B. Brkan uz Svjetski dan čitanja naglas

Na poticaj Snježane Berak iz Narodne knjižnice Petar Preradović iz Bjelovara te Hrvatskoga čitateljskog društva uz 3. veljače Svjetski dan čitanja naglas Božica Brkan snimila je kratki film čitajući svoju pjesmu knjiga ova i pripovijedajući o svom iskustvu i svojim sjećanjima. Među ostalim, rekla je:

Moj je život pisanje, ali čitanje mi nije manje važno. S njim mi je život i lakši i ljepši. Lijepa me sjećanja vežu za djetinjstvo u moslavačkome selu Okešincu kraj Križa. Sjećam se i čitanja na glas, i pričanja, pripovijedanja, obično navečer oko stola, prepričavanja i strašnih doživljaja, kad još u naše selo nije stigla TV. Ljeti, na zajedničkoj paši, čitao bi netko stariji, jednom mi je krava umalo popasla slikovnicu, svu ju je zazelenjela, ili zimi, osobito kad bismo na badnju večer ležali na slami, na zemljanom podu valjda 200 godina stare Brkanove drvene hiže, pa bi nam strina Jana čitala Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, ilustrirane čudesnim crtežima Vladimira Kirina. Dio mojih pjesama i knjiga nastao je iz tih doživljaja i priča. Moja kućna knjižnica broji na tisuće knjiga koje prikupljam od 2. razreda OŠ.

Veselim se da sam tu naviku prenijela i svom sinu Ivanu, koji, iako geek i netokrat, također knjige rado čita ili sluša, a kad je bio malen da li je zaspao, provjeravali smo da li ga je knjiga pokrila odnosno pala mu na nos. Osim na promocijama svojh knjiga, ne čitam na glas, ali ne mogu zaspati a da nešto ne pročitam. Često neke književne dvojbe, čak i u romanima, riješim u snu.

20210205