. Oko svog je mogla prepoznati noćne aktivnosti susjednih staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.

Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što li već ima, pomisli.

Bila je posve prazna.

Bila je posve sama.

Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na svojim profilima obrisala ju je, i ako se to zapravo i nije vidjelo, kao što si je malo produljila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala suza. Ne virtualna.

– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći…

O bespućima i zagonetkama virtualnog svijeta koji nas sve više usisava u privid društvenosti, a zapravo nas usamljuje i otuđuje od vlastite prirode, govori i priča „Post s onoga svijeta“ (aluzija na Eru s onoga svijeta). U priči „Bijela soba“ također se pripovijeda o tehnološkom napretku, ali se naglasak pomiče na socijalne i psihološke posljedice modernizacije. Novi vlasnik, stranac, vrhunski je modernizirao tvornicu suhomesnatih proizvoda u našem provincijskom gradiću uvevši u proizvodni proces robote koji zamjenjuju cijelu smjenu radnica. To je podrazumijevalo masovno otpuštanje, a da bi gazda ostvario što veći profit, u selektiranju radne snage prednost su trebale dobiti kandidatkinje koje su mogle obećati da određeno vrijeme neće zatrudnjeti. Eva, glavna junakinja ove priče, prošla je tu selekciju, a radeći u novim uvjetima, osjeća se sve usamljenije i otuđenije. Na razmeđu je mladosti i zrelosti i počinje se sa strahom pitati ulazi li njezin brak u postotak neplodnih. No upravo su joj stigli rezultati, potvrda da je trudna, i to je ispunjava zadovoljstvom.

U sličnoj se situaciji našla protagonistica priče „Prezentacija“, ali ona reagira sasvim drukčije. U svojoj firmi ambiciozna Klara uspela se visoko na menadžerskoj ljestvici, ali je do tog položaja stigla uz puno više truda i vremena nego njezini muški kolege. Spremna je za karijeru žrtvovati mnogo toga – pa i prekinuti trudnoću, možda razvrgnuti brak. Preuzimajući sadašnji posao, ona je potpisala i tajnu klauzulu da pet godina neće na rodiljski, a šef joj iznenada otkriva da bi ona trebala preuzeti vođenje velikog projekta firme u Šangaju. Klara je istodobno doznala da je zatrudnjela, ali ona ne dvoji ni časa: karijera joj je na prvome mjestu – za trudnoću muž ne mora znati, s djetetom mogu i pričekati: „Ako pažljivo sve isplanira. Ako još budu zajedno.“ Različitim aspektima muško-ženskih odnosa autorica inače posvećuje nekoliko priča – „Vrata“, „Stabla“, „Ljubavna arka“, „Kolekcija“ – hvatajući u njima presudne trenutke u intimnoj vezi, emocionalne potrese s dalekosežnim posljedicama.

Okvir priče „Timbilding“ stvorilo je naše tranzicijsko vrijeme, kad se željelo što prije uhvatiti korak s kapitalističkim svijetom te su se, često nekritički i neprimjereno našim prilikama, preuzimala neka strana iskustva. Jedna od tih novotarija bio je i team building, posebna vrsta programa kojima se poboljšava poslovna komunikacija i poslovno obrazovanje u radnoj sredini, sa svrhom da se poveća produktivnost i uspješnost tvrtke. Ironijski efekt i apsurdne situacije u priči spisateljica postiže suprotstavljajući, s jedne strane, načelnu ozbiljnost ciljeva team buildinga (jačanje komunikacije između zaposlenika, kreativno rješavanje problema, razvijanje zajednice – tima, razvijanje međusobne tolerancije i samokritike…) i glamuroznost koju je svojim odabranim zaposlenicima osigurala firma (skupi smještaj u otočnom hotelu i unajmljene jedrilice na kojima se vježba jačanje komunikacije i zajedništva), a s druge strane različite karaktere i mrežu već davno ili svježe formiranih odnosa među zaposlenicima – zavisti, mržnje, ambicije, jednokratnih ili dugotrajnih seksualnih veza, a na koncu i spoznaje da firma uopće ne posluje uspješno, nego da je u velikim problemima i da šef potajno priprema odstupnicu.

U više svojih štokavskih priča Božica Brkan govori o tamnim stranama utjecaja moderne tehnologije na život pojedinca i međuljudske odnose, o neprestanoj proizvodnji osjećaja duboke alijenacije. Također, nekad eksplicitnije nekad u podtekstu, u njezinim pričama vidljiva je i socijalna osjetljivost koja registrira nove oblike različitih nepravdi i pritisaka poslodavaca na zaposlenike, osobito kad je riječ o ženama, što ih dovodi na rub fizičke i psihičke iscrpljenosti i frustriranosti.

Forum

Napomenuo sam već da je Brkan u knjizi kajkavskih priča Život večni uz svaki tekst protumačila dio riječi za koje je smatrala da su štokavcu manje poznate i da bi mogle biti stanovita zapreka u razumijevanju i doživljavanju njezine proze. Tome bih sada dodao da bi čitatelju koji nije često u kontaktu s kajkavskim odlično poslužio i Moj kajkavsko-kekavski rečnik što ga je autorica objavila u svojoj reprezentativnoj Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012), „svojevrsnoj kajkavskoj bilanci“. U tom je rječniku naime obuhvaćen leksički fond kojim se autorica služila u svojoj poeziji i prozi, a zacijelo pokriva i šire polje. Za taj svoj leksikografski prilog tvrdi da je najveći moslavački kajkavski rječnik do sada, s više od šest tisuća riječi, a da je većinu riječi uvrštenih u Rečnik usvojila u obitelji, u svom rodnom moslavačkom selu Okešincu kod Križa. Svjesna je da je još neusustavljen i nedovršen te napominje da ga je pisala „ne pokušavajući biti znanstvenicom (…), nego više kao pjesmu ili pripovijetku, intuitivno“.

Ovakav autoričin doživljaj materinskog jezika sugerira njezinu donekle ambivalentnu poziciju. S jedne strane svijest o tome da je taj njezin samosvojni i još neistraženi kekavski kajkavski pred nestajanjem kao i mnogi mali jezici diljem svijeta, što kod nje rađa potrebu da, koliko joj vrijeme i sposobnosti dopuštaju, učini sve da spasi što se još spasiti može pred tim galopirajućim kanceroznim procesom. A istodobno, ona od tog izumirućeg jezika traži i mnogo više od pukog bilježenja riječi: „Ne želim biti čuvarica jezika nego na njemu naći sugovornike, stvoriti svoj umjetnički svijet u kojem će mnogi naći svoju mjeru, prepoznati se. A za to nisu više dovoljne samo stare riječi i njihova uobičajena značenja. Ni tek uobičajene molske teme kajkavske, običajno u sroku.“ Tako se u njezinoj umjetničkoj praksi na kajkavskom susreće nekoliko jezičnih iskustava, lokalnih i širih. Kaže da piše „i starim graničarskim kekavskim svog oca“, i „svojim materinskim kekavskim sa sredine prošloga stoljeća“, i „modernim kajkavskim, ne purgerskim žargonima Zagreba“.

Za kajkavsku knjigu Život večni autorica kaže da je od štokavske „tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sam sebi, biti sam kej v grobu.“

Snažan, ali još neracionaliziran osjećaj da su joj štokavske i kajkavske priče izrazito različite spisateljica je konstatirala u već spominjanoj Kajkavskoj čitanci. Uvodeći čitatelja u kratki izbor svojih kajkavskih priča, ona tamo govori o poticajima koji su te priče iznjedrili i o tome na koji su način građene. Kajkavske priče su, kaže, nastale iz potrebe da prepriča mala međusobna ženska ispovijedanja u krugu svojih poznatih, bliskih, najintimnijih, krugu koji joj se čini gotovo haremski zatvorenim, ponekad sasvim odvojenim od muškoga. „Neobjašnjivo mi je, nisam dosad o tome dospjela razmišljati, ali čini mi se da se moje kekavske priče – temom, stajalištem, stilom… – bitno razlikuju od štokavskih. Kao da ih pišu dva autora. Priče su to koje sam stvarno čula, koje sam djelomice čula pa ih nadoštukavala, spajala ih poput pačvorka. Ima tu i fikcije i nefikcije. Zanimljivo je kako se mogući akteri i ne prepoznaju, a kako se neki čiju priču nisam ni znala prepoznaju u – tuđoj priči. Ali koje je čije? (…) Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom?“ (Ovdje se naša spisateljica približava temi kojom se prije gotovo stotinu godina bavio ruski avangardni pisac Boris Piljnjak u svojoj kratkoj prozi „Priča o tome kako nastaju priče“.)

Prvi dio zbirke Život večni, otprilike trećinu knjige, zauzima nekoliko uglavnom ranih autoričinih priča različite tematike. Među njima osobito se ističu prve dvije – „Sovica“ i „V šumu po drva“ – obje s temom odnosa prema životinjama i visokim emotivnim nabojem, ispričane u prvom licu, kao ispovijesti u kojima je njihovim junakinjama najvažnije da im u potpunosti vjeruju oni kojima se obraćaju. „Bilo je baš tak. Nemam kej lagati“, započinje mlada nevjesta svoju priču o potresu u seoskoj kući što ga je izazvala njezina mačka Sovica skočivši k njoj na klupicu za vrijeme objeda. Ali u kući u kojoj se još živi patrijarhalno i na zadružni način nije samo mačka nepoželjna i progonjena; osjećaj obespravljenosti, izoliranosti i ostavljenosti, čak i od muža, duboko proživljava ponižena mlada žena, praveći se da spava pokraj muža, „a vu sebe sem se plakala i plakala. Noč je bila tak crna kej moja Sovica, skoro kej mene v duše (…)“. U drugoj priči naratorica iznosi sjećanje na dramatičan događaj iz ranog djetinjstva, kad ju je otac kao petogodišnjakinju poveo u šumu da prikupe drva i da mladog konja nauče vući kola s teretom. Djevojčica, koja je bila jako privržena životinji, proživjela je tada dvostruki šok: bila je uspaničena očevom okrutnošću s kojom je bičevao i udarao konjića koji je s kolima zapeo u blatnoj jami, i tako ga usmrtio, a poslije kad su se vratili kući zapanjeno je slušala njegove laži kako se konj preplašio, otrgnuo mu se i pobjegao. „Nigdar nikomu to nes povedala. Tak je bilo, ne zdigla se z ovoga mesta.“

Priča „Kak se Mijek zestal z onem svetom“ posvjedočuje autoričin smisao za komiku i satiru, a crnohumorna priča „Kak su barjak kupuvali“ govori o tome kako nakon seoske političke raspre u krčmi fizički slabiji (ili malobrojniji) i danas obično završavaju s krvavom glavom u jarku. Inače u pojedinim pričama Božice Brkan, osobito štokavskim, čitatelj može uočiti detalje koji sugeriraju da autorica ima osjećaj za smiješno u različitim varijantama – humor, satira, groteska, karikatura, ironija („Nedjeljno dijete“, „Kolekcija“, „Pevček“, „Svojih tijela gospodari“, „Torte od malina“, „Od zlijevke brend“). U prvom dijelu zbirke Život večni ima i jedna priča koja okvirno pripada vremenu i temi Domovinskog rata (i u štokavskoj zbirci tek je jedna ratna: „Susret s Viktorijom“). Pripovjedač/protagonist, pošteni branitel dragovolec, vidi kako se oko njega događaju ružne stvari: dok oni brane zemlju, pojedinci beskrupulozno koriste ratni kaos i bogate se. Malu moralnu satisfakciju nalazi u činjenici da su neki od takvih ipak završili u zatvoru: „Bog je valda, ak ga i je, tak naredil svoj račun. Nemreš svoju sreču na tudže nesreče kej ni hižu na tudže hiže zezidati.“

Petnaestak preostalih priča ili približno dvije trećine zbirke Život večni na različite načine povezuje motiv groba (groblja) / smrti, a govore uvijek o nekoj dramatičnoj ili tragičnoj individualnoj ili kolektivnoj situaciji. U Rječniku simbola J. Chevaliera i A. Gheerbranta kaže se za grob, bio on skromna humka ili da se uzdiže nebu kao piramida, da podsjeća na simbolizam gore; gora je pak „susret neba i zemlje, boravište bogova i cilj ljudskog uspeća“. Dodaje se još da je „svaki grob skromna kopija svetih gora, spremišta života. On potvrđuje vječnost života u njegovu preobražavanju.“ U istom rječniku, u natuknici o smrti kaže se da smrt označuje „apsolutni svršetak nečega pozitivnog i živog“, a kao simbol „smrt je prolazni i uništavajući aspekt postojanja“ i „označuje ono što iščezava u neizbježnom razvoju stvarî“. Napominje se da su mistici, a potvrđuju to i liječnici i psiholozi, zamijetili da „u svakom čovjeku, na svim razinama postojanja, supostoje smrt i život, to jest napetost između oprečnih sila. Smrt na jednoj razini možda je preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini.“ Napominje se, također, i da „pravo na odlučivanje o životu i, povezano s tim, pravo na odlučivanje o smrti pripadaju bogovima“.

U priči „Perut“ Pepec je dvostruki gubitnik: najprije mu je umrla mlada žena netom nakon poroda, a onda je grom pogodio kćer, ni godinu stariju nego što joj je bila mater kad je umrla. Bio je silno srdit na Boga što mu ih je obje uzeo, a njega ostavio samoga. I stalno postavljao pitanja, razumljiva i jednostavna, na koja odgovori nisu stizali:

Ali, mislil si je Pepa, tak sam ze sobu, kej ne vekši gre najprvo takvu mladu ženu od muža i deteta si zeti? A i kej ne još vekši gre tak mladu curu si zeti? Kej su one Bogu krive? Kej je on Bogu kriv? Se je gruntal i gruntal i niš ne zgruntal. Pak si je mislil: kej ne Bogu do toga da neko nekoga ima rad? A morti mu ne do toga da tak neko nekoga ima rad da bi se najrajše žnem zamenil, onu doma za onu večnu postel?

Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela, a Pepec je donašal lepo belo cvetje, palil bele sveče.

Strahimir Primorac / Fotografija Miljenko Brezak

Opasnu, vječnu igru ljubavi i smrti, bliske susrete Erosa i Tanatosa, Božica Brkan rado koristi u svojim kajkavskim pričama, često u neobičnim varijacijama ljubavnog trokuta. Tako u „Karminama“ pripovijeda o čovjeku čija se žena otrovala jer više nije mogla trpjeti njegove silne nevjere. No ubrzo se otkrilo da je pravi povod samoubojstvu bilo to što je muža zatekla u krevetu sa svojom mlađom sestrom, a selom su širila priča s grubim, ciničnim detaljima. Pričalo se kako je ženi rekao da on iz svoje kože ne može jer je takav muškarac da ga žele i ona i njezina mlađa sestra, da sve ionako ostaje u kući. Da „u kvar“ nije otišao daleko. Kad ga je srce izdalo, zakopali su ga u grob uz ženu, a potom su i njezinu sestru k njima „prikopali“. Njegov otac, koji ga je kudio zbog ponašanja i koji je kad bi popio stalno kleo kako su mu sirotu snahu umorili u postelji, dao im je podignuti spomenik, ali u taj grob s njima nije želio biti pokopan. „Zanavek je dugo vremena, je govoril“. U priči „Dve na grobu“, starija Kata uhvati mlađu imenjakinju kako uređuje grob njezina muža, i nakon oštrog verbalnog i fizičkog sukoba počnu razgovarati. Dvije žene sasvim su različito doživjele istog muškarca. Mlađa je bila zaljubljena, željela je dijete s njim iako je bila udata, bilo joj je žao što ona neće u grobu vječno ležati uz njega. Starijoj Kati stvari su izgledale sasvim drukčije: muž joj je bio „veliki kurviš“, ljubav je značila

zajnega delati, zajnega trpeti, dom mu obdržavati? Se na vrpe na svoje pleča držati i vleči na vrpu. Ne to samo načekavati ga, greti mu postel, i lepo ga grliti…Ne, ne. (…)

Jesem se ja krej nega nekej naležala i v plafon nagledela i kej mi se to znači, tulke leta? Gda merneš, sejeno ti je de ležiš. I z kem. Misliš da bu me v grobu grlil i kušuval? (…)

Sem sama kak i ti. Odnavek. I gda je on sedel krej mene, bogzna de je bil.

Ovoj bismo skupini priča mogli pribrojiti još „Pax aeternum“ i osobito zanimljivu „Čača“. U potonjoj priči starija žena na groblju otkriva mlađoj, nakon tridesetak godina, da joj je otac njezin muž koji je godinama tajno ljubovao s njezinom majkom. Iznenađenje, apsurdnost i dijaboličnost situacije mlađa žena nadvladava sjećanjem na čarobno djetinjstvo za koje je zaslužan njezin nominalni otac. Priča „V niovomu grobu“ interesantna je zbog neobične perspektive naratora (pripovijeda iz groba) koji iznosi svoje mišljenje o ležanju u „pogrešnu“ grobu i „miješanju kostiju“.

Kad sam pristupao ovim dvjema knjigama priča Božice Brkan, kao rođenom štokavcu činilo mi se da neće biti puno dvojbi o krajnjem ishodu. Ali na kraju sam i sam ostao iznenađen: premda je tematika Umrežene modernija a jezik bliži, priče iz Života večnog, koliko god bile tradicionalnije i nekako sirotije bez ove današnje buke i glamura, u cjelini mi se čine životnije i uvjerljivije.

Glas Koncila o zbirci kratkih priča Umrežena

Naslovljeno Globalizacija i život u rubrici Knjige, u Kulturi, str. 23., katolički tjednik Glas Koncila 9. rujna 2018. objavio je prikaz zbirke priča Umrežena Božice Brkan. Autor tš, Tomislav Šovagović piše:

Nagrađivana hrvatska književnica i novinarka Božica Brkan u zbirci kratkih priča „Umrežena“, objavljenoj paralelno sa zbirkom kajkavskih priča „Život večni“, donosi i na hrvatskom standardnom jeziku 23 kratke priče različitih tema, ukotvljenih u potragu za snalaženjem u gobalizacijskom vremenu. S preciznim osjećajem za detalj i karakter svojih likova, jasno strukturom kratke priče, već i jednostavni naslovi priča – „Umrežena“, „Timbilding“, „Vrata“, „Stabla“, „Letač“, „Bijela soba“… otkrivaju autoričin svijet. Priče Božice Brkan na svoj su način neprepričljive, u svaku je potrebno zaroniti i prepustiti se, uz blagu sentimentalnost i neizbježnost brzoga završetka, jer svaka priča ima i svoj romaneskni potencijal.

„Čežnja za drugim svijetom, koja je u podtekstu večine priča Božice Brkan, ima više pravaca: ona se odnosi na sve ono što je nepovratno prošlo, što je nepovratno nestalo da čitatelj, zajedno s pripovjedačem, lako pomisli da toga što je zauvijek nestalo, možda, nikad nije ni bilo“, zapisao je Miroslav Mićanović u pogovoru knjige, koju krase i ilustracije Jenija Vukelića.

Priče autorice Brkan obogaćuju čuvstva, zbunjuju nad sadašnjošću, postavljaju pitanja i tjeraju čitatelja na dubok uzdah. Ako se i traži mana toga djela, ona se krije u (pre)sitnim slovima uz koja je još teže pratiti zahtjevnu radnju i pokušaje glavnih junaka da osmisle svakodnevicu i usmjere na smisleniji put. Zanimljivo, kao i u „Životu večnom“, knjiga ima zajednički uvodni dio, autoričin prolog o tome kako i zašto piše, a sve je ionako svedeno na onu posvetnu rečenicu Tahira Mujičića: “Jer, jedini što možemo pisati, možemo pisati vlastite živote.“ U tom pisanju književnica Brkan odavno uspijeva. (tš)

20180921

Sipčina – Umjesto kave 19. lipnja 2018.

Božica Brkan i arheologinja Lea Čataj na Sipčini 6. lipnja 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Sredinom lipnja okončalo je ovogodišnje mjesec i pol dugo iskapanje na arheološkom nalazištu Sipčina.

Arheologinja Lea Čataj, koja vodi tu rimsku priču u mojemu rodnom Okešincu, općina Križ, pozvala nas je u obilazak. Baš sam bila uzbuđena!

Tako sam doznala dvije lijepe stvari. Odsad, kaže, piše Sipčina, a ne Sipćina, kako se u znanstvenom radovima pisalo dosad (ne zna se zašto, a za što sam se zauzela u svome prošlogodišnjem putopisu jer lokalni toponim nikako ne može kajkavski omekaniti!). A drugo, početkom rujna predstavit će na izložbi u kriškoj Galeriji sve dosadašnje spoznaje i pronalaske.

U rukama Lee Čataj na Sipčini našla se i najnovija knjiga priča “Umrežena” Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Baš se ponosim tom našom rimskom villom rusticom i zahvaljujem svima koji radove ustrajno i financijski podržavaju, jer nedostaje novca da bi se sve sve istražilo odjednom. Tako će i oni, pogotovo domaći, koji o Sipčini – unatoč višegodišnjim iskapanjima, mojem nagrađenom putopisu, igrokazu Sipčina koji sam napisala na male Križane u Društvu Naša djeca Vladimir Nazor i Dječju skupinu Amaterskog kazališta Josip Badalić i koji ga vrlo uspješno izvode po cijeloj Hrvatskoj, još nisu čuli detalje ili čak ništa, kako se pokazalo na Fejsu, moći doznati okrhak naše još nepoznate povijesti.

20180607 – 20180619

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=QItrStthj8A

http://www.bozicabrkan.com/tag/nova-moslavacka-razglednica-villa-romana-na-sipcini/

http://www.bozicabrkan.com/nagrada-za-putopis-u-loboru/

http://www.bozicabrkan.com/ivica-ivankovic-bastinski-o-moslavini-s-bozicom-brkan-na-hrvatskom-radiju/

Ove subote zavičajni program KEKAVEC SAM OD ROĐENJA

Priče iz zbirke Umrežena na španjolskom


Na blogu Andrésa Moralesa Milohnica CroaciaChille: Letra y literatura u prijevodu Željke Lovrenčić objavljene su na španjolskom u Čileu  četiri priče Božice Brkan iz prošle godine objavljene i odličnim kritikama ocijenjene zbirke priča Umrežena. Prevoditeljica je odabrala priče La puerta (Vrata), El niño del domingo (Nedjeljno dijete), La colección (Kolekcija), i La presentación (Prezentacija).

Na blogu uglednoga čileanskog književnika hrvatskih korijena već su prije predstavljeni i hrvatski književnici: Antun Branko Šimić, Božidar Petrač, Boris Domagoj Biletić, Veselko Tenžera, Vesna Parun, Davor Šalat, Miro Gavran, Vinko Kalinić, Drago Štambuk, Ante Zemljar, Mladen Machiedo, Željka Lovrenčić, Ivan Gundulić, Miroslav Krleža, Marko Marulić, August Šenoa, Ivo Andrić i drugi.

20180607 – 20180611

Link

http://croacia-chile.blogspot.com/2018/06/cuatro-cuentos-de-bozica-brkan.html

Što su Umrežena i Život večni radili u Hrvatskom glazbenom zavodu? – Umjesto kave 4. travnja 2018.

Božica Brkan uvodno je dotaknula i knjigu prijevoda na španjolski hrvatskih pjesnika radi koje je nedavno uz izbornicu i prevoditeljicu Željku Lovrenčić gostovala i u  Kolumbiji / Fotografija Miljenko Brezak

Otkako predstavljam knjige i svoj rad na promocijama, književnim večerima, danima i noćima knjige, neovisno je li to u mojem Društvu hrvatskih književnika na zagrebačkom Trgu bana Jelačića ili u knjižnici u Ogrizovićevoj na Cvjetnom, u staračkom ili seoskome domu kulture, u školi i negdje drugdje, možda na otvorenome uz piljenički mlin gdje se morate nadvikivati s vodom i meljavom; u Hrvatskoj, Australiji ili u Kolumbiji; sluša li nas pet ili petsto ljudi, ravnodušni ili vrlo zainteresirani slušači; jesu li organizatori predani zaljubljenici, matičari ili netko tek da odradi, odlučila sam da svaki put bude – drugačije.

Božica Brkan i Anđelko Ramušćak uz knjigu utisaka Društva prijatelja Zagrebačke filharmonije / Fotografija Miljenko Brezak

Jednom tekstove čita dramska umjetnica Biserka Ipša, drugi put izvorni govornik Želimir Novak, treći put talentirana požeška gimnazijalka Maja Grgić ili kriški dječaci i djevojčice govore napamet. Također jednom govorimo o posljednjem tekstu, a drugi put panoramski, jednom sveučilišni profesor, drugi put ambiciozni amater ili zaljubljenik; jednom samo čitamo pjesme, drugi put prozu, a onda opet koješta ili čak po narudžbi upućenih čitatelja… Katkad smo Đuro Vidmarović i ja te Miljenko Brezak u Misiji Moslavina.

Ukratko, pripravnom na sve želim da i meni bude izazov! S povodom, dakako.

Božica Brkan uz druge čita i “Tu moju kej pesmu” / Fotografija Miljenko Brezak

Sinoć smo predstavljali moje zbirke kratkih priča Umrežena i Život večni u Hrvatskom glazbenom zavodu – najaviše me u tjednom programu! – a domaćini su mi bili članovi Društva prijatelja Zagrebačke filharmonije predvođeni Anđelkom Ramušćakom. Sastaju se svakoga prvog utorka u mjesecu u podrumu stare hrvatske kulturne institucije. Gosti im nisu samo glazbenici, jer, tvrde, poštovatelji su kulture uopće, a od kolega književnika gostovali su im neki čak i dvaput, Nedjeljko Fabrio primjerice. Iako su napunili dvoranu, žale se kako ih je nekad bilo na stotine, jer svoje su učinile godine a i konkurentske udruge

Autorica čita priču “Severina čita moju knjigu” / Fotografija Miljenko Brezak

Dvojba nije mala: što da čitate ljudima koje ne poznajete? Bila sam pripravna na sve, ostavila si natrposječno rezervi i od pripovjedaka i od pjesama. I kako da ne budete zadovoljni, ako vam kažu da neka čitam dok me drži glas!? To nikako ne možete samo odraditi! Zato hvala na i meni lijepome večernjem doživljaju.

20180404

Vrijeme, vrijeme… – Umjesto kave 25. ožujka 2018.

Ljijana Marić, uime Matice hrvatske – Ogranak Požega uvodi upredstavljanje knjige Umrežena Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Požega / Fotografija Miljenko Brezak

Ne, neću uopće pisati o jutrošnjem proljetnom pomicanju vremena, jer vrijeme se meni drugačije pomiče i drugačije mjeri. Podsjetilo me na to gostovanje u Požegi, u petak, 23. ožujka 2018. Najprije sam s učenicima tamošnje Poljoprivredno-prehrambene škole pretresla ukratko zavičajnu i nacionalnu baštinu na globalnome stolu, uz fine pogačice koje su sami ispekli na pekarskom praktikumu. Učenika je sve manje u školi koja neprestano radi 133 godine!

Božica Brkan o zavičajnoj i nacionalnoj baštini na globalnome stolu u požeškoj Poljoprivredno-prehrambenoj školi / Fotografija Miljenko Brezak

A onda smo se dakako, usredotočili na lijepu književnost i na moju najnoviju knjigu priča Umrežena, pjesme, a i lijepi rose. Napisa moja Ljilja, Ljiljana Marić da nas čekaju radosna srca i raširenih ruku, ali ovo je bilo još bolje. Koliko novih ugodnih susreta i poznanstava! Od ravnateljice škole Marije Grgić, zatim voditeljice pekarskoga praktikuma Marije Marketanović Hadžić i niz drugih profesora i pedagoga, sve do Marije Ćorluke, profesorice hrvatskoga u Katoličkoj gimnaziji, koja je sjajno vodila moju književnu večer u Gradskoj knjižnici, i njezine učenice maturantice Maje Grgić, koja je izvrsno čitala moje (teške!) priče.

Pogačice iz školskog pekarskog praktikuma / Fotografija Miljenko Brezak

Marija Marketanović Hadžić, Marija Grgić, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Ljiljana Marić/ Fotografija Miljenko Brezak

, vrijeme mi je bilo relativno kao kad smo na filmologiji na zagrebačkoj komparatistici proučavali filmsko vrijeme na primjeru filmova Sergeja Ejzenštejna. Sjećate se mosta koji se diže, pa diže, pa diže…To je ono nešto što preskočiš i na što zaboraviš u stvarnome životu, katkad se nečega nebitnoga sjećajući kao nezaboravnoga. Irena Lukšić takva je, jedna od rijetkih, moja prijateljica: i kad se ne vidimo niti čujemo godinama, kao da smo se vidjele i razgovarale jučer.

Đuro Vidmarović s osobitim naglaskom na priče iz Umrežene Božice Brkan /Fotografija Miljenko Brezak

Rastezljivo, a zgusnuto vrijeme. Na primjer, nakon 24 godine u Požegi sam susrela dragu prijateljicu Rajnu Karan, više iz njezine nego iz moje mladosti. Igrala se s Legićima sjedeći na podu s mojim sinom Ivanom BB. Kći joj je u dobi kada smo se družile! Ljudi koji su nas davno povezali i povezivali izgubiše nam se putem, i njoj a i meni, katkad pomislim sa žalom, a eto mi povremeno komuniciramo elektroničkim sredstvima.

Maturantica Katoličke gmnazije Maja Grgić čita odlomke iz priča Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Odnekud se stvoriše i predragi mi Hruškari, Igor, s kojim stotinu godina komuniciram poslovno (opet vino!), i njegova supruga Zorica, s kojima smo se krasno družili i gastronautski, a onda i na ljetovanju u Malinskoj, povezaše nas Beleca i kava u toj uzmorskoj kavanici. I moj kolega i prijatelj Đuro Vidmarović u Zlatnoj dolini susreo se nakon godina i godina s Ivicom Bedeničićem, kolegom iz saborskih klupa kada je Hrvatska tek nastajala, nekadašnjim gradonačelnikom Samobora, a sada ravnateljem Katoličke gimnazije u Požegi.

Publika na predstavljanju književnice Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

A na kraju, Dane Matice hrvatske, koje smo odgađali zbog snježina, organizirala je Ljiljana Marić, sada kustosica i edukatorica u Gradskom muzeju Požega, a nekad u požeškome (jakome!) dopisništvu Večernjeg lista, prije nego je rastureno, važna novinarska faca poput Jelenka Topića i fotoreportera Duška Mirkovića, s kojima sam se također ponovno zagrlila i izljubila i podsjetila se i na Kulenijade koje smo godinama organizirali baš u Požegi, čak i za vrijeme rata, i stvarali Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. Zadnji smo se put uživo vidjeli u proljeće 2012. na predstavljanju projekta Muzej u loncu Maje Žebčević Matić, tada viša kustosice, a sadašnje ravnateljice Gradskoga muzeja Požege, Ljiljine šefice. (Kad smo se oko stola dobacivali kakva sam ja bila šefica, lijepo je čuti da smo mi bili – suradnici.) Lijepo je, baš ugodno i toplo, susretati se s razlogom i povodom, a u travnju imamo povod u Zagrebu – predstavljanje knjige Muzej u loncu. Ni godine, ni bolesti, ni prezaposlenost takvim malenim ljupkim trenucima odmoći ne mogu, jer, napokon, i naše je vrijeme, unatoč svemu pa i onom frankeštajnovskom u njemu, poput filmskoga, Ejzenštejnovoga, rastezljivo.

Susret nakon 24 godine: Rajna Karan i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

20180325

linkovi

https://youtu.be/MqzeP1XiJH0

http://oblizeki.com/muzej-u-loncu-%E2%80%93-istrazivacki-etnoblog-kao-pozeski-suvenir-zavicajnih-okusa-6843

http://oblizeki.com/ne-trebamo-nametati-svoja-jela-ali-moramo-biti-svjesni-da-smo-ono-sto-jedemo-a-i-ono-sto-smo-jeli-7101

http://slavonski.hr/dani-matice-hrvatske-u-pozegi-predstavljene-zbirke-prica-bozice-brkan-umrezena-i-zivot-vecni/