Oznaka: Tomislav Šovagović

Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? – naslov je feljtona kolege književnika i novinara Tomislava Šovagovića koji u osam nastavaka objavljuje na stranici Hrvatskoga kulturnog vijeća a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije.  U drugome nastavku objavljenome 21. kolovoza 2025. o temi Zaštititi istinsku kreaciju, prometejsko nadahnuće imala sam i sama priliku nešto reći o temi te sa zahvalom i s radošću prenosim članak:

Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (2)

Zaštititi istinsku kreaciju, prometejsko nadahnuće

Feljton se u osam nastavaka u užem smislu bavi suodnosom književnosti i umjetne inteligencije, a u širem utjecajem tehnologije na društvo, osobito umjetnost. Svi naraštaji i sve društvene skupine koriste blagodati i zamke novih tehnologija, mahom ne razmišljajući o etičkim zaprekama.

Tomislav Šovagović

Kako je Deklaracija Društva hrvatskih književnika o umjetnoj inteligenciji ishodište ovoga feljtona, za izjave smo, među ostalima, zamolili i dvoje uglednih članova DHK-a, Božicu Brkan i Božidara Brezinščaka Bagolu. Novinarka i književnica Brkan najprije je izrazila zadovoljstvo objavom Deklaracije, s obzirom da je i sama članica Upravnoga odbora DHK-a.

„Nisam previše sigurna kako i koliko će Deklaracija bitno pomoći, pogotovo u zaštiti kreativnih autorskih prava, ali je bitno da o tome razmišljamo i javno govorimo. Drugo moje društvo – Hrvatsko novinarsko društvo – već je i prije poticalo tu temu spominjući tri načina korištenja umjetne inteligencije u novinarstvu, da UI sama reproducira sav sadržaj, primjerice na internetskim medijima kratke agencijske flash vijesti, glazbu, intervjue sa zvijezdama nečega i slično, da se kombinira UI s kreativnim sadržajem i da postoji sadržaj u kojem UI, da je i koliko nafilate sadržajem, nikako ne može biti ravnopravna čovjeku. Nije znanje na Internetu ni blizu tome da bi bilo blizu svemu čovjekovu znanju, a kamoli imaginaciji i pogotovo osjećajima“, napomenula je Brkan, svjesna mogućnosti koje nudi umjetna inteligencija: „Neka stroj pobjeđuje u šahu, prepričava lektiru, piše ljubiće s hepiendom i školske eseje, pjesme u Thompsonovu stilu, neka osvaja top liste! Ali napisati originalan književni tekst u Krležinu stilu ili neku vrstu rubnu novinarskoj i književnoj…!? Uvjerena sam da UI može pomoći, nadam se stvarnim a ne izmišljenim citatima, primjerice pri istraživanju materijala za tekst. Na Zagrebačkim književnim razgovorima o povijesnim romanima u vrijeme UI pokazalo se banalno da o nekim povijesnim razdobljima postoji obilje pouzdanoga materijala, ali da neka povijesna razdoblja nisu ni načeta. Znači, opet nema bez knjige, filma, teatra i svega ostaloga i ne smijemo se odreći multimedijalne arhive ni u jednome tobože zastarjelome mediju od glinenih pločica i kamena dalje, sve dok nekome već od naših suvremenika poput Trumpa ili Muska može pasti napamet ili da poskidaju sve glave mudrije od svoje, što i čine, ili da pritisnu gumb i, neovisno o motivima, utrnu svoje satelite pa nam sve postane nedostupno. Neprestano razmišljam o tome mogućem trenutku i bilježim kojekakve pomisli za Tekst, i poetski i prozni.“

Razumije književnica Brkan da je umjetna inteligencija rezultat čovjekova informacijskoga znanja, svojevrsne elektroničke revolucije. Kako se, osobito od pandemijskoga vremena naovamo, svijet promijenio. Točnije, pružatelji usluga, umreženi s brdom aplikacija, čine sve kako bi homo carantenicus to ostao i mimo velepošasti. Postavlja se pitanje – ako većina ostane zatvorena iza četiri zida, hoće li biti dovoljno domaće i inozemne radne snage opsluživati sve one koji rade od kuće, nemaju potrebu otići ni do obližnje trgovine, već im se sve dostavlja na kućnu adresu. Kako je krenulo, uskoro će umjetna inteligencija voziti automobile, autobuse i tramvaje, na čovjeku će biti tek otvoriti vrata doma želi li dostavu hrane ili kakve druge potrepštine, ako i ona bude uručena od strane živoga stvorenja.

„UI može biti i glupa i mudra, srećom, samo koliko i mi, ljudi koji je takvom stvorimo, ali ne znam kako pri tome, u vrijeme kad je uopće sve manje odgovornosti, morala, etičnosti, suosjećanja, a sve više banalnoga ljudskog zla, društvenih mreža, aplikacija i mnoštvo vrijednosnih sudova i programa, svakidašnjih fake vijesti, hakiranja, kopipejstanja, krađe kao nikad u povijesti, zaštititi istinsku kreaciju, prometejsko nadahnuće. Draga mi je tehnologija od običnoga praktičnog surfanja, čekspelinga ili translejtinga s egzotičnih jezika, a da ne spominjem napokon i u šetnji oko Jaruna čitanje iz Worda na glas na hrvatskom ili u obrnutom smjeru diktiranja i zapisivanja, ali u osnovi ipak najviše volim dobar Tekst, koji ne mora biti savršen s biranim metaforama i drugim biranim stilističkim alatima nego odraz svog autora, njegova nesavršenoga iskustva“, vratila se naša sugovornica na književnost, u potrazi za Tekstom i autorskim integritetom. No kako držati u ravnovjesju pomoć tehnologije i nadahnuće za književni tekst?

„Ne treba meni Deep Blue s milijardama kombinacija, nego kvalitetno praktično pomagalo koje štedi vrijeme i u koje se mogu pouzdati stvarajući da mogu trznuti onu jednu jedinu žicu, toplu ljudsku. A ako zatražim – a jesam – ne mogu se već pouzdati u blog za Oblizeke ili Umjesto kave, u kamoli u pjesmu ili priču na mojoj kekavici koju pokušavam, prije negoli izumremo mi govornici, sačuvati od izumiranja, jer još nisam ukucala svoj rječnik od 15.000 natuknica među kojima su i meni, a kamoli UI neobjašnjive fraze“, nadovezala se novinarka i književnica koja je više puta pisala o odnosu čovjeka i suvremene tehnologije, točnije o odnosu životne i virtualne stvarnosti. Tako i njezina knjiga Umrežena otprije desetljeća govori istovremeno o moći, nadmoći i neusporedivoj usamljenosti u masi koju ni ona ne može ublažiti.

„Ništa, ma koliko tehnološki personalizirano osmišljeno, ma koliko savršeno, ma kakva umiljat i kičast UI Slop/Splačina bio, nije ravno jednoj iskrenoj, praiskonskoj, nezaustavljivoj onoj duboko otkrivajućoj ljudskoj suzi u kojoj se mi ljudi prepoznajemo baš ljudski, bliskima. Kako, čime da tu toplinu nadomjesti UI? Slažem se s pedagozima koji uvjeravaju kako i svoju djecu i unuke trebamo za budućnost naučiti onome što stroj ne može: kreativnosti, novim idejama, timskome radu i osjećaju za druge ljude“, zaključila je Brkan.

Nužnost svjedočenja vječnosti u sebi

Književnik i prevoditelj Božidar Brezinščak Bagola također podržava Deklaraciju DHK-a o umjetnoj inteligenciji glede sprječavanja, ali i sankcioniranja njene zlouporabe. Također, slaže se i s tvrdnjom da umjetna inteligencija nije subjekt, nego objekt koji ne može posjedovati „stvaralački plamen“.

„Međutim, svakom umjetniku, pa tako i književniku i prevoditelju itekako je dobrodošla u prikupljanju podataka i sređivanju građe za oblikovanje individualnih književnih djela ili prijevoda. Prije pola godine prevodio sam za Karmelska izdanja u Zagrebu knjigu slovenskog teologa dr. sc. Ivana Platovnjaka „Preobrazba boli na putu žalovanja“. Prvobitno sam žalovanje preveo s tugovanjem, što autoru nije bilo po volji. Pitali smo umjetnu inteligenciju i pružila nam je obilje jezikoslovnih i povijesno književnih podataka na temelju kojih sam kao prevoditelj prihvatio riječ žalovanje. Bilo je još nekih nedoumica koje su zahvaljujući umjetnoj inteligenciji prevladane na obostrano zadovoljstvo autora i prevoditelja“, napomenuo je Brezinščak Bagola, svjestan tvrdoće kruha i autora i prevoditelja. No zasad mu, dodaje, umjetna inteligencija ne predstavlja nikakvu prijetnju. U knjizi „Traganje za samim sobom“ (čije je prvo izdanje tiskano već davne 1980., a drugo dopunjeno izdanje izaći će tijekom ove jeseni) suočavao se s raznim ugrozama umjetnosti.

„Već u gimnaziji naslućivao sam da je moj hod u ovom svijetu jedan jedini i neopoziv. U studentskim godinama mučilo me pitanje kako s ograničenim riječima, odnosno s konkretnom poezijom, izraziti neponovljivo osobno doživljavanje Isusa kao Logosa, Bogočovjeka. Konkretisti su počeli tada osnivati razne organizacije i klubove, što me nije obeshrabrilo, već me potaklo da u satima šutnje i tišine aktiviram svoju unutrašnjost zapisivanjem svega čudesnog. Sve što zapišem moram prethodno doživjeti ili preboljeti, uvažavajući pritom i umjetnu inteligenciju kao digitalnu zavodnicu s impresivnim alatima“, dometnuo je književnik i prevoditelj možda i ključnu „caku“ glede UI-ja, jer, ističe kako unatoč njezinoj zavodljivosti i dalje mu ostaju neshvatljivi stihovi što ih izgovara u snu. Svejedno, ostaje izazov autentičnosti umjetnikova izričaja.

„Nameće mi se dublji problem umjetničkog oblikovanja. To oblikovanje ne mora se ulagivati digitalnim aplikacijama i ne smije dozvoliti da sredstva djeluju intenzivnije od samog stvaratelja, da vještina stručnjaka zatomi svjedočenje umjetnika. Pojam svjedočenja bio je stoljećima podređen mučeništvu priznavalaca vjere. Svjedočilo se gotovo uvijek za nešto izvan sebe, tako da je svjedočenje o sebi postalo manje vrijedno. To je sjajno uvidio meni vrlo blizak i drag pjesnik i filozof Friedrich Nietzsche koji je smogao dovoljno hrabrosti za amor fati iliti ljubav sudbine, za bezdan koji doziva i zaklinje samog sebe, vječnost u sebi, a nipošto u umjetnoj inteligenciji“, zaključuje Brezinščak Bagola. Ako ćemo se našaliti i parafrazirati ostavštinu glasovitoga pjesnika i filozofa, otvoreno je pitanje – ako se čovjek dovoljno dugo zagleda u umjetnu inteligenciju hoće li ona, jednako pozornoga pogleda, ali bez uma – učiniti baš sve umjesto čovjeka?

(nastavlja se)

Tekst je dio niza „Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon?“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.