I da nema svakodnevno sve brojnijih, sve užasnijih novih vijesti o izbjeglicama, tko bi mogao zaboraviti izbezumljenu ranjenu djecu netom izvučenu iz ruševina grada nekoga egzotičnog imena i povijesti iz pretpovijesti ili na obalu mora koje je progutalo i njih i cijeli čamac? Najmanje je godina – već i godina i pol, bome! – kako mi se po računalu vuče ciklus o ljudima koji pješače od nemila do nedraga bježeći od sebe k nama, dok se mi ograđujemo od njih žilet-žicom i humanitarnim akcijama hodanja kilometrima dužinom žice.
Tako sam još u listopadu započinjala tekst i neprestano ga odgađala završiti, kao da sam znala da će do kraja 2016. stići 60 i nešto ljudi jedva živih u kombiju 19., pa 20., pa 21. prosinca 2016., a i da će se nastaviti sa 1917. s ubojstvom u Poljskoj, prebijanjem kod nas koji smo navodno na izbjeglice osjetljivi.
Ne, istina, tim ljudima, a sve manje i nama – najpreciznije rečeno – da je čitaju, utjeha bi bila aktualna poput novinarskog izvješća ili reportaže uživo posve nesvakidašnja nova Ljevakova, zapravo prva knjiga Izbjeglištvo u suvremenom svijetu Duška Petrovića. Ne poznajem čovjeka, pa ne mogu prosuditi je li uvjerljivosti pridonijelo što je i sam izbjeglica iz Sarajeva te aktivist, volonter i istraživač na licu mjesta. na balkanskoj ruti ili svestranost i predanost koja ju je učinila dojmljivim interdisciplinarnim doprinosom razumijevanju rasprave o migracije i izbjeglišta.
Podnaslovom Od političkih utemeljenja do biopolitičkih ishoda autor, inače antropolog i etnolog te asistent na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, navodi nas na pravac svoje znanstvene analize, ali tekst je mnogo širi, mnogo plastičniji od samo ravnodušnoga, suhoparnoga znanstvenoga. Ne bih mogla izreći ukratko bolju ocjenu od dr. sc. Ines Price:
Djelo ima izniman znanstveni doprinos, kako po relevantnosti u domaćoj znanstvenoj zajednici nedovoljno zastupljene teme, tao i po opsegu teorijskoga dometa te vrijednosti neposredno dobivene empirijske građe i njezinom analitičkom uklapanju.
Nakanivši čitati, nisam mislila kako će me, jer mi tema zapravo osim po širem interesu nije bliska, navesti na upoznavanje s mnogim novim pojmovima, primjerice biopolitika te termin biopolitičko stanje posudbi od hrvatskoga filozofa Žarka Paića, mojega zavičajca. I provesti me kroz povijest filozofije i mnoge moderne autore te navesti na razmišljanje o odnosu prema smrti, samoubojstvu, o zastrašujućem procjepu između čovjeka i Boga i koječemu. Kojekakvim temama 21. stoljeća, za koje nisam ni pomišljala da bi bile bitne i nama dolaznicima, rekla bih svojevrsnih izbjeglicama iz 20. stoljeća.
Da se nisam upustila u 440 stranica Petrovićeva teksta, vjerojatno ne bih tako skoro doznala ni da se, neovisno na sve seobe, osvajanja i bježanja u povijesti, moderni izbjeglice – s kojima se ovih dana igramo do crnjaka kako su to ljudi koje svi izbjegavaju – mogu računati tek od 1675., kada su izbjegli hugenoti protjerani zakonskim aktom prvi puta nazvani izbjeglicama.
Da nisam čitala Petrovića, kako bih se udubila u to da je princip građanstva ključan u fenomenu izbjeglištva i da je to bitno moderan fenomen, iako su matične političke zajednice bile prisiljene napuštati različite skupine ljudi i pojedinci i prije masovne pojave izbjeglica početkom 20. stoljeća. U 19. stoljeću u već moderniziranoj Europi skupine i pojedinci prisiljeni su bježati uglavnom iz političkih razloga te su se često doživljavali kao žrtve političkoga egzila. Od istočne Europe, Čilea, arapskih zemalja, Bliskoga istoka…
Izbjeglice su uglavnom anonimni pojedinci ili nacionalno definirane skupine koje napuštaju političke zajednice i mjesta boravka i stanovanja zbog razvoja specifičnih okolnosti. (str. 281.)
Knjiga je znanstvena, ali to nije znanost pisana dosadno nego čitko, vrlo modernim stilom, neopterećeno, čak i kada se naslanja na Hannah Arendt. Do toga da me izaziva da se ponovno udubljujem u istoimeni film o toj filozofkinji iz 2012. Margarethe von Trotta s Barbarom Sukowom u naslovnoj ulozi, iako sam ga gledala nekoliko puta, a sve da pokušam prokljuviti što je i kako je žena radila (a bogme i što je radio Eichmann, čije je suđenje pratila, stvarajući od Židova u najblažoj varijanti izbjeglice, ljude bez mjesta na zamlji).
Daje Petrović misliti, primjerice o strahu od postojanja manjina, o humanosti i humanitarnosti i sličnim temama koje nas dnevno opsjedaju toliko da su izgubile sva svoje, pogotovo dubinska značenja.
Da za Petrovićevu knjigu napišem prvo pa muško, netko bi se mogao ustobočiti zbog seksizma, ali i prva jest i odlična jest. I valja nam je čitati, čitati, čitati. Povijesno i suvremeno, zemljopisno i geopolitički, ljudski.
20161011 – 20161220 – 20161221 – 20170103 – 20170104
